GOST KOLUMNIST: PADJEN: Bitka prirodoznanstvenika i humanista

Matematičari, prirodoslovci i tehničari zalažu se, osobito oni okupljeni oko stranke PAMETNO, za to da stožer hrvatskih školskih kurikula bude STEM, tj. prirodne znanosti, tehnologija i matematika

Ministrica znanosti i obrazovanja protiv je učenja činjenica napamet

Nevažno što je to ministrica htjela kazati kad je 23. lipnja 2019. izjavila, a nevažno je i je li baš ona izjavila, da je protiv toga da učenici uče činjenice napamet. Tu izjavu proteklih nekoliko godina nebrojeno puta dali su hrvatski matematičari, prirodoslovci i tehničari koji se zalažu, osobito oni okupljeni oko stranke Pametno, za to da stožer hrvatskih školskih kurikula bude STEM, tj. prirodne znanosti, tehnologija i matematika.

Očita je asimetrija, s jedne strane, njihove naobrazbe koja nerijetko uključuje samo jedan ili čak nijedan jednosemestralni srednjoškolski predmet iz društvenih znanosti i njihove spremnosti da znanstvenost tih znanosti javno ocjenjuju (loše) i, s druge strane, naobrazbe diplomaca društvenih znanosti, od kojih je svaki nakon šest godina uvoda u poznavanje prirode učio pet, šest punih godina fiziku, kemiju te biologiju i njihova ustezanja da o znanstvenosti potonjih ikada javno izreknu bilo kakav sud.

PREBROJIVOST SVIJETA

Fizičari i kemičari tipično istražuju prirodne zakone, tj. stalne odnose pojava određene vrste kao uvjeta (npr. isparavanja) i druge vrste pojava kao posljedica (npr. oborina). Ti odnosi mogu biti držani stalnima samo ako su količinski te stoga izračunljivi i predvidivi. Stoga su prirodoznanstvenici skloni nijekati znanstvenost humanističkih znanosti koje tipično i ne pokušavaju odrediti količinski stalne odnose među pojavama koje istražuju. Skloni su nijekati također znanstvenost društvenih znanosti koje to pokušavaju ali – po sudu prirodoznanstvenika, a i niza društvenoznanstvenika – ne slijede dovoljno prirodne znanosti.

Poseban je poticaj prirodoznanstvenicima engleska upotreba izraza znanost (Science) koji je naziv za prirodne i neke društvene znanosti. Pritom zanemaruju da hrvatska upotreba izraza slijedi njemački izraz (Wissenschaft) kojim se naziva svako metodično nastojanje stjecanja sustavne spoznaje.

ZNANSTVENOST HDZa

Humanističke i društvene znanosti (HDZ) jesu takvo nastojanje čiji je predmet to što je u ljudskom djelovanju, jedinstveno i neponovljivo te nije spoznatljivo postojećim prirodnim znanostima. Upravo zbog neponovljivosti predmeta, HDZ zaključuju po sličnosti, a ne po jednakosti, pa su stoga temeljene na razlikovanjima kakvoća, a ne količina. Iz istih razloga njihovi pojmovi (npr. pojam Zagreba) i sudovi (npr. Zagreb je središte Hrvatske) ne mogu biti ni istiniti niti neistiniti.

Svrha je tih pojmova da budu korisni za opisivanje, a sudova za objašnjavanje, pojedinačnih i neponovljivih pojava. Tako stvorena objašnjenja (npr. ono iz sredine XX. stoljeća da prostitucija učvršćuje američke brakove) nerijetko izgledaju kao ona fizike ili kemije koja izražavaju stalne te prebrojive i predvidive odnose. No samo izgledaju, a kad se raščlane pokazuje se da su objašnjenja po sličnosti, i to srednjeg dometa, tj. vrijede za ograničeni skup pojava pod ustaljenim uvjetima (npr. za značajan broj američkih brakova sredinom XX. stoljeća).

OBJAŠNJIVOST DRUŠTVA

Nemogućnost da društvene znanosti daju objašnjenja većeg dometa pokazuje pokušaj (Von Wrightov primjer) da se objasni na temelju općeg zakona, kakvi su oni fizike, zašto francuski kralj Luj XIV. zbog svoje politike prema Njemačkoj nije bio omiljen među svojim podanicima. Prirodoznanstveno izveden, pokušaj će pretpostaviti da od svojih podanika nije omiljen zbog svoje vanjske politike svaki onaj vladar koji ispunjava sljedeće uvjete: vladar je zemlje kao što je Francuska, i to početkom 18. stoljeća; vodi lošu vanjsku politiku prema najvažnijem susjedu; taj je susjed takav kakva je Njemačka. Očito, te uvjete je ispunjavao i još uvijek ispunjava samo Luj XIV.

Stoga je pokušaj objašnjenja na temelju općeg zakona završio objašnjenjem druge vrste, naime, pojedinačnim uzročnim. Tipično je za historiju i druge humanističke (uglavnom jezikoslovne) znanosti. Takva su i temeljna objašnjenja društvenih znanosti. U danom primjeru, to je objašnjenje odnosa između neponovljive pojave (vanjske politike Luja XIV. prema Njemačkoj) i druge takve pojave (neomiljenost Luja XIV. od njegovih podanika). To ili takvo objašnjenje može dati samo onaj tko zna slična pojedinačna uzročna objašnjenja (npr. reakciju podanika na vanjsku politiku Elizabete I. prema Škotskoj, Napoleona prema Engleskoj ili Cezar prema Egiptu). Dakako, slična nisu jednaka.

Po Željku Ivankoviću važan je čimbenik neuspjeha hrvatske pretvorbe i privatizacije do tada društvenog vlasništva, upravo uvjerenje hrvatskih EKONOMISTA, preuzeto od neoklasičara, da institucije nisu važne

Posljednjih desetljeća društvene znanosti manje oponašaju fiziku i kemiju. Novi uzor su znanosti o životu koje objašnjavaju svoje predmete prilagodbom okolini.

ZAŠTO NAPAMET?

Iz navedenih razloga društvene znanosti bile su od kraja XVIII. do kasnoga XX. stoljeća pomoćne historijske znanosti: npr. teorija (enciklopedija) prava i države, historije prava i države; nacionalna ekonomija i ekonomske historije. Iako pomoćne, nametale su se, baš kao da su prirodne, pa se kao ispravak njihove preuzetnosti pojavila sociologija – a i ona dobrim dijelom kao historijska. Iako pomoćne i preuzetne, samo one mogu pružiti historičarima pojmove ekonomije, politike i prava te društva. Hrvatski historičari obrazuju se u jednopredmetnim studijima, u kojima studiraju samo historiju, a ne i pomoćne historijske znanosti (ili makar humanističke, kao što su to književnost ili muzikologija), pa su stoga njihova istraživanja moderne povijesti (a i starijih kultura) na svoj način preuzetna.

Ako je to još uopće potrebno izrijekom kazati, historijske zaključke – jer su po sličnosti – moguće je izvoditi samo onome tko je naučio mnoštvo historijskih činjenica napamet. Najvažnije pak može naučiti samo kao dijete. Tako onaj tko je, prije dekolonizacije, u srednjoj školi naučio zemljopis samo tada neovisnih afričkih zemalja (Etiopija, JAR, Egipat,…) nije ih kasnije naučio mnogo više. Stoga i ne može poštovati Afrikance, zbog toga što o njima tako malo zna su mu svi isti.

EKONOMISTIČKA PREUZETNOST

Neće se moći ni okoristiti poznavanjem Afrike. Europljani i ne primjećuju da je središte svijeta, koje je u Europi bilo jedva nešto dulje od stoljeća, još prije sto godina prešlo Atlantik, prije pedeset se smjestilo na obje obale Pacifika, a Indija će možda već za pet godina preteći Kinu kao najveća ekonomija svijeta. Što da čini takav – pupkocentrični – Hrvat koji već 114 godina naklapa o nizinskoj pruzi od Rijeke do Zagreba bez ikakvog učinka i makar pripreme (procjene okoliša, otkupa zemljišta, ugovora s Mađarskom i Austrijom…), kad dobije od svoje vlade još jedno obećanje pruge, ovaj put putem Kine? Samo je jedna institucija u Hrvatskoj pokazala da misli globalno te obećanje odmah povezala s afričkim iskustvom uvjeta i posljedica kineskih ulaganja: Glas Koncila u svom podlistku Prilika.

Samo onaj tko ima historijsko poznavanje cjeline (kakva je kineska gospodarska diplomacija u raznim dijelovima svijeta, naročito Afrike, u kontekstu kineske i izvaneuropske povijesti) kojoj pripada konkretni društveni problem (ponuda kineskog ulaganja u nizinsku prugu Rijeka-Zagreb) može razumjeti taj problem i potom ga objasniti ekonomskom, političkom i pravnom znanošću (te sociologijom, antropologijom i psihologijom) kao pomoćnim historijskim disciplinama. Pritom onaj tko se zadovolji objašnjenjem samo pomoćne discipline, i k tome samo jedne – danas, u pravilu, ekonomske – preuzetno drži da zna rješenje i time se osuđuje na dalekosežne previde i pogreške.

LOGIČKA PREPOJEDNOSTAVNJENJA

Humanističke znanosti same se približavaju prirodnima, pa se tako – djelomičnim oprirodnjenjem – pretvaraju u društvene. Pravo koje se za Hipokrata obrazovalo po uzoru na medicinsku dogmatiku, tj. povezane spoznaje stečene zurenjem (a ne špekuliranjem, astrologijom i dr.), od XI. stoljeća oponaša teorijske znanosti kojima tada pripada i prirodoslovlje, no oslanjajući se na logiku. S obzirom na to da se pravo sastoji od propisa, čiji međusobni odnosi nisu logični, filozofi su stvorili deontičku logiku kao logiku opisa propisa. Ilmar Tammelo, slavni filozof prava, bio je njome toliko oduševljen da je 1960.-ih napisao kako se kad ju je naučio uspeo s četiri noge, na kojima je do tada puzao, na dvije.

Chaim Perelman koji je doktorirao i pravo i filozofiju u Poljskoj, zemlji logičara, a postao profesorom u Bruxellesu, bolje objašnjenje prava našao je u Aristotelovoj „Retorici“ pa je još krajem 1950.-ih godina na svjetskom kongresu za pravnu i socijalnu filozofiju skupini deontičkih logičara u pokrajnjoj dvorani prorokovao: „Vjerujete da će vas za dvadeset godina biti toliko mnogo da ćete vi biti u plenarnoj dvorani, a da će se oni koji su sada u njoj prorijediti pa će se svi skupiti u ovako maloj sobi. A ja vam kažem da vas za dvadeset godina na ovom kongresu uopće neće biti“. Doista, posljednjih deset (ako ne i više) godina ne pojavljuju se.

IZ IDEALNOG U KATASTROFALNO

U ekonomskoj znanosti, koju su pravnici u svojim fakultetima smislili još u XIII. i XIV. stoljeću (možda i zato da se oporave od pravnika obuzetih logikom), od sredine XX. stoljeća do danas maticu discipline zauzeli su neoklasični ekonomisti. Nerijetko su zaokupljeni idealnima, tj. logičkim i matematskim odnosima između znanstvenih pojmova i sudova, tako kao da ti odnosi na papiru postoje, uz zanemariva odstupanja, i u stvarnosti. Pritom zaboravljaju (ili ne primjećuju ili pak niječu) da ti pojmovi i sudovi mogu služiti samo kao mjera, nerijetko daleko od one primjerene stvarnosti, za prepoznavanje i uspoređivanje te objašnjavanje stvarno postojećih ekonomskih odnosa. S obzirom na to da je neoklasična mjera usredotočena na pretpostavku da ljudi nastoje jeftino kupiti i skupo prodati, zanemaruje čitav institucionalni poredak unutar kojega kupuju i prodaju (da se i ne govori o onome u kojemu ne prodaju, npr. vlastitu djecu). A taj poredak čine, uz zakone i ugovore, čitavo pravno i moralno naslijeđe te, kao najvažnije, povjerenje jednih sudionika u druge, uključujući njihova djelovanja (npr. ugovore) i učinke (npr. tvrtke).

Po Željku Ivankoviću („The Transformation of the Property Regime in Croatia and Slovenia“, Ph.D. diss., Australian National University, 2009, str. 68. i dr.), važan je čimbenik neuspjeha hrvatske pretvorbe i privatizacije do tada društvenog vlasništva upravo uvjerenje hrvatskih ekonomista, preuzeto od neoklasičara (koje slovenski nisu prihvatili), da institucije nisu važne. Po tom uvjerenju privredna dobra će, neovisno o tome kojim su institucijama privatizacije dodijeljene, završiti u rukama poduzetnika. Idealni svijet hrvatskih ekonomista završio je privrednom katastrofom, od koje se Hrvatska do danas nije oporavila.

PORUGA KAO LIJEK

Ivankoviću tezu treba dopuniti nalazom da su institucije podcjenjivane već u socijalizmu, uslijed utjecaja marksističke ekonomske znanosti. Po njoj je društveno vlasništvo društveno-ekonomski, ali ne i pravni odnos, pa je, dakle, kako ga je odredio utjecajni hrvatski pravnik, svačije i ničije (vidi kritiku u Naše teme, 29:10-12, 1985, str. 990-1035). Dakle, hrvatski su ekonomisti još u vrijeme kad se ne mali broj njih očitovao marksistima, smatrali da je društveno vlasništvo pravno raspoloživo za pretvorbeno-privatizacijski grabež.

Hrvatske pravnike bi moglo utješiti to da je Ustavni sud RH 1992. pokušao opravdati grabež pozivom na tu istu – marksističku! –doktrinu (Narodne novine, 43/92, str. 1003) ali je odustao. Možda zbog toga što je Ustavni sud za taj pokušaj pravodobno izvrgnut poruzi (Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 42: 2, 1992, str. 697-712).

Komentiraj

Source:Ivan Padjen