IVANA DRAGIČEVIĆ 2018. OBJAVILA KNJIGU: ‘Hrvatska se zatvorila u sebe i bit će uvijek periferija’

Objavljeno u Nacionalu br. 1032, 03. veljače 2018.

Nagrađivana televizijska novinarka Ivana Dragičević nakon godina rada u vanjskopolitičkoj redakciji i izvještavanja sa svih strana svijeta, okrenula se i drugim medijima – uskoro će objaviti knjigu ‘Nejednaki’, a najavila je i snimanje dokumentarnog te rad na animiranom filmu

Dugogodišnja televizijska novinarka Ivana Dragičević ovih dana završila je pisanje svoje prve knjige “Nejednaki”. Riječ je o sjećanjima na svjetske događaje kojima je tijekom svoje profesionalne karijere svjedočila i o njima izvještavala dugi niz godina kao novinarka u vanjskopolitičkoj redakciji HRT-a, a sada je članica redakcije TV mreže N1. Poznata je po tome što je u svojim izvještajima o događajima kojima je prisustvovala pristupala emotivno, pa će zbog toga i njena knjiga “Nejednaki” izazvati mnogobrojne reakcije.

Ivana Dragičević je novinarka iz koje pršti kreativna energija, tako da radi i na novim projektima. Ove godine namjerava snimiti i dokumentarni film “Tupilo” o glazbenoj underground sceni 90-ih u Hrvatskoj, kao i animirani film “Romul 2.0” na kojem radi s ilustratorom i strip crtačem Igorom Hofbauerom. Njenu knjigu objavit će Naklada Ljevak.

NACIONAL: Iako ste novinarka koja gotovo svakodnevno kroz izvještaje i reportaže priča priče, ipak ste osjetili potrebu napisati knjigu o tim događajima, ali iz drugog ugla. Zašto?

Hrvatska se potpuno zatvorila u sebe. Mislila sam da ćemo kada uđemo u Europsku uniju napokon shvatiti da su globalni problemi i naši problemi i da se naše dvorište ne može gledati izolirano od onoga što je izvan ograde. Kada tolike godine svjedočite o događajima i procesima kao što su ratovi i izbjegličke krize, kada se nalazite na samitima na kojima su svi ti veliki donositelji odluka, političari, shvatite kao svjedok iz prve ruke koliko je svijet u kojem danas živimo kompleksan i koliko puno problema nam je svima zajedničko. Mislim da je potreba nekoga tko se bavi vanjskom politikom, takvom vrstom novinarstva, uvijek probati analizirati stvari, staviti ih u okvir, nadograditi priču. Iako je televizijski auditorij puno veći od onog čitalačkog, puno je toga ostalo neispričano iza tih kratkih televizijskih minuta.

NACIONAL: Koliko ste bili subjektivni u opisivanju tih događaja u knjizi?

Ne znam kako bih točno opisala formu knjige. Ima subjektivnog, ali ima dosta “objektivne” priče o svijetu u kojem živimo. Poveznica je to na neki način između osobnih priča, konteksta globalnih procesa, ključnih problema i izazova.

NACIONAL: Jeste li kronološki pisali o događajima od početka vaše karijere ili ste napravili selekciju najzanimljivijih svjedočanstava?

Ne, nisam radila kronologiju. Detektirala sam neke stvari za koje mislim da su danas važne. To je pitanje globalnog donošenja odluka, odnosa svjetske ekonomije i odgovornosti politike, korištenja resursa, migracija. Od Donalda Trumpa, preko Brexita, Kine, Afrike, Bliskog istoka do Rusije i Europe. Kada se sve to poveže, čini nekakvu mrežu izazova s kojima se mi kao čovječanstvo moramo suočiti, ali s time se moraju suočiti i oni kojima mi kao građani diljem svijeta dajemo legitimitet da “vladaju”. Od političara do ljudi koji sjede u velikim međunarodnim forumima. Mislim da je odgovornost svih nas prema nama samima i svijetu danas dosta velika i važna.

NACIONAL: Koliko je Hrvatska važna u tom procesu ili smo još uvijek na periferiji tih zbivanja važnih za današnje društvo?

Mislim da ćemo mi uvijek biti periferija. Ne znam je li to izbor, sudbina ili kako god nazvali, ali je to istovremeno i velika šteta. Mi u našoj povijesti imamo i pojedinaca i iskustava koji su pokazali da možemo biti akteri u tom svijetu. Pogotovo u svijetu kakav je danas koji se nalazi usred velikog previranja. Afrika će u sljedećih pola stoljeća imati milijardu stanovnika više, većina njih bit će mlađi od 18 godina. Danas se govori o “upravljanju migrantskom krizom”, kada se priča o tisućama ljudi koji do Europe stižu preko Sredozemlja. Manje se govori o razvoju, prilikama, budućnosti. Ne tako davno, ljudi iz Hrvatske imali su kroz Pokret nesvrstanih važne i duboke veze i s afričkim kontinentom, Bliskim istokom i Azijom. Ljudi u tim zemljama pamte te veze i otvoreniji su prema nama nego prema nekim drugima sa zapada. U doba kada se Europska unija diči time da je ona najveći svjetski donator razvojne pomoći i da želi tom svijetu pomoći i usmjeriti procese, Hrvatska nije učinila gotovo ništa da se aktivno pozicionira ili da bude konstruktivni čimbenik u tom svijetu. Imamo i europskog povjerenika za razvoj Nevena Mimicu. Ali kada se gleda iz Hrvatske, kao da ga nemamo. Priče o pomoći zemljama u post-konfliktnom razdoblju ili tranziciji, procesima koje smo i samo prošli, ostaju ili mrtvo slovo na papiru ili nema ideja, pameti ili političke volje za aktivan angažman. Ne vidim zašto se kao mala zemlja s iskustvom ne bismo mogli nametnuti, nešto pametno napraviti. Možda nam to nije bitno, možda nam nisu bitni pametni i ljudi s iskustvom kojih ima. Možda je i dalje samo bitno da se zadrže neke pozicije koje postoje u ovakvoj hijerarhiji društva, čiji je ključni problem kapilarna korupcija i da se ljudi na koncu potpuno umrtve, da nitko ne razmišlja, ne radi i ne bude aktivan građanin.

 

‘Hrvatska nije učinila ništa da se aktivno pozicionira ili postane konstruktivni čimbenik u svijetu. Imamo i europskog povjerenika za razvoj Nevena Mimicu. Ali kao da ga nemamo’

 

NACIONAL: Jeste li radili u knjizi razliku između anegdotalnog i novinarskog pristupa?

Moji fantastični urednik Kristijan Vujičić iz Naklade Ljevak je vrlo koncentriran čovjek i jako mi je pomogao u formi pisanja. Mislim da je taj iskustveni, prije nego anegdotalni dio, ilustracija tog svjetskog konteksta. Moje osobno iskustvo potkrepljuje globalni kontekst. Primjer je recimo samit G20 u Cannesu, gdje su se donosile neke ključne odluke oko pitanja grčke krize, globalnog valutnog rata Amerike i Kine itd. Kada ste tamo na licu mjesta i vidite te hodnike i čujete te ljude, kada ste nazočni na takvom mjestu, onda sve ove vijesti koje izlaze preko medija možete uobličiti i bolje pojasniti.

NACIONAL: Spomenuli ste samit G20. Vjerojatno ste doživjeli i drugu stranu tog susreta. Mislim na demonstracije antiglobalista koje često prate takve skupove. Jeste li pisali i o tim događajima?

Za vrijeme samita G20 u Cannesu prosvjedi su bili dislocirani u Nicu. U knjizi sam to nazvala “sloboda u ograničenim uvjetima” jer prosvjednici nisu uopće mogli prići blizu državnicima, donositeljima odluka protiv kojih su i prosvjedovali. Baš za tu priču o prosvjedima dobila sam ‘’Nagradu Joško Martinović’’ za najbolju reportažu na HRT-u.

NACIONAL: Pretpostavljam da ste pisali i o svom susretu i intervjuu sa sirijskim predsjednikom Bašar al-Asadom. Kako ste kao novinarka uspjeli doći do njega i to u presudnom trenutku za budućnost Sirije?

To je bilo doba kada se nešto zanimljivo događalo. Postojala je ideja stvaranja Mediteranske unije, gdje su zemlje i režimi poput Gadafijeva i Asadova bili ključni akteri. Te 2008. Asad je bio glavni gost francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja u Parizu, na obilježavanju Dana pada Bastilje. Dolazilo je do otvaranja Sirije svijetu. U to doba predsjednik Hrvatske bio je Stjepan Mesić, a Sirija je htjela tješnju suradnju sa Zagrebom. Najveća strana investicija Hrvatske u inozemstvu bila su Inina plinska polja u Siriji. Radila sam na HRT-u i Asad je odlučio dati intervju javnom servisu. Ono što je bilo vrlo zanimljivo je to što sam provela cijeli dan s ljudima iz njegova okruženja i vidjela kako taj sistem funkcionira. Kada sam pitala Asada hoće li poslušati “glas naroda” i otvoriti zemlju iznutra u smislu sloboda, odgovorio mi je da “demokracija nije cilj nego alat i da će narod sam izabrati koliko demokracije želi”. Nekih godinu i pol nakon tog intervjua na valu Arapskog proljeća počeli su prvi prosvjedi protiv Asada. I gdje smo sedam godina nakon toga? Asad je izdržao, stvoren je ISIS, Sirija je uništena država, stotine tisuća ljudi su mrtvi, milijuni su raseljeni…

NACIONAL: Je li knjiga nastajala na temelju zapisa koje ste radili tijekom izvještavanja ili ste se trebali prisjetiti tih događaja?

Okidač za knjigu zapravo se dogodio prošlog proljeća, kada sam bila na stipendiji State Departmenta u Americi, gdje se dogodio vrlo zanimljiv trenutak. U trenutku kada je u rodnom gradu Princea Minneapolisu, kao i u njegovoj pjesmi “Sometimes it Snows in April”, počeo padati snijeg, moje kolege novinari iz Pakistana, Šri Lanke i Malezije istrčali su i počeli vrištati od oduševljenja jer nikada u životu nisu vidjeli snijeg. Tu se dogodio taj okidač, preko te male sličice koja vam se ureže u pamćenje, a koja govori o tome kako nismo svi isti i nemamo ista iskustva. Kroz glavu su mi proletjeli svi trenuci kojima sam svjedočila tijekom svoje karijere i shvatila sam da se bez obzira na sva ta iskustva i živote u različitim dijelovima svijeta, svi na kraju povezuju kroz neka temeljna ljudska iskustva i prepoznavanja. Nametnuo mi se tako i naslov knjige “Nejednaki”, a nejednakost je jedna od temeljnih tema o kojima se danas govori u svijetu. Svi smo zapravo nejednaki, što ovisno o tome kako gledamo taj termin, ne mora nužno značiti da svijet mora biti nepravedno mjesto. Mora postojati nit koja će dovesti, ako ni do čega drugoga, onda do komunikacije koja kronično nedostaje u svijetu, kao i prepoznavanja i razumijevanja drugih i drugačijih.

NACIONAL: Nakon dugog niza godina rada u vanjskopolitičkoj redakciji HRT-a, otišli ste na televiziju N1. Zbog čega?

Moja generacija novinara bila je posljednja koja je na HRT-u primljena nakon pet krugova javne audicije koja je trajala šest mjeseci. Nakon toga na HRT-u nikada nije bilo tako temeljitog i opsežnog javnog natječaja. Sve što znam i mogu u životu postigla sam sa svoje dvije ruke i s tim se jako ponosim. Nakon tih 15 godina na HRT-u i nakon posljednjeg projekta “Hotel Europa – Anima”, priči o počecima izbjegličke krize 2013. kada kod nas još nitko nije ni razmišljao što zapravo izbjeglička priča znači za današnji svijet, kolega Dinko Cepak i ja napravili smo model i princip kojim bi javni servis 21. stoljeća trebao krenuti, kako bi trebao izgledati i kako bi se zapravo trebalo raditi. Mislim da tadašnje vodstvo HRT-a jednostavno nije bilo hrabro jer kao i u našem društvu, netko tko “rukovodi” mora donijeti hrabre odluke kako bi došlo do promjene. Hrabre odluke za dobrobit društva iza kojih će stajati. No prije svega najprije se treba definirati što se zapravo hoće. Takav je bio i taj trenutak na HRT-u koji je meni otvorio oči. Nije bilo hrabrosti. Shvatila sam da postoje i drugi izazovi u životu osim borbe s vjetrenjačama. Tada sam dobila poziv Brenta Sadlera da sudjelujem u stvaranju televizije N1 i taj poziv sam prihvatila.

 

‘Možda je u Hrvatskoj samo bitno da se zadrže pozicije u hijerarhiji društva čiji je ključni problem kapilarna korupcija, i da se ljudi potpuno umrtve, da nitko ne razmišlja’

 

NACIONAL: Zanimljivo je da ste i sudjelovali u nekima od tih procesa koje spominjete. Pritom mislim na vašu aktivnu ulogu u organizaciji koncerta sirijske rock grupe Khebez Dawle u Hrvatskoj. Jeste li i o tome pisali u knjizi i kako je došlo do tog koncerta?

Dva dana prije nego što su u rujnu 2015. ljudi počeli prelaziti preko srpsko-hrvatske granice, ja sam sjedila u Bruxellesu s jednim našim uvaženim diplomatom koji je rekao da to što se događa “neće biti ništa važno”. Tjedan dana ranije, za mojim kuhinjskim stolom u Zagrebu, okupila sam neke pametne ljude i odlučili smo jednim alternativnim pristupom, putem društvenih mreža, pokušati održati pozitivni narativ vezan za izbjegličku priču i pokrenuli smo inicijativu “Budimo ljudi”. Cilj je bio pokušati spriječiti ksenofobiju i pomoći ljudima u nevolji. Puno ljudi nas je slijedilo i u tom kaosu prihvatilo sintagmu “budimo ljudi”. Bili smo jako ponosni kada je na naslovnoj stranici Jutarnjeg lista izašla fotografija policajca koji drži u rukama malu bebu i veliki naslov “Budimo ljudi”. Tih dana dobila sam informaciju da je u Grčku stigao rock bend iz Sirije i vidjela njihov video na internetu. Uskoro smo doznali da su ti momci stigli do Hrvatske, pronašla sam ih i sastali smo se. Upoznala sam četiri mladića od 20-ak godina koji su pobjegli iz zemlje u kojoj nisu mogli ni za koga ratovati. Bunili su se protiv Asadova režima, a onda je zemlja postala bojno polje vojski kojima se nije znalo ni ime niti cilj. Htjeli su život. U razgovoru sam shvatila da se kroz njihovu priču svakome može približiti što se zapravo događa i koliko je važno ljudima u zbjegu omogućiti uvjete za normalan život.

Uz pomoć nevladine udruge KOMA i tadašnjeg gradonačelnika Kutine prvi koncert organizirali smo kod njih, kao simboličnom mjestu jer je u Kutini smješten Centar za azilante. Odaziv je bio fantastičan. Brojni hrvatski glumci, muzičari, grafiti umjetnici, udruge, svi su se uključili i došli na njihov koncert koji je ujedno bio i njihov prvi nastup na teritoriju Europske unije. Taj moment kada su ljudi nakon dvije godine izbjeglištva prvi put u ruke uzeli instrumente, počeli svirati i kada je sve to što su držali u sebi izašlo kroz njihovu glazbu, to je nešto što se ne zaboravlja i događa se valjda jednom u životu. Nakon toga su svi moji dragi kolege dopisnici koji rade u Hrvatskoj prepoznali taj moment i ispričali priču o bandu Khebez Dawle u svjetskim medijima. Nekoliko dana nakon Kutine, organiziran im je i koncert u klubu Močvara. Oni su krenuli dalje prema Europi i danas žive u Berlinu, a prošle godine čak su svirali na Berlinaleu.

NACIONAL: Koliko je opravdan aktivizam novinara od kojega se očekuje objektivno izvještavanje?

Ja ne mislim da sam aktivistica. Mislim da sam profesionalka koja je misleća građanka. Ako je aktivizam pomoći čovjeku u nevolji, onda sam valjda aktivistica. U vrijeme izbjegličke krize činilo mi se da prvenstveno moraš biti čovjek, a onda novinar, policajac ili nešto drugo. Pišem o tome i u svojoj knjizi, da svatko u svojoj profesiji mora biti aktivan. Intelektualac, političar, ekonomist, poduzetnik… Aktivan znači da radi na tome da njegova sredina i društvo, pa onda posljedično i svijet, iz tih malih mikropriča bude bolji, solidarniji, suosjećajniji i svima lakši za život.

NACIONAL: Dugo godina ste profesionalno u novinarstvu. Zašto ste se odlučili baš za vanjsku politiku?

Odgajana sam u obitelji u kojoj je traganje za odgovorima, razumijevanje, kontekst tog svijeta bio važan dio naših razgovora u kući. Još kao dijete na televiziji sam slušala o Arafatu, Homeiniju, gladi u Etiopiji i shvatila da je to možda nešto što je važno i počelo me profesionalno zanimati.

 

‘Vodstvo HRT-a nije bilo hrabro, a kao i u društvu, onaj koji rukovodi mora donijeti hrabre odluke kako bi došlo do promjene. Shvatila sam da postoje i drugi izazovi osim borbe s vjetrenjačama’

 

NACIONAL: Osim što ćete ove godine objaviti knjigu “Nejednaki”, odlučili ste snimiti i dokumentarni film o glazbenoj underground sceni u Hrvatskoj početkom 90-ih. Odakle ideja da snimite film baš o tome?

U doba kada smo bili tinejdžeri, kada smo željeli normalan život u normalnim okvirima, dogodio se rat. U tom vremenu pokušavali smo pronaći prozore slobode i normalnosti. Na fakultetu se prvo okupila sjajna ekipa predvođena pokojnim Antom Perkovićem, s kojim smo radili studentske novine. Često smo kasnije razgovarali o tome kako se stalno veličaju 80-e i novi val, a nitko nikada nije ispričao priču o tome kako je rasla i stasala naša generacija 91/95. Bilo je puno ideja i kreativnosti u traženja tog normalnog života ispod površine kojom su vladali Đuke Čajići i Veline. Postojala je scena koja je bila personificirana u šibenskom bendu Nula koju je vodio danas poznati koncertni promotor i izdavač Vedran Meniga. Njihova pjesma “Tupilo” koju je napisao Ninoslav Zelenović Zele, danas najbolji hrvatski umjetnik tetoviranja i dobrovoljac na frontu, najbolje opisuje što nas je sve obilježilo. Riječ je o PTSP-u koji je i osobni i opće društveni. U tupilu smo živjeli, na žalost živimo još i danas. I oni ljudi koji su išli otvorenog srca kao dobrovoljci u taj rat pa su dobili opljačkanu zemlju u stalnoj talačkoj krizi i mi kao djeca koji smo pokušavali u tom ratnom okruženju pronaći normalnost i boriti se za mir i bolji život. Svi se osjećamo u najmanju ruku razočaranima, da se pristojno izrazim. Tako da je taj film zapravo naša želja da ispričamo nepretencioznu priču o jednoj generaciji koja je javno dosta nepoznata i iz koje su kasnije izašle mnoge zanimljive i kreativne stvari.

NACIONAL: Uz knjigu i dokumentarni film, ove godine počeli ste s poznatim hrvatskim ilustratorom i strip crtačem Igorom Hofbauerom raditi i animirani film. O kakvom je filmu riječ?

Ni Igor niti ja nikada nismo radili animirani film, tim je izazov veći. Međutim, povezala nas je još jedna priča o tom svijetu u kojem danas živimo. Animirani film za odrasle govori o svijetu ratova i ograda, žica i nerazumijevanja drugih i drugačijih. Priča o jednom dječaku koji u postapokaliptičnom svijetu u kojem se dogodio nuklearni rat, pokušava prijeći zid imaginarnog prostora u kojem navodno vlada mir i u tome uspijeva. Naslov filma je “Romul 2.0”. Romul je bio osnivač Rimskog Carstva. Hoće li neki novi Romul, u našoj priči jedan dječak s Bliskog istoka, uspjeti stvoriti neki novi i bolji svijet, svaki će gledatelj filma moći sam zamisliti.

Komentiraj