KRAUS: ‘Ne želimo spomenik Holokaustu u Zagrebu jer to znači amnestiranje zločina NDH’

Židovska zajednica još se jednom usprotivila izgradnji spomenika žrtvama Holokausta u Zagrebu. Ognjen Kraus kaže da to mora biti spomenik žrtvama ustaškog terora ili žrtvama NDH te da se Židovska zajednica ne može izdvajati jer to stvara animozitet među manjinskim narodima koji su bili žrtve

Prošloga tjedna zagrebački gradonačelnik Milan Bandić obišao je sa suradnicima gradilište budućeg spomenika žrtvama holokausta ispred zgrade Hrvatske pošte u Branimirovoj, kojem je autor akademski kipar Dalibor Stošić, dok je autor arhitektonskog dijela projekta i uređenja okoliša arhitekt Krešimir Rogina.

Budući da se predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj od početka ne slažu s takvim nazivom spomenika, tim se povodom javnosti obratio Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb i predsjednik Koordinacije židovskih općina u RH, priopćenjem u kojem piše:

 “U petak, 4. prosinca 2020., u poslijepodnevnim satima, primili smo iz Protokola Grada Zagreba obavijest da su 23. studenoga 2020. započeli radovi na izradi spomen obilježja žrtvama holokausta (prvo saznanje za nas o početku radova na spomeniku), na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, s pozivom da se u ponedjeljak, 7. prosinca 2020., u 8:40 sati pridružimo gradonačelniku u obilasku gradilišta.

Ognjen Kraus kaže da Židovska zajednica ne može prihvatiti spomenik za 6 milijuna Židova ubijenih u svijetu jer se u NDH, po rasnim zakonima, osim Židova sistemski ubijalo Srbe, Rome, kao i sve neprijatelje režima. stoga se pismom obratio javnosti PHOTO: Zarko Basic/PIXSELL

 

Nakon što je Skupština Grada Zagreba 4. lipnja 2019. donijela Zaključak o izgradnji spomenika, Židovska općina Zagreb je već 17. lipnja 2019. Skupštini uputila službeni dopis (u privitku), sa zahtjevom da odluku ponovno stavi na dnevni red i preispita. Negativno mišljenje o izgradnji takvog spomenika žrtvama holokausta dao je i Svjetski židovski kongres (WJC).

U procesu nastajanja ovog obilježja, koji je svakako bez presedana u svjetskim razmjerima, nismo sudjelovali niti ćemo ubuduće.”

 Ognjen Kraus podsjetio je na to da je on još u lipnju 2019., dva tjedna nakon sjednice Gradske skupštine, u svom dopisu jasno izložio razloge neslaganja s takvim nazivom spomenika:

“Jedino što mogu tome sada dodati jest da mi kao židovska zajednica ne možemo prihvatiti spomenik za šest milijuna Židova ubijenih u svijetu, jer se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, po rasnim zakonima te takozvane države, osim Židova sistemski ubijalo Srbe, Rome, kao i sve neprijatelje tadašnjeg režima – dakle, Hrvate antifašiste, pa onda i homoseksualce i slične ranjive skupine. Dakle, u Hrvatskoj ne može biti spomenik holokaustu upravo zato što se tu radilo o lokalnom hrvatskom fašizmu, s vlastitim rasnim zakonima na temelju kojih su ustaše izvršile masovne zločine. Ne netko drugi. Zato to mora biti spomenik žrtvama ustaškog terora ili žrtvama Nezavisne Države Hrvatske. Židovska zajednica i ja kao njen predstavnik uvjereni smo da se mi ne možemo izdvajati od ostalih žrtava, jer takav pristup može biti razlog stvaranja animoziteta među manjinskim narodima koji su bili žrtve, što mi nikako ne možemo podržati. Osobito zato što smatramo da to vodi poticanju antisemitizma.”

 

‘Podizanjem takvog općenitog spomenika žrtvama Holokausta Bandić zapravo nastoji zatrti, odnosno izbrisati autohtoni hrvatski fašizam i ustašku zločinačku tvorevinu NDH’, kaže Rada Borić

 

Podršku stavu židovske zajednice daje i Srpsko narodno vijeće, kao predstavnici jednog od naroda žrtava. Aneta Vladimirov, zamjenica predsjednika SNV-a, kaže: “Mnogo je načina kojima se mogu obilježiti dehumaniziranje i patnja svih onih koje je rasnim zakonima obilježio ustaški režim, među kojima i pripadnike/ce židovskog naroda na teritoriju tadašnje hrvatske države. U Zagrebu je nemali broj lokacija na kojima je moguće simbolički odati počast žrtvama. No nijedan od tih načina ne smije izdvajati žrtve niti ih deportirati izvan konteksta u kojem su njihovi životi i životi njihovih obitelji zavijek promijenili svoj tijek. Dakle, sjećanje na žrtve holokausta, genocida i porajmosa bilo gdje u Hrvatskoj, pa tako i u Zagrebu, moguće je isključivo iz one najteže i jedine odgovorne pozicije – iz zločina koje je ustaška država nad njima činila. Svaki drugi pristup ne odgovara povijesnim činjenicama, ali ni namjeri odavanja počasti žrtvama koje nisu imale izbora. Mi koji se sjećamo imamo izbor i u odnosu na to moramo i preuzimati odgovornost.”

Na pitanje je li itko iz Skupštine reagirao na dopis iz 2019., naslovljen na tadašnjeg predsjednika Skupštine Dragu Prgometa, Ognjen Kraus je odgovorio da nikakve reakcije nije bilo, kao niti na priopćenje poslano u javnost prošloga tjedna. “Niti je bilo reakcije niti nas je itko pokušao kontaktirati. Zapravo me to uopće ne čudi”, ogorčen je Kraus.

Protiv takve odluke, koju je većinom od 37 glasova donijela Skupština Grada Zagreba 4. lipnja 2019., glasalo je troje gradskih zastupnika iz lijevo-zelenog bloka – Rada Borić, Tomislav Tomašević i Zlatko Nikolić – smatrajući da se zapravo radi o spomeniku državnom revizionizmu.

Rada Borić iz Nove ljevice o tome je rekla:

“Mi smo se pobunili već kada se o tome raspravljalo u Gradskoj skupštini. Prvotna je cifra bila milijun kuna, a sada je narasla na šest milijuna. Toj se ideji nismo usprotivili zato što ne poštujemo žrtvu šest milijuna pobijenih Židova tijekom holokausta, već zato što smo smatrali da se podizanjem jednog takvog općenitog spomenika žrtvama holokausta zapravo nastoji zatrti, odnosno na neki način izbrisati, autohtoni hrvatski fašizam i ustašku zločinačku tvorevinu NDH, koja je prema vlastitim rasnim zakonima donesenim 1941. izvršila zločin ne samo nad desecima tisuća Židova, već i nad Srbima i Romima, koje je NDH također sustavno slala u logore i ubijala. Treba ponovo podsjetiti da je 1942. ministar unutarnjih poslova NDH Andrija Artuković proglasio židovsko pitanje riješenim. Smatram da će spomenik koji će građane Zagreba koštati šest milijuna kuna posve abolirati Hrvatsku, odnosno NDH, od fašističkih, ustaških zločina.”

Matej Mišić, potpredsjednik skupštine iz redova SDP-a čiji je klub prihvatio prijedlog za izgradnju. PHOTO: Patrik Macek/PIXSELL

 

I Tomislav Tomašević, vođa platforme Možemo!, slaže se s tom tezom i podsjeća:

“Još dok je to bila tema na Gradskoj skupštini vidjeli smo kamo to ide,  konzultirali se s relevantnim udrugama i glasali protiv. Nažalost, kao mnogo puta do sada, pokazalo se da smo bili u pravu.”

Tihomir Milovac, nezavisni zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, inače povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik u MSU-u, podsjetio je na to da su članovi Kluba nezavisnih zastupnika kao predstavnici opozicije tada dali načelnu podršku koja je podrazumijevala etičnost odluke, ali ne i način na koji se taj spomenik planirao izgraditi:

“Nitko ne može biti protiv spomenika posvećenom šest milijuna Židova pobijenih u holokaustu. Međutim, već smo tada dali na znanje da je sam koncept ozbiljan problem jer se tu radi o revizionističkom izbjegavanju priče o ustaškim zločinima uz nastojanje da se sve svede na holokaust kao globalnu temu. Mi kao grad i država imamo puno veću obvezu komemorirati žrtve zločinačke tvorevine NDH kojoj je sjedište bilo u Zagrebu i iz kojeg su deseci tisuća ljudi poslani u ustaške logore smrti. Upravo zato trebali bismo podići spomenik pobijenim građanima ovog grada i zemlje i zato mislim da bi se spomenik trebao zvati Spomenik žrtvama ustaškog režima.”

I Klub SDP-a tada je podržao odluku o gradnji spomenika. Upitan je li mu danas zbog toga žao, potpredsjednik Skupštine Grada Zagreba iz redova SDP-a Matej Mišić je odgovorio:

“Ne, nije nam danas žao i o tome smo razgovarali i s kolegama iz lijevog bloka. Oni su tada imali legitiman stav da glasaju protiv, no mi nismo mogli ići protiv same ideje da se izgradi spomenik žrtvama holokausta. Već vidim naslov u medijima: “SDP glasao protiv izgradnje spomenika ubijenim Židovima u Drugom svjetskom ratu”. Tad bi nas vjerojatno nazvali iz središnjice stranke i pitali: jeste li normalni? Kako je ta odluka već bila donesena od skupštinske većine, mi smo se kao zastupnici SDP-a dogovorili da ćemo to podržati iako smo i sami na sjednici Skupštine upozoravali na određene mane tog projekta. Između ostalog i na činjenicu da je sam spomenik gotovo identičan onome u Gdanjsku iz 2017. Ipak, uvažavajući sve prigovore Židovske općine, opet bih digao ruku ‘za’ jer smatram da je spomenik koji će podsjećati na sve zločine nacizma počinjene u Drugom svjetskom ratu, kako globalno tako i u Hrvatskoj, nužan gradu Zagrebu.”

Rada Borić i Tomislav Tomašević, zastupnici koji su u skupštini glasovali protiv ovog spomenika. PHOTO: Luka Stanzl/PIXSELL

 

Ognjen Kraus rekao je da shvaća zašto je nekim zastupnicima bilo nezamislivo glasati protiv:

“Meni je to potpuno razumljivo, da su političke stranke smatrale da bi ako glasaju protiv spomenika žrtvama holokausta, to moglo biti shvaćeno kao antisemitizam. O tome nema diskusije. Zato je bilo važno objasniti naše razloge. Naime, to je ono što stalno govorim – da se spomenik treba staviti u kontekst vremena, situacije i povijesnih okolnosti, ali i onoga što se danas događa. Zato sam i u dopisu Gradskoj skupštini od 17. lipnja 2019. nastojao detaljno obrazložiti stav židovske zajednice.”

Da nije bilo lako dići ruku protiv spomenika, priznala je i Rada Borić:

“Skupština je zapravo dovedena pred gotov čin. Naravno da je to vrlo sklizak teren – jer su naše kritike HDZ-ova i Bandićeva većina itekako zloupotrijebile, podmećući nam da se protivimo podizanju spomenika žrtvama holokausta. Mene su čak optužili da se protivim ideji časnog čovjeka kao što je bio Branko Lustig. Naravno da to nije bilo točno i da se ja nikako nisam usprotivila samoj ideji pokojnog Lustiga, kojeg sam izuzetno poštovala. Mi smo jedino tražili da se spomenik drugačije zove. Međutim, prijedlog o izgradnji spomenika žrtvama holokausta na kraju je u Skupštini izglasan.”

Na natječaju je pobijedio projekt kipara Dalibora Stošića i Krešimira Rogine koji se sastoji od zida sastavljenog od kovčega i podesta na kojem bi trebalo biti šest milijuna zvjezdica.

Tihomir Milovac smatra da je i sam postupak, odnosno program natječaja, bio problematičan:

“Od izbora lokacije pa do teme, koji su bili dio narudžbe, sve je to vrlo diskutabilno. Arhitekti i kipari koji su se javljali bili su time uvjetovani i oslonili su se na ono što je u natječaju pisalo. Upitan je i izbor lokacije – jer su deportacije u logore zapravo išle sa Zapadnog kolodvora. No kad je već tako, većina sudionika natječaja nije prepoznala simboliku lokomotive koja se nalazi na konkretnoj lokaciji na Glavnom kolodvoru kod pošte. To je tzv. Crna Katica, lokomotiva čije ime upućuje na njenu mračnu povijest. Ona je bila jedan od najvećih izložaka u Spomen-području Danica, mjestu na kojem su ustaše osnovale prvi koncentracijski logor u NDH kroz koji je prošlo 5600 logoraša. Dakle, tom su lokomotivom deportirani Židovi, Srbi i Romi u ustaške logore smrti. Možda su sudionici natječaja, kao svjesni građani, mogli i sami pokrenuti to pitanje, no u tom smislu samo su dva arhitekta tako promišljala. Bili su to Antonio Grgić i arhitekt Nenad Fabijanić. Oni su napravili sjajne projekte koji su uključivali tu lokomotivu u sam spomenik. Idejno rješenje koje je pobijedilo po mom mišljenju je preopćenito, simbolički doslovno i nema nikakvu interpretaciju iz današnje perspektive. Osim toga, činjenica da će se oko tog spomenika, prema projektu, moći sjediti i valjda jesti sendviče dok se čeka vlak, meni se čini ispod razine umjetničkog zadatka. Neki dignitet ipak mora postojati.”

Rada Borić smatra da je u raspravi o tom spomeniku u drugom planu ostao naziv “Prisutna odsutnost”, pod kojim su ga autori prijavili na natječaj:

“Mislim da to ime najbolje ilustrira i ono što spomeniku nedostaje – prisutna je odsutnost stvarne namjene tog spomenika. Indikativno je da se odmah u lipnju 2019. pobunila židovska zajednica i zatražila da Skupština preispita svoju odluku. Kao što je profesor Kraus istaknuo, spomenik žrtvama holokausta postoji u Berlinu, a svuda drugdje, u svim ostalim zemljama, to su spomenici ili memorijalna mjesta posvećena lokalnim žrtvama fašizma i nacizma. Predstavnici vlasti u Hrvatskoj, gradske i državne, koji se godinama ne bore protiv povijesnog revizionizma, očito su htjeli oprati svoju savjest. Nije slučajno otvaranje spomenika predviđeno mjesec dana prije lokalnih izbora sljedeće godine.”

Slično razmišlja i Tihomir Milovac:

“Gradonačelnik je sa svojim autorskim timom prošloga tjedna obišao gradilište i očito je da je projekt kiparski ostao isti, no u međuvremenu je promijenjen. Naknadno je crna lokomotiva ubačena u arhitektonski dio, što je prilično dubiozno jer zapravo zadire u originalne autorske projekte koji su upravo na temelju te lokomotive osmišljavali spomenik. To je dodatno ulje na vatru – taj projekt je od početka opterećen nekvalitetnom idejom, a onda i izvedbom. I naravno – znakovito je da se događa upravo u predizbornoj godini. O tome najviše govori proračun koji je evidentno populistički. U njega su ubačeni milijuni za nove građevine, nove mostove, nove spomenike. Od 14 milijardi novog proračuna pola je zapravo namijenjeno lokalnim izborima.”

SDP-ovac Matej Mišić je istaknuo:

“Loše je kada se takve stvari koriste u predizborne svrhe. Prije posljednjih lokalnih izbora jedna od glavnih tema bila je promjena imena Trga maršala Tita. Ne smijemo dopustiti da opet odemo u tom smjeru, a čini mi se da je to gradonačelniku i cilj, kako se u kampanji ne bi raspravljalo o dosadašnjem katastrofalnom načinu upravljanja gradom i stvarnim gradskim problemima.”

Rada Borić željela je ilustrirati kako se dobiva podrška za predizborne projekte aktualnog gradonačelnika i kako se povijesni revizionizam nastavlja i kada je u pitanju novija povijest:

“Zastupnik Krešimir Kartelo iz stranke Neovisni za Hrvatsku na posljednjoj sjednici Skupštine izašao je za govornicu i rekao da će podržati proračun za 2021. zato što mu je gradonačelnik obećao da će na Mirogoju urediti groblje hrvatskih vojnika iz Drugog svjetskog rata. Dakle, ustaša. Tako se trguje glasovima. Onda sam ja replicirala da dostojanstvo svakog poginulog treba poštovati, ali što je s obitelji Zec? Sljedeće godine bit će 30 godina od tog zločina, zar ti nevini ljudi nisu zaslužili da se obilježi mjesto kod Adolfovca na Sljemenu gdje su mučki ubijene dvanaestogodišnja Aleksandra i njezina majka?”

Tihomir Milovac, nezavisni zastupnik u skupštini Zagreba, inače povjesničar umjetnosti. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Ipak, ostaje činjenica da je protivljenje židovske zajednice u Hrvatskoj spomeniku žrtvama holokausta, kao i Svjetskog židovski kongresa, veliko breme za Gradsku skupštinu u kojoj je ta odluka ipak dobila podršku. Kako sada riješiti tu situaciju?

Matej Mišić iz SDP-a smatra da bi ujedinjena opozicija, od centra nalijevo, trebala nešto poduzeti:

“Primjedbe na koje upozorava židovska zajednica – da se u imenu mora naznačiti da su to bile žrtve domaćeg holokausta, odnosno ustaške NDH i njezina režima, svakako bi trebalo uvažiti. Mislim da bi bilo primjerenije da idemo u tom smjeru, nego da općenito komemoriramo žrtve holokausta koji se valjda događao negdje drugdje. Imamo još tri sjednice do kraja mandata i ono što možemo napraviti je tražiti izmjenu te odluke u dijelu u kojem se odnosi na naziv spomenika. Ako će postojati konsenzus opozicije o zajedničkoj inicijativi – pri čemu, naravno, isključujem one s krajnje desnice – da taj dio ispravimo do travnja, kada je najavljeno otvaranje spomenika, naše ruke će sigurno imati.”

Tihomir Milovac je ustvrdio:

“I ljudski i politički apsolutno sam na strani predstavnika židovske zajednice. Ne može se raditi takva gesta, a da se onaj kome je ona posvećena ignorira ili preskače. To nije gesta prema predstavnicima židovske zajednice, već samopromocija gradonačelnika Bandića. On se ponovo uoči izbora želi prikazati kao veliki antifašist i empatična osoba. To je licemjerje kao i sve do sada. Mislim da je dobra ideja da cijela opozicija izađe s inicijativom promjene imena tog spomenika. To je jedino na što bismo eventualno mogli utjecati, jer na izbor idejnog rješenja niti smo mogli niti više možemo.”

 

‘Pobjedničko rješenje preopćenito je, simbolički doslovno i nema interpretaciju iz današnje perspektive. U njega nije uključena lokomotiva koja ima svoju važnost’, smatra Tihomir Milovac

 

Tomislav Tomašević slaže se s takvom idejom:

“To je svakako opcija – da krenemo s inicijativom za promjenu imena, koju podržavam, no još o tome nismo razgovarali s političkim akterima s kojima inače surađujemo u opoziciji.”

Ognjen Kraus je rekao da nakon svega ni ne očekuje da gradonačelnik, odnosno skupštinska većina, promijeni ime spomenika. Naravno, ako bi opozicija u Skupštini bila spremna to podržati i izvršiti pritisak u javnosti, to bi pozdravio, ali je napomenuo: “Naravno, ja mogu potaknuti takvu inicijativu i razgovarati sa svima njima. Ali smatram da su to dužni predstavnici manjina. S druge strane, ako bi netko na to trebao reagirati u Saboru, to su zastupnici nacionalnih manjina, prvenstveno Veljko Kajtazi u ime romske manjine i židovske koju predstavlja u Saboru, kao i gospodin Pupovac u ime srpske nacionalne manjine, ali naročito to očekujem od Furija Radina, potpredsjednika Sabora.”

S time se složio i Mišić te istaknuo da bi trebalo izbjeći sramotu da na otvorenju spomenika Židovima stradalima u holokaustu ne bude predstavnika Židovske općine. Podsjetio je i na činjenicu da su za promjenu imena spomenika potrebne ruke HDZ-a:

“Kao i sve odluke, tako će i ova ovisiti o njihovih sedmero zastupnika. Uostalom, HDZ je na nacionalnoj razini u koaliciji ne samo sa SDSS-om, već i s pripadnicima ostalih nacionalnih manjina. Vjerujem i da bi se za takvo rješenje založio i gospodin Veljko Kajtazi. Pritisak je tu prvenstveno na HDZ, jer sve stvari koje smo mi kao opozicija eventualno postigli u Gradskoj skupštini, postigli smo isključivo uz ruke HDZ-a. Onda kada bi nešto što je gradonačelnik radio bilo previše čak i za njih.”

Aneta Vladimirov, zamjenica predsjednika Srpskog narodnog vijeća. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Je li moguće da gradonačelnik uoči izbora otvori taj spomenik bez prisutnosti predstavnika židovske zajednice, što će biti veliki skandal? Kraus kaže:

“Ako se to dogodi, to će primarno biti njihov problem jer će to sigurno pobuditi međunarodnu medijsku reakciju. Uostalom, vjerujem da su oni spremni na sve. Ne rade to iz pijeteta prema židovskim žrtvama jer bi u tom slučaju o svemu s nama razgovarali. Ako tako bude, to je spomenik amnestiranju zločina NDH, što je strašno.”

Andrej Plenković je još 2019. informiran o stavu Židovske općine o postavljanju spomenika žrtvama holokausta. Kraus je podsjetio na svoj govor na obilježavanju obljetnice Kristalne noći 9. studenoga 2020., kada je istaknuo da očekuje da Hrvatska konačno sa sebe spere ljagu koju nosi već 30 godina.

“Predsjednik Vlade stalno govori i ističe antifašizam, ističe i da je HDZ centralizirao i promijenio pa neka to dokaže. Neka se donese zakon o zabrani ustaškog znakovlja i svega onoga što drži našu zemlju na strani kojoj ne spada. Ne spada zato što je hrvatski narod dao veliki obol antifašističkoj borbi i zahvaljujući tome smo na kraju rata bili na strani pobjednika”, rekao je tada u svom govoru Kraus.

Kraus je još jednom naglasio: “U procesu nastajanja ovog spomen-obilježja, koji je bez presedana u svjetskim razmjerima, nismo sudjelovali niti ćemo ubuduće.”

Komentiraj