U noći 27. na 28. siječnja 1942. godine počeo je partizanski Igmanski marš. Po dubokom snijegu i hladnoći, glavnina Prve proleterske brigade prešla je stotinjak kilometara od Jahorine do Foče, preko Sarajevskog polja i planine Igman.

Marš više od 700 nedovoljno odjevenih boraca, od kojih i 50 ranjenih i bolesnih, trajao je 18 sati. Kroz dubok snijeg, pri ledenom vremenu i temperaturi od minus 40 stupnjeva, ipak su se uspjeli probiti do Foče, a priča o maršu postala je i ostala jedna od herojskih priča Drugog svjetskog rata, naročito na ovim prostorima. U maršu su promrzla 172 borca pa su nekima bez anestezije amputirani smrznuti dijelovi tijela.

Igmanski marš je postao legenda, zbog zamisli i odlučnosti Štaba Prve proleterske brigade, zbog procjene jačine neprijatelja i postignutog iznenađenja, a najviše zbog nadljudskih napora, discipline i izdržljivosti boraca Prve proleterske te čudesnog junaštva, posebno onih promrzlih prilikom teških operacija u fočanskoj bolnici.

Ostalo je zapisano i ovo: “Toliko je bilo hladno da je bilo dovoljno da se zaustaviš desetak minuta i gotov si. Čudno: tko god je bio u opancima, nijesu mu se noge onoliko smrzavale koliko su se smrzavale onima koji su nosili čizme ili cipele.”