Moderna galerija u Zagrebu u svojem Studiju „Josip Račić“ do 7. ožujka 2021. predstavlja izložbu Zorana Šimunovića, iznimno zanimljivog slikara mlađe generacije, u autorskoj koncepciji Branka Franceschija, ravnatelja Moderne galerije. Zoran Šimunović (Vinkovci, 1984.) diplomirao je slikarstvo na ALU u Širokom Brijegu 2013. u klasi prof. Antuna Borisa Švaljeka. Dobitnik je Rektorove nagrade za najboljeg studenta 2010./2011. i prve nagrade za kratki film „Book“ (Sony, BIH, 2012.). Od 2014. radi kao kustos likovnih zbirki u Gradskom muzeju Vukovar. Do sada je izlagao na dvadesetak samostalnih izložbi.

Postav izložbe obuhvaća trinaest ulja na platnu velikih formata iz dviju serija „Hommage prostoru“ i „Je li astronautima potrebna umjetnost?“ nastalih u posljednje dvije godine, ali u prostoru nemamo osjećaj pretrpanosti s toliko slika. Razlog tomu je umjetnikova poetika, koja ne bježi od raskošnog kolorita, motivâ pejzaža, životinja i igračaka koje bez straha gusto nastanjuju njegove fantastične slikarske kompozicije, „specifične, hibridne apstraktno-figurativne kompozicije snažnog narativnog naboja“ (B. Franceschi). To pomno osmišljeno obilje na slikama postavljeno je u prvi plan, dok je podloga slike potpuno apstraktna, građena na suodnosu dviju ili triju boja. U Šimunovićevim kompozicijama, međutim, ne osjećamo nikakvu pretencioznost, sterilnost koncepta ili tzv. pametno slikarstvo u kojemu umjetnik na silu želi postaviti koncept koji će pokazati kako on „radi na slici“, odnosno, radi nešto sasvim drugačije od ostalih umjetnika, po mogućnosti nešto vrlo intelektualno upisuje u sliku – što u konačnici rezultira mrtvim i dosadnim, dozlaboga pretencioznim slikama. Ovdje je sve puno života, a slikar nas fino uvodi u svoj intiman prostor sjećanja, snova i različitih doživljaja stvarnosti. I kolega Franceschi primjećuje da se hrvatsko recentno slikarstvo u tom smislu našlo u svojevrsnoj pat-poziciji, gdje smo okruženi „narativnom figuracijom koja se kao mainstream sadržajno i formalno potrošila“. Stoga je otkriće takvog slikarstva kakvo njeguje Zoran Šimunović dobrodošao poticaj u našoj tmurnoj svakodnevici. Ono će nas u morfološkoj sličnosti i kolorističkoj virtuoznosti podsjetiti i na slikarski opus Lydije Patafte, samo što Šimunović ne inzistira na analizi mračnih predjela podsvijesti i neriješenih trauma koje u nama čuče. S druge strane, elegantna i virtuozna kompozicija njegovih slika nema nikakav dekorativan predznak, već nas asocira na neke od najboljih apstraktnih majstora polovice 20. stoljeća, koji su pomoću apstrakcije tragali za skladom i proporcijom u svakodnevici.

„Nova serija Šimunovićevih vizualizacija prostora intime u kompoziciju unosi i elemente eksterijera. Pozadinski plan izvodi u dvije boje, što formira liniju horizonta i slutnju pejzaža. Tome doprinosi i iznenadni motiv planine koji kao uvriježeni simbol svijesti o preprekama postavlja u sam centar kompozicije ili njegovu blizinu. Drugu seriju Šimunović izlaže pod nazivom ‘Je li astronautima potrebna umjetnost?’ Je li riječ o retoričkom pitanju? Možemo li se u interpretaciji pomoći analogijom s nazivom čuvenog SF romana Philipa K. Dicka ‘Do Androids Dream of Electric Sheep?’ / Sanjaju li androidi električne ovce? To sam pitanje uvijek razumio kao izraz stava da androidi kao ljudski proizvod imaju potencijal djelovati i postojati ljudskije od ljudi samih, kao što je to uostalom potvrdila legendarna ekranizacija romana u filmu ‘Blade Runner’ u režiji Ridleyja Scotta. Ako znamo da smo u kontekstu narativa o ustrojstvu svemira svi mi zapravo astronauti na svemirskom brodu Zemlja koji brzinom od 853 kilometra u sekundi juri svemirom, Šimunović u biti postavlja esencijalno pitanje o ulozi umjetnosti i umjetnika“, pojašnjava u pratećem tekstu kataloga Branko Franceschi. 

Zoran Šimunović dolazi sa svojim slikarstvom u trenutku kada nam treba vizualna i mentalna utjeha da još uvijek postoje ljepota i sreća oko nas; prostori ispunjeni sretnim sjećanjima na djetinjstvo, ljetovanje, plandovanje ili tek bezbrižna ljetna popodneva s obitelji u vrtu iza kuće. Igra sa životinjama na selu, hranjenje psa lubenicom, kupanje krave ili branje voća kod rodbine u voćnjaku. Ta mala simfonija života koja nepretenciozno viri iz Šimunovićevih slika, nova je oda radosti koja toliko nedostaje recentnom slikarstvu. I baš stoga što su svi motivi i fabule u slikama autorovo osobno iskustvo, nimalo usiljeno, ovo se slikarstvo otkriva u svojoj punoj autentičnosti. Mnogi su se u ovoj izolaciji i nakon svih potresa odvojili od svojih emocija, ubacili su se u racionalnu frekvenciju mentalnog preživljavanja, dok nas Šimunovićeve slike ponovno ‘otvaraju’ za energije srca i Zemlje; možda stoga i umjetnik postavlja tako dobro zapakiranu tezu o astronautima i umjetnosti.

Nakon Zagreba izložba će u ožujku i travnju biti ugošćena u Galeriji Sikirica u Sinju te u svibnju i lipnju u Galeriji Ružić u Slavonskom Brodu.