FRÉDÉRIC MARTEL 2019.: ‘Kultura tajni u Vatikanu pogodna je za seksualne prijestupe’

Autor:

ASTRID DI CROLLALANZA

Objavljeno u Nacionalu br. 1089, 09. ožujak 2019.

Knjigu ‘Sodoma: Istraživanje u srcu Vatikana’ francuski novinar i sociolog Frédéric Martel pisao je četiri godine i pritom obavio 1500 razgovora. Jedno od glavnih otkrića u knjizi jest da je tiha većina u vatikanskim krugovima homoseksualne orijentacije

Prošlog tjedna, tijekom održavanja četverodnevne vatikanske konferencije o borbi protiv svećeničkog seksualnog zlostavljanja djece, na osam jezika i u dvadeset različitih zemalja svijeta objavljena je knjiga novinara, publicista i sociologa Frédérica Martela o fenomenu homoseksualnosti u Vatikanu. U knjizi od 570 stranica koja je naslovljena, u francuskom izvorniku, “Sodoma: istraživanje u srcu Vatikana”, tvrdi da je 80 posto svećenika u Vatikanu homoseksualne orijentacije, ali ističe da nisu svi seksualno aktivni. Prema njegovim tvrdnjama vrijedi sljedeće pravilo: što je više neki svećenik u Vatikanu kritičan prema homoseksualnosti, to je veća šansa da je sam homoseksualac. Martel je na knjizi radio četiri godine i obavio je otprilike 1500 intervjua. Prema napisima britanskog izdavača Bloomsburyja, knjiga govori o celibatu i mizoginiji, a kada je riječ o homoseksualnosti pokazuje “kodeks ormara i klerikalnu kulturu tajnovitosti koja ide od sjemeništa do Vatikana”.

Knjiga će, rekao je autor u razgovoru za Nacional, za nekoliko mjeseci biti objavljena i u hrvatskom prijevodu.

Frédéric Martel rođen je 1967. Poznat je po knjigama “Rozo i crno: homoseksualci u Francuskoj od 1968.”, “O kulturi u Americi” i “Mainstream: istraživanje o globalnom ratu kultura i medija”. Doktor je društvenih znanosti i ima master iz četiriju disciplina: društvenih znanosti, filozofije, javnog prava i političke znanosti.

Radio je u Francuskoj ambasadi u Rumunjskoj, u francuskom ministarstvu kulture, bio je, između ostalog, suradnik bivšeg premijera Michela Rocarda i savjetnik u kabinetu nekadašnje ministrice rada Martine Aubry te kulturni ataše u Francuskoj ambasadi u SAD-u, direktor istraživanja na Institutu za međunarodne i strateške odnose u Parizu i istraživač na pariškom Fakultetu političkih znanosti. Trenutno je senior istraživač na Umjetničkom fakultetu u Zurichu.

Marianne, L’Express, The Nation, Haaretz i Esprit neki su od medija za koje je surađivao. Bio je i sveučilišni profesor, istraživač u Nacionalnom audiovizualnom institutu, utemeljio je stranicu inaglobal.fr namijenjenu kreativnim industrijama i medijima i portal za knjige i ideje nonfiction.fr. Producent je emisije “Soft Power” na radiju France Culture.

NACIONAL: Kako ste radili na ovoj temi, koje su bile vaše metode, s kim ste razgovarali?

Prvo treba reći da uvijek funkcioniram tako da koristim svoje pravo ime. Uvijek sam informirao sugovornike da sam pisac i novinar istraživač i isključivo sam radio na transparentan način. Zatim, bio sam uporan, vraćao sam se na isto mjesto ako mi od prve nije pošlo za rukom razgovarati s nekom osobom. Svakog mjeseca provodio sam jedan tjedan u Rimu. Samo sam radio svoj posao, počelo je s nekoliko osoba koje su mi predstavile druge ljude i onda sam, malo po malo, poznavao sve relevantne sugovornike za ovu temu. Naravno da kao novinar nisam ljudima govorio sve što sam radio, nije da sam tražio nekog kardinala i rekao mu da pišem knjigu koja će se zvati ‘’Sodoma’’ i da će i on biti junak u njoj. Koristio sam vatikansku gay mrežu koja mi je omogućila da vidim puno ljudi.

NACIONAL: Je li bilo prepreka u vašem istraživanju?

Ne više nego što bi ih bilo u istraživanju neke druge teme. To je u osnovi bio klasičan novinarsko-istraživački rad, nemam osjećaj da sam napravio neki spektakularni posao. Nisam katolik, bio sam to do prije dvanaestak godina, ali ne obračunavam se s Crkvom.

 

‘Svećenici su često neprilagođeni homoseksualci, odnosno homoseksualci koji su se željeli zaštititi pod okriljem Crkve jer je ona dugo igrala ulogu utočišta’

 

NACIONAL: Dakle, to nije ideološka borba?

Nije, ja sam gej, progej, naravno da se u nekim stvarima ne slažem s Crkvom, ali to nije ono što me motiviralo. Vodila me želja da otkrijem stvari koje nisu bile ispričane.

NACIONAL: Koja su vaša glavna otkrića i glavne teze u knjizi?

Rekao bih da je jedno od glavnih otkrića to da je tiha većina homoseksualne orijentacije u vatikanskim krugovima. Suočeni smo sa sistemom koji nije tu slučajno: nije riječ o posebnim okolnostima, nego o jednoj posebnoj sociologiji. Postoje sociološki razlozi zbog kojih su svećenici često neprilagođeni homoseksualci, odnosno homoseksualci koji su se željeli zaštititi pod okriljem Crkve jer je ona dugo vremena igrala ulogu utočišta.

NACIONAL: To je bio njihov motiv da postanu svećenici?

Naravno, to ne vrijedi za sve svećenike, ali to je motivacija koja je bila slučaj kod značajnog broja svećenika.

NACIONAL: Kada kažete tiha većina, što to točno znači? Koji je postotak homoseksualaca u Vatikanu? U knjizi spominjete da je riječ o 80 posto svećenika, zbog čega su vas kritizirali, uz tvrdnju da je to neprovjereni podatak.

U knjizi citiram jednog svećenika koji je rekao da je 80 % svećenika u Vatikanu homoseksualne orijentacije. Nisam branio ili provjeravao tu brojku, taj sugovornik je jedini odgovoran za tu izjavu. S druge strane, ne znam kako bih mogao provjeriti jednu takvu brojku, to nitko ne može pouzdano znati. Ono što je jasno jest činjenica da je homoseksualnost masovni fenomen i to je tema knjige. U knjizi nisam spominjao imena i prezimena tih ljudi, osim u jednom slučaju, nisam želio otkriti homoseksualnost živućih kardinala ili svećenika. Nisam namjeravao izlistati imena homoseksualaca, nego pokazati da sve to ima ozbiljne posljedice na doktrinu Crkve i na njezino funkcioniranje i život. Ideja mi je bila pokazati kako funkcionira taj sistem. Do sada se puno novinara bavilo Vatikanom preko skandala, prostitucije, droge i sličnog, mene je zanimala tiha većina i banalni život homoseksualaca u Vatikanu.

NACIONAL: Što kažete kao sociolog, ima li razlika između opće homoseksualnosti i one u tom specifičnom miljeu visokog klera?

Da. U slučaju Vatikana suočeni smo s jednim zanimljivim fenomenom kada je riječ o homoseksualnosti. Kao da se vrijeme zaustavilo. To je homoseksualnost kakva je postojala u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća. S te točke gledišta očito je da je potrebno znanje iz etnologije da bi se razumio taj svijet i kodovi homoseksualnosti iz tih godina. Karakteristike tog homoseksualnog svijeta bile su dvostruki život, laganje sebi i drugima, homoseksualnost koja nije proživljena, ocrnjivanja pripadnika gay populacije i drugo.

 

‘Karakteristike vatikanskog homoseksualizma su dvostruki život, laganje sebi i drugima, homoseksualnost koja nije proživljena te ocrnjivanje pripadnika gej populacije’

 

NACIONAL: Vaša knjiga objavljena je 27. veljače. U Vatikanu se održavala konferencija o svećeničkom zlostavljanju djece, na kojoj su bili svećenici iz cijelog svijeta. Bi li vaša knjiga trebala označiti novu etapu za Crkvu ili mislite da će proći ispod radara? Kakve su reakcije za sada?

Objavili smo ju sada zato što mislimo da nudi jedan od ključeva za razumijevanje afera seksualnog iskorištavanja žrtava svećenika. Kultura tajni koja je zaista jaka uvelike objašnjava seksualne prijestupe. Ne postoji veza između homoseksualnosti i seksualnog iskorištavanja, odnosno pedofilije, ali kultura tajni kao takva pogodno je tlo za seksualne prijestupe. Za sada je bilo stotine članaka o knjizi u nebrojenim zemljama, bilo je afirmativnih i negativno intoniranih tekstova, ljudi koji nisu znali kako razumjeti knjigu ili pak onih koji su bili iznenađeni da mi je pošlo za rukom to istražiti. Vatikanski svećenici koji su mi pomogli i koji su moji primarni izvori, njih 27, zadovoljni su jer su to željeli vidjeti napisano, baš kao što su željeli, naravno, da ih ne imenujem.

NACIONAL: Koji je vaš stav o instituciji celibata nakon ovog istraživanja?

Nisam kršćanin i ne želim suditi o tome ni davati savjete Crkvi, nije moj posao da pridonesem crkvenim reformama, ali mislim da ova knjiga daje glavni ključ za razumijevanje vatikanskog sistema, kulture tajni i homoseksualnosti koja je izvan kontrole u Vatikanu. Moja knjiga nije kritika Vatikana ni homoseksualnosti, nego kritika licemjerja i laži, dvostrukog života. Važno je da Crkva prigrli istinu, oni koji deklarativno propagiraju istinu najviše lažu, važno je da u tom smislu Crkva evoluira.

NACIONAL: Tvrdite također da u Crkvi postoji snažna mizoginija.

Postoji snažna mizoginija u Crkvi, a ona je bila karakteristična i za homoseksualnost 50-ih godina prošlog stoljeća. Vatikan je zapravo svijet bez žena. Osvijestio sam dodatno mizoginiju u razgovoru s nekim sugovornicima. Jedan kardinal je nasilno odgurnuo čaj nakon što mu ga je časna donijela, bez da joj je zahvalio. U Vatikanu žene nisu ni tajnice. Ne želim reći da bi žene trebale biti tajnice, nego da postoji ozbiljan problem odsustva žena u Vatikanu na svim razinama. Papa Franjo je to pokušao ispraviti.

 

‘U knjizi citiram svećenika koji je rekao da je 80 posto svećenika u Vatikanu homoseksualne orijentacije. To se ne može provjeriti, ali homoseksualnost je masovni fenomen’

 

NACIONAL: Kažete da je ovo za vas bilo istraživanje kao i svako drugo i da niste napravili ništa spektakularno. Zašto ta tema do sada nije bila obrađena?

To je pitanje koje sam si i sam postavio. Danas je knjiga predmet svjetskih debata, pri čemu ne želim preuveličavati svoju ulogu, ali to je činjenica. Vatikanisti koji su specijalizirani novinari, naravno, po prirodi stvari teško kritiziraju Vatikan, oni bi izgubili posao da su napisali tu knjigu. Talijani se boje te teme zbog moći Vatikana. Heteroseksualci – žao mi je što to moram reći – ne razumiju te kodove, nemaju mrežu sugovornika iz gay svijeta u Vatikanu. Novinari homoseksualne orijentacije kritični su prema Crkvi pa ne vole i ne poznaju Vatikan. Zbog toga knjiga nije prije napisana pa je to morao napisati Francuz izvan Italije, homoseksualac. Iako sam puno vremena tamo proveo, ne bih uspio bez novinara specijaliziranih za Vatikan.

NACIONAL: Kritizirali su vas da ste proširili stereotipe o homoseksualcima?

Oni koji to govore nisu homoseksualci, nego su ekstremno desni katolici. Postoje tehnike i tehnike pisanja da se kažu stvari koje ne možemo iz pravnih razloga reći, bio sam prisiljen usvojiti te principe. Velike novine u zemljama kao što su Francuska, Engleska i Italija branile su knjigu. A to što su neki novinari ekstremne desnice koristili bizarne teze da kritiziraju knjigu, može mi samo ići u prilog.

NACIONAL: Kako ocjenjujete stavove i rad zadnjih triju papa kada je riječ o pitanjima homoseksualnosti?

Crkva je bila skroz kritična prema homoseksualnosti pod Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI., to je dosegnulo razinu opsesije koja je dovela Crkvu do toga da zabrani prezervative unatoč sidi, od koje je umrlo 37 milijuna ljudi. Benedikt XVI. se trsio u istupima povezivati homoseksualnost i pedofiliju, on je u jednoj mjeri odgovoran za trenutnu konfuziju. Papa Franjo je zanimljiviji i složeniji slučaj, on je jedan dan gay friendly, dok je drugi dan protiv homoseksualaca. On je žrtva svojevrsne zavjere, napala ga je ekstremna katolička desnica i homofobni kardinali. Pokušao je ublažiti svoje pozicije u vezi homoseksualnosti, iako ga gay aktivisti ne smatraju dovoljno aktivnim.

NACIONAL: Među vašim je knjigama i ona o homoseksualnosti u Francuskoj od 1968. naovamo. Godine 2013. Francuska je bila polarizirana, postojao je pokret ‘’brak za sve’’ koji je kasnije odnio i pobjedu jer su homoseksualci dobili mogućnost sklapanja braka, i pokret koji se zvao ‘’prosvjed za sve’’. Kako danas vidite situaciju što se tiče percepcije te teme u francuskom društvu? Što je s mogućnošću da homoseksualci posvajaju djecu?

Crkva se borila na nasilan način u želji da homoseksualci ne dobiju pravo braka. Nije uspjela i neće, u demokraciji smo, nije na njima da odlučuju o zakonima. Možemo biti kršćani u Francuskoj, imamo pravo da vjerujemo, to je pravo dobro zaštićeno famoznim zakonom o sekularnosti iz 1905. Članak 1 tog zakona kaže da je sloboda religije totalna u Francuskoj i da vjerujemo u što želimo, ali članak 2 kaže da religija ne smije utjecati na javni poredak, da ne smije biti u neskladu sa slobodom da se ne vjeruje. Rekao bih da je Katolička Crkva zaboravila temelj rezoniranja koji se sastoji u tome da se moraju jasno odvojiti uloga religije i politike. ‘’Prosvjed za sve’’ bila je aktivna organizacija s uspjehom, ali izgubili su mobilizaciju zbog političke odluke koja je omogućila promjenu legislative u korist homoseksualaca. U zemlji kao što je Hrvatska, u kojoj je katoličanstvo još jako, važno je to da katolici razumiju da nisu oni ti koji kreiraju zakon, ali to ne znači da smo protiv katolika. Sekularnost znači braniti pravo da se vjeruje i da se ne vjeruje. Zakoni su iznad religija. Crkveni brak u Francuskoj nema nikakvu vrijednost, civilni brak jedini je bitan i u tom su smislu izjednačeni heteroseksualci i homoseksualci. Što se tiče posvajanja djece, problem je to što u svijetu postoji puno djece bez roditelja, a ne to što neki homoseksualci žele posvojiti djecu. Ako su zainteresirani za djecu i obitelj, umjesto da se pozdravi to što su na braniku toga, brani im se pravo na posvajanje djece i imanje obitelji.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.