IVO PEROŠ: ‘Nacionalna razvojna strategija je mizeran uradak koji zrcali tragično stanje HDZ-ovih ljudskih resursa’

Nezavisni naftni konzultant tvrdi da je loše napisana i neambiciozna Nacionalna razvojna strategija Hrvatske do 2030., koju je Sabor prihvatio u veljači ove godine – osuđena na propast i za to krivi potkapacitirani politički vrh na čelu s premijerom Plenkovićem

Potkapacitiran i nekompetentan politički vrh na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem, loše napisana i krajnje neambiciozna Strategija, korupcija i kleptokracija koju hrvatsko pravosuđe nije u stanju suzbiti, neodgovornost i nedovoljan broj certificiranih i kvalitetnih voditelja projekata… Zbog svih ovih loših temelja na kojima počiva hrvatska država realizacija nedavno izglasane Nacionalne razvojne strategije Hrvatske do 2030., koju je Sabor prihvatio u veljači ove godine, osuđena je na propast. To tvrdi nezavisni naftni konzultant Ivo Peroš, stručnjak iza kojega je 40 godina obuke, ali i iskustva i rada u nizu najvećih svjetskih naftnih kompanija u kojima je bio angažiran upravo na projektima stvaranja i realizacije razvojnih strategija. U razgovoru s njim pokušali smo doći do odgovora na pitanje što se može i mora učiniti kako bi Hrvatska izbjegla očiti crni scenarij nastavka ekonomskog zaostajanja za ostalim članicama EU-a.

NACIONAL: Kako ocjenjujete Nacionalnu razvojnu strategiju do 2030. u ovom obliku i smatrate li da je ona dovoljno konkretan temeljni dokument koji će pokrenuti razvoj Hrvatske?

Mnogi iz struke su suglasni da je dokument izrađen u vremenskoj stisci i s jednim jedinim motivom – da se dobije formalno odobrenje EU-a za nastavak procesa. Jer drugačije nije moguće razumjeti podnošenje ovako važnog dokumenta opisane jadne razine kvalitete. „Strategija se mora razviti i implementirati kako bi se omogućilo natprosječno profitabilno poslovanje unutar industrije u kojoj tvrtka djeluje“. Ovo je jedno od mogućih objašnjenja potrebe i važnosti strategije koje sam naučio u američkim multinacionalnim korporacijama, a odnosi se jednako na tvrtke, ali i na državu u cjelini. Hrvatska godinama nije imala baš nikakve nacionalne razvojne strategije, a ona izrađena tijekom zadnjeg mandata bivšeg premijera Zorana Milanovića ostala je skrivena u kutcima raznoraznih ladica. Uzročno-posljedična veza između nedostatka strategije i sadašnje pozicije Hrvatske na ljestvicama uspješnosti EU-a posve je jasna i prepoznatljiva. Ova je Strategija očito pisana pod jakim utjecajem EU smjernica i jasno je vidljiv primarni i skoro isključivi cilj autora da formalno zadovolji tijela Bruxellesa koja drže ključ trezora EU fondova, odnosno da se Hrvatska kvalificira za povlačenje sredstava. Postavljena su četiri razvojna smjera, što je u redu, zbog kompleksnosti i vremenskog okvira do 2030. Kako su strateške ciljeve već naširoko i uglavnom točno secirali i kritizirali mnogi, dovoljno je reći da je finalna verzija, odobrena u Saboru, neprihvatljiva sa stručne strane. Nacrt Strategije je prošao formalnu reviziju javnosti putem web-stranice e-savjetovanje koje je pokrenuto u studenome 2020. godine. Taj je nacrt doživio niz kritika stručne javnosti, i to posve opravdano. Nakon isteka javne rasprave koja je trajala mjesec dana prihvaćeno je, reda radi, nešto od gomile prispjelih prijedloga i kritika, pa je finalna verzija podastrta Saboru na prihvaćanje. Začudo, to je prošlo. Naravno, ni finalna verzija nema ama baš nikakve šanse da pokrene razvoj Hrvatske.

NACIONAL: Što nedostaje Strategiji?

Hrvatska je, vođena političarima, na prekretnici kada je potrebno donijeti hitnu i ispravnu odluku. Pokrenuti je u pravom, konvergentnom smjeru koji će nas približiti ostalim članicama EU-a, ili nas bespovratno zakucati o dno EU ljestvica po bilo kojem kriteriju. Prihvaćena Strategija zrcali tragično stanje HDZ-ovih ljudskih resursa. Za početak, ne znaju se autori ovog mizernog uratka. Iz kasnijih istupa premijera dalo se je zaključiti da mu je autorica ministrica regionalnog razvoja i fondova EU-a Nataša Tramišak, a finalno „peglanje“ je obavio osobno premijer Plenković. Dalje, nacrt dokumenta je objavljen debelo prekasno jer su to dobri đaci u drugim zemljama članicama EU-a obavili već odavna te su s prvim danima siječnja ove godine već počeli s povlačenjem sredstava za odobrene programe i projekte. I na kraju, vrlo labavo postavljeni ciljevi su apsolutno neambiciozni i nedovoljni za stvarno približavanje Hrvatske ostalim članicama. Mi ne samo da se nećemo približiti ostalim članicama prema ekonomskim i inim usporedbenim pokazateljima, već ćemo se dodatno udaljiti i moliti Boga, ili ometati svim mogućim sredstvima, da Srbiju ne puste u EU jer bi nas i oni časkom preskočili.

 

‘Neupitno je potrebno restrukturirati sadašnju vladu, u vladu nacionalnog spasa. Premijer Plenković bi se morao prilagoditi novonastaloj situaciji. Ako to ne želi, trebao bi se povući’

 

NACIONAL: Prema nacrtima iznesenima u četiri strateška cilja, glavni je zadatak Strategije približiti Hrvatsku razvijenijim članicama EU-a, posebno u gospodarstvu. Mislite li da će ti ciljevi biti ispunjeni na načine kako je to zacrtano?

Sigurno neće. Ukratko, Hrvatska, kojoj je cilj približiti se ostalim članicama EU-a u mnogim elementima s kojima se uspoređujemo – bruto nacionalni dohodak, konkurentnost, izvoz – zadrži li ovakvu desetogodišnju Strategiju, čak i uz bogate fondove koje nam je dodijelio EU od 24 milijarde eura, neće uspjeti. Štoviše, nastavit će sa zaostajanjem. Već sam spomenuo manjak ambicioznosti ciljeva koji impliciraju vrlo skromne pomake, ako ih uopće bude. Treba uzeti u obzir i dinamiku razvoja zemalja EU-a koje u narednih 10 godina neće stajati na mjestu. Tih 10 godina je puno, a sve zemlje članice će raditi na poboljšanjima najbolje što znaju i mogu. Tako da će se bitno podizati i EU prosjek. Vjeruju li autori Strategije da će ostale zemlje ostati zamrznute na svojim stadijima razvoja? Ili da će prosjek BDP-a po stanovniku u EU-u i 2030. ostati na 31.970 eura kao i danas? Sigurno neće. Pa kako ćemo mi onda s ciljanih 65 posto prosjeka, koliko je zacrtano u Strategiji, dostići 75 posto europskog prosjeka? Nikako. Onima koji još uvijek ne razumiju o čemu pričam, reći ću posve jasno i jednostavno: ne promijeni li se ništa u ovakvoj Strategiji, 2030. živjet ćete lošije i teže. Bit će oskudica, jedva ćete sastavljati kraj s krajem. Još će se teže dolaziti do doktora, lijekovi će biti preskupi. Djeca će vam biti u Njemačkoj, a možda i negdje u Aziji s vašim unucima, tu i tamo poslat će vam nešto novca i viđat ćete ih sve rjeđe, uglavnom putem videolinkova. Kakve su šanse da Hrvatska završi tako loše? Bojim se, više no ozbiljne.

NACIONAL: Što bi onda trebalo učiniti da se takav crni scenarij spriječi?

Uloga Vlade bi trebala biti znatno važnija i aktivnija no što premijer i ministri misle. Iz razloga koje sam objasnio, ali i zbog sumnje u kompetencije sadašnjeg političkog vrha, smatram da Vladu treba hitno rekonstruirati i pretvoriti je u ‘’vladu nacionalnog spasa’’, odnosno njeni ministri moraju biti isključivo odabrani i postavljeni po kriteriju stručnosti i sposobnosti. Program ne može i ne smije voditi stranačka vlada, bez obzira koja, jer će se, između ostalog, program provoditi tijekom dva i pol mandata, odnosno idućih 10 godina. Ovakvu Strategiju je nužno revidirati. Ovo su vremena koja su po svemu drugačija i nikada doživljena do sada. Od pandemije, klimatskih promjena, četvrte industrijske revolucije, zelene i čiste energije, cirkularne ekonomije, starenja populacije, egzila nezadovoljnika, itd. Takva vremena zahtijevaju u potpunosti drugačiji, moderan i prilagođen pristup. Premijer i Vlada moraju prihvati nove okolnosti i prilagoditi se, a vlada stručnjaka mora pokrenuti reviziju Strategije. U tom nam poslu može poslužiti modelu Velike Britanije koja je angažirala glavnog savjetnika za rad na reviziji. Novu, revidiranu strategiju bi trebali razvijati i kreirati premijer, članovi Vlade i stručne komisije nakon što su artikulirali viziju. Vizija je inspirativna i motivirajuća deklaracija koja moćnim sloganom na jednostavan i sažet način opisuje željenu sliku države za 10 ili 20 godina unaprijed. Vizija Strategije u potpunosti odudara od opisane preporuke. Za one koji razumiju elementarne postulate razvijanja i provedbe strategija, deklarirana vizija će imati presudnu ulogu za uspjeh. To je sažeta deklaracija zamišljene bliske i daljnje budućnosti kompanije, ili u ovom slučaju zemlje. Ona mora biti koncizna, jasna i nadasve motivirajuća. Vizija navedena u Strategiji u stvarnosti je vreća u koju su natrpani poželjni ciljevi i smjernice koje bi trebale proći u EU-u. Grublje kazano, prepisano je skoro sve pa nek’ se nađe, tako nam EU neće moći ništa prigovoriti. Ali vizija se ne radi za EU, ona se radi za one kojima će ona odrediti živote, odnosno za građane Hrvatske. Što iz te vreće pune lijepih želja nama građanima znači? Vrlo malo. A ako i postoje neke vizije, građani znaju da su to samo prazna obećanja. Zaključno, predstavljena Strategija ukazuje na apsolutno odsustvo vizije premijera i njegovih ministra i savjetnika, što je katastrofalan početak za daljnje potrebne korake.

NACIONAL: Na izradi Strategije je kao konzultantica Svjetske banke radila i Martina Dalić, bivša ministrica gospodarstva i potpredsjednica prošlog saziva Plenkovićeve vlade, koja je odstupila radi umiješanosti u aferu Hotmail. Kako to komentirate i koliki je bio njezin utjecaj na sadržaj Strategije?

Svjetska banka i Martina Dalić su, prema mojim informacijama, bili zaduženi za definiciju tzv. baseline dijela dokumenta, ili nultu, polaznu situaciju i to je jedini korektan dio Strategije. Međutim, Svjetska banka takve dokumente radi po gotovom predlošku i na sličan način u cijelom svijetu. Ubaci se par ulaznih podataka i izlaze lijepi grafovi, sličice i grafikoni. Moj jedini komentar na to jest ovo: je li moguće da Vlada ne zna u kakvoj se situaciji u ovom trenutku nalazi Hrvatska i da mora nekome platiti da bi to saznala? Ako je Vlada morala platiti čak 4,3 milijuna eura da sazna gdje se u ovom trenutku nalazi Hrvatska, kako bi onda mogla imati bilo kakvu viziju? Jer u tom bi slučaju trebala znati i kamo idemo, što je još teže.

 

‘O resornim ministrima nema se puno što za reći. U najbolju ruku razina mediokriteta. Uz iznimku ministra financija Zdravka Marića koji, čini se, zna o čemu govori. Ali ministri nisu krivi, oni su odabrani i postavljeni’

 

NACIONAL: Vrlo ste kritični prema političkom vodstvu zemlje, posebno prema premijeru i Vladi. Mislite li da Hrvatska ima kvalitetne političke, ali i stručne kapacitete da promijeni situaciju u zemlji, odnosno da revidira Strategiju i osmisli kvalitetnije i konkretnije temelje razvoja?

Sigurno ima, ali u svojoj ukupnosti, ne samo u Hrvatskoj nego i izvan nje. No nužno je isključiti kriterij podobnosti. Što drugim riječima podrazumijeva da ovaj izuzetno zahtjevan i kompleksan program ne smije biti ostavljen na milost i nemilost jednoj političkoj partiji, u ovom slučaju HDZ-u. Osim evidentnog manjkavog kadra, tu treba imati na umu i činjenicu da će se ovaj megaprojekt provoditi kroz dva i pol mandata za bilo koju vladu. Zamislite si samo buduće svađe u slučaju promjena političke opcije na poziciji: tko je što ostavio, tko je što našao na projektu. Ako krenemo analizirati sadašnju Vladu i njenog premijera koji bi trebao upravljati programom razvoja i realizacije strategije, siguran sam da nisam jedini koji ima ozbiljnih sumnji u kapacitete ove momčadi. Premijer je čovjek s diplomom i magisterijem studija prava te birokratskih poslova Ministarstva vanjskih poslova i nešto diplomacije. Je li on u stanju sagledati opseg programa koji bi trebao voditi? Ima li prave ljude za taj posao? Ima li i on osobine lidera i sposobnost pravovremenog i ispravnog odlučivanja? Solidna retorika i sposobnost polemiziranja nisu dostatni. To je, eventualno, dovoljno za odvjetnika u sudskoj dvorani. O resornim ministrima nema se puno što za reći. U najbolju ruku razina mediokriteta. Uz iznimku ministra financija Zdravka Marića koji, čini se, zna o čemu govori. Ali ministri nisu krivi, oni su odabrani i postavljeni. Postoje samo dva moguća objašnjenja. Prvo, premijer je izuzetno netalentiran za dobru i ispravnu procjenu i odabir svojih podčinjenih. Što je puno benignije od drugog objašnjenja, a to je da je u pitanju negativna selekcija. Što je loše, jer podrazumijeva namjeru da se okruži inferiornim osobama koje će služiti ponajviše podgrijavanju njegova narcisizma i poltronskom aplaudiranju bilo čemu. Na kraju, premijeru fali i jedna izuzetno važna i potrebna sposobnost: liderstvo. On ga ne posjeduje. Kao argument, mogu navesti slikovit primjer koji se u poslovnom obrazovanju lidera često koristi kao uzor – liderstvo ili način na koji čopor gorila vode tzv. “silverback“ ili sijedi mužjaci. Oni neprikosnoveno i autoritativno vode svoje zajednice demonstrirajući vladanje trima osnovnim zadaćama: upravljanje smjerom kretanja čopora, zaštita od potencijalnih predatora te provođenje reda u čoporu. U slučaju našeg premijera ispunjenje prve zadaće ne postoji, a druge dvije su tek djelomično i selektivno ispunjene, odnosno samo za povlaštene pojedince – članove njegove stranke i odane suradnike. Zbog svega navedenog neupitno je potrebno restrukturirati sadašnju Vladu, u vladu nacionalnog spasa. Premijer Plenković bi se morao prilagoditi novonastaloj situaciji. Ako to ne želi ili se ne može prilagoditi ovako predloženim promjenama, predsjednik Vlade bi se trebao povući u ime budućnosti zemlje i njenih stanovnika. Na ostale pozicije u Vladi treba postaviti stručnjake, najbolje što imamo, bez obzira na ideološku pripadnost.

‘Ovakvu Strategiju je nužno revidirati. Premijer i Vlada moraju prihvati nove okolnosti i prilagoditi se, a vlada stručnjaka mora pokrenuti reviziju nacionalne Strategije’, kaže Ivo Peroš. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

NACIONAL: Najavljene 24 milijarde eura koje je Hrvatska dobila iz EU fondova za prevladavanje krize izazvane pandemijom trebale bi, barem se tako očekuje, pomoći Hrvatskoj da pokrene ekonomiju i izađe iz sadašnje krize. Na koji način Hrvatska taj novac može najbolje iskoristiti?

Najavljenih 24 milijarde kroz 10 nadolazećih godina su sigurno impozantna sredstva koja se ustupaju na raspolaganje. Hoće li i u kojoj mjeri to pomoći prevladavanju covid-krize i oporavku ekonomije ovisi isključivo o tome tko i kako će upravljati ovim sredstvima. Vrijeme je da Hrvatska pokrene proces reindustrijalizacije. Ali da bi bila konkurentna, pa time i spremna za izvozna tržišta, najmanje što se mora investirati je u tehnologije četvrte industrijske revolucije – u umjetnu inteligenciju i podatkovnu industriju. A ono što se svakako mora pokušati aktivno, a ne samo deklarativno je ulaganje u inovativnost. Uspješnima će ovo omogućiti vrijednosni skok proizvoda ili usluga te dugotrajno profitabilno djelovanje. Kada se spominju inovacije, prvenstveno se misli na tehničke ili tehnološke inovacije koje zahtijevaju visoka ulaganja i godine istraživanja prije nego što rezultiraju konkretnim projektima. Male i srednje tvrtke nisu u stanju podnositi visoki financijski teret kroz niz godina. Mariana Mazzucato s University College of London, koja se danas smatra jednom od najpriznatijih mislitelja ekonomskih znanosti u svijetu, zalaže se za bitno veću, aktivniju i hrabru ulogu države u fazi investiranja u bazična istraživanja, što odstupa od uvriježenog mišljenja da je uloga države osigurati preduvjete ili okvir za ulagače, ili eventualno vršiti korekciji u situacijama poremećaja tržišta. Novim pristupom država, znanost i privatni poduzetnički sektor usko surađuju na razvoju strategije, definiranju programa koji su se iskristalizirali kao prioritetni te potom kreću u opsežna istraživanja, angažirajući znanstvene institute, fakultete i razvojne institucije. Rezultat takvih aktivnosti – postignute inovacije – tada se nude poduzetničkom sektoru koji će prepoznati vrijednost inovacije i dalje je razvijati u specifičnom smjeru. Na ovaj način država preuzima rizik skupog i dugotrajnog bazičnog istraživanja, što ima snagu podnijeti, pogotovo ako u takve projekte uloži sredstva odobrena iz EU-a, a poduzetništvo preuzima rezultate uz unaprijed dogovoreno dijeljenje profita s državom. Ovime bi država korisno upotrijebila dobivena sredstva iz EU fondova, djelomično i postupno bi vraćala uloženo, a tako akumulirana sredstva bi alocirala za daljnja ulaganja u društveno korisna dobra, posebno u obrazovanje, zdravstvo i socijalne projekte. Na ovaj način otvara se i novo, društveno odgovorno ponašanje, vrši se preraspodjela bogatstva, a kao rezultat vidljivi su i smanjenje siromaštva i porast pravednosti u društvu. Odnosno, sve su to isti ciljevi koje sadrži i aktualna Strategija, ali u ovoj sadašnjoj je to navedeno samo zato što tako piše u smjernicama EU-a. Naravno, za ovako progresivan i hrabar pristup uvjet je da u Vladi sjede ljudi koji će ovo razumjeti, podupirati i iznijeti.

NACIONAL: Što to Hrvatsku sprječava da tako postupi?

Osim spomenute sumnje u kompetencije sadašnjeg političkog vrha, dodatna pogibelj prihvaćanja status quo situacije i Vlade na čelu Strategije je poznati karcinom ovog društva, a posebice političara – korupcija ili kleptokracija. Prema podacima iz 2019. godine koje je objavila stranka Zelenih u Europskom parlamentu, konkretne štete i gubici uslijed korupcije za Hrvatsku su procijenjeni na čak 8,5 milijardi eura godišnje, što predstavlja oko 13,5 posto BDP-a. Tih 24 milijarde eura iz EU-a je ogromna mrkva, iskušenje kojem politički vrh neće moći nikako odoljeti. Ono što ostane nakon što se namire vlastodršci i njihovi ovisnici bit će djelomično ulupano u krive projekte koji neće ničemu služiti, neki jednostavno neće biti dovršeni zbog nesposobnosti, a nešto sredstava će propasti zbog kašnjenja. Manji dio će biti realiziran na pravi način, uglavnom zahvaljujući poduzetnicima, odnosno privatnom sektoru. Nažalost, i u ovom slučaju će se dosta toga podijeliti po modelu „helicopter money“, odnosno nasumice, mimo razvojnih strategija zbog političkih ili rodijačkih pritisaka. Sinergija nesposobnosti i neznanja s korupcijom i kleptokracijom će biti razarajuća, a šteta nepopravljiva. Činjenica je da je 2,4 milijarde eura na godinu iz EU-a strašan poticaj i potencijal razvoja. A dokidanjem korupcije mogli bismo dobiti dodatno još skoro četiri puta više. To je fascinantan iznos i mogao bi doprinijeti intenzivnom gospodarskom zamahu ako bi taj novac bio u pravim, poštenim i stručnim rukama.

 

‘Premijer Andrej Plenković je izuzetno netalentiran za dobru i ispravnu procjenu i odabir svojih podčinjenih. Što je puno benignije od drugog objašnjenja, a to je da je u pitanju negativna selekcija’

 

NACIONAL: Da bi se razvojna strategija realizirala, odnosno da bi se povukao novac koji nam je na raspolaganju, za njezinu realizaciju potrebni su kvalitetni projekti. Imamo li ih i znamo li ih napisati?

Projekti se mahnito pišu još koji mjesec, nakon čega će se prijaviti Bruxellesu. Kako time upravljaju i rukovode ministri Vlade kroz ministricu Natašu Tramišak, vrlo sam skeptičan što se tiče kvalitete. Nataša Tramišak je pravnica koja se proslavila povlačenjem EU sredstava u svojem selu i kasnije u Osijeku. Pa je nakon toga pomagala s usklađivanjem prijavljenih projekata s propisanim zahtjevima EU birokracije. Ali napisati projekt je najlakše, ako se zna. Problem na koji se nitko ne obazire je realizacija projekata. Amerikanci su krajem prošlog milenija, putem renomiranog časopisa Fortune, saznali da su lideri najvećih i najjačih korporacija prijavili da je dominantni uzrok nepostizanja planiranih poslovnih ciljeva manjkava ili nepotpuna realizacija zacrtanih strategija. Tu vidim izuzetno veliki problem jer je broj kvalificiranih ili certificiranih voditelja projekata u Hrvatskoj bitno niži od potrebnih u bliskoj budućnosti. Posljedice nestručnog izvođenja mogu biti kašnjenja, odustajanja, problematične izvedbe i povrat sredstava u najgorem slučaju. Ljudi na ovo najčešće odmahuju rukama, uz karakteristični stav „ma već ćemo se nekako izvući’“. Ovaj problem je vidljiv i na vrlo skromnim rezultatima naplate EU sredstava iz omotnice 2014.-2020. Ne povlačenja sredstava, nego naplate ovjerenih računa po završetku izgradnje. To nam ne ide jer projekte izvode naturščici, a ne stvarni stručnjaci. Ili, također aktualno: sve akcije borbe protiv covida-19, ili uklanjanja posljedica potresa u Zagrebu i Banovini predstavljaju projekte. Kako su ti projekti provođeni ili se provode? Ili otkup MOL-ovih dionica u Ini? Peta godina i nije se pomaklo ništa. To je netransparentno.

NACIONAL: Što se tiče otkupa MOL-ovih dionica u Ini koji ste spomenuli, kako komentirate činjenicu da je suprug bivše ministrice Martine Dalić, Niko Dalić, zadržan na mjestu člana Uprave Ine nakon što su prošle godine smijenjena dva preostala člana Ivan Krešić i Davor Mayer? Što vam ta smjena govori o postupku otkupa dionica?

To nije ništa neobično. U ovom „delikatnom” momentu tzv. pregovora između hrvatske vlade i MOL-a, Mađari moraju biti sigurni da su im sve važne osobe unutar Ine potpuno lojalne i da će im dojavljivati sve što je važno. Tako su se riješili dvojca koji nije zadovoljavao te uvjete, odnosno nisu bili mađarski podobni.

NACIONAL: Imamo li dovoljno stručnih kapaciteta za realizaciju Strategije?

Za reviziju sadašnje Strategije potrebno će biti dvadesetak vrhunskih hrvatskih stručnjaka koji će formirati komisiju za reviziju Strategije. Gdje god je potrebno treba posegnuti za priznatim i poznatim imenima u inozemstvu. Što se tiče provedbe, broj osposobljenih i iskusnih voditelja projekata bi mogao biti usko grlo. U tom slučaju ne bi bilo zgorega angažirati na potrebni vremenski rok inozemne stručnjake.

 

‘U ovom ‘delikatnom’ momentu tzv. pregovora između hrvatske vlade i MOL-a, Mađari moraju biti sigurni da su im sve važne osobe unutar Ine potpuno lojalne i da će im dojavljivati sve što je važno’

 

NACIONAL: U jednom od prijašnjih razgovora spomenuli ste da država u suradnji s poduzetništvom treba odrediti tri ili četiri ključna područja razvoja u koja se onda treba zajednički pojačano ulagati i inzistirati na inovativnim projektima i istraživanjima. Koja bi to bila ključna područja u koja se isplati ulagati u Hrvatskoj?

Već sam spomenuo da razvojnu strategiju treba revidirati iz korijena i uspostaviti bitno ambicioznije ciljeve. Umjesto četiri razvojna pravca, predložio bih četiri misije. Neke od tih misija, naravno, moraju pokriti obvezne figure kao što su digitalizacija, zelena tranzicija, borba protiv klimatskih promjena, otpornost gospodarstva na izvanredne događaje, itd. Ali mi moramo imati i nešto svoje, što je samo naše. Ja bih za Hrvatsku predložio jednu specifičnu misiju. Nazvao bih je „Sretno i zadovoljno stanovništvo“. Učinke ove misije bi bilo moguće prilično dobro evaluirati jer je polazna točka vrlo dobro određena izvješćima o percepciji sreće u zemljama svijeta (World Happiness Report), kojih je do sada objavljeno osam. Prema zadnjoj objavljenoj 2020., Hrvatska se od 2017. do 2019. plasirala na 79. mjesto od 153 zemlje. Možda kao dobra ilustracija: na 80. mjestu, prva iza nas, nalazi se Libija, zemlja koja je već godinama u građanskom ratu. Zamislite kakve bismo dobili odgovore 20-30 pametnih ljudi okupljenih oko stola koji bi radili na ispunjenju ove misije. Ne sumnjam, svi bi bili dobri. Ali jedan bi zasigurno dominirao – reformirati pravosuđe. Uvjeren sam da je reforma pravosuđa prioritet za Strategiju. Nju je potrebno obaviti hitno, pametno i učinkovito. Ja nemam savjet kako, ali sigurno postoje stručni ljudi koji znaju što treba napraviti. Siguran sam da bi se u slučaju uspješne reforme pravosuđa, nakon dvije ili tri godine od danas, samo zbog ovog projekta Hrvatska na istoj toj ljestvici popela iznad 50. mjesta. A za cilj do 2030. bih uspostavio mjesto ispod 20. Nadalje, samo zbog toga poteza i učinkovitog rješavanja razvučenih sudskih procesa teške kategorije poput procesa Ivi Sanaderu, Tomislavu Horvatinčiću i mnogim drugima, od kojih neki nisu još ni počeli ili uopće nisu istraženi, nakon pet godina vratilo bi se barem 100.000 mladih koji su napustili Hrvatsku zbog ogorčenja, nepravde i nepotizma.

NACIONAL: Što ako ne uspijemo? Odnosno, tko je odgovoran za realizaciju Strategije i tko će biti odgovoran ako se ona, ovakva kakva je zamišljena, ne realizira? I kako gledate na činjenicu da se u 30-godišnjoj povijesti Hrvatske nitko nikada nije pozvao na odgovornost što gospodarske strategije – ako ih je bilo – i zacrtani ciljevi nisu realizirani?

Što se tiče odgovornosti, tek ćemo 2030. saznati da nismo uspjeli realizirati pravce navedene u Strategiji. I što onda? Ako je cijeli program iznijela jedna vlada, ta će sigurno naći niz razloga i objašnjenja zašto nisu krivi. A ako će dvije ili čak treća vlada dočekati 2030. s poraznim rezultatima, bit će krivi oni prije. Opet nitko neće biti odgovoran, i to nakon što je u besperspektivne projekte ulupano 24 milijarde eura. Ja samo mogu reći da je u poslovnom svijetu pitanje odgovornosti jasno: imaš rezultata – slijedi nagrada, propustio si postići dogovorene rezultate – doviđenja! A možda će premijer na vlasti 2030. dati ostavku iz moralnih razloga? Finalna verzija Strategije navodi Upravljački odbor za izradu nacionalne razvojne strategije na čelu s predsjednikom Vlade, koordinacijsko tijelo za sustav strateškog planiranja te koordinatore za strateško planiranje kao tijela odgovorna za izradu i provedbu Strategije. Međutim, prava odgovornost se spominje u budućim razvojnim planovima jedinica lokalne i područne samouprave. Odnosno, ako se uopće bude pozivalo na odgovornost, bit će to oni na nižim razinama, odnosno bit će to izvršitelji. Za visokopozicionirana tijela ne vide se naznake propitivanja mogućih propusta.

Komentiraj