Kako je nastao dokumentarni film o spašavanju oboljelih od AIDS-a

Ekskluzivno za Nacional, nakon svjetske premijere u Cannesu, govore članovi ekipe koja je u dokumentarnom filmu ‘5B’ otkrila što se početkom 80-ih godina događalo u San Franciscu, gradu koji je imao najveći broj HIV pozitivnih pacijenata, odbačenih i prezrenih od većine američke javnosti

Kada je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća započelo širenje AIDS-a, San Francisco je zbog brojnosti gay populacije bio grad u čijoj se glavnoj bolnici broj HIV pozitivnih pacijenata neprestano povećavao, a liječnici nisu znali kako ih liječiti. Kako se nije znalo kako se bolest širi, tako su medicinske sestre odbijale dirati pacijente, a u sveopćoj panici grupa medicinskih djelatnika na čelu s medicinskim bratom Cliffom Morrisonom otvorila je u bolnici odjel 5B, u kojem su bili smješteni pacijenti oboljeli od AIDS-a. U tom odjelu, u kojem su bolesnici umirali gotovo svakodnevno, grupa hrabrih ljudi iz bolnice nastojala im je omogućiti dostojanstven život, pružiti im zagrljaj i organizirati im zabave. Upravo to je tema fascinantnog dokumentarnog filma “5B” koji je režirao Dan Krauss uz pomoć Paula Haggisa, redatelja poznatog po Oscarom nagrađenom filmu “Fatalna nesreća”. Film se počinje prikazivati u američkim kinima 14. lipnja, a s glavnim akterima filma razgovarali smo, ekskluzivno za Nacional, nakon svjetske premijere koja je održana na filmskom festivalu u Cannesu.

POČETKOM OSAMDESETIH ODNOS američke javnosti prema oboljelima od AIDS-a bio je takav da je u anketama njih 56 posto podržavalo ideju o sklanjanju oboljelih od AIDS-a na udaljeni otok. Na ulazima u odjele američkih bolnica, gdje su se nalazili oboljeli od AIDS-a, stajali su natpisi “Oprez: Biološka opasnost – AIDS“. Američka vlada je šutjela, kao i većina medija, a jedan od rijetkih koji se trudio redovno izvještavati o problemu AIDS-a bio je poznati američki novinar Hank Plante, u to vrijeme zaposlen na TV postaji CBS. Plante je bio jedan od prvih američkih TV voditelja koji je javno rekao da je homoseksualac. On kaže da je u tim počecima na američkim TV postajama bilo zabranjeno spominjati AIDS. Plante kaže: “Osjećao se pritisak na nas i našu TV postaju i to tako što se tražilo da ne izvještavamo previše o AIDS-u. Ja sam o toj krizi izvještavao svaku večer u vijestima. Među mojim kolegama s posla bilo je ljudi koji su smatrali da će nam zbog mojih izvještaja pasti gledanost, da će se smanjiti broj oglašivača. Jedna osoba iz PR odjela je na sastanku uredništva CBS-a rekla ‘ako gay populaciju prikažete na TV ekranima, sljedećih nekoliko tjedana nitko nas neće gledati’. To je izrekao javno. Na sreću, moji šefovi smatrali su tu priču značajnom i važnom za javnost. Zato su mi dopustili da nastavim izvještavati. Pazite, to je bilo vrijeme kada vlada nije govorila o tome, predsjednik države Ronald Reagan nije govorio o tome. Netko je morao, a ja sam izvještavao iz San Francisca, grada koji je imao najviše oboljelih u odnosu na ukupan broj stanovnika”.

ON KAŽE DA SU OSTALE TV POSTAJE sporo reagirale na pojavu AIDS-a: “Primjerice, kamermani konkurentskih TV postaja nisu željeli ući u odjel gdje su se nalazili oboljeli od AIDS-a. Novinar bi ušao s mikrofonom, razgovarao s oboljelim, a kamerman je stajao u hodniku. Na sastanku uredništva konkurentske televizije, neću vam reći koje, urednik vijesti je rekao ‘ne želim više vidjeti AIDS na našim vijestima sve dok ne otkriju lijek’”.

Plante smatra da u konačnici CBS zbog njegovih izvještaja nije izgubio publiku: “A nije me bilo ni briga. Ja ni inače nisam pratio gledanost naših emisija, šefovi su to radili svakog dana”.

U glavnoj gradskoj bolnici u San Franciscu vladala je panika među osobljem koje nije znalo kako postupati s oboljelima. Tada, početkom osamdesetih, medicinski brat Cliff Morrison, također otvoreni homoseksualac, potakao je čelništvo bolnice da osnuje odjel u kojem će biti smješteni oboljeli od AIDS-a. I doista, 25. srpnja 1983. godine, otvoren je odjel 5B, a vrpcu na otvaranju prerezao je Morrison. “Kada sam se počeo brinuti za oboljele od AIDS-a, moji kolege i prijatelji su mi rekli da ću time upropastiti svoju karijeru. Nije me bilo briga. Bio sam mlad, pa sam mogao biti hrabar”, kazao nam je Morrison koji je u trenutku otvaranja odjela imao 31 godinu, a danas još uvijek radi kao medicinski brat.

ODNOS AMERIČKE JAVNOSTI prema oboljelima od AIDS-a bio je takav da je u anketama njih 56 posto podržavalo ideju o smještanju oboljelih od AIDS-a na udaljeni otok

Kada je odjel 5B otvoren, Morrison kaže kako uopće nisu razmišljali o tome hoće li se i kada pronaći lijek protiv AIDS-a. Priznaje nam da je, kao homoseksualac, tada mislio i da će se on zaraziti:

“Nikada nisam planirao otići u mirovinu jer sam mislio da je neću ni doživjeti. Mnogi od nas bili su u sličnoj poziciji jer smo gledali kako naši prijatelji umiru. Ja sam znao da nisam zaražen, ali sam razmišljao kako ću se kad-tad vjerojatno zaraziti. Zato sam rekao ‘ne mogu samo stajati i gledati, moramo nešto napraviti’. Bila je to kombinacija očaja i neustrašivosti. Netko je to morao napraviti, ali kako nitko nije, onda sam se ja odlučio na to”.

ATMOSFERA U ODJELU 5B je bila takva da su ljudi gotovo svakog dana umirali, a zadatak liječnika te medicinske braće i sestara bila je da se odnose prema pacijentima kao prema ljudima kojima, kao i mnogim drugima u bolnici, treba pomoć. U to vrijeme, pacijenti su u prosjeku umirali 18 mjeseci nakon što bi saznali da su HIV pozitivni. Morrison se prisjeća: “Vrlo brzo shvatio sam da trebamo podršku medija i zajednice, da trebamo volontere te su nam ubrzo ljudi iz svijeta zabave odlučili pomoći. Pridružili su nam se pjevači i glumci iz kabarea koji su dolazili zabavljati pacijente, naročito se dobro sjećam njihovih nastupa za Božić. Onda nam se pridružila plesačica Rita Rockett koja je organizirala zabave, ali i ručkove i večere za pacijente. Slavili smo svaki državni praznik, bez obzira na to bio on manje ili više važan.”

To je u filmu prikazano kroz dokumentarne snimke iz tih vremena. Ipak, priznaje da su zbog cijele situacije on i njegovi kolege bili očajni:

“Uz pomoć ljudi kao što je Hank Plante znali smo da moramo ovaj problem iznijeti u javnost, da moramo upoznati javnost s cijelom pričom. Morate znati da je te 1983., kao i kasnije, San Francisco bio glavni gay grad u Americi. Kada se Hank Plante pojavio na našem odjelu, shvatili smo da smo dobili čovjeka koji nas razumije i koji će na pravi način objaviti našu priču. Uz to, Hank je bio neustrašiv”.

HANK PLANTE JE POTKRIJEPIO MORRISONOVE riječi objašnjavajući koliko je bilo teško dobiti pozornost medija: “Trebalo je godinu dana da mediji počnu ozbiljno pratiti borbu s AIDS-om. AIDS je prvi put spomenut u medijima u lipnju 1981. i trebalo je proći godinu dana da ga spomene neka američka TV postaja. U prve dvije godine San Francisco Chronicle pisao je o AIDS-u više nego Los Angeles Times i New York Times zajedno. Dakle, problem je ignoriran, ali osjećali ste da se polako, ali sigurno, broj medijskih izvještaja povećava. Razlog tome bila je činjenica da se kriza povećavala i mediji je nisu mogli ignorirati”.

Sasvim slučajno, do priče o odjelu 5B bolnice u San Franciscu došao je redatelj Dan Krauss:

“Istraživali smo informacije koje su nam bile potrebne za jedan drugi film, a onda smo pri tom istraživanju saznali priču o odjelu 5B. Ekipa s kojom sam provodio istraživanje donijela mi je jednom prilikom nekoliko novinskih isječaka o odjelu 5B te su me pitali ‘znaš li za ovu priču?’. Rođen sam u San Franciscu, 25 kilometara od bolnice gdje se sve odvijalo, i nisam imao pojma o tome. Počeli smo dublje istraživati priču o odjelu 5B. O njemu se dosta pisalo, ali nikada nije snimljen film. Pomislili smo da bismo mogli snimiti film koji će omogućiti publici da iskusi kako je izgledao taj odjel u počecima krize. Otkrili smo da brojne medicinske sestre iz tog vremena i danas rade u bolnici, što nam je pomoglo da ovaj dio povijesti ne padne u zaborav”.

No, ono što Krauss nije očekivao bili su detalji koje su glavni akteri iznijeli u filmu “5B”: “Nisam očekivao da će njihove priče imati takvu dubinu, to smo tek kasnije otkrili. Ujedno, mislio sam da je doprinos i hrabrost medicinske braće i sestara koji su pokrenuli taj odjel bio davno prepoznat. Međutim, shvatio sam da je unutar bolnice u to vrijeme bilo jako puno sukoba između onih koji su radili u odjelu 5B i nekih koji nisu tamo radili. Ljudi koji su umirali trebali su pomoć, a mi smo otkrili da je liječnica Lorraine Day, tadašnja šefica ortopedije u bolnici, bila glavna prijetnja opstanku odjela 5B.”

Lorraine Day tada se isticala homofobnim medijskim istupima, za AIDS je tvrdila da je to “napunjen pištolj skriven u hlačama”, a u ovom dokumentarnom filmu za svoje kolege s odjela 5B kaže “a što su to oni napravili da je tako fantastično?” Redatelj Dan Krauss ističe: “Lorraine Day ima svoje mišljenje na koje je ponosna. Do neke razine njezin strah imao je smisla, ali njezino mišljenje predstavlja milijune Amerikanaca koji su se s njom slagali. Zato je bilo bitno da i njezino mišljenje imamo u filmu”.

S njim se slaže i Cliff Morrison koji nam je rekao da sada na neki način može razumjeti njezin tadašnji strah: “Kada sam vidio film, shvatio sam da ona strastveno brani svoje stavove kao što sam i ja branio svoje. Danas mogu donekle razumjeti njezine stavove i oprostiti joj neke stvari”.

NISU SVI BILI SPREMNI GOVORITI o svojim iskustvima iz tih vremena. Jedan od takvih bio je Guy Vandenberg, medicinski brat čiji se dečko Steve Williams zarazio HIV-om nešto kasnije, 1997. godine te je također završio na odjelu 5B. Obojica su ipak pristali pojaviti se u filmu, pri čemu je Steve Williams posebno važan. On je jedan od dvojice pacijenata koji se pojavljuju u filmu, a preživjeli su AIDS i danas žive normalnim životom. Vandenberg nam je objasnio kako i zašto su isprva odbili sudjelovanje u filmu.

“Diane Jones, medicinska sestra koja je bila jedna od prvih koja je radila na odjelu 5B, a kasnije je postala upraviteljica odjela, angažirala me kao medicinskog brata. Ona je upravo završila sudjelovanje u snimanju TV serije ‘When We Rise’ koja se bavi poviješću homoseksualnih odnosa u San Franciscu. Njoj su ponudili sudjelovanje u dokumentarcu ‘5B’, što je odbila jer nije željela još jednom pričati istu priču. Razgovarala je s ljudima iz tima redatelja Dana Kraussa koji su istraživali te događaje i rekla im da im može preporučiti jedan par iz odjela 5B. Jedan sam ja, koji sam radio kao medicinski brat, drugi je Williams, koji je tamo bio pacijent. Rekla im je ‘razgovarajte s njima, oni vam mogu ispričati jako puno zanimljivih stvari’. Naša prvotna reakcija bila je ‘Ne želimo govoriti o prošlosti, želimo govoriti o tome što se sada događa’”.

Naknadno su ipak pristali i Guy Vandenberg kroz svoj primjer objasnio nam je da se situacija u devedesetima u bolnici u San Franciscu nije mnogo razlikovala od situacije u osamdesetima: “Postojao je i odjel 5D koji je često bio prepun pa bi pacijente smještali u druge odjele. Kada je Williams došao, bio je konfuzan, vrlo bolestan, imao je vaskulitis. Bio je prestrašen, doveli su ga u odjel 5E, u kojem nije bilo kreveta za njega. Kako je bio prestrašen, ja sam našao krevet za njega, smjestio ga i zagrlio. Došla je medicinska sestra i rekla mi da se moram odmaknuti od kreveta. Bilo je to u glavnoj bolnici u San Franciscu, bila je to 1998. godina i ja sam odbio to učiniti. Rekao sam da je to moj partner, rekao sam da radim u bolnici, ali u drugom odjelu i da ga neću pustiti. Ona je pozvala višu medicinsku sestru koja je došla i koja je također rekla da to ne mogu napraviti. Rekla mi je da mogu sjesti na susjedni krevet, ali ne na njegov. I da ga ne mogu grliti. U jednom trenutku htio sam otići doma. Otišao sam u lift i zaplakao. Šefica svih medicinskih sestara u bolnici koju sam poznavao me vidjela i pitala me u čemu je problem. Rekao sam joj što se dogodilo, na što se ona nakon toga pobrinula da Steve dobije krevet na odjelu 5E. Ne znam kako je to izvela, ali uspjelo joj je. Manjak obrazovanosti kod medicinskih sestara bio je očit, što se vidi u filmu, kao i njihov strah. Ali očita je i homofobija jer te su medicinske sestre znale svoj posao, ali im je bilo neugodno vidjeti dva muškarca zagrljena u krevetu”.

WILLIAMS JE NEŠTO KASNIJE BIO NA RUBU SMRTI, pao je u komu i kada se činilo da nema povratka, otvorio je oči i od tog trenutka započeo je njegov oporavak. Koliko je njegova situacija bila kaotična, opisao nam je i on sam: “Znao sam da nešto nije u redu sa mnom jer sam imao neke simptome. Otišao sam kod liječnika, ali on mi uopće nije rekao kako bih trebao obaviti testiranje na HIV. I to je ono što mi je najgore, imao sam simptome bolesti, ali me nisu poslali na testiranje”.

I u devedesetima TV zvijezda svih oboljelih bio je Hank Plant, što nam je Vandenberg i potvrdio:

“Svaki put kada bi se Plant pojavio na televiziji, a ja sam tada radio u hospiciju gdje su ljudi umirali od AIDS-a, pacijenti bi rekli ‘Hej, Hank govori’. Nije uvijek govorio o HIV-u i AIDS-u, ali znali smo da je jedan od nas, da razumije što se događa”.

TEK JE U LIPNJU 1987. tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan prvi put rekao da je AIDS bolest protiv koje se treba boriti, umjesto protiv ljudi koji su njome zaraženi

Kao što se vidi na filmu, tek je u lipnju 1987. godine tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan prvi put javno spomenuo AIDS, rekavši da je to bolest protiv koje se treba boriti, a da se ne treba boriti protiv ljudi koji su njome zaraženi. Godinama je Reaganova administracija ignorirala AIDS, a Williams kaže: “Svi ljudi iz moje gay zajednice znali su da vlast nije ništa napravila po tom pitanju, bili smo zgroženi time. Moji prijatelji su umirali. Mislim da je američka vlast odlučila nešto reći o AIDS-u zato što su se bojali gay populacije, bojali su se bolesti o kojoj nisu mnogo znali, strah je bio uzrok svemu”.

Vandenberg te godine i te događaje uspoređuje sa slučajem druge zarazne bolesti: “U to vrijeme, krajem sedamdesetih, pojavila se legionarska bolest na koju je vlast odmah reagirala, kao i cijela zajednica. No koga je ta bolest pogodila? Da je AIDS pogodio mlade djevojke, reakcije bi bile brze. No AIDS je pogodio narkomane, prostitutke i gay populaciju, pa su neki ljudi iz Reaganove administracije govorili kako se tako priroda sama pobrinula oko nekih stvari. Znači, što manje se oni uplitali, tim bolje”.

Williams smatra kako je puno napravljeno, ali puno još treba napraviti, naročito na planu edukacije. “Oboljeli od AIDS-a trebaju odbaciti stigmu, trebaju objasniti ljudima koji su izvan tog kruga oboljelih da AIDS više nije smrtonosna bolest. Izgleda jednostavno, ali nije. Ja ne osjećam tu stigmu, ako me ljudi pitaju, ja im kažem da sam HIV pozitivan. Ne vidim tu stigmu u San Franciscu, ali smo je vidjeli u Africi”, kaže Williams, dok se Vandenberg s njime ne slaže u cijelosti te nam govori: “Ja ipak primjećujem tu stigmu u San Franciscu. Ljudi koji su tek saznali da su HIV pozitivni reagiraju na gotovo isti način kao i u osamdesetima. Onaj tko otkrije da je HIV pozitivan, prvo pita ‘Hoću li umrijeti?’, a zatim kaže kako će se njegova obitelj i njegova zajednica sramiti zbog toga te kako više nikada neće imati normalnu vezu niti će imati djecu. Te reakcije iste su i danas kao i nekada”.

ŠTO SE TIČE LIJEKOVA protiv AIDS-a, pitanje uloge farmaceutskih kompanija bilo je neizbježno u ovom razgovoru. Vandenberg tvrdi: “Farmaceutska industrija napravila je puno dobrih stvari, ali to su kompanije koje se nalaze na burzi, odgovorne su svojim dioničarima i napravit će sve kako bi bile što uspješnije. Mi jedino možemo stvarati pritisak na njih kako bi neke stvari napravili drugačije. Bio sam član savjetničkog odbora GLAAD-a i sjećam se da smo radili veliki pritisak kako bi se farmaceutskim kompanijama u Indiji dopustilo proizvodnja jeftinog generičkog lijeka umjesto patentiranog skupog lijeka. Proizvođači skupog lijeka otpuštanjem patenta gube zaradu, ali bi PR odjek za njih bio ogroman i pozitivan. To se i dogodilo jer i ljudi u farmaceutskoj industriji imaju savjest. Neki od njih, ne svi. Uostalom, u Americi i ostalim zapadnim zemljama kroz zaštićeni patent zarađuju velik novac i ne bi im trebao biti problem osloboditi patent u zemlji kao što je Indija. Da bismo došli do cilja, morali smo surađivati s ljudima o kojima često nemam najbolje mišljenje i koje kroz život vodi profit. No, našli smo zajednički jezik jer se uvijek možete pozvati na ljudskost”.

Komentiraj