KATARINA ĐURĐEVIĆ: ‘Naša plesna predstava prikazuje degradirani, drugotni položaj žene’

‘Hystera’ premijerno 24. rujna u Zagrebačkom plesnom centru

U Zagrebačkom plesnom centru 24. rujna premijerno će biti izvedena predstava „Hystera“ autorice Katarine Đurđević, u izvedbi Sintije Kučić. Predstava se bavi pravom žene na prekid trudnoće i prizivom savjesti u hrvatskim bolnicama. Katarina Đurđević o predstavi je govorila za Nacional.

NACIONAL: Predstava „Hystera“ bavi se prizivom savjesti u brojnim hrvatskim bolnicama, što je hystera, otkud naziv? Zašto baš ta tema?

Predstava „Hystera“ bavi se ženom kojoj se ukidaju temeljna ljudska prava, kojoj se ukida pravo da autonomno odlučuje o svom životu, tijelu i integritetu, diskriminiranom i poniženom ženom kojoj se oduzima pravo na puni pristup zdravstvenoj zaštiti kroz institucionalni priziv savjesti u brojnim hrvatskim bolnicama.

Hystera je grčka riječ za maternicu. Sam naziv predstave umjesto zadnjeg slova ima ikonu vješalice, što daje potpuni kontekst nazivu predstave. Kroz povijest je metalna uvijena vješalica za odjeću bila instrument za izvođenje kućnog abortusa te je nerijetko uspijevala izazvati teške infekcije, bolesti i smrt žena koje su izvodile abortus. I zato baš ta tema. Osvjedočili smo se kroz prošlost i znamo da zabrana sigurnog pobačaja neće smanjiti broj pobačaja očajnih žena koje će ga učiniti pod svaku cijenu, spremne preuzeti strašan rizik da bi zadržale autonomnost svoga života. Posljedica zabrane bit će izvođenje pobačaja u mračnim ulicama, kod kuće ili kod nestručnih osoba koje ženu kroz vrlo bolan i degradirajući čin lako mogu dovesti u životnu opasnost. Kao znak pobune i podrške diljem svijeta žene koje zagovaraju pravo na siguran pobačaj tetoviraju vješalicu na svome tijelu, kao i muškarci koji zagovaraju pravo žene na slobodan i siguran pobačaj. 

NACIONAL: Govorite o tome da se ženama u 21. stoljeću pokušava ukinuti pravo da autonomno odlučuju o svojem životu, tijelu i integritetu, moraju se boriti protiv kolektivnog političko-vjersko-liječničkog negiranja svoje slobode i dostojanstva te im se oduzima pravo na puni pristup zdravstvenoj zaštiti, u neravnopravnom su položaju, diskriminirane i ponižene. Drugotne. Kako je moguće to sve pokazati plesom, neverbalnom komunikacijom?

Mislim da bi bez pokreta i plesa život ljudi i razvoj društva, kulture i umjetnosti koja je esencijalni dio duhovnog života čovjeka, bio nezamisliv. Nema ljudskog bića koje ne pleše. Ne radi se samo o samoizražavanju već i o obliku važne međuljudske i društvene komunikacije. Komunikacija plesom je prirodni, tečni, poznati i samorazumljiv oblik sporazumijevanja, povezanosti i korelacija među ljudima. Iznenađujuća je plesna snaga razotkrivanja i raskrinkavanja svih krugova osobnosti – intimnog, privatnog, profesionalnog i društvenog. Tajna nezaustavljivosti plesnog izražaja je u tome što plesne predstave nemaju jezične, glazbene, prostorne barijere. Za ples je potreban jedan jedini instrument, a to je ljudsko tijelo i kada je ono savršeno „uštimano“ kao kod plesne umjetnice Sintije Kučić, događa se čarolija, a izražajnost koja nastaje postaje umjetnost.

NACIONAL: Koliko je važno plesačima, posebno plesačicama, da sve ono što ih muči ispolje na sceni?

Mogu govoriti u svoje ime. Meni je to istinski važno, nema dvojbe da kao plesna umjetnica djelujem u području tzv. društveno angažirane umjetnosti ili umjetničkog aktivizma kako se odnedavno naziva socijalno, kulturno ili politički provokativna umjetnost. Nikako ne bih uspjela u tome da ostale suradnice i suradnici projekta ne vjeruju u mene i ideju samog projekta, da ne daju svoj autorski doprinos unutar svog umjetničkog polja, od kompozitora, majstora svjetla, kostimografkinje, suradnice dramaturgije do same plesačice koja predstavlja plesni umjetnički nukleus koji dopire kanalima do duša i intelekta publike.

NACIONAL: Koliko ste pripremali predstavu, na što ste stavili fokus?

Predstava se priprema od samog javljanja na Javni poziv za predlaganje javnih potreba u kulturi RH i Javni poziv za predlaganje javnih potreba u kulturi Grada Zagreba, koji je raspisan u rujnu 2021. Prijavljena je predstava na temu propitkivanja problema obespravljenog, degradiranog, drugotnog položaja žena koje se suočavaju ne samo sa seksizmom u obitelji, okolini, društvu i medijima, već i s prijetnjama, maltretiranjem i nasiljem do mjere koja ih vodi u smrt.

Kreativni proces ne počinje i ne završava kada ulazimo i izlazimo iz dvorane, već se nastavlja i prije i nakon proba, ustvari ne prestaje sve dok predstava ne dođe pred publiku. Kako se od prijave do realizacije projekta položaj žena još više degradirao i prava žena su, vidimo na primjeru Mirele Čavajde, svedena na nulu, fokus se iskristalizirao prema pitanju koje je trenutačno u Hrvatskoj, ali i svijetu, vrlo zabrinjavajuće i krajnje zastrašujuće. Ideja predstave je promijenila konkretne žene iz prijave, ali zadržala je ideju degradiranog, drugotnog i još više zastrašujućeg položaja žene. O toj stvarnosti svjedoče smrti, rekla bih ubojstva, triju žena iz Poljske.

NACIONAL: Na koje žene mislite?

Prošle jeseni u Poljskoj je žena umrla nakon što su doktori odbili abortus nad fetusom s utvrđenim deformacijama. Drugi je slučaj Izabele koja je umrla nakon što je bila prisiljena nositi mrtvi fetus sedam dana. Treći je slučaj Agnieszke, 37-godišnje majke troje djece koja je nosila blizance i kojoj je odbijen abortus nakon što je srce jednog fetusa prestalo kucati. Bolnica je čekala dva dana do momenta kada je i srce drugog fetusa prestalo kucati te je tek tada prekinula trudnoću. Nakon manje od mjesec dana od prekida trudnoće Agnieszka je umrla. Mislim da nikome razumnom ne moram govoriti koliko je apsurdno i groteskno da se pokret za zabranu pobačaja naziva pokretom za život.

NACIONAL: Koliko je ples hrvatskoj publici blizak? Posljednjih je godina situacija skroz drugačija, ples ima svoju publiku. Što se još mora napraviti da bi dobio bolje mjesto u kulturi?

Strukovne udruge, moram tu istaknuti Udrugu profesionalnih plesnih umjetnika PULS koja već više od dvadeset godina promiče plesnu umjetnost, zauzima se za prava plesnih umjetnika, producira kako moje tako i plesne predstave drugih umjetnica te je uvelike doprinijela integraciji plesne umjetnosti u društvo.

Osnivanje Zagrebačkog plesnog centra također je osiguralo mjesto u kojem se svakodnevno živi plesna umjetnost. Međutim, time nisu riješeni nagomilani problemi; jedan centar nije dovoljan za rješavanje problema najzanemarenije grane umjetnosti, primjerice, ne postoje radna mjesta unutar gradskih i državnih institucija za koreografkinje i plesačice suvremenog plesa te im se tako uskraćuje pravo na beneficirani radni staž.

Vrlo je važno odgajati plesnu publiku jer se radi o umjetnosti koja je nepravedno zanemarena u općem obrazovanju. Učenicima se organiziraju odlasci na koncerte, izložbe, kazališne predstave, ali vrlo rijetko na plesne predstave.

Komentiraj