GOST KOLUMNIST: IVO JOSIPOVIĆ: O bogovima i volovima

Crkva, da slijedi papu Franju, ne bi prihvatila udvorničke koncesije stožera (čitaj Vlade, HDZ-a) i držala bi se mjera kakve moraju poštivati i drugi

Quod licet…

Latinska sentenca quod licet lovi, non licet bovi, ili u doslovnom prijevodu, što je dopušteno Jupiteru (kralju bogova), nije dopušteno volu, brutalno govori o realitetu međuljudskih odnosa, ali i društvenih i političkih odnosa općenito. Njeno porijeklo, izgleda, nije sasvim jasno. Postoje dvojbe o tome potječe li ta mudrost još od vremena Antičkog Rima, ili se, kako neki tvrde, prvi put javila u djelu (1826.) Josepha Freiherra von Eichendorffa, nekad vrlo popularnog pruskog pisca. Ili je možda njegova verzija “što je dopušteno drugima, nije dopušteno tebi” u tom romantičnom ljubavnom romanu ipak derivacija stare rimske mudrosti. Aplicirana na novovjekovnu vrijednost, vladavinu prava, ona predstavlja njenu negaciju. Zakoni i druga pravila ponašanja ne primjenjuju se jednako na sve građane, kaže sentenca. Ne primjenjuju se jednako ni na sve pravne osobe. Bogme, ni međunarodno pravo ne primjenjuje se jednako na sve države. Oni pojedinci, organizacije i države koji drže do vladavine prava jednakosti pred zakonom, čak kada se mogu zbog svoga položaja, snage, moći i utjecaja ponašati kao Jupiter, bog za kojega ne vrijede ista pravila ponašanja kao za obične smrtnike, odriču se te mogućnosti. Poštuju pravo u ime vrijednosti koje ima vladavina prava koju i sami (nekada istinski, nekada demagoški) zagovaraju. Ili to čine ne radi principijelnosti, već zbog toga što su svjesni druge, one narodske mudrosti, kako nijedna sila nije dovijeka, ili da “ničija do zore nije gorjela”. Sjete se primjera onih koji su se ponašali kao bogovi, dopuštali sebi ono što drugi nisu smjeli. Ali ostali su bez moći koju su imali i na kraju skupo platili ono što su činili, a nisu smjeli. Neke je, poput brojnih ratnih zločinaca, sjetimo se samo onih iz Nürnberga, uloga zlih Jupitera stajala glave, nekih moćnika, poput našega Ive Sanadera, slobode. Iako, reći će skeptici, zar Hrvatska, ne samo ona, nego i cijeli svijet, nisu puni malih i nemalih bogova čija su zlodjela ostala nekažnjena!? Zar međunarodno humanitarno pravo i međunarodni kazneni sudovi danas nisu samo za male države i njihove vođe, nikako za velike sile!? Istina je, i sam sam znao isticati kako je, unatoč velikom napretku koje je Justicija, božica pravde, učinila ka dokidanju nekažnjivosti moćnika, načelo quod licet lovi, non licet bovi još uvijek jedno od glavnih kripto načela međunarodnog prava, o domaćem da se i ne govori. Slovu ustava gotovo svih država, slovu povelje UN-a, slovu gomile drugih domaćih i međunarodnih izvora prava usprkos.

Korona, Jupiteri i volovi

Pandemija koja je tako strašno pogodila brojne ljude i njihove obitelji, devastirala ekonomiju i promijenila našu kulturu i način života iziskuje mjere prevencije koje nikome nisu drage ni ugodne. Ograničili smo druženja, morali smo se odreći koncerata, putovanja, utakmica, koječega drugoga važnog i lijepog u našim životima. Devastirajući nam ekonomiju, srušila je ljudima standard, mnogima i ugrozila egzistenciju. Stožer, čitaj Vlada, još bolje, HDZ i njegovi koalicijski partneri čiju sukrivnju za promašaje vlasti često zaboravljamo, morali su vući mnoge poteze nedrage građanima i gospodarstvu. Imali su dobrih i loših odluka. Ljudski je to, korona je u dobroj mjeri još uvijek nepoznanica. A ni potezi za koje se smatralo da bi mogli biti dobri znali su se pokazati promašenima, nelogičnima i disfunkcionalnima, čak i nepravednima prema pojedinim kategorijama građana ili dijelovima gospodarstva. Ali u teškim trenutcima, osim kritičnosti prema vlasti, treba postojati i nužna doza povjerenja u one koji su dobili čast, vlast, ali i teret vođenja zemlje u teškim okolnostima. I zato najveći broj građana spreman je zažmiriti, progledati kroz prste ili razumjeti da odluke nisu lake i da su pogreške itekako moguće. I sve mogu oprostiti osim jednoga. Teško se vlasti mogu oprostiti one odluke koje se očito temelje na načelu quod licet lovi, non licet bovi koje vlast svjesno donosi u korist nekih, diskriminirajući većinu, zapravo sebi u korist, želeći kupiti naklonost nekih društveno utjecajnih faktora. To tim prije jer je riječ o privilegijama koje, bez ikakve sumnje, povećavaju ugroženost koronom i dovode do širenja zaraze. Najistaknutiji profiter ulagivačke politike Vlade u vođenju anti-korona politike moćnim Jupiterima je Crkva u Hrvata. Normativno, još i više faktično, Crkva je iznad zakona. Danas, kada se online održavaju znanstveni skupovi, sjednice tijela Europske unije, kad naša Vlada odluke donosi online, kad se koncerti i važni sportski događaji prate online, samo Crkva ima ograničenja koja su zapravo tek papirnata. A i njih pojedini lokalni svećenici, očito uz blagoslov viših instanci, ismijavaju organiziranjem misa u autobusima i drugim nestašlucima koje bi ozbiljna država bez oklijevanja kaznila, ma tko da ih radi, pa bila to i Crkva. Imao sam čast četiri puta sresti papu Franju. Bio sam njime zaista impresioniran, posebno time što sam shvatio kako je njegovo iskreno i duboko bogoljublje zapravo veliko čovjekoljublje. Vjera koju on živi i zagovara vjera je koja ljude, pa i one koji poput mene nisu vjernici, čini boljima. Nema, izgleda, papa Franjo neku veliku podršku Crkve u Hrvata. Iako je vrlo jasno kazao da i Crkva mora biti ta koja brine o životima i zdravlju ljudi, iako je to pokazao svojim primjerom držeći misu na praznom Trgu sv. Petra praćen kamerama i internetom, u Hrvatskoj to nema nekog odjeka. Crkva, da slijedi papu Franju, ne bi prihvatila udvorničke koncesije Stožera (čitaj Vlade, čitaj HDZ-a), štetne i opasne za građane i držala bi se istih mjera kakve moraju poštovati i drugi. Neki svećenici to zaista i čine, mnogi, na žalost, ne. A udvorničke poruke nekih dužnosnika koji, nakon što su preporučili suzdržanost od prisustvovanja svim, pa vjerskim skupovima, kažu kako će sigurno ili možda i oni na ponoćku, Crkva bi, onako u rukavicama, kako to samo ona zna, trebala otkloniti i zamoliti vlastodršce da budu primjer građanima. Trebala bi im reći kako njen Bog ne priznaje ono opako načelo quod licet lovi, non licet bovi, da smo pred Zakonom, a i pred Bogom svi jednaki. Uključivši Crkvu.

Komentiraj

Source:Ivo Josipović