Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u ponedjeljak je za nacional.hr analizirao najnovija zbivanja u Ukrajini.

Njegovu analizu prenosimo u cijelosti: 

“Cijelu noć Kijev i čitava zemlja bili su u sirenama uzbune raketnog i zračnog napada Ruske Federacije na mirne gradove Ukrajine. Tako je poganska Moskva, ispalivši više od 20 balističkih i krstareći raketa, “pozdravila” Ukrajinu povodom Dana državnosti.

Na ovaj dan 988. godini Veliki Kijevski knez Vladimir pokrstio je stanovnike Kijeva i obližnjih gradova i sela. Tako je kijevska Rusija, kao druga država u povijesti Ukrajinaca, stala uz bok s ostalim europskim zemljama prihvativši učenje Isusa Krista. Prva državnost starih Ukrajinaca s centrom u Kijevu bila je od 482., točnije od trenutka osnivanja Kijeva sve do 882. godine, kada su glavni grad i državu pokorili Vikinzi i započeli novu dinastiju Rjurika.

Ako je na početku prve državnosti Ukrajinaca ona nosila karakter saveza slavenskih plemena Anta i Sklavina, na kraju svog postojanja imala je sve atribute državnog srednjovjekovnog upravljanja u odnosu na dosta velike teritorije i stanovništvo. Prva su dva stoljeća prve državnosti Ukrajinaca manje poznata svjetskim povjesničarima zbog stalnog odlaska domaćeg slavenskog stanovništva u migraciju na zapad, u središnju Europu. Prvi masovni odlazak domicilnih Slavena započeo je još u 375. godine kada su pridošlice iz Azije, nomadska plemena Huna, pomogla domaćim Antama skinuti jaram germanskih plemena Gota, koji su došli ne teren sadašnje Ukrajine u drugom stoljeću. Tada je dio Anta, zajedno s Hunima, otišao na područje ravnice srednjeg Dunava, gdje je sada Mađarska. Kada je vođa Huna – Atila osvojio pola Europe pomagali su mu Anti. Ali kad je bio otrovan i umro, Huni su shvatili da bez njega nemaju šanse upravljati pokorenim područjima te su se odlučili vratiti.

Anti su ostali na srednjem Dunavu u sadašnjoj sjevernoj Mađarskoj. Sljedeća selidba Slavena s teritorija prve ukrajinske države dogodila se u zadnjoj godini petog stoljeća. Država Huna tada je već propala i Slaveni se sele na područja koja su stala nepokorena od strane jakih europskih igrača. To su bili prostori sadašnje Češke i Slovačke. Uglavnom su tamo došla plemena Sklavina. Kasnije su Slaveni s terena prve ukrajinske države masovno seli na prostore Balkana. Bilo je to sredinom i krajem šestog stoljeća. Plemena Anta selila su na područja sadašnje Moldavije, dijela Rumunjske te Bugarske i Makedonije. Sklavini se sele dalje na područje sadašnje Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore. U ovo doba dio Sklavina koji su došli na teritorij Češke i Slovačke preselili su prostore sadašnje Slovenije i sjeverozapadne Hrvatske. Anti su također s nomadskima plemenima iz Azije Avarima preseli na prostore sadašnje Mađarske i rumunjske Transilvanije.

Plemena Anta i Sklavina nisu došla na nove prostore kao osvajači koji su odlučili pokoriti domicilno stanovništvo, već kao dosta miroljubivi narod koji je zauzeo prazne zemlje. S vremenom, na području sadašnje Mađarske, Rumunjske i Moldavije, Slaveni nisu ostali glavni narod, već su se izmiješali s drugim neslavenskim plemenima. Ali u Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji te na teritoriju Balkana Slaveni su postali državotvoran narod. Doduše na jugu Balkana, u sadašnjoj Grčkoj i Albaniji, Slaveni su bili potisnuti, ali na terenima zapadnog Balkana oni su postali dominantni. U Bugarskoj je situacija bila slična, nakon dolaska nomadskih plemena turskog porijekla – Bugara, ovaj narod,  koji je politički dominirao nekoliko stoljeća, na kraju je slaveniziran.

Tako je 988. godine Kijev postao pravi europski grad te je 250 godina bio treći po razmjeru i utjecaju na kontinentu, sve do 1240. godine kada su došle horde Mongola i spalile ga. Kijev je najstariji i najveći slavenski europski grad. Kada je on primio kršćanstvo Moskve još nije bilo na vidiku. Moskva je osnovana na području na kojem su stanovala finsko-ugarska plemena. Ova plemena, koja su se pomiješala sa Slavenima koji su na ovaj teren došli iz Poljske sredinom osmog stoljeća, dvjesto su godina odbijala primiti kršćanstvo te su branili svoju pogansku vjeru. U jednoj regiji južnije od Moskve (grad Mcensk i okolina) domaći finsko-ugarci primili su Kristovo učenje tek u 1415 godine. Sankt-Peterburg osnivan je tek 1703. godine na području na kojem su oduvijek živjela finsko-ugarska plemena Ižora. Ispada da i nije pravi slavenski grad.

Tako da nije čudno da moskovski pogani sada bombardiraju utvrdu slavenskog kršćanstva – Kijev. Ali ukrajinski narod je vrlo odlučan pobijediti moskovsku Z-vijer. Vrijednosti europskog kršćanskog Dobra će pobijediti mrak ruskog poganskog Z-la.”