GLAZBENE RECENZIJE: Bluvinil, Boris Štok

Bluvinil „Zna li itko tajnu srca?“ (LAA): Ni uzbudljivo ni inovativno

Grupa Bluvinil čini se da ima sve predispozicije da postane popularna hrvatska pop grupa, ali pitanje je ima li za to pokrića. Nakon debi albuma „Apaši“ privukla je pažnju svojim zdravim pop izrazom i vrlo pjevnim pop pjesama relativno zanimljivih stihova. Samim time i pjesme su se nešto češće vrtjele u eteru hrvatskih radiostanica. Drugi album nastavak je njihova shvaćanja pop glazbe koja se oslanja velikim djelom na period novog vala ili pak neki klasik rock Parnog valjka. Ukratko, sve predispozicije za uspjeh su tu, ali dokle više to oslanjanje na hrvatsku pop rock scenu koja je bila živa i zanimljiva prije 30 i 40 godina? Bluvinil danas zvuči prilično pretenciozno iako svakako treba pohvaliti vrlo impresivan glas većinskog autora pjesama i gitarista Mateja Nakića, koji bi mogao uskoro krenuti i u samostalnu karijeru jer će ga sigurno zapaziti hrvatski eksploatatori talentiranih mladih pjevača i skladatelja popularne glazbe koji će nanjušiti potencijalnu zaradu. Dobru početnu poziciju s novim albumom Bluvinil si je osigurao najavivši album s četiri singla koja su pripremila publiku na nove pjesme. Glazbena poetika Coldplaya i lagani utjecaj Britpopa, ali s naglaskom na domaću zabavnu glazbu koja je u takvom obliku uvijek imala prolaz kod većeg djela hrvatske publike, što potvrđuju grupe S.A.R.S., Vatra ili pak Silente. Ne baš uzbudljivo i nimalo inovativno, no treba naglasiti da je pjesme odlično producirao Antonino Šimić. Sve u svemu, prosječan album koji ni po čemu ne odskače od prosjeka i ne nudi ništa posebno privlačno.

Boris Štok „3“ (Aquarius Records): Očekivani pomak nabolje

Novi, treći album riječkog pjevača Borisa Štoka impresivno je vokalno djelo kojem, kao i dosadašnjem njegovom opusu, najviše nedostaje upečatljivih pjesama. Singl „Još jednom“, kojim je najavio novi album, možda je i najbolja pjesma na albumu, za koju je istaknuo da je njegov hommage grupi Moloko, a mogli bismo dodati i odlično naslanjanje na glazbenu poetiku jednog Marija Biondija. Ukratko, odličan singl i možda najbolji putokaz kojim bi smjerom trebao krenuti zbog odličnog plesnog ritma i glazbenog izraza koji mu sjajno odgovara. Štok se novim albumom, nažalost, samo još više približio Massimu, kojem je ionako već do sada bio preblizu svojim vokalom. Iako možda čak i bolji. Štokove pjesme komotno bi mogao pjevati i Massimo i biti sretan što ih pjeva, no nekako im nedostaje „ono nešto“. Nedostaje refrena i „ljepljivosti“ pjesama koje su proslavile Massima. Svejedno, više je nego ugodno slušati vokal Borisa Štoka. Pogotovo u obradi pjesme Georgea Michaela „Jesus To A Child“ koju je izveo uz pratnju i aranžman orkestra Olje Dešića, u čast prerano preminulom riječkom novinaru Ivici Vrkiću. Album „3“ je jako dobar i unatoč spomenutim nedostacima, a hrvatski eter cijepljen protiv pjesama malo drugačijih od klasičnog hrvatskog mainstreama mogao bi i trebao uvrstiti puno više Štokovih pjesama u redoviti program. Štoku na putu do vrha, kamo i pripada, nedostaju upečatljive, velike balade, pjevni refreni i plesni ritmovi. Ovaj album pokazuje da je na dobrom putu da tamo i stigne.

 

Komentiraj