Projekt Paromlin trebao bi – prema riječima gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića – biti najveća investicija i prvi velik zahvat na uređenju zapuštenih gradskih područja. U završnoj verziji trebao bi postati multifunkcionalni društveno-kulturno-obrazovni centar na prostoru oronule industrijske baštine. Bio bi prethodnica uređenju desetljećima umrtvljenih potencijala bloka Badel, Zagrepčanke i Gredelja. Većim bi se dijelom financirao novcem iz fondova EU-a.

Doima se optimističnim pokušajem interveniranja u jednu od mnogih „crnih rupa“ na negdašnjoj periferiji, a danas središtu grada. Ipak, kao i svaki megaprojekt – ako smo išta naučili od faraonskog projekta gradnje sljemenske žičare ili neostvarene ludorije o „Manhattanu na Kajzerici“ – zahtijeva dublju analizu, osobito ima li se na umu da je predviđen na „slamovskom“ prostoru sjeverno od KD-a Vatroslav Lisinski i nedaleko od Poglavarstva grada Zagreba, s istočne strane „dekorirana“ ruševnim ostacima negdašnje zgrade Zagrebačke banke. Paromlin je paradigma društvenog odnosa prema industrijskoj baštini, zaštićenom kulturnom dobru, a kronika njegova propadanja simbolizira obezvređivanje naslijeđa i tradicionalnih vrijednosti.

Skoči pa reci „hop“

Osnovni je problem skorog početka revitalizacije Paromlina što se namjerava ostvariti prije donošenja Generalnog urbanističkog plana i detaljnog plana tog područja, potrebnih ne samo za izgradnju multifunkcionalnih sadržaja na ruševinama industrijske baštine, nego i zbog vizije razvoja Zagreba u sljedećim desetljećima. Najvažniji problem Zagreba nisu ni Paromlin, ni Uljara ni Gredelj, nego željeznička pruga koja dijeli grad na Stari i Novi Zagreb. Na rubovima starog dijela grada, ponajviše u Trnju, favele nalik na one u Rio de Janeiru, narušavaju cjelokupni izgled grada i pokazuju kako se njime upravljalo od osnutka države.

Život jednog grada i njegov prostorni razvoj ne počinje promjenom vlasti, nego oslanjanjem na tradiciju. Prvom generalnom regulatornom osnovom Zagreba iz 1865. planirano je buduće središte u Donjem gradu, trasa željezničke pruge iz Budimpešte, središnji kolodvor te Paromlin kao prvi tvornički pogon i početak tvorničke zone na Trnju.

Kolodvor je izgrađen 1892., a pogoni Strojarnice državne željeznice 1893. Nakon velikog požara u Paromlinu 1906. počinje izgradnja novog pogona, dovršena 1920. Između dvaju svjetskih ratova Zagreb se ubrzano industrijalizira, a na temelju međunarodnog natječaja, raspisanog 1930. i prihvaćenog 1938., planirano je preuređenje željezničke mreže te uklanjanje Strojarnice državne željeznice i Paromlina iz središta grada. To bi omogućilo spajanje Donjeg grada i Trnja i stvaranje novog gradskog središta.

Taj modernistički urbani plan nikad nije ostvaren zbog izbijanja Drugoga svjetskog rata. Nakon završetka rata Zagreb se počeo razvijati južno od Save, a stare periferne zone, primjerice Paromlina i Gredelja, ostale su zapuštene. Potkraj 20. i početkom 21. stoljeća započeo je proces deindustrijalizacije.

Stari industrijski kompleksi upisani su u Registar kulturnih dobara RH, a napravljeni su i elaborati za njihovu obnovu koji su ostali mrtvo slovo na papiru. Osim Paromlina to su Tvornica Janko Gredelj (nekadašnja Strojarnica državnih željeznica), bivša tvornica Penkala (poduzeće Nada Dimić), blok bivše Tvornice Arko (Marijan Badel). Nekadašnji industrijski kompleks sveden je na ostatke ostataka. Paromlin je stradao i u požaru 1988., a stručnjaci Građevinskog fakulteta zaključili su da ga treba srušiti. S tim se složio i Regionalni zavodu za zaštitu spomenika kulture.

Suprotstavio im se Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture, osnovan 1990. Paromlin je uvršten u zaštićenu povijesnu cjelinu grada, a 2004. upisan je u Registar kulturnih dobara RH. Zaredale su rasprave o budućoj namjeni Paromlina, dijelom svrstane u kategoriju „Vjerovali ili ne“.

U zimskoj oluji 2013. srušen je znatan dio Paromlina, a ruševine su uklonjene 2014. Desetak godina poslije gradonačelnik Tomašević najavljuje gradnju multifunkcionalnog centra vrijednog oko pola milijarde kuna.

Reurbanizacija zone

Ugledna povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević u svojim je znanstvenim esejima prije nekoliko godina istaknula da rješenje za Paromlin ne može biti odvojeno od reurbanizacije cijele povijesne industrijske zone kojoj pripada. Sve ideje o prenamjeni, poglavito za javne, kulturne i komercijalne svrhe jednostavno nisu ostvarive u kaotičnom, zapuštenom i dijelom slamiziranom području. Jedino je racionalno rješenje valorizacije, zaštite i obnove objekata industrijske baštine u prostornom konceptu cijele zone, od Miramarske do Strojarske ulice. Posrijedi je najvažnija, najveća i najperspektivnija površina u središtu Zagreba, mjesto potencijalne prostorne premosnice između Donjeg grada i Trnja.

Jedan je od uvjeta tog spajanja uklanjanje željezničke pruge, već 150 godina najveće razvojne prepreke grada. Svi generalni urbanistički planovi druge polovine 20. stoljeća, ali i niz studija koje su se bavile Trnjem, prihvaćale su željezničku prugu kao zadanost. Naslijeđenu hipoteku nastojali su ublažiti usklađivanjem razvojnih planova Grada i Željeznice. Zagrebački željeznički čvor s tvornicom Gredelj i Paromlinom, ukupne površine 350.000 četvornih metara, ostali su područje interesa zastarjela sustava, ravnodušna prema gradu i povijesno posvjedočene antiurbanosti. Grad je razvojem u postindustrijskoj epohi zapustio svoje središte, upozorava Snješka Knežević.

Obnova industrijske baštine financira se iz europskih fondova s čak 85 posto ukupnih troškova. Zašto je od cijelog industrijskog naslijeđa u Zagrebu prioritet obnove namijenjen baš ruševinom Paromlinu? Pobjednički projekt arhitektonskog studija UPI-2M, izabran na natječaju 2019., nakon blagoslova gradonačelnika Tomaševića, spreman je za realizaciju već 2023. godine.

Možda će arhitektonska simulacija derutnog objekta zadiviti dio javnosti i gradskoj upravi priskrbiti pohvale, ali neki će se ipak zapitati zašto je Gradskoj knjižnici mjesto na tom urbanistički nesređenom području bez pravih prilaznih puteva, nedaleko od željezničke pruge koja presijeca grad.

Čudim se da se još nitko nije dosjetio zagrebački Paromlin pretvoriti u objekt nalik na pariški varieté Moulin Rouge (Crveni mlin), poznat po simbolu mlina na vrhu zgrade sagrađene 1889. godine. Mlin je pravo mjesto za mljevenje zrelih promišljanja.