Povijesno važnim danom, odlukom nacionalnog ponosa, jednom od najvažnijih od završetka rata – tako je ministar obrane Damir Krstičević, klikčući domoljubnom patetikom, opjevao Vladinu odluku o kupovini 12 izraelskih već jako matorih borbenih aviona, oko koje se hrvatska javnost uzrujano podijelila. Jer, unatoč višku ministrove euforije, borbena eskadrila, koja će za dvije godine početi stizati u Hrvatsku, prilično je izbušenih, ruzinavih krila.

Prvo, odluka o nabavci ratne zračne konjice strateški je upitna. Potpuno neusklađena s hrvatskom ekonomskom i socijalnom situacijom. Mogu li se u zemlji koja upravo proživljava demografski slom i po ekonomskim je pokazateljima na začelju Europe, iz koje ljudi zbog toga masovno odlaze, mogu li se u takvoj zemlji avioni zaista smatrati prioritetom? Ili je u ovom trenutku prije svega nužno investirati u ljude. Sve manje stanovnika, a sve više borbenih zrakoplova – to je Hrvatska kakvu svojom politikom crta Plenkovićeva vlada.

Drugo, odluka je ekonomski problematična. Ostalo je nejasno zašto Hrvatska kupuje avione ako za njih nema para. A da para nema priznala je i sama Vlada kad je financijskim razlozima branila odluku da umjesto novih kupi tridesetak godina stare, izraubane mašine. Nije li se, svjesna svojih materijalnih mogućnosti, trebala odlučiti za neku jeftiniju varijantu, servis NATO-a, kupovinu manjeg broja aviona ili njihovo rentanje? Vladin izbor problematičnim čini i činjenica da su stari avioni možda jeftiniji, ali je njihovo servisiranje mnogo skuplje. Za 12 zrakoplova Hrvatska će platiti pola milijarde dolara, za održavanje će trebati više, još oko 700 milijuna.

Treće, otvorenim ostaje pitanje za što Hrvatska zapravo kupuje avione. Za čuvanje vlastitog zračnog prostora ili za sudjelovanje u međunarodnim borbenim operacijama? Za nadzor svog neba nije morala nabavljati ratne avione. Mogla se odlučiti za neku jeftiniju i lakšu varijantu. Ne za avion koji služi uništavanju neprijatelja, kao da je usred vojnog vihora i kao da nije članica NATO-a.

Četvrto, Vladina je odluka o kupovini izraelskih borbenih F-16 diskutabilna i zbog ratne povijesti tih letjelica. Krstičevićevi suradnici ne znaju odgovoriti na pitanje jesu li ti avioni sudjelovali u borbenim operacijama. Kao da oko toga uopće može biti bilo kakve dileme. Ratno zrakoplovstvo Izraela godinama je angažirano u krvavim ratnim sukobima na Bliskom istoku. Možda zato te avione nitko drugi, osim Hrvatske, ne želi kupiti? Nije riječ samo o moralnom faktoru. Riječ je o tome da eskadrila s takvom karmom može ostati ratna meta, bez obzira gdje se nalazila. Treba li Hrvatskoj, kao dosad prilično sigurnoj, terorizmom nezahvaćenoj zemlji, takav rizik? U tom kontekstu onda treba gledati i na izjave Vladinih dužnosnika o nekakvom novom strateškom partnerstvu između Hrvatske i Izraela. Dobre odnose s tom zemljom treba graditi, ali strateško partnerstvo s državom koja je u stalnom sukobu sa svojim arapskim susjedima izlaže Hrvatsku sasvim nepotrebnim opasnostima.

Peto, oduševljenje ministra obrane zbog posla s avionima posve je razumljivo. Ali ne zbog domoljublja ili nacionalnog ponosa, nego prije svega zbog privatnih poslovnih interesa bliskih mu krugova. Ugovor s Izraelom još nije potpisan, ali bivša firma ministra Krstičevića već je ušla u biznis s dobavljačima. Novinar Gordan Malić na društvenim je mrežama objavio dokumente koji pokazuju da je na recentnom Vladinom natječaju za nabavku bespilotnih letjelica nekadašnja ministrova firma sudjelovala kao partner “Israel Aerosapce Industries Ltd.”, izraelske državne tvrtke od koje Hrvatska kupuje eskadrilu. Premijer Plenković pod hitno mora odgovoriti je li upravo u takvim aranžmanima jedini smisao po hrvatske interese inače posve problematičnog biznisa s borbenim zračnim mrcinama. Zbog takvih bi se stvari moglo dogoditi da će, umjesto aviona, letjeti Vlada.