INTERVJU S CICOM KRANJČAROM IZ 2002.: “Moje najjače emocije vezane su uz generaciju ’82., igrali smo pred prosječno 50 tisuća navijača”

Objavljeno u Nacionalu br. 330, 2002-03-12

Premda je s nekadašnjom Croatijom osvojio dva prvenstva i dva kupa, a klub uveo u Ligu prvaka i tako se afirmirao kao jedan od najboljih domaćih nogometnih trenera, sve donedavno Zlatka Kranjčara su u javnosti doživljavali kao svojevrsnog marginalca. O njegovu dosadašnjem statusu dovoljno govori i sintagma “veliki igrač i mali trener”, kako su ga novinari najčešće opisivali. U tome je bilo dosta istine jer osim s državnom nogometnom ekspoziturom kakva je bila Tuđmanova Croatia svuda je bilježio veće ili manje neuspjehe, od Klagenfurta, Segeste i Samobora do Linza, Marsonije i Mure. A onda je u vrijeme prošlogodišnjih uskrsnih blagdana dobio poziv zahvaljujući kojem ga danas nekadašnji kritičari proglašavaju vrhunskim strategom.

Poziv su mu uputili vodeći Zagrebovi ljudi – predsjednik Bosanac Miro Marčinković i direktor Hercegovac Drago Marić. Njihovo podrijetlo ne bi bilo zanimljivo da ih protivnička struja s kojom su se borili za preuzimanje vlasti u klubu koju je predvodio Dražan Jerković nije bezbroj puta optuživala kako u ime sumnjivih došljaka iz Bosne i Hercegovine “pjesnike” pokušavaju oteti zagrebačkim starosjediocima.

Autsajderi na vrhu

Onda su Zagrepčanin Kranjčar i bosanskohercegovački financijeri prošlog ljeta pokupovali nekoliko odličnih igrača poput Ivice Olića, Admira Hasančića, Ibrahima Dure, Bernarda Brnjića i, dok su se Hajduk i Dinamo gubili u lošim rezultatima, već nakon nekoliko kola doveli Zagreb na prvo mjesto. Unatoč prednosti od šest bodova nakon prvog dijela lige, mnogi su mislili da Zagreb neće izdržati konkurenciju dvaju najvećih hrvatskih klubova. Umjesto toga u prva tri kola ostvarene su tri pobjede, a klub iz Kranjčevićeve igra doista moderan napadački nogomet i gotovo će sigurno postati nacionalni prvak. Dakako ako neće biti previše kikseva kao što je posljednji remi s autsajderima iz Marsonije zbog kojeg su šanse Dinama i Hajduka porasle barem naizgled.

Promijenio se i Kranjčarov status. Sada ga svi veličaju kao odličnog taktičara, i zaboravljaju da su prije nekoliko godina pisali kako ga se čak i Franjo Tuđman želio riješiti s Croatijine trenerske klupe. U razgovoru za Nacional Zlatko Kranjčar objašnjava kako je Zagreb postigao sadašnje rezultate, ali govori i o svojoj drugoj najvećoj strasti – politici – točnije zašto je uvjereni privrženik HDZ-a i Ivića Pašalića.

NACIONAL: Koliko se sadašnja Zagrebova ekipa razlikuje od one koju ste preuzeli prije godinu dana?

Sadašnji Zagreb podsjeća me na moju generaciju Dinama iz 1982. jer su u obje momčadi igrali doista vrhunski igrači. No sadašnja ekipa je drastično izmijenjena u odnosu na momčad koju sam preuzeo nakon prošlogodišnjeg Uskrsa, kada sam došao u Kranjčevićevu. U međuvremenu smo se riješili nekih igrača koji su bili limitirani, a veliku ulogu odigrao je predsjednik Miro Marčinković koji je rekao da ne želi uložiti četiri milijuna maraka u borbu za peto ili šesto mjesto, nego za ulazak u neki od europskih kupova. Zato smo tijekom ljetnog prijelaznog roka doveli skupinu odličnih igrača Olića, Brnjića, Hasančića i Duru te nekolicinu drugih za koje smo pravilno procijenili kako su u stanju omogućiti da Zagreb na kraju prvenstva osvoji jedno od prva tri mjesta. Već poslije nekoliko kola vidjelo se da smo jači nego što smo mislili, a kada smo u 12. kolu odigrali tri prema tri s Dinamom u Maksimiru, shvatili smo da to nije slučajnost i da više ne možemo bježati od uloge favorita. Ubrzo smo u Splitu pobijedili Hajduk i tada nam je definitivno postalo jasno da je Zagreb spreman za titulu prvaka Hrvatske te da je stiglo vrijeme da se prekine 12 godina duga dominacija Dinama i Hajduka.

NACIONAL: Poznato je da većina trenera ne voli isticati najbolje igrače, međutim očito je kako ipak postoje oni koji donose rezultat i oni koji poslužuju najbolje.

Činjenica je da bez kolektivne čvrstine nema vrhunskih rezultata, ali isto tako Zagreb doista raspolaže igračima koji su u stanju podići igru na višu razinu. Tu je odličan vratar Vladimir Vasilj, a u zimskom prijelaznom roku stigli su bivši reprezentativci Damir Milinović i Petar Krpan. Osim njih tu su još Antonio Franja, Ivica Olić, Ibrahim Duro kao fantastičan playmaker te Admir Hasančić koji je prije tri sezone nastupao za Rijeku i ima iskustvo borbe za prvo mjesto. Oni su popravili imidž Zagreba, a Osibov, Bulat, Čačić, Štrok i Ješe uz njih su postali još kvalitetniji.

NK Zagreb i NK Dinamo

NACIONAL: Kao dugogodišnji igrač i trener Dinama možete kompetentno objasniti glavne razlike između svojeg bivšeg i sadašnjeg kluba?

Stvar je u tome što Zagreb nakon dugo vremena ima ambicioznu upravu predvođenu predsjednikom Marčinkovićem koji kao poslovni čovjek zna kako treba investirati u nogomet da bi se ušlo u Ligu šampiona, što je naš glavni cilj. Osim toga već sam rekao kako je Zagreb obavio kvalitetniju selekciju igrača jer je prošlo ljeto u klub dovedena skupina ambicioznih igrača s karakterom i sportskim moralom koji žele uspjeti, a Dinamo je loše selekcionirao svoje igrače. Dinamova uprava tvrdi da je riješila financijske dugove, međutim očito se ne snalazi u problemima koje je naslijedila od prethodnika. Vjerujem da Barišić, Zajec i Mamić žele postići vrhunske rezultate, ali očito je da to sa sadašnjom momčadi nije moguće.

NACIONAL: Unatoč vodstvu na prvenstvenoj ljestvici čini se da zagrebaši i dalje imaju kompleks manje vrijednosti u odnosu na Dinamo i Hajduk i da je konačni cilj većine igrača zaigrati u jednom od ta dva kluba.

To nije istina. U ovom trenutku ni jedan Zagrebov nogometaš ne razmišlja o odlasku u Dinamo nego u Dinamu razmišljaju kako uzeti neke naše igrače. Ni ja ne razmišljam o Maksimiru, kao trener tamo sam napravio sve što se moglo, a unatoč tome u mene se uvijek sumnjalo i pričalo da su rezultati i trofeji koje smo osvajali morali biti takvi. Moja trenerska kvaliteta u Dinamu nikada nije bila prepoznata pa se i dogodilo da je nakon što smo u prvom mandatu 1996. osvojili prvenstvo i kup, nakon svega na moje mjesto doveden Otto Barić. Drugi put sam odstupio poslije konflikta sa Zlatkom Canjugom jer nisam mogao dopustiti da mi jedan nogometni anonimac soli pamet o nogometu i uči me kako treba igrati. U Dinamu sam osvojio dvije duple krune i uveo momčad u Ligu prvaka, a razni tipovi konstantno su me omalovažavali. Zar bi loš trener mogao održati na okupu vrhunske individualce kakvi su bili Ladić, Jurić, Šimić, Viduka, Marić i Prosinečki? Teze da sam bio veliki igrač, ali mali trener samo dodatno motiviraju i tjeraju na dodatni rad. U Hrvatskoj vam mogu oprostiti sve osim uspjeha, uzmite najsvježiji primjer obitelji Kostelić koja je postigla golem uspjeh. Ali samo dva dana nakon slavlja počeli su se javljati kritičari koji su Antu Kostelića optužili da je maltretirao svoju djecu potvrđujući tako da smo sredina koja ne trpi uspješne ljude. Zato sam oprezan kada me pitaju planiram li ostati u Zagrebu. Što se mene tiče ostat ću, ali budući da sam u dva navrata morao otići iz kluba u trenutku kada smo osvajali trofeje, ne mogu tvrditi da mi se nešto takvo neće dogoditi i ako treći put postanem prvak.

NACIONAL: U vrijeme vašeg drugog boravka u Dinamu, govorilo se da je čak i Franjo Tuđman bio nezadovoljan igrom momčadi i da je utjecao na vašu smjenu.

Nekoliko sam se puta sastao s predsjednikom Tuđmanom, no on ni jednom nije spominjao igru ili taktiku ekipe. Jedino se zalagao za forsiranje mladih igrača poput Mihaela Mikića i Josipa Šimića. Moguće je da je kritizirao način igre u razgovorima s Canjugom ili Miroslavom Blaževićem, a da su potom oni meni pokušavali sugerirati što trebam raditi, i onda bi nastali konflikti.

NACIONAL: Postoje naznake da za sljedeću sezonu Zagreb pokušava dovesti Roberta Prosinečkog ili Edina Mujčina, a ujedno još neko vrijeme zadržati prvog strijelca lige Ivicu Olića.

Mislim da su prilično veliki izgledi da svi Zagrebovi igrači ostanu, pa čak i Olić koji je u ovom trenutku vrlo zanimljiv mnogim inozemnim klubovima. Vjerujem da će on nastupati i na Svjetskom prvenstvu, ali riječ je o 22-godišnjem igraču za kojeg bi bilo bolje da s klubom pokuša proći kvalifikacije za Ligu šampiona i kroz igranje u tom elitnom nogometnom natjecanju u Europi pokuša postići još kvalitetnije uvjete od postojećih. Čak i ako otiđe, njegovo mjesto možemo popuniti s Krpanom kojega smo doveli ove zime. Prosinečki i Mujčin bili su u kombinacijama još prošlog ljeta, ali Zagreb nije mogao parirati financijskim ponudama engleskih i japanskih klubova. Edinu Mujčinu uskoro istječe ugovor u Japanu. Nedavno smo razgovarali i izrazio je želju da dođe u Zagreb ako će klub imati ambicije da sudjeluje na europskim natjecanjima. Što se Prosinečkog tiče, on je igrač s personalityjem kakvog treba klub poput Zagreba, to prije jer bi njegove ideje i pasovi donijeli novu kvalitetu igri. Neki tvrde da Prosinečki više ne može trčati, ali vjerujem da bi ga ulazak u Ligu prvaka motivirao da podigne tjelesnu spremnost. Uostalom ako je sposoban igrati u Portsmouthu, zašto ne bi mogao u Zagrebu? Tada bismo imali ekipu reprezentativaca: Prosinečki, Olić i Franja, za mladu reprezentaciju nastupa Vedran Ješe, i uz ostale nogometaše vjerujem da bismo imali vrlo dobar rejting čak i u Europi.

NACIONAL: Nije li pomalo depresivno voditi uvjerljivo najbolju momčad u ligi, a istodobno nastupati pred 1000 gledatelja?

To je velika šteta jer Zagreb igra atraktivno, što su mogli vidjeti i gledatelji na televiziji. U gradu Zagrebu vrijedi parola “Za Dinamo se navija, a Zagreb se voli” i mislim da će se na nadolazećim utakmicama ipak povećati broj prijatelja ovog kluba i gledatelja. Osobno mi to ne smeta jer sam nešto slično doživio igrajući za Rapid iz Beča. Sjećam se da nas je 1985. u Rotterdam na finale Kupa pobjednika kupova protiv Evertona pratilo 15.000 navijača, a nakon tri dana na utakmicu polufinala austrijskog kupa došlo je dvije i pol tisuće ljudi.

NACIONAL: Koji su vam detalji iz karijere najdublje ostali u sjećanju?

To je vrijeme provedeno u Dinamu, od trena kada sam kao devetogodišnjak došao u klub pa do desetogodišnje profesionalne karijere koju sam ostvario u Maksimiru. Najjače emocije vezane su uz generaciju iz 1982. koja je osvojila prvenstvo igrajući pred prosječno 50.000 navijača, što je impresivno za igrača. Osim toga, pamtim i finale Kupa kupova s Rapidom, i to da sam bio proglašen najboljim igračem u Austriji. Mislim da sam imao prilično bogatu karijeru, ali više sam u životu okrenut onome što dolazi.

NACIONAL: Govoreći o Dinamovoj generaciji iz 1982. tadašnji trener Miroslav Blažević često naglašava snažan nacionalni naboj koji je postojao u momčadi. Jeste li ga osjećali i vi igrači?

Sigurno je postojao snažan hrvatski nacionalni naboj, iako smo u ekipi imali 2-3 igrača koji nisu bili s naših prostora. Nacionalni osjećaj nosili smo iz svojih obitelji, a Blažević koji je također bio hrvatski nacionalist znao ga je dobro iskoristiti u motiviranju igrača. Svi smo znali što se s Hrvatskom dogodilo 1971. bez obzira na to što su partizani pisali o našoj zemlji. No osnovna vodilja ipak je bila vrhunska igra koju smo prezentirali, a ne smije se zaboraviti ni fantastična publika koja je također dolazila na utakmice s jakim hrvatskim nabojem, pogotovo kada su u Zagreb dolazili Zvezda ili Partizan.

NACIONAL: Kao nacionalistu, smeta li vam kada predsjednik Hrvatskog dragovoljca Stjepan Spajić momčad Zagreba naziva Galatasaray aludirajući na Bošnjake i Albance koji u njoj igraju?

Nije to ništa strašno, uostalom Galatasaray je napravio izvrstan rezultat u Europi tako da su takve usporedbe svojevrsni kompliment. Uopće me ne zanima jesu li naši igrači iz Bosne i Hercegovine ili neke druge zemlje, jedino je važno kakvi su karakteri i ljudi, a ni jednom njihovom gestom nisam vidio da odudaraju od domaćih dečki. Duro i Hasančić od 1990. su uključeni u hrvatski nogomet, imaju hrvatske putovnice i vrlo su korektne osobe.

NACIONAL: Je li Bosmanovo pravilo, koje je dovelo do toga da u svim jačim klubovima većinu momčadi čine stranci, opasnost da u budućnosti dođe do manjeg interesa za nogomet?

To je ozbiljan problem, bez obzira na to što je nerijetko riječ o odličnim igračima. Ali kada se ne stvori pravi tim, zna doći i do ekscesa s publikom jer gledatelji vole vidjeti igrače koji dolaze iz njihove sredine. S druge strane većina klupskih predsjednika kupuje strance jer žele u kratkom roku postići odlične rezultate i privući publiku i bogate sponzore. Mislim da unatoč takvim ambicijama svaki klub mora imati okosnicu od barem dva ili tri domaća igrača kojima dodajete pridošlice. Prošle jeseni Dinamo je bio na dobrom putu jer je pružena prilika mladima i publika se identificirala s takvom momčadi. Sada je uprava dovela nekoliko nogometaša izvana i očito nije izdržao takvu koncepciju.

NACIONAL: Zašto ste se u vrijeme prvih izbora učlanili u HDZ?

Živeći sedam godina u Austriji shvatio sam što znači demokracija i nisam se 1990. puno dvoumio trebam li pristupiti HDZ-u. Imam pravo na svoje mišljenje, a moja je deviza oduvijek bila bolje da se ja malo bavim politikom nego da se politika bavi mnome. Bilo je unutar HDZ-a u proteklih desetak godina stvari s kojima se nisam slagao, napravili smo niz propusta poput pogrešne privatizacije, ali vjerujem da su ljudi kao što je Ivić Pašalić, ako postane predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, sposobni ispraviti te pogreške. On je intelektualac, a kao bliski suradnik predsjednika Tuđmana sigurno je imao priliku vidjeti u čemu se griješilo i sada će moći ispraviti prijašnje propuste. Moj glas je za Pašalića iako nemam ništa ni protiv Sanadera niti Maje Freundlich. Važno je da pobjednik osigura rast HDZ-a kako bi se mogao ravnopravno upustiti u političku bitku.

NACIONAL: Ne mislite li da bi Pašalićev dolazak na mjesto predsjednika HDZ-a zbog njegove umiješanosti u brojne afere mogao dovesti do pada rejtinga stranke?

Ne vidim zašto bi se to dogodilo. Pašalić je i danas jedan od vodećih ljudi, a unatoč tome rejting HDZ-u kontinuirano raste pa ne vidim kako bi onda pod njegovim vodstvom padao.

NACIONAL: Kako biste opisali politička uvjerenja koja zastupate?

U politici sam demokršćanin. Potječem iz katoličke i tradicionalne obitelji, mojim roditeljima i meni Crkva je bila vodilja u životu i na isti način supruga i ja odgajamo svoju djecu. Kao profesionalac, međutim, ne mogu biti 100 posto angažiran u politici, a ljudi koji me okružuju tvrde da se zbog svojih stajališta nisam nimalo promijenio, kao što se kaže, nisam mijenjao kaput svakih nekoliko godina.

NACIONAL: Zašto se hrvatski sportaši koji imaju potrebu javno deklarirati političke stavove listom izjašnjavaju kao desničari?

Ne vidim što je loše ako kažeš da podržavaš umjerenu desnicu poput HDZ-a? Ultradesničarski stavovi bili su prilično pogubni za međunarodni imidž Hrvatske, međutim njih danas više nema. Politička scena svela se na stranke koje su blizu centra i ne vidim zašto se bojimo ako neka stranka ode malo na desnicu. Valja priznati da je nakon promjene od 3. siječnja 2000. sadašnja vlast napravila neke dobre stvari, ali nemojmo prešućivati ni probleme kao što je sve veća nezaposlenost i loša ekonomska situacija. Ili zašto dopuštamo da mlade obrazovane kadrove uzimaju stranci, a mi se ponašamo kao da nam nisu potrebni?

NACIONAL: Hoćete li biti delegat na predstojećem Saboru HDZ-a u Zagrebu?

Nadam se da hoću, uostalom bio sam na saboru održanom 1998., kada sam izabran i u Središnji odbor Hrvatske demokratske zajednice.

NACIONAL: Premda tvrdite da ste odgajani u hrvatskom duhu, u prvoj polovici 80-ih pričalo se da ste namjeravali potpisati za Crvenu zvezdu.

Ne, to je kriva informacija. Zvezda je uvijek imala pik na Dinamove igrače, što je potvrdila dovođenjem Cvetkovića, Ivkovića, Bračuna, Janjanina i Prosinečkog pa su Džajić i Cvetković vjerojatno željeli i mene odvesti u Beograd. Hrvatski nogometaši odigrali su značajnu ulogu u stvaranju vrhunskih Zvezdinih rezultata, koji su kulminirali osvajanjem Kupa europskih prvaka 1991. Nikad sa Zvezdom nisam kontaktirao o mogućnosti transfera, a što sam osjećao prema Crvenoj zvezdi pokazuju podaci da sam najbolje utakmice pružao baš protiv nje, da sam tada iskazivao i najveće emocije u svojoj igračkoj karijeri.

NACIONAL: Vaš sin Niko Kranjčar slovi kao najveći talent hrvatskog nogometa. Otkako nije član prve postave Dinama dojam je da ste radikalizirali svoje stavove prema njegovu treneru Iliji Lončareviću.

Iako sam kao i svaki roditelj subjektivan, procjenjujući Nikinu karijeru trudim se eliminirati bilo kakve emocije. Niko je vrlo dobro debitirao u prvoj postavi i redovito nastupao, a zatim s kadetskom reprezentacijom otišao na Svjetsko prvenstvo u Trinidad i Tobago, dok je istodobno Dinamo izgubio od Maccabija i njegov je trener zaključio “da je igrao Niko Kranjčar, sigurno bismo prošli”. Nakon takve trenerove izjave moram se pitati zašto Kranjčar onda ne igra. I Niko i Ante Tomić i Dario Zahora su budućnost Dinama i mora im se dati prilika, a ne ubijati im ambiciju. Dobro znam o čemu pričam jer sam i ja ušao u prvu momčad sa 16,5 godina i pamtim koliko znači kada te svi podržavaju, od klupskog oružara do trenera, predsjednika ili suigrača. Ne bojim se za Nikinu karijeru. Zahvaljujući svojim sposobnostima uspjet će u profesionalnom nogometu, ali ako ne igra standardno, posao je trenera da ga pokuša motivirati.

NACIONAL: Ante Kostelić je paradigma oca koji je spartanskim treninzima od svoje djece stvorio prvake. Koliko mi je poznato vaš odnos prema sinovu bavljenju nogometom bio je kudikamo liberalniji.

Želio sam se prema Niki odnositi jednako kako su se roditelji odnosili prema meni, dakle osloboditi ga svoje prisutnosti. Danas roditeljsko ponašanje u nogometu postaje banalno jer očevi vode za ruku sinove na trening u Dinamo ili Hajduk i onda ih preko ograde gledaju kako vježbaju, i još si dopuštaju komentirati trenerske postupke. A priori sam protiv toga, osim ako je riječ o nekoj važnoj utakmici, tada je treba otići pogledati. Moj jedini udio je u razgovorima o nogometu jer Niko voli nogomet i svjestan je svojih kvaliteta, a ja mu katkad sugeriram što bi mogao raditi. Kostelić je drugo, on je prepoznao talent kod svoje djece, a kao bivši sportaš i rukometni trener znao je stvoriti program za njihov uspjeh. Obitelj Kostelić je svjetski fenomen.

NACIONAL: Kako kao otac doživljavate rast popularnosti svog sina, recimo kada ga homoseksualci biraju najdečkom godine?

Ako živimo u demokraciji, svatko ima pravo glasa, pa i homoseksualci. Lezbijske i homoseksualne udruge danas u svijetu nastupaju tako otvoreno da oko njih više nema nikakve fame kao nekada. Ako se netko tako opredjeljuje, to je njegova stvar. Niko je mlad i zgodan i mislim da će ga cure još više opsjedati, a on je sve prihvatio vrlo cool.

’Želim biti gradonačelnik Zagreba’

NACIONAL: Želite li doista postati zagrebački gradonačelnik kao što ste izjavili jednom prilikom?

Sve dok se bavim trenerskim poslom to neće biti moguće, ali ta ideja postoji, a kao član HDZ-a imam i stranačku infrastrukturu koja bi me podržala. Tu funkciju ne treba mistificirati. Gradonačelnik treba okupiti kvalitetan tim suradnika, a on oplemenjuje ljude i grad i podiže mu rejting svojim radom. Ne vidim zašto ja to ne bih mogao.

NACIONAL: Treba li političar odstupiti s funkcije zbog pijanstva kao što je to napravio Milan Bandić?

Bandić unatoč tom gafu ima popriličan rejting, što pokazuje da ga građani vole. Dajući ostavku napravio je moralan i pošten potez. Tko od nas nikada nije popio čašicu više? Bandićeva reakcija pokazuje da ima karakter.

Komentiraj

Source:Robert Bajruši