GLAZBENE RECENZIJE: Vladimir & Kalafat, Japanski premijeri & Vava

Vladimir & Kalafat „El Shatt“ (PDV Records): Propuštena odlična prilika

Mostarski glazbenik Vladimir Mićković već godinama stvara glazbu na temelju impresija s proživljenih putovanja, stavljajući naglasak na emociju u spoju s geografskim poveznicama i lokalnim glazbenim folklorom. Tako je i novi album nastao inspiriran zbjegom u izbjeglički logor El Shatt u egipatskoj pustinji, u kojem je tijekom Drugog svjetskog rata, od veljače 1944. do ožujka 1946., boravilo evakuirano stanovništvo iz Dalmacije. Hrvatski povjesničar, publicist i kolumnist Dragan Markovina zapisao je povodom izlaska tog nesvakidašnjeg albuma, koji se od prve do zadnje pjesme referira na spomenuti povijesni događaj, sljedeće: „Taj izbjeglički logor u egipatskoj pustinji je prije i poslije svega borba za život. Koji nije ništa doli emocija. Ispričati stoga priču o njemu isključivo kroz muziku znači u nekom višem smislu komunicirati sa svim tim emocijama i ljudima, istinski ih poslušati i dati im pravo glasa u vremenu u kojem njihovi glasovi i emocije kao da su zauvijek iščezli pod pritiskom nove stvarnosti.“ Međutim, on je samo djelomično u pravu. Doista je ovaj album ispunjen nevjerojatnim emocijama izraženima kroz glazbu kojom je Mićković htio dočarati put od Komiže, preko Barija, Taranta, Port Saida, El Shatta do Škoja, po kojima je i nazvano šest instrumentalnih skladbi koliko ih se nalazi na albumu. Sve kako bi približio taj veliki i važan povijesni moment o kojem se premalo zna, a mnogima je doslovno spasio život. Međutim, Mićković je u tom naumu samo djelomično uspio, jer je u njegovim impresijama izostao spoj dalmatinskog folklora s orijentalnim glazbenim utjecajima. Osim tradicionalne dalmatinske pjesme „Škoji“, Mićković ne nudi ništa od dalmatinske ni hrvatske glazbene baštine, već u svoje skladbe kojima dominira klavirska glazba dodaje tipičan orijentalni instrument klarinet uz žičane instrumente kao što su oud i rebab, stavljajući naglasak na Orijent, ali ne i na tipične egipatske glazbene motive. Skladbe zvuče vrlo mračno i melankolično i uglavnom naglašavaju glazbene motive Balkana uz blage orijentalne utjecaje. Problem je što glazba nije uspjela prenijeti sav strah tih ljudi, njihova iščekivanja, napetost, bol i neizvjesnost, već su to uglavnom neke autorove glazbene impresije koje bismo, nažalost, da ne znamo pozadinu nastanka albuma, povezali prije uz njegov rodni Mostar nego uz zbjeg u El Shatt. Na neki način propuštena je odlična prilika da se glazbom opiše što je sve prošlo preko 40.000 izbjeglica iz Dalmacije koji su spas od rata pronašli u Egiptu. Nije to loše, ali je moglo znatno bolje.

Japanski premijeri & Vava „New Green Cabaret“ (Dallas Records): Maštovito putovanje glazbenim krajolicima

Japanski premijeri su fenomenalan riječki bend koji svira više za vlastito zadovoljstvo nego za slavu i novac. Kako drugačije objasniti da je u pitanju bend iza kojeg je već punih 11 godina staža, šest studijskih albuma i jednako toliko EP-ja, a zapravo je ostao nekako u sjeni iako zaslužuje i slavu, i novac, i brojnu publiku – koja već dolazi na njihove nastupe jer ih glazbeni kritičari hvale iz albuma u album. Okosnicu grupe čine Enver Krivac, Marin Juričić i Moris Mateljan, uz česta gostovanja pjevačica Petre Gržetić i Lorene Žuvić. To je jedan izuzetno kreativan tim čiji se članovi bave i stripovima, izradom grafita, pisanjem, skladanjem za kazalište i film, sviranjem po raznim bendovima itd. Ukratko, kreativna riječka ekipa koja je u goste pozvala vrhunskog gitarista Vladu Simčića Vavu i s njim odlučila snimiti album. Rezultat je pun pogodak! Njegove gitarske dionice kojima se već godinama poigrava na svojim instrumentalnim albumima, savršeno su upotpunile ionako već zanimljivu i uzbudljivu glazbu Japanskih premijera i stvorile jednu impresivnu cjelinu. Njihovo kontinuirano poigravanje downtempo beatom i grooveom, uz neizbježan dodir jazza i ambijentalne glazbe i prožeto nijansiranom elektronikom, savršeno se spojilo s gitarističkim Vavinim pasažima koji se protežu od divljih rokerskih dionica preko bluesa do ambijentalnih zvukova gitare. Do izražaja dolazi i glas Petre Gržetić koji na momente dodaje pjesmama tu dramaturgiju karakterističnu za Japanske bubnjare. Pogriješit će ne nastave li suradnju sa Simčićem jer su upravo dokazali da se sjajno nadopunjuju. Da su se kojim slučajem poželjeli poigrati i naslovili ovaj album soundtrackom, želja za gledanjem filma za koji su napisali ovu glazbu bila bi ogromna. No i ovako je u pitanju jedno profilirano glazbeno ostvarenje kakvo se rijetko susreće na hrvatskoj, ali i svjetskoj glazbenoj sceni. Odličan album koji zaslužuje svu pažnju publike, ali i prikladne koncertne nastupe priređene kao kazališne predstave, kao i nužnu promociju ovih maštovitih glazbenika i skladatelja.

 

Komentiraj