LIKOVNO POVEĆALO: O teškim vremenima za samostalne umjetnike

Nakon izlaska iz korona-izolacije brojni će se umjetnici naći pred ozbiljnom dilemom oko toga mogu li u budućnosti računati na sigurne i kontinuirane prihode od svoje profesije ili će se morati subspecijalizirati pa čak i prekvalificirati. Bez obzira na to što ih država i Ministarstvo kulture financijski podupiru i štite, te sigurne i zaslužene jasle dugoročno neće biti dovoljne za održavanje cijelog jednog pogona koji tvore mjesečni troškovi za sebe i obitelj. Na stranu strah i zastrašivanje, ali ako se opet u jesen dogodi mjera izolacije, morat će se pristupiti vrlo ozbiljnom restrukturiranju dostupnih budžeta pomoći.

I krivnja tu neće biti na umjetnicima, jer njima će u velikoj mjeri nestati ili se zamrznuti tržište na kojem su mogli plasirati svoja autorska djela, što možda najviše već sada osjećaju likovni umjetnici, glumci, glazbenici i plesači.

Nastavit će se prebacivati loptica krivnje između raznih institucija i udruga, to nije sporno. Taj scenarij već dulje promatramo i bez korone i potresa.

Međutim, čini se da Ministarstvo kulture sa sadašnjim kadrovima objektivno ima snage stati na kraj nekim manjkavostima Zakona o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Da ne ponavljamo sve ono što se do sada u medijima spočitavalo prijedlogu novog Zakona, postoje neke stvari koje će u idućih mjeseci trebati izvući na svjetlo dana ako se umjetničkim profesionalcima – talentiranima, marljivima i zasluženo medijski eksponiranima – želi pomoći. Primjerice, nikada nije zaživjela praksa da se nekim umjetnicima – čiji broj uopće nije zanemariv – prizna pravo na status samostalnog umjetnika po dvije osnove ili djelatnosti. Nije tajna da među glazbenicima ima vrlo talentiranih i uspješnih „likovnjaka“ (i obratno!), da mnogi kustosi pišu odlične pjesme, pripovijetke i putopise, da su neki fotografi i uspješni grafički dizajneri, da ima filmskih snimatelja i fotografa jednako kvalitetnih u oba žanra. Među arhitektima ima sjajnih grafičkih dizajnera, neki modni dizajneri također su izvrsni fotografi itd, itd. Neki glumci možda će se u budućnosti preusmjeriti na pjevanje jer su čak – ruku na srce – talentiraniji kao pjevači. Sigurno sam nehotice izostavila još neke takve primjere višestruko talentiranih pojedinaca, no jasno je što se htjelo reći.

Zbog smanjenja poslova u određenim djelatnostima mnogi će se umjetnici u tišini svojih domova ili ateljea (ako nisu previše razrušeni) pitati o budućnosti, o varijantama preživljavanja, i sigurno je da će doći do uspješnih iskoraka u žanrove i aktivnosti koji im do sada nisu bili priznati za doprinose i staž preko Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. No i iz toga će pojedinci opet napraviti političko pitanje, jer kod nas ništa ne može proći bez pseudopolitičkog aktivizma i skretanja jasne teme i problema na klanovska prepucavanja. Netko će to trebati konstruktivno laserski presjeći, a to u ovom trenutku može jedino Ministarstvo kulture. Neki se nisu prijavili za potporu jer se još uvijek ne osjećaju toliko ugroženo i možda su i nepotrebno ponosni, a drugi će sada prvi put vidjeti toliko novca na računu. Državna pomoć razotkrila je i da nečiju medijsku prisutnost i tzv. međunarodni uspjeh (koji se možda i trude nama lažno prodati) ne prati i financijski uspjeh. Nekima će više pogodovati da zauvijek ostanu na toj pomoći, nego da se vrate svojoj tobože društveno značajnoj umjetničkoj aktivnosti jer se zbog taštine neće htjeti malo prilagoditi novim poslovima. I tako dalje.

Trebat će razmisliti i o novim načinima financiranja nekih umjetničkih programa, jer će se izložbe na kakve smo do sada navikli osjetno smanjiti u sada razrušenim zagrebačkim galerijama i muzejima. Mnogi će umjetnici sve više privatno održavati likovne, književne, plesne, fotografske ili keramičke radionice za djecu, ali i za klince s posebnim potrebama. Trebat će im sredstva za radionički materijal, možda ni od tih honorara neće moći plaćati prostor i režije. Manje će postati važni sjaj reflektora i javnosti u bilo kojem kontekstu, jedino će biti važno preživjeti, platiti režije i imati za hranu.

I to se neće događati samo umjetnicima koji „nisu dovoljno uspješni“, već i onima koji su do jučer bili neupitno prva postava hrvatske umjetnosti. Bit će teško. Neki umjetnici – koji nemaju problem s taštinom i egom – prekvalificirat će se da bi preživjeli ovaj period u sasvim druge vode, bliže obrtima, prema primijenjenoj umjetnosti, da ne kažem prema stolarstvu, postavljanju pločica ili završnim radovima u građevini. Neće se imati vremena svađati i (medijski) prepucavati s onima koji smatraju da ih država i sada u ovoj situaciji zakida iako za njih nikada nitko nije čuo, a uredno imaju status samostalnih umjetnika. Neki će i uz mjesečnu pomoć države uzgajati u svojem vrtu povrće, možda okopavati za naknadu neke tuđe povrtnjake, čuvati susjedima djecu, šetati pse i čuvati mačke za dnevnicu, davati instrukcije iz nekog jezika, instrumenta, čega već. I to će biti snaga preživljavanja.

Samostalni umjetnici vrlo su ranjiva skupina društva i često u medijima podlo prikazani poput cvrčaka s violinom, za razliku od marljivih mrava i pčelica iz institucija koji si stvaraju zimnicu dok se cvrčak zafrkava. Brojni samostalni umjetnici svojim su vođenjem poslova u vremenima normalnih prihoda zapravo jako bliski tzv. realnom sektoru. Da se ne zavaravamo. Trajno neshvaćeni od svih onih „kolega“ ugodno ušuškanih na plaćama po državnim i gradskim institucijama, koji predstavljaju neusporedivo veći trošak za proračun ako se efektivno godišnje zbroji koliko zapravo rade i koliko sredstava za to dobivaju i koji da nisu na plaćama, ne bi majci mogli preživjeti. Što od pomanjkanja talenta, ideja ili radnih navika. Čast iznimkama, jasno.

U takvim vremenima treba nam za opstanak mnogo međusobne podrške, empatije i angažiranog razumijevanja tuđih problema. Je li to u Hrvatskoj uopće moguće?

Komentiraj