IVANA LONČAREK: ‘Eksplozivna sam osoba, a to je glavna odlika sprintera’

Na Svjetskom atletskom dvoranskom prvenstvu u Beogradu, u utrci na 60 m s preponama, nastupit će Ivana Lončarek, koja za Tempo govori o odricanjima potrebnima da bi u Hrvatskoj bila atletičarka

Dok stoji na stazi i čeka start, umiruje um. Koncentrira se na pucanj startnog pištolja, potom eksplodira. Trči, s gornjim dijelom tijela lagano nagnutim naprijed, guta prostor između prepona. Obožava biti u snazi, atletika joj je sve. Tim riječima Ivana Lončarek, naša najbolja preponašica, opisuje svoju veliku sportsku priču koja još uvijek traje.

‘’Prije dvadeset godina, još u osnovnoj školi, trebalo je izabrati izvanškolske aktivnosti. Ponuđene su ritmika i atletika. Imala sam 11 godina, nisam baš bila ženstveni tip i odabrala sam atletiku’’, opušteno će Ivana dok ispijamo kavicu na zagrebačkim Sveticama.

Bila je to osnovna škola Antuna Mihanovića u Dupcu. Krenula je trenirati dva puta tjedno, roditelji nisu imali očekivanja. Atletika u školi više je bila igra graničara, nego li atletika u punom smislu te riječi. Jedan dan došao je trener Igor Čordaš napraviti selekciju. Tu se istaknula. Čordaš ju je odveo u atletski klub Novi Zagreb, danas Atletski klub Zagreb, i Ivana je krenula ozbiljnije trenirati.

Ivana Lončarek odlazi u Beograd s istrčanih 8,14 sekundi na 60 metara s preponama, što joj je najbolji ovosezonski rezultat. FOTO: Matija Habljak/PIXSELL

„U početku, trčala sam trke bez prepona, umirala sam na treninzima, nije bilo lagano. Kad dijete uđe u atletiku, prvo prolazi sve discipline, sprint 60, 100, 200 i 400 metara. Bacala sam kuglu i vorteks, ali onako sitna i mršava, nisam bila za bacanje. Jednog dana trener je stavio prepone i rekao – trčite! Imala sam 15 godina, moja građa tijela bila je za trčanje“, kaže Ivana.

Vrlo brzo, od malih nogu, dobro se snašla na natjecanjima, kao dio juniora, kadeta i kasnije seniora, brzo se počela isticati. Sa 16 godina počela je ozbiljnije trenirati. Imala je pet normi za svjetsko mlađe juniorsko prvenstvo: 100, 200 i 400 metara prepone i sedmoboj. Njezin trener smatrao je da će joj glavna disciplina biti prepone 400 metara. Vjerovali su u to do natjecanja u češkoj Ostravi. Na zadnjoj preponi zapela je, izgubila poziciju i nije ušla u finale.

„Onda sam trčala sto metara, ništa nismo očekivali, i kao peta sam završila u finalu. Trener je tada rekao: Sto metara je tvoja disciplina! Tako se i pokazalo, kao osoba sam eksplozivna, što je glavna karakteristika sprintera“, kaže Ivana.

Trčanje je osnovni ljudski pokret, čovjek trči otkako zna za sebe. Naša mišićno-koštana struktura evoluirala je za snažne pokrete tijela. Napravljeno od kostiju i krvi, kože i masnoće, ljudsko tijelo vodi jedan srčani mišić i stotine ostalih, kojima zapovijeda um. Istrčati što je brže moguće, zahtjevan je atletski cilj. Trčati s preponama, pritom, tehnički je najizazovniji oblik, jer uključuje snagu, brzinu i gracioznost. Prepone su se prvi put pojavile 1830. godine, bile su velike, drvene i teške. Potom su zamijenjene lakšima; zapne li atletičar, lakše se prevrnu. Još na koncu 19. stoljeća utrka s preponama postaje olimpijska disciplina. Do 1926. godine sve su prepone trčali muškarci, a onda su se uključile i žene.

 

Sa 16 godina počela je ozbiljnije trenirati. Imala je pet ispunjenih normi za svjetsko juniorsko prvenstvo: 100, 200, 400 m prepone i sedmoboj

 

Ivanina tjelesna građa, pokret i karakter, ispostavilo se, odlični su za trke s preponama. Nakon tog svjetskog prvenstva za mlađe juniore krenula je ozbiljno trenirati. Do tada, sve je bilo više hobi, igra. Krenula je u treninge izdržljivosti, brzine i tehnike, hvatala norme za sto metara prepone. „Treninzi su bili svaki dan, škola mi je dobro išla, postala sam i stipendist grada Zagreba“, prisjeća se.

U srednjoj je upisala Opću gimnaziju, zahtjevno školsko gradivo nije joj bilo problem, još je, kaže, stizala davati i instrukcije iz engleskog. Naporni treninzi donose i veću mogućnost ozljede, sa 16 godina pojavio se problem sa skočnim zglobovima. Potom rupture stražnjih loža, tipična ozljeda za sprintera.

Utrka s preponama inače traži dobar ritam. Trčeći koraci-skok, trčeći koraci-skok. Prije pet godina doživjela je najgoru ozljedu. Pala je kiša, nije bila dovoljno zagrijana, ni koncentrirana. Na zagrijavanju, u punom zaletu zaplela je o preponu, izgubila ravnotežu, pala i slomila ruku. Pukla je palčana kost, s pomakom. U zagrebačkoj Traumi stavili su titansku pločicu i osam šarafa.

Ozljede mogu biti toliko teške da sportaš možda više nikada neće trčati. To je za mnoge strahovit udarac, atletska staza im je utočište, prijatelj, mjesto na kojem se grade od djetinjstva. Ivana se treninzima vratila već nakon deset dana, trenirala je s ortozom. Mjesec i pol kasnije natjecala se na Tajvanu, na Univerzijadi, iako su joj rekli da tri mjeseca neće moći koristiti ruku. I doktor se čudio, ‘’što ti imaš sedam godina, da ti kost tako brzo zarasta. Znam da me nećeš slušati, ali slušaj svoje tijelo’’, rekao je.

Ivana Lončarek diplomirala je na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, smjer Računovodstvo i revizija. Tijekom studija trenirala je dva puta na dan. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Palac je neko vrijeme slabije funkcionirao, no uporna fizikalna terapija donijela je rezultat. Za uspomenu, Ivani je u ruci ostala pločica sa šarafima. Inače, kaže, nije puno padala. Događale su se modrice, ogrebotine, fino se izgrebeš o atletsku stazu, nasmijala se. „Dobro se radilo sa svim atletičarima, sustavno se radilo i mogli smo trajati“, kaže Ivana.

Godinu kasnije, 2018., Ivana je sudjelovala na natjecanju u austrijskom Riedu. Trener je pita ima li tremu. ‘’Ja sam ovdje došla pobijediti’’, odgovorila mu je. Ivana se danas može pohvaliti brojnim naslovima, višestruka je prvakinja Hrvatske u trčanju na 100 i 200 metara, kao i na 100 i 400 metara s preponama te je više puta bila prvakinja Balkana u trčanju s preponama na 100 i 60 metara. Nedavno je uzela dva pojedinačna zlata na dvoranskom seniorskom prvenstvu Hrvatske.

Atletiku nazivaju kraljicom sportova. Riječ, koja dolazi iz starogrčkog jezika, znači boriti se. Bila je glavni dio važnih panhelenskih svečanosti. Budući da obuhvaća osnovne oblike ljudskog kretanja – hodanje, trčanje, skokove i bacanje – ne čudi da je prati slogan “Citius, altius, fortius” – “Brže, više jače”. Te tri riječi urezane su u misli svakog atletičara, ali većina odustane. Pojavi se nedostatak motivacije, pogotovo u pubertetu, kaže Ivana.

 

‘Nije mi palo na pamet propustiti trening. Propustila sam svoj maturalac. Školski kolege išli su u Španjolsku, a ja na Kup Europe u Moskvi’

 

„Meni je to bilo nešto u čemu uživam. Nije mi palo na pamet propustiti trening. Recimo, ja sam propustila svoj maturalac. Školski kolege išli su u Španjolsku na maturalac, a ja na Kup Europe u Moskvi. Pitali su me je li mi žao. Ne! Osjećaj koji mi budi atletika – natjecanja, trčanje, pobjede – više me ispunjava nego da kradem bogu dane“, kaže Ivana. U atletici su joj i svi prijatelji, njezina najbolja prijateljica je atletičarka. ‘’Meni je taj sport život’’, uzdahne.

Ivana ima nevjerojatnu energiju i izvan atletske staze. Unatoč zahtjevnim treninzima, uvijek je pazila na školu. Diplomirala je na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, smjer računovodstvo i revizija. Tijekom studija trenirala je dva puta na dan. „Sjećam se, nosila sam dvije torbe, za trening i za predavanja“, kaže. Ujutro trening, pa predavanje, popodne trening. U jednom trenutku sve je postalo jako naporno, preveliki umor blokirao je sve aktivnosti. Bilo je to 2014. godine, dogodila se velika kriza.

„Svega je bilo previše. Naporni treninzi, manjak vremena za učenje, žrtvovala sam spavanje. Organizam se iscrpio. I što sad, od čega odustati? Sport hoću, fakultet hoću, a sve se lagano raspada“, opisuje Ivana. Odlučila je promijeniti trenera, došlo je do zasićenja. „Možda mu je malo falilo razumijevanja da imam i druge obaveze. Novi trener Hrvoj Cik odlučio je sve voditi bez pritiska. Rekao je, ‘okej, rješavaj faks’. Trenirali smo više po osjećaju, kada tijelo nije moglo, prilagodili smo vježbe. Cik se pokazao odličnim mentorom, s njim je ostvarila svoje najbolje rezultate i državni rekord. Naglasak je bio na tome da mora uživati. „Zahvaljujući njemu, ponovno sam ‘protrčala’. Nitko te ne tjera, nego uživaj. Trčala sam najbolje rezultate“, prisjeća se Ivana.

Osobni rekord na 60 metara s preponama Ivana Lončarek istrčala je 2017. godine u Linzu, a iznosi 8,06 sekundi. FOTO: Sandra Simunovic/PIXSELL

Diplomirala je u roku. Nešto kasnije upisala je Akademiju za internet marketing te otvorila obrt za digitalno oglašavanje. ‘’I to je, uz atletiku, moj posao’’, kaže Ivana. Potrebno je, naime, biti u svjetskom ili barem europskom vrhu za dobre sponzore.

„Od atletike se kod nas ne može živjeti. Ako nisi najbolji na svijetu, teško je dobiti sponzore. Roditelji su me financirali dok sam bila mala, potom sam dobivala naknadu iz programa Hrvatskog olimpijskog odbora i Atletskog saveza, taj iznos pokrije opremu i pripreme, da nisi u minusu. Međutim, 1500 kuna za kategoriziranog sportaša nije dovoljno za život, pa sam otvorila obrt za digitalno oglašavanje. Nisam vezana za radno mjesto, mogu i trenirati, radim vikendima, u večernjim satima i kad sam na godišnjem. Iako sam završila računovodstvo i reviziju, nisam se mogla vidjeti kako sjedim u uredu. Rad na društvenim mrežama omogućava jednu slobodu, fleksibilnost, možete se izraziti, utjecati na ljude“, zadovoljna je Ivana.

Krajem prošle godine upisala je Fitness učilište kako bi nakon atletske karijere u sportu ostala trenerica i instruktorica u teretani. „Edukacija je trajala jedan semestar, dobila sam pogled na sport s druge strane. Radili smo na odnosu s ljudima, kako nekoga motivirati, natjerati, a da on i ne zna da ga tjeraš. Odlično je koncipirano“.

 

‘Naporni treninzi, manjak vremena za učenje, žrtvovala sam spavanje… I što sad, od čega odustati? Sport hoću, fakultet hoću, a sve se lagano raspada’

 

Što se tiče prehrane, Ivana pazi što jede, voli kuhati raznoliku i zdravu hranu. Ali posegne i za junk hranom, čokolada, sladoled, pizza ponekad su, kaže, dobro opuštanje. „Godinama imam 56 kilograma, moj trener zna reći da me pubertet zaobišao. Hrana je gorivo, ali se ne želim opterećivati, ne vodim neke posebne dijete“.

U sportu može biti još nekih pet godina, kaže. „Pogotovo u sprintu, trči se i do 35. godine, tada su najbolji, nema razloga za prestanak. Trčat ću i trenirati dokle god mi to predstavlja gušt. Ulagala sam u sebe kroz školovanje, jer u sportu nikada ne znaš kakva te ozljeda može zaustaviti i ako nemaš drugi plan, to je užas. Ako si samo u sportu, puno prije izgoriš“.

Ivana zimi trenira u dvorani, u proljeće i ljeti vani. Vježbanje uključuje trčanje, atletske treninge i teretanu, kao da se bavi body buildingom. Sprinter mora biti izuzetno jak. Da bi bio što eksplozivniji, u kratkom vremenu treba ti najveća snaga. „Stalno se trenira, evo, primjerice, i na Staru godinu treniram i onda obučem haljinu za doček nove godine. Imati snagu prekrasan je osjećaj. Imam jedan tjedan u godini kada odem na odmor, tada dečko i ja otputujemo“.

Na Svjetskom dvoranskom prvenstvu Ivana Lončarek očekuje barem plasman u polufinale. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ovakav sportski ritam, inače, uključuje puno putovanja. S atletikom, obišla je pola svijeta. Od Kanade i Tajvana preko Koreje do Gruzije. „Ne stigneš vidjeti puno gradova, ali evo, znam prepoznati sve stadione svijeta!“ nasmijala se. Ivana inače lako spakira kofere, dobije li dobru priliku za učenje i razvoj, ne propušta je. Za nju, znanje je najveći kapital. Danas je veći dio vremena u Ljubljani; ondje ju je zadržala ljubav. Naime, još 2019. otišla je iz Atletskog kluba Zagreb u Klub Agram. U listopadu 2020., na poticaj trenera Marka Katalinića, odlučila je preseliti se u Sloveniju zbog treninga. Odvajanje od roditeljskog doma Ivani nije bio problem, odavno se osamostalila. U Ljubljani je godinu dana živjela s cimericom, također preponašicom, a potom s dečkom. „Skupo je unajmiti stan u Ljubljani, stančić od 40 kvadrata košta 500 eura mjesečno, s režijama 600 eura. No hrana je jeftinija nego kod nas“.

Ipak, nakon godinu dana vratila se treneru Kataliniću, „U Sloveniji sam trenirala jako naporno, ali ispostavilo se da se nisam našla s trenerom. Taj pristup nije bio dobar za moje tijelo. Trener je bio dosta krut. Odličan trener je onaj koji zna prepoznati nijanse, razviti individualan pristup“. Danas živi na relaciji Zagreb – Ljubljana. Zadovoljna je rezultatima ovogodišnje sezone, i u dvoranskim natjecanjima i na otvorenom. Odradila je zimske mitinge, susret reprezentacija Hrvatske, Srbije i Slovenije i na tom natjecanju istrčala normu za Svjetsko dvoransko prvenstvo u Beogradu koje će se održati od 18. do 20. ožujka. Istrčala je tada 60 metara s preponama za 8,16 sekundi, koliko je iznosila i norma. Osam dana kasnije, na mitingu u Rijeci istrčala je 60 metara s preponama za 8,14 sekundi.

 

‘Kada je u Beogradu miting, dvorana je prepuna. A kod nas čekaju da se dogodi neki bombastični rezultat u nekoj disciplini pa će onda u nju uložiti’

 

„Na Svjetskom prvenstvu u Beogradu očekujem minimalno polufinale. U Srbiji je atletika puno popularnija nego kod nas. Njihova poznata atletičarka Ivana Španović dosta je bila u medijima, družila se s djecom, animirala ih je i približila im atletiku. Važno je privući djecu, s godinama, sve je manje djece u atletici. Premalo znaju što im sport donosi. Osim znoja, sport im daje snagu, samostalnost, dobro prilagođavanje novim okolnostima i raznim situacijama. Upoznaju nove ljude, nove poslovne prilike, otvara se široka lepeza mogućnosti. To djeci treba reći. U Srbiji su to prepoznali, kada je u Beogradu dvoranski miting, dvorana je prepuna gledatelja. A kod nas rade obrnuto, čekaju da se dogodi neki bombastičan rezultat u nekoj disciplini, pa će onda uložiti“, kaže Ivana. Svjesna je da ljudi gledaju svjetske rekordere, ali voli naglasiti da kada na jedno veliko sportsko natjecanje, primjerice, dođe njih 40, od stotina tisuća trkača na ovom svijetu, onda je to za dotičnu zemlju veliki uspjeh.

Mi smo sportska nacija, ali sve počiva na entuzijazmu pojedinca, kaže. „Voljela bih poručiti djeci da im Instagram nikada neće donijeti toliki gušt kao sport. Atletika je možda izgubila na popularnosti, ali ona je uvijek podloga za sve kondicijske pripreme, za bilo koji sport. Ona će im dati snagu i koordinaciju, oblikovati ih kao ljude. Atletika je sve“.

Komentiraj