GLASNO! Vrijeme idi(j)ota

Direkcija takozvane nezavisne glazbene novinarske nagrade Rock&Off, koja zapravo nije nezavisna jer ju je pokrenula udruga Unison – Hrvatski glazbeni savez u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja, odlučila je ove godine dodijeliti nagradu za životno djelo punk rock grupi KUD Idijoti. Osnivači Unisona su HDS – Hrvatsko društvo skladatelja, HGU – Hrvatska glazbena unija, HUIG – Hrvatska udruga istaknutih glazbenika, HUOKU – Hrvatska udruga orkestralnih i komornih umjetnika te HUZIP – Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava. Prošle godine je Nenad Marjanović, odnosno Dr. Fric kako su ga poznavali brojni obožavatelji grupe KUD Idijoti, napisao knjigu „Moj život s Idi(j)otima“, prvu biografiju te i te kako važne hrvatske punk rock grupe. Prošle godine je i Andrej Korovljev snimio dokumentarni film „Tusta“ o Branku Črncu Tusti, karizmatičnom pjevaču grupe KUD Idijoti, ispričavši istovremeno priču i o njemu i o grupi u kojoj je pjevao. Bez ikakve sumnje, prošla godina bila je godina sjećanja na KUD Idijote. Dr. Fric je knjigu promovirao širom bivše Jugoslavije, dok je film o Tusti također prikazan na mnogobrojnim festivalima i u brojnim gradovima. Nažalost, kako to kod nas obično biva, o nekoj rock grupi najviše se priča i piše kada netko od istaknutih članova umre. Takav je i slučaj s KUD Idijotima o kojima gotovo nitko nije pisao – ili rijetki – niti su njihove pjesme emitirane na hrvatskim radiostanicama. Nakon smrti Branka Črnca Tuste 14. listopada 2012. godine, Korovljev je par godina kasnije počeo snimati film, a Dr. Fric, iako iskreno pogođen preranim odlaskom prijatelja, pomislio je nakon nekog vremena da bi njihovo prijateljstvo stvoreno kroz rad grupe KUD Idijoti valjalo zapisati na papir. Neposredno nakon smrti broj nekrologa eminentnih novinara, glazbenih kritičara i književnika zapanjio je sve, ali i pokazao koliki su utjecaj KUD Idijoti svojim pjesmama i svojim stavovima zapravo izvršili na brojne ljude na području bivše Jugoslavije. Valja spomenuti i da su KUD Idijoti, koji su vječno bili opozicija svim političkim strankama na vlasti i uvijek glasno i iskreno protiv rata, bili prvi bend iz Hrvatske koji je nastupio u rasprodanim dvoranama u Srbiji gdje ih je u prosincu 2000. godine u Beogradu i Novom Sadu, na njihovim nastupima nakon rata, dočekalo 5000 odnosno 9000 ljudi. KUD Idijoti su tijekom karijere objavili devet albuma, dvije audiokazete i legendarnu VHS videokazetu „Đuro Was Sold Out“, odnosno snimku svog rasprodanog koncerta u klubu Đuro Đaković, kasnije poznatom kao Gjuro II. „Hrabrost, sloboda i bunt epiteti su kojima danas opisujemo ostavštinu benda KUD Idijoti – a da ne ostane sve samo na lijepim riječima, pobrinut će se direkcija nezavisne nagrade Rock&Off koja će legendarnim punkerima 30. siječnja u zagrebačkoj Tvornici uručiti nagradu za životno djelo“, stoji u priopćenju direkcije ovog festivala koje završava simpatično uklopljenim stihovima KUD Idijota: „Zbog toga su jedan od naših najvažnijih bendova u posljednjih pola stoljeća, ma šta vam govorili, ma šta uradili!“ Idealno vrijeme i mjesto da se spomene naziv pjesme iz koje su citirali stihove i koja se zove „Ja sjećam se“.

Naime, sredinom turbulentnih devedesetih KUD Idijoti su zbog svog beskompromisnog antiratnog stava („Jebem ti rat“), dosljedni svojoj opozicijskoj punk politici („Fuck the System“) bili na meti mnogih hrvatskih dušobrižnika u to vrijeme. Pa tako i Hrvatske glazbene unije kojoj su KUD Idijoti bili trn u oku. Štoviše, 1995. KUD Idijoti su se udružili s legendarnim istarskim bardom Francijem Blaškovićem i snimili prigodnu pjesmu za to vrijeme „Turbo cattolico“, zbog koje su vrlo brzo stigli na listu zabranjenih bendova na brojnim radiostanicama. Ne krijući svoje stavove o aktualnim političkim vlastodršcima, dali su intervju tjedniku Feral Tribune, nakon čega se pritisak na njih dodatno povećao te su pali u nemilost i na HTV-u. Navodno je tome i te kako kumovao upravo HGU koji je slao priopćenja da se ignorira rad KUD Idijota. Neki istaknuti članovi HGU-a radili su im velike probleme čak i kada su u suradnji s glumcem Igorom Galom organizirali Međunarodne dane ljudskih prava te tom prilikom u Pulu doveli Ramba Amadeusa. I sam Dr. Fric u spomenutoj je knjizi napisao: „Ono što je bilo skroz abnormalno je petljanje određenih strukovnih udruženja u naše živote. HGU, udruženje čiji članovi nikada nismo ni bili, vodio je žestoki rat protiv nas. Alergija na sve što smo predstavljali mogla se objasniti ljudskom zločestoćom, a nerijetko i zavišću, klasičnom ljubomorom.“ Isti taj HGU jedan je od osnivača Unisona koji organizira Rock&Off, a koji će im dodijeliti nagradu za životno djelo. Zašto direkcija nagrade Rock&Off i Unison nisu, na primjer, organizirali promociju knjige „Moj život s Idi(j)otima“ kada misle da je u pitanju jedan od naših najvažnijih bendova u posljednjih pola stoljeća? Zašto su odlučili nagradu za životno djelo dodijeliti KUD Idijotima tek nakon što je o njima snimljen film i napisana knjiga? Boris Dežulović je u predgovoru knjige „Moj život s Idi(j)otima“ napisao: „Zašto je rock’n’rollu sjećanje zabranjeno; sjećanje je siguran alibi. Osim, jasno, ako i samo nije pobuna i subverzija. Nije to u novijoj povijesti često zabilježena pojava, jer državni establishment u pravilu ne ukida sjećanje, već mu se ispostavlja kao visoki  pokrovitelj pa ga standardizira, dizajnira, pakira i prodaje. Kultura koja bi ukinula i zabranila sjećanje morala bi biti poprilično kretenska. Nema ih mnogo. Jedna takva je, recimo, Hrvatska.“ Ja sjećam se!

 

 

FF

Komentiraj