Krunoslav Kićo Slabinac rođen je u Osijeku 28. ožujka 1944. godine. Kao dječak nije imao nekih drugih želja osim postati pjevač. U početku su to bili dječji zborovi. Zatim poznati osiječki vokalno-instrumentalni sastav “Dinamiti”. U njemu je Kićo bio glavni “dinamit” i bio je to početak vrtoglave i značajne karijere zvijezde mikrofona.

U prvim danima (i dugim noćima) ambicioznom momku iz Osijeka, koji se poslije odluke da napusti rodni grad preselio u Zagreb, nije sve išlo glatko. U Zagrebu je naišao na teškoće: pjevača je bilo dovoljno i nitko nije imao ni želje ni vremena da sudbinu jednog nesumnjivog talenta uzme u svoje ruke.

Neki prijatelji, među kojima su bili pjesnik Zvonimir Golob i Arsen Dedić, pokušali su nagovoriti šefa “Emovaca” Ivicu Krajača da umjesto Mira Ungara, koji je tada napustio kvartet, angažira Kiću. Krajač u tom trenutku nije imao dobar nos i, možda bi se gorko pokajao zbog svog tadašnjeg brzopletog zaključka da je Kićo “suviše nepoznat i suviše rizičan”, da nešto kasnije, kao zamjenu nije našao talentiranog i grlatog Sašu Sabljića.

Međutim, snaga koja će Slabincu kasnije omogućiti glasovne egzibicije od kojih su, kako su tada rekli ‘podrhtavali kristalni lusteri, pojavila se u obliku želje da nekako uspije. Njegovih pet minuta počelo je onog sretnog trenutka kad je (u dugim noćima) napisao “Plavušu” i otpjevao je tako proživljeno, da je od tada svaka značajnija glazbena smotra bez njega postala nezamisliva. Poslije toga, Kićo je nezadrživo krenuo ka vrhu. Svaka nova interpretacija značila je korak dalje; od prilike do prilike postajao je sve bolji. Bio je to jedan veliki napredak i uspon zabilježen u našoj zabavnoj muzici. Ako i nije pokupio nagrade na svim festivalima na kojima je sudjelovao, sve pjesme koje je pjevao postale su hitovi na top listama časopisa i radio stanica.

Kićo Slabinac je umro u Zagrebu kasne jeseni 2020. godine.