Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko za nacional.hr je i danas analizirao stanje u Ukrajini.

Njegovu analizu prenosimo u cijelosti: 

Europska komisija u potpunosti je podržala prijedlog o pružanju Ukrajini statusa zemlje kandidata na članstvo u Europskoj Uniji. Za Kijev je to povijesni događaj, iako trebamo još sačekati glasanje na zasjedanju Europskog Vijeća 23.-24. lipnja kada će za ovu odluku glasovati svaka zemlja. Nakon stručnog mišljenja EK-a, službene podrške Ukrajini koju je tijekom posljednjeg boravka u Kijevu dao predsjednik predsjedavajuće u EU Francuske, kancelar najutjecajnije zemlje EU-a Njemačke, predsjednika vlade jedne od najvećih europskih zemalja Italije, kao i predsjednik Rumunjske, može li se netko usuditi glasovati protiv ukrajinske kandidature? Ali to bih značilo otvorenu podršku Moskve, koja je uvijek govorila Kijevu da će nas Europa na kraju vas prevariti. Svi se mi nadamo se da to nije tako. Još je ostalo nekoliko dana da vidimo ima li u EU skrivenog petokolonaša.

EK je također podržala kandidature Moldavije i Gruzije. Ove se dvije zemlje u početku ruske vojne invazije na Ukrajinu nisu priključile europskim sankcijama prema Rusiji, ali kada je malo kasnije Kišinjev saznao za ruske planove koji uključuju dolazak ruske vojske u Moldaviju, odluka je brzo donesena u nacionalnom parlamentu. Tbilisi se pak još opire takvom rješenju, što je malo čudno ako znaš da je ruska vojska 2008. godine upala u gruzijsku pokrajinu Južnu Osetiju, isprovocirala gruzijsku stranu za granatiranje svojih zauzetih položaja i nakon toga punom vojnom snagom udarila u smjeru Tbilisija. Gruzijska vojska nije bila u stanju opirati se nadmoćnim ruskim postrojbama koje su u jednom danu stigle u predgrađe glavnog grada ove zemlje.

Francuska je krenula posredovati u sklapanju mirnog ugovora i izbjegavanja poniženja Gruzije kojoj je ruska vojska zauzela glavni grad. Cijena ovog mira za Tbilisi – okupiranje i secesija Južne Osetije. Gruzija je ostala bez jednog važnog komada svojeg teritorija, kao dopuna Abhaziji koju su također, 1994. godine predali Moskvi. To su bili snažni ruski udarci na teritorijalni suverenitet Gruzije i upravo zbog toga nije jasno zašto ova zemlja ne želi podržati europske sankcije? Politički Tbilisi danas smatra odgovornim za gubljenje Južne Osetije bivšeg predsjednika zemlje Mihaila Saakašvilija. Oni su uvjereni da Saakašvili nije vojno odgovorio na provokacije ruske vojske, koja je upala u južnu Osetiju, možda bi ova pokrajina ostala u rukama Tbilisija. Ima tu neke racionalnosti, ali sada, kada je ruska vojska dugo čekala,  pripremljena za napad na Ukrajinu i napravila desetke provokacija prema Kijevu na što nije dobila odgovor ukrajinske strane, to nije spriječilo Kremlj da vojskom krene preko tuđe granice. Tako bi bilo i  2008. godine, da Gruzija nije vojno odgovorila na ruske provokacije, prelazak granice nagomilanih oružanih snaga RF bilo bi samo pitanje vremena. Ali Gruzija sada ostaje pri svojem mišljenju, čak nakon obraćanja ukrajinske strane, no sankcije prema Moskvi još nije podržala. Hoćemo li imati novi problem u jedinstvu europske politike prema Rusiji, ostaje sačekati još nekoliko dana. Ono što je sigurno jest da Tbilisi mora biti svjestan da nakon dobivanja statusa zemlje kandidata za članstvo u EU čitava vanjska politika im mora biti potpuno usuglašena sa stavovima EU. Ako neće biti tako, onda ne mogu ni sanjati o eventualnom učlanjenju u EU.

Recimo, Bosna i Hercegovina je u puno goroj situaciji zbog lokalnih političara koji propagiraju prijateljstvo sa zemljom agresorom – Ruskom Federacijom. Oni bi se družili sa ruskim političkim vrhom koji sanja da u BiH krene u proces dezintegracije, koji će odmah rezultirati novim krvavim ratom. Ali to ove političare ne zanima. Oni su dobili podršku Kremlja za realizaciju ovih planova i krenuli opasnim putem, prikrivajući svoje osobno bogaćenje pitanjem nacionalnog suvereniteta ili brigom o svojem narodu. Je li novi rat briga o svojim građanima? Sumnjam. Ali ne trebamo zaboravljati da je Moskva najveći izvoznik ne samo plina i nafte nego i konflikata i ratova. Slučaj Moldavije služi kao primjer tome. Kad je Moskva namjerno potpaljivala situaciju u zemlji da bih krenuo rat. Naravno, odmah su se tu pojavili ruski mirotvorci, kozaci i dragovoljci. Tako je bilo i u BiH. Samo je tamo bilo teže doći sa svojom vojskom navodno kao mirotvorac zbog zemljopisne udaljenosti, ali stigli su ti isti ruski kozaci i dragovoljci.

U istočnoj je Bosni svojedobno, kao mirotvorac, boravio i ruski dragovoljac Girkin (Strjelkov), koji je došao praktički sa svog posla iz vojno-obavještajnoj agencije RF. Nakon pola godine ratovanja, 1992. godine odlazi u Moldaviju na bojišnicu u Pridnjestovlje, koje je do dan danas ostalo pod okupacijom ruske vojske, koja je sama sebe proglasila mirotvorcima. U 2014. godini Strjelkov upada u Krim zajedno sa ruskima specijalcima, a kasnije u Donbas, gdje je postao takozvani ministar obrane ne priznate Donjecke narodne republike. Pukovnik ruske vojno-obavještajne agencije, neki ministar obrane ne priznate tvorevine. Ako neko želi takav scenarij za BiH onda mora to otvoreno riječi. Ali to znači da takav političar zagovara rat u svojoj zemlji radi ispunjenja planova Kremlja koji uključuju proširenje vojnog sukoba dalje u Europu. A to je vrlo opasno i, naravno, koči put BiH prema EU. Ostaje pitanje želi li taj netko integraciju BiH, umjesto s naprednom Europom, s dalekim i hladnim Sibirom, je li to nacionalni interes građana BiH?