Damir Spehar/PIXSELL

GRADSKI ODSTREL Bandić ruši Mamića za pobjedu u Zagrebu

Objavljeno u Nacionalu br. 488, 2005-03-22

Mamić je Bandiću postao preopasan te ga se dogradonačelnik želi riješiti prije izbora u Zagrebu 15. svibnja 2005.

Na Cvjetnicu, u nedjelju 20. ožujka, Milan Bandić je u kafiću 10 demonstrirao sve što je do sada naučio u politici. Pred desetak svjedoka, u šaljivome tonu, ležernoj atmosferi, kroz smijeh, s fritulama i štrudlom na stolu i Chardonayem u čašama, napravio je eutanaziju sadašnjeg Dinamova rukovodstva. Razlozi “odstrela” predsjednika Mirka Barišića i “izvršnog dopredsjednika” Zdravka Mamića čisto su pragmatične prirode. Mamić, za kojega u javnosti vlada mišljenje da je bliski Bandićev prijatelj i da je pod njegovom zaštitom, postao je za Bandića previše opasan. Vezanje uz čovjeka kojeg su novinari optužili za sve nesreće maksimirskog kluba te koji je postao jedna od najnepopularnijih osoba u posljednjih nekoliko dana, Bandiću više ne treba. Iz krugova bliskih današnjem dogradonačelniku i, prema svemu sudeći, budućem gradonačelniku, doznajemo da je procjena kako uklanjanjem Mamića i “spašavanjem” Dinama, Bandić može osigurati konačnu pobjedu u bici za mjesto gradonačelnika grada Zagreba, što predstavlja najprivlačniju i najunosniju političku funkciju u zemlji. Na taj način Bandić bi se amnestirao od neuspjeha – ispadanja Dinama iz Kupa i ulazak u Ligu za opstanak, što je najgori rezultat u povijesti kluba. Bandić će se poslužiti raznim političko-medijskim smicalicama da bi se na miran i elegantan način oslobodi Mamića, tako da ispadne da on u tome uopće nije sudjelovao.
Bandić je čovjek koji vrlo dobro zna procijeniti s kim i kada, te u kakav sukob može ući. Za Mamića, koji je iznimno eksplozivan čovjek, s velikim utjecajem u određenim zagrebačkim strukturama i medijima, dobro je procijenio da nije čovjek s kojim može ući u frontalni rat. Dakle, mora ga se riješiti na elegantan način, kako u određenom trenutku, kao i svojevremeno Josip Šoić, ne bi morao preskakati ogradu maksimirskog stadiona u bijegu pred razbješnjelim “Maminjom”. Uz to, Mamić je jedan od društvenijih i viđenijih ljudi u Zagrebu, vrlo elokventan, oštra i često vrlo otrovna jezika. S druge strane, Bandić jako pazi na sustav “usmene predaje” i širenja popularnosti s mjesta okupljanja ljudi koji kroje mišljenje i donose odluke. A Mamić je sigurno jedan od takvih. Dakle, Bandić je zaključio da se s Mamićem mora postupati vrlo pažljivo i u rukavicama, inače bi mogao i sam nastradati. S iskustvom političkog preživljavanja i razračunavanja, te nevjerojatnom sposobnošću manipuliranja medijima, Bandić je krenuo u akciju sa smiješkom na licu. Kada je u nedjelju ujutro, na samu Cvjetnicu, pregledao novine, vidio je da se mora “pozdraviti” sa svojim “bratom” Mamićem. Brzo je zaključio da će se iz ove situacije “Maminjo” teško izvući te se poslužio logikom “bolje da tone sam nego da i ja idem s njim”. Sve su novine bezrezervno tražile Mamićevu smjenu te odlazak i njegov i predsjednika Barišića. Shvatio je da se od njih dvojice ograditi, pustiti u eter priču da ih treba smijeniti i na njihova mjesta postaviti nove ljude. Uz to, u javnost se trebao pustiti probni balon s imenima eventualno novih ljudi na čelu Dinama te poslati vrlo direktnu poruku Zdravku Mamiću da bi bilo poželjno da on i Barišić sami odstupe s vodećih pozicija.
Milan Bandić političko-medijskim smicalicama, u kojima hitno traži novo rukovodstvo Dinama, želi se ograditi od Zdravka Mamića, čije je prijateljstvo za njega postalo previše opasno, i osigurati konačnu pobjedu za mjesto gradonačelnika. Čim je sjeo u automobil, Bandić je nazvao Željka Šelendića, obrtnika iz Gračana, poznatog po vrlo dobrim političko-medijskim vezama, jednog od onih koji kroji javno mnijenje u Zagrebu. Rekao mu je da se agonija Dinama treba prekinuti i da bi bilo najbolje da se odmah izabere novo rukovodstvo te da se Zlatko Canjuga, nekad njegov najljući politički neprijatelj u gradu Zagrebu, vrati na čelo Maksimirskog kluba. Kako je Željko Šelendić, među prijateljima poznat pod nadimkom Šela, u vrlo dobrim odnosima s Canjugom i njegovom suprugom Piruškom, nakon trećeg Bandićeva poziva, pristao je da Canjugu dovede u kafić 10 u Staroj Vlaškoj, stotinjak metara udaljen od zagrebačke katedrale. Bandić je dobro procijenio Canjugin psihološki profil i znao je jako dobro koliko je tom Tuđmanovom “lieblingu” Dinamo prirastao uz srce. Isto tako je znao da će Šelendić, koji uživa u tome da iz pozadine kreira ne samo sportske, već i političke događaje, na kraju pristati da se angažira u cijeloj operaciji promjene rukovodeće strukture u Dinamu. Canjuga se, točno kako je Bandić predvidio, odazvao Šelendićevu pozivu i veseo došao u Desetku. Tamo je bio zatečen mnogobrojnim društvom, u kojem su se našla i dva fotoreportera i sportska novinara, koji žive od skandala koji potresaju Dinamo. Kada skandala nema, sami ih fabriciraju, kako bi imali o čemu pisati. Bandić je zamolio da se o tom skupu ne piše, znajući da će još više zagolicati novinarsku strast da se objavi upravo to što je zabranjeno.
Bandić je, kao meštar ceremonije, uživao u svojoj moći, slažući polako kamenčiće svoje manipulacije okupljenim društvom. Uz njega je sjedio Zlatko Canjuga, miran, zaboravljajući koliko mu je puta u političkoj karijeri klip pod noge podmetnuo taj isti Bandić. S druge je strane sjedio Šelendić, a između njih skupina ljudi koji su predstavljali “sivu zonu” u kojoj se, u pozadini, lobira i koja donosi mnoge važne odluke u Zagrebu, a ponekad i šire, i to ne samo na sportskom polju.
Nakon popijenih nekoliko čaša Chardonaya, Bandić je počeo svoj cirkus s konstatacijom da bi bilo vrijeme da se Canjuga vrati u klub, no kao direktor, a da bi za predsjednika trebalo izabrati Željka Šelendića, koji ima i “zagrebački pedigre, dobre političke veze i nepresušne izvore financiranja zbog dobrih veza u svim važnijim poduzećima”. Iako je Bandić inzistirao čak i na glasanju za Šelendića među okupljenima, na prvi pogled bilo je potpuno jasno da je riječ o njegovoj igri koja je imala vrlo ozbiljnu pozadinu. Kao prvo, Bandić je znao da će i prije nego iziđu sutrašnje novine, Mamić saznati za taj sastanak na kojem je on već “smjenjen”. Jasno je da bilo kakva odluka na takvom mjestu i među tim ljudima nema nikakvu pravnu težinu, no kao simbolična gesta i poruka Bandića Mamiću i cijelome rukovodstvu Dinama, i više je nego jasna. Ona glasi: “Gospodo, i moj prijatelju Mamiću, najbolje bi za sve nas bilo da sredite preostale poslove u Maksimiru i mirno ga napustite svojevoljno, kako bi žrtve na svim stranama bile što manje”. Istodobno je u javnost pustio probni balon da ispita što bi se dogodilo da se zaista u klub vrati Zlatko Canjuga, za čije je “vladavine” Dinamo napravio zaista najveće rezultate. Pritom se mora priznati da u to vrijeme ni jedno poduzeće Tuđmanu, koji je bio fanatik maksimirskog kluba, nije moglo reći “ne” kada je tražio novac za Dinamo, odnosno nitko se nije usudio reči “ne” Zlatku Canjugi, koji je ubirao harač za klub po javnim i državnim poduzećima, glumeći Tuđmanova inkvizitora.
Odlaskom Mamića, Bandić bi morao postaviti zaista novu Upravu, jer bi klub morao funkcionirati. Canjuga je u pet godina naučio voditi klub, pa bi to mogao i sada, samo u financijski nešto skromnijoj varijanti. Jer predsjednik Mesić, koji je vrlo blizak s obitelji Canjuga, nema apsolutno nikakav afinitet prema nogometu i potpuno mu je svejedno bori li se Dinamo za opstanak ili pobjedu u Ligi. Šelendić bi također odgovarao Bandiću zbog mnogobrojnih veza, no dogradonačelnik zna da je Šelendića gotovo nemoguće na takvo što nagovoriti. Ipak, držao se pravila “ako prođe, prođe”. Bandiću bi zapravo odgovarao i jedan i drugi. Za Canjugu zna koliko je prefrigan, ali istodobno i lojalan, pa u slučaju da se zaista vrati uz pomoć Bandića, dosadanašnji bi dogradonačelnik imao izravan utjecaj na klupsku politiku. Isto vrijedi i za Šelendića. U oba slučaja Bandić bi učvrstio svoj utjecaj u Maksimiru, a riješio bi se opasnoga Mamića pred izbore koji će biti 15. svibnja. Canjugino razočaranje Bandićevim izvrgavanjem dogovora od jutra, prema kojem je Canjuga trebao biti glavni pretendent na Barišićevo mjesto, rezultiralo je time da bivši predsjednik Dinama, odnosno NK Croatije, nije htio biti na zajedničkoj fotografiji pred kafićem. Uz to, on ima veliko iskustvo s Bad Blue Boysima, te je vrlo iskreno rekao neka oni odluče o novom predsjedniku, misleći pritom, kao što i odgovara njegovu egotripu, da bi se odlučili za njega. Bandić je na kraju postigao svoj cilj. Nakon što je odmah sutradan cijela priča objavljena u dnevnom tisku, Mamić je bio primoran da sam počinje razmišljati o svojem odlasku i to u što skorije vrijeme. Isto tako, Bandić je počeo osluškivati reakciju javnosti na mogućnost da Canjuga, Šelendić ili netko treći iz istog zagrebačkog miljea postane predsjednik kluba. A ako ga njegov prijatelj Mamić pita je li istina to što se piše o događajima u Papešovoj Desetki, Bandić bi “iskreno”, kao što on to uvijek radi, odgovorio da se malo više popilo i da je to sve zajedno bila obična šala u kojoj je on samo ovlaš sudjelovao.
Bandićev cilj je jasan, no tehnika kojom se koristi za ostvarivanje toga cilja jedini je način da Mamić dobrovoljno ode s čela kluba. Unatoč toj i takvoj tehnici, Bandiću će to ipak teško izvesti. Naime, Mamić je isto jedan “premazanko”, ako ne i veći, onda bar na istoj razini s Bandićem. “Izvršni dopredsjednik” također zna izvrsno manipulirati medijima, a njegov poznati temperament napravio mu je manevarski prostor te mu se toleriraju stvari koje bi druge već odavno pokopale. Kako sada stvari stoje, Bandić i njegov tajni plan, mogli bi biti samo puste želje. Mamića i Barišića može smijeniti samo Skupština kluba u kojoj Mamić ima “zabetoniranu” većinu. Naime, većina skupštinara su ljudi koje je upravo on postavio u to tijelo. Isto tako u Izvršnom odboru Dinama su Mamićevi ljudi, od Mladena Vedriša, pa do Heinza Truskalera iz Hypo Banke, Klausa Schauera iz Styrije, Mirka Barišića i Mislava Galića. Uz to, vrlo su zamršeni i pravni poslovi između dvije tvrtke koje rukovode Dinamom, a čiji je model upravljanja po Mamićevu nahođenju projektirao klupski odvjetnik Željko Vrbanović. Taj čvor koji je on napravio, vrlo bi teško razmrsio bilo koji odvjetnik. Stoga je potpuno jasno da se Mamića može fizički otjerati iz kluba, no kako preuzeti i operativno vođenje Dinama, to bi već bila mnogo teža stvar. Pritom se ne smiju zaboraviti ni financijski interesi.
Iz krugova bliskih Mamiću doznajemo kako on u klubu ima plasirano preko tri milijuna eura, od čega je dio njegov, a dio njegovih prijatelja. Njegovim odlaskom taj bi se novac teško više ikada naplatio pa je potpuno jasno zašto on i nije voljan otići iz kluba. Tu je i interes Hypo banke koja je dala kredite klubu ponajviše na Mamićev brk, te postoji i pritisak na Mamića od strane Truskalera, koji želi da upravo Mamić, koji je ishodio kredite za funkcioniranje kluba, bude jamac da će taj novac banci biti i vraćen. Tu se postavlja pitanje na temelju čega Bandić crpi snagu da uopće i pomišlja da se upliće u kadrovsku politiku Dinama. Grad Zagreb je vlasnik stadiona, no, prema Mamićevim tvrdnjama, Bandić i Zagreb nisu dali ni kune za funkcioniranje kluba, osim novca koji grad obvezno daje za omladinske i pionirske škole, što daje i ostalim klubovima u gradu. Mamić tvrdi da klub sam godišnje plaća čak 60 tisuća eura čuvarsku službu na tom gradskom stadionu, a da je 20 milijuna kuna koje Zagreb navodno daje Dinamu, čista izmišljotina.
Bez obzira što Mamić pričao, Bandićeva akcija je na njega ostavila duboki trag. On ne želi odmah, i to na silu, otići iz kluba pa tvrdi da primopredaja i sama procedura odlaska mora biti po zakonu i Statutu kluba. On i Barišić spremni su podnijeti ostavku na Skupštini kluba sazvanoj za 29. svibnja, dan nakon završetka prvenstva. Mamić, koji ima velike troškove života, sigurno neće odustati od toga da naplati svoja tri milijuna eura. Doznajemo da bi on odmah pristao na prodaju Dinama strancima, koji bi ga mogli dobiti za 16 milijuna eura, od čega je 10 milijuna, prema Mamićevoj procjeni, vrijednost kluba, a 6 milijuna su Dinamovi dugovi. U tih šest nalaze se i ona tri koje potražuje sam Mamić. Dakle, Bandiću se otvara i druga mogućnost u namjeri da se riješi Mamića. Treba pronaći bogate mecene koji su spremni istresti taj novac i vjerojatno Mamiću i dalje osigurati upravljanje njegovim igračima koji igraju u Dinamu. U suprotnome, kako tvrde ljudi bliski Mamiću, nema nikakva razloga da se napušta klub. Pritom valja napomenuti da Mamiću ne prijeti velika opasnost ni od Bad Blue Boysa, kojih se toliko boji Canjuga. Poznato je da je Mamić u vrlo dobrim odnosima s vođama te navijačke skupine, koji se “izvršnom dopredsjedniku” mogu obratiti uvijek kada imaju financijskih problema. Prodaja kluba, odnosno njegova privatizacija, bit će moguća u roku od mjesec do mjesec i pol dana, kad novi Zakon o športu dođe na glasanje pred saborske zastupnike. A dotad će biti zanimljivo gledati hinjeno prijateljstvo Mamića i Bandića u javnosti, a s druge strane, ispod površine, pravi rat, u kojem će Mamić pokušati preživjeti, a Bandić će ga nastojati srušiti i to prije 15. svibnja, kada Bandić očekuje da će se ponovo vratiti na mjesto gradonačelnika koje je izgubio zbog nekoliko popijenih gemišta i vlastite bahatosti. Ovaj put cijena je prevelika da bi išta propustio slučaju. I to je najveći Mamićev problem, kao i Bandićevih političkih protivnika, za koje dogradonačelnik misli da bi mu mogli smetati na putu velikoga povratka.

Komentiraj