Predsjednik Srbije najavio je prošle subote predstavljanje dokaza o kriminalnoj aktivnosti vođe navijača Partizana Veljka Belivuka, kazavši da će Europa i svijet biti šokirani, ali problem za Vučića predstavlja činjenica da iza većine tih zločina stoji država Srbija

Pokazat ćemo ljudima nešto što je, blago govoreći, jezivo… Mislili su da je izvršenje najgnjusnijih krivičnih djela moguće zato što su mnogo jaki, a imaju i, očigledno, neka leđa. Kada sam rekao ‘ljudi će biti šokirani’, upotrijebio sam blag izraz. Morat ćemo unaprijed reći da sklone djecu kada budemo prikazivali određene stvari. Cijela Europa i svijet bit će šokirani…“. Tim riječima je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u subotu najavio predstavljanje dokaza o kriminalnoj aktivnosti 35-godišnjeg Veljka Belivuka, poznatog i kao Velja Nevolja, osumnjičenog da je sa svojim suradnicima, okupljenima u grupi navijača beogradskog Partizana nazvanoj Principi, odgovoran za niz ubojstava, otmice, mučenje, sakaćenje (uključujući odsijecanje glave), trgovinu narkoticima, iznudu, zelenašenje, utjerivanje dugova…

Istovremeno je, međutim, i država Srbija neslužbeno osumnjičena da je do 4. veljače, kada je uhapšen, omogućavala Belivuku da se neometano bavi tim izvansportskim aktivnostima, jer je Velja Nevolja sudjelovao u “preuzimanju” tribina na Partizanovu stadionu od navijača sklonih skandiranju “Vučiću, pederu”, maltretiranju novinara i građana prilikom inauguracije aktualnog šefa srpske države, pritisku na birače na lokalnim izborima, razbijanju uličnih prosvjeda u srpnju poslije najave uvođenja novog policijskog sata zbog širenja koronavirusa…

Kao državne zasluge Belivuku se pripisuju i angažiranje u rasturanju biračkih mjesta na sjeveru Kosova gdje je postojala mogućnost da kandidati nesimpatični Beogradu dobiju neprihvatljivo velik broj glasova, sudjelovanje u tajanstvenom noćnom rušenju zgrada u beogradskoj četvrti Savamala radi širenja Vučićevog omiljenog građevinskog projekta Beograd na vodi i organiziranje grupa čiji su se članovi prošle godine, tijekom policijskog sata uvedenog zbog pandemije, usprkos prisustvu policije na ulicama, kretali neometano po Beogradu i na krovovima višekatnica palili baklje, suprotstavljajući se tako građanima koji su na prozorima lupali u lonce i šerpe, protestirajući zbog izuzetno oštrih restriktivnih mjera. Od 2012. godine, kada je postao najmoćniji Srbin, Vučić ističe svoje ekonomske uspjehe, pretvaranje Srbije u regionalnu vojnu silu, prijateljske/bratske odnose s predsjednicima Rusije, Kine i Francuske Vladimirom Putinom, Xi Jinpingom i Emmanuelom Macronom i njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, neumorni rad (“Možda u devet godina nisam radio 15 dana”), osobne zasluge za nabavu medicinske opreme i cjepiva tijekom pandemije, potrebu da prosvijetli narod (“Dok sam živ, neću prihvatiti da nedjelja bude neradna”), direktno suprotstavljanje namjeri Zapada da primora Beograd na priznanje neovisnosti Kosova.

“Odbili smo najteže pritiske za puštanje Kosova u Ujedinjene narode zahvaljujući, prije svega, mojoj snazi, i to osobnoj”, izjavio je Vučić u subotu, uz tvrdnju da su tijekom pregovora u Bruxellesu u srpskoj delegaciji “svi ostali potpali pod njihov pritisak”.

 Naglasivši da su s njim ostali samo aktualni ambasador Srbije u Washingtonu Marko Đurić, sadašnji ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin “i dvojica Srba s Kosova”, Vučić je konstatirao: “Svi ostali su prešli na drugu stranu, svi ministri.” Kako bi potvrdio da je zadržao oštar odnos prema nepravdama iz Europske unije, Vučić je ideju o uvođenju “covid-pasoša” okarakterizirao kao “sramotnu i duboko antieuropsku” i poručio: “Mi ćemo se cijepiti brže, moći ćemo putovati, a oni neće. Onda ćemo za njih uvesti covid-pasoše. Oni će se načekati da dođu k nama.”

Svjestan svojih gotovo nadnaravnih sposobnosti, Vučić je nedavno na Instagramu objavio fotografiju iz očeva vinskog podruma, s čašom “srpskog chardonnaya” u ruci, uz poruku: “Htjedoh reći, a unaprijed znam da će malo tko povjerovati, samo sam običan čovjek.”

Vučić je, dok je bio u opoziciji, važio za jedinog istaknutog političara koji je mogao mobilizirati ili pacificirati navijače. Nakon što je došao na vlast 2012. godine, Vučić je uložio značajnu energiju u oporavak omiljenog kluba Crvene zvezde, čija je navijačka grupa Ultra Boys osnovala građevinsku firmu koja je ubrzo počela dobivati poslove na tenderima državnih poduzeća. Poslije toga se Vučić okrenuo najvećem Zvezdinom rivalu Partizanu, ali tako što nije posjetio upravu kluba, već je otišao vođama navijača, kako bi im dao na značaju i vezao ih za sebe. Ubrzo se na Partizanovom stadionu pojavila navijačka grupa Janjičari, čiji su predvodnici bili Belivuk i Aleksandar Stanković, poznat kao Sale Mutavi, i počela preuzimati glavnu ulogu na tribinama.

Usprkos tim kontaktima Vučić je tvrdio da je jedini problem za čije rješenje država “nema dovoljno snage” borba protiv huligana, jer je za to “potreban društveni konsenzus”.

U nedostatku konsenzusa “navijači” su se godinama međusobno ubijali po ulicama, ne zbog vjernosti različitim klubovima, već borbe za ilegalno tržište, s tim što su neki, kao što su bili Stanković i Belivuk, imali povlašteni položaj u policiji i pravosuđu, pa su im izricane minimalne kazne za teška krivična djela i odlagan odlazak iza rešetaka, a događali su se i nestanci i “kontaminiranje” dokaza.

Vojni sindikat Srbije je prije četiri godine podnio krivičnu prijavu protiv dvojice oficira – brigadnog generala i potpukovnika – jer su, navodno, ne samo bili odgovorni za financijske zloupotrebe, već su i osobama iz “kriminogene sredine” omogućili da koriste vojno strelište, naoružanje i municiju.

Prva “osoba iz kriminogene sredine” bio je Aleksandar Stanković. Mada je bio vrlo aktivni vođa navijača, Stanković je dulje od tri godine “zbog lošeg zdravstvenog stanja” odlagao odlazak u zatvor, na izdržavanje šestogodišnje kazne izrečene zbog trgovine drogom.

Dvadesetdevetogodišnji Stanković je krajem 2016. izrešetan na ulici, poslije čega je tadašnji ministar policije, a sada obrane, Nebojša Stefanović izjavio: “Objavljujemo rat ovoj vrsti mafije, bit će to teška borba koju policija i sigurnosne snage moraju podnijeti, ali to moramo učiniti zbog svojih građana. U ovom ratu država mora pobijediti.”

Likvidacija kriminalca Stankovića izazvala je takav potres u vrhu vlasti da se oglasio i Vučić, porukom: “Mi ćemo se, bez obzira na cijenu, žestoko obračunati s onima koji misle da po Beogradu mogu ubijati kako stignu. Žestoko ćemo se obračunati pa neka dobro razmisle jesu li jači od Srbije. Moja poruka im je da će Srbija pobijediti, bez obzira na cijenu.”

Kao razlog ubojstva Stankovića navodila se njegova suradnja s crnogorskim kriminalnim “Kavačkim klanom”, čime se zamjerio suparničkom “Škaljarskom klanu”, također iz okolice Herceg Novog.

Druga osoba iz Stankovićeva društva u vojnoj streljani bio je Belivuk, a treća Nenad Vučković, nekadašnji pripadnik vojske, zatim policije, kojeg su mediji povezivali s kriminalnim navijačkim miljeom. Navodno je u njihovu društvu bio i generalni sekretar Vlade Srbije Novak Nedić.

Ministarstvo obrane Srbije zaključilo je da je “provjerom utvrđeno da nije bilo zloupotreba službenog položaja i pribavljanja protupravne imovinske koristi“, kao i da sindikat “nije dostavio nikakve dokaze”. Godinu dana kasnije tužilaštvo je odbacilo krivičnu prijavu Vojnog sindikata jer su dokazi nestali – iz evidencije ulazaka u streljanu istrgnuti su listovi, a snimke nadzornih kamera su izbrisane.

Poslije Stankovićeva ubojstva Belivuk je preuzeo vodstvo Janjičara, kojima je kasnije promijenio naziv u Principi, kao i glavnu ulogu u suradnji s “Kavačkim klanom”. Njegov prijatelj iz streljane Vučković je, kako se tvrdilo, bio vrlo blizak s drugom najmoćnijom osobom srpske policije – državnom tajnicom Ministarstva unutarnjih poslova Dijanom Hrkalović, što je ojačalo Belivukove veze s državnim aparatom.

Tome je, vjerojatno, pridonijelo i druženje Vučićeva sina Danila s Belivukovim suradnicima. Danilo Vučić je na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, na utakmici Srbija – Kostarika, fotografiran u društvu policiji poznatih “navijača”, među kojima je bio i Boris Karapandžić. Nedavno se pojavila i fotografija mlađeg Vučića u zagrljaju člana navijačke grupe Alkatraz Damjana Šobića. Karapandžić je uhapšen kao član Belivukove grupe, a Šobić nekoliko dana kasnije.

Vučić tvrdi da su ljudi iz policije pratili njegova sina Danila, brata Andreja i oca Anđelka.

„Znaju da se ne bojim ničega, ali i koliko sam osjetljiv na djecu, vezan za brata, znaju da to mene pogađa. Pokušavaju me psihološki destabilizirati“, izjavio je Vučić.

On je krajem prošle godine iznio tvrdnju da ga je policija dulje od godinu dana nezakonito prisluškivala, uz ocjenu da se radi o pokušaju državnog udara. Vučić je rekao da posjeduje prisluškivane razgovore, ali da ih neće objaviti jer “ne želi rušiti svoju državu”.

Svrgavanje Vučića državnim udarom je omiljena tema njemu bliskih medija. Prije pet godina su tjednima tvrdili da se priprema državni udar, dok je Vučić, tada premijer, bio u posjetu Kini. Kao akteri puča bili su spominjani tadašnji predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i potpredsjednica vlade Zorana Mihajlović. Kako je puč izostao, isti mediji su nastavili optuživati Sjedinjene Američke Države i Europsku uniju da ogromnim sumama financiraju Vučićeve političke protivnike.

Vladi naklonjeni mediji su prisluškivanje Vučića, podršku Belivukovoj grupi i povezanost s “Kavačkim klanom” pripisali Dajani Hrkalović, koja je u svibnju 2019. iznenada napustila MUP, ali i nagovijestili umiješanost bivšeg ministra policije i aktualnog ministra vojske Nebojše Stefanovića, uz obrazloženje da je malo vjerojatno da nije znao što njegova najbliža suradnica godinama radi.

Belivuku je pripisana i namjera da ubije Vučića, nakon što je u prostorijama koje je koristio pronađena snajperska puška s prigušivačem.

U sklopu istrage o Belivuku policija je zatražila i iskaz dugogodišnjeg Vučićevog suradnika, predsjednika Nogometnog saveza Srbije Slaviše Kokeze. Ministar unutarnjih poslova Vulin naveo je da je Kokezi ponuđeno da se izjasni na poligrafu, ali da je odbio, uključujući i odgovor na pitanje: “Jeste li sudjelovali u pripremi likvidacije Vučića?” Vulin je dodao da je u istrazi o Belivuku, pored Kokeze, samo Dijana Hrkalović odbila poligraf.

Vučić je rekao da se “ne bi izjašnjavao”, ali da ne razumije zašto je Kokeza odbio poligraf i ne može vjerovati da je čovjek od velikog povjerenja sudjelovao u pripremi njegove likvidacije.

„Dugo ga poznajem i nikada u to neću povjerovati, ali je čudno to s poligrafom… Ni njemu ni svima njima nikada nisam na sjenku zgazio, nikad im ništa nažao nisam napravio, ni ja niti bilo tko iz moje porodice… Ja u to niti želim niti mogu povjerovati“, izjavio je Vučić.

Planiranje njegove likvidacije je poznata situacija, jer je u listopadu 2016. u šumi na obodu Beograda, u selu Jajinci, gdje Vučićeva obitelj ima kuću, pronađeno oružje – ručni bacač “zolja”, četiri ručne bombe i nešto više od 100 metaka, uglavnom kalibra 7,62 milimetra.

Tadašnji ministar policije Stefanović iznio je zbunjujući podatak da se na području Jajinaca, naselja s oko 7500 stanovnika, u radijusu od jednog kilometra, u vrijeme kada je oružje pronađeno nalazilo “97 sigurnosno interesantnih lica visokog nivoa“. “Radi se o pucačima, kako se to kaže žargonski, odnosno o ljudima koji su u kriminogenoj sredini poznati kao izvršitelji teških krivičnih djela ili osumnjičeni za izvršenje teških krivičnih djela“, naglasio je Stefanović, uz zaključak da je saslušano 37 osoba, ali da nikome nije određeno zadržavanje iza rešetaka.

Ta afera je ostala bez razrješenja, ali je, kao i aktualni Belivukov snajper, pobudila sjećanja na ubojstvo srpskog premijera Zorana Đinđića 2003. godine, baš kao i na banjalučki “atentat” iz siječnja 2012. godine, kada se na proslavi dvaju desetljeća postojanja Republike Srpske u dvorani Borik okupio tadašnji srpski vrh – predsjednik i premijer Srbije Boris Tadić i Mirko Cvetković, predsjednik manjeg bosanskog entiteta Milorad Dodik, poglavar Srpske pravoslavne crkve patrijarh Irinej…

Dan prije proslave su u jednoj komentatorskoj kabini u dvorani pronađeni automatska puška s prigušivačem, tri kilograma plastičnog eksploziva, četiri ručne bombe, poluautomatska puška i više od 300 metaka. Beogradski mediji odmah su zaključili da su sarajevske vehabije, Al Kaida ili rasformirana Oslobodilačka vojska Kosova pokušali obezglaviti srpski narod s obje strane Drine. Iz Beograda je poručeno da “ako je riječ o ozbiljnoj pripremi terorističkog akta, nemoguće je da iza toga stoji samo jedan čovjek”.

Dva dana kasnije policiji u Banjaluci predao se 61-godišnji Božidar Stanišljević i priznao da je krio oružje u dvorani, u kojoj radi dulje od 20 godina, jer je čekao priliku da ga proda. Stanišljević je izjavio da oružje potječe iz rata i da ga je obitelj natjerala da ga iznese iz kuće. Budući da je bio na bolovanju zbog polomljene noge, Stanišljević oružje nije mogao unijeti u Borik neposredno prije proslave. Mediji su, međutim, nastavili s urotničkim pričama. Neke su bile vezane uz “mafijaše”, u drugima je Stanišljević oružje unio u dvoranu kako bi ga teroristi iskoristili. Priča je završila tako što Stanišljević nije optužen za terorizam, već za nedozvoljeni promet oružja, dok je Tadić manje od tri mjeseca kasnije izgubio izbore i funkciju predsjednika Srbije prepustio lideru Srpske napredne stranke Tomislavu Nikoliću.

Time je počeo nagli uspon Vučića k ulozi neprikosnovenog vođe svih Srba, koja će, kako ističu neki beogradski mediji, biti potvrđena i 5. ožujka kada, na njegov 51. rođendan, u Srbiju iz Kine stigne novih 100.000 doza cjepiva protiv koronavirusa.

U Srbiji je 2020. umrlo 14.000 ljudi više nego prethodne godine, što je rast od 14 posto. Prosinac je odnio 8518 života više nego isti mjesec 2019. godine, odnosno 97 posto više. Službeni podaci, međutim, navode da je u prosincu od covida-19 umrlo 1607 osoba, što je još jedan razlog za dovođenje oficijelnih brojki o žrtvama koronavirusa u Srbiji u sumnju. Prema podacima na internetskoj stranici AirVisual, Beograd je već dugo u vrhu najzagađenijih gradova na svijetu, što se može lako potvrditi izlaskom na ulicu, jer zrak se u srpskoj prijestolnici vidi, ima miris i okus.

 Ministarstvo Srbije je prije nekoliko dana posao izrade informacijskih sustava za obračun plaća u cijelom javnom sektoru povjerilo beogradskoj firmi Wireless Media, čiji vlasnik Igor Žeželj posjeduje i provladin list Kurir, državnoj kompaniji Telekom Srbija i njihovim partnerima. Radi se o poslu vrijednom 60 milijuna eura, što zvuči kao nevjerojatna cijena za takvu uslugu, s obzirom na to da Crna Gora, na primjer, planira uložiti 70 milijuna eura u stvaranje nove aviokompanije ToMontenegro. Neki ekonomski stručnjaci tvrde da bi posao obračuna plaća mogao biti obavljen za 30.000 do 60.000 eura, odnosno da je plaćen po 1000 do 2000 puta većoj cijeni. Ističu i da se Wireless Media i Telekom Srbije nikada nisu bavili izradom softvera.

Te teme su, međutim, u sjenci “šokiranja” građana Srbije, cijele Europe i svijeta zločinima “navijača” koji su zbog nečega izgubili status zakonom zaštićene vrste i postali državni neprijatelj broj 1.

Roditelji petnaestak mladih muškaraca koji su tijekom proteklih dviju godina nestali u kriminalnim obračunima, a sumnja se da su Belivukove žrtve, zatražili su od Vučića da ne objavljuje fotografije i snimke ubojstava otkrivene tijekom istrage, uz poruku da imaju pravo prvi saznati što se desilo i ožaliti djecu “na neki normalan način, ne da nam se ovo servira kao horor serija”.

Policija nije obavijestila roditelje da je riješila te nestanke. Roditelji tvrde da su se obraćali Vučiću i da im je odgovoreno da šef države nema ustavne ovlasti da se bavi takvim slučajevima, ali da se sada “pokazuje da je ipak ovlašten”.

 Mara Halabrin, majka Aleksandra, jedinog mladića čije je tijelo pronađeno, izjavila je: “Meni je jako teško, da tako nešto naprave nama roditeljima da bi on sebi poene skupljao. On je rekao da će šokirati svijet i da se sklone djeca, a nije pomislio na nas roditelje. Što nije prije četiri godine učinio nešto da spriječi neko ubojstvo, što nije reagirao?”