Sve do 2011. godine François Cluzet bio je poznati francuski filmski i kazališni glumac. No nakon što je te godine glumio u hit komediji „Nedodirljivi“, postaje zvijezda i izvan granica svoje zemlje. Ta je komedija postala film s najvećom kino zaradom ikada među filmovima koji ne dolaze s engleskog govornog područja. Od tada ovaj 66-godišnji glumac neprestano niže uloge, najčešće komične, a njegov film „Kuhinjska brigada“ počinje se prikazivati 9. lipnja u hrvatskim kinima. Istovremeno, na proteklom Filmskom festivalu u Cannesu premijerno je prikazan novi Cluzetov film „Masquerade“ pa smo tom prilikom ekskluzivno za Nacional razgovarali s njime o oba filma.

U filmu „Kuhinjska brigada“ Cathy (Audrey Lamy) je pomoćni chef te zbog svoje tvrdoglavosti mora napustiti restoran u kojem radi. U potrazi za restoranom koji bi vodila nailazi na oglas hostela čiji je vlasnik Lorenzo (François Cluzet). Radi se o neuglednom hostelu u kojem su smješteni mladi migranti koji čekaju na dobivanje papira za ostanak u Francuskoj. Kuhinja je stara i jedva upotrebljiva, ali će Cathy uz pomoć migranata stvoriti respektabilan restoran. S druge strane, „Masquerade“ je mješavina komedije i trilera smještena na Azurnoj obali gdje prevaranti Adrien (Pierre Niney) i Margot (Marine Vacth) nastoje naći bogatu žrtvu, pri čemu se Simon (François Cluzet) zaljubljuje u Margot.

François Cluzet i Laura Morante igraju u filmu ‘Masquerade’. FOTO: Apollo Film France 3 Cinéma Pictanovo Elemiah Charlie Films

NACIONAL: Prije nekoliko godina rekli ste da volite priče o gubitnicima koji postaju pobjednici. Priča filma „Kuhinjska brigada“ upravo je takva. Jeste li zato prihvatili ulogu u tom filmu?

U pravu ste kada kažete da je to priča o gubitnicima. Ta djeca nemaju perspektivu, ona su gubitnici koji sanjaju o tome da jednoga dana postanu pobjednici. Meni film nije zanimljiv samo zbog toga, već i zbog političkog problema koji ističe. To je film koji upućuje neka pitanja francuskoj vladi, postavlja im vrlo ozbiljna pitanja. Radi se o tome da su u središtu filma djeca koja su prošla pola svijeta kako bi došla u našu zemlju. Što da radimo s njima? Smjestimo ih u izbjegličke kampove, ali ne znamo što dalje. To je vrlo važno pitanje koje spada u domenu politike. Redatelj Louis-Julien Petit vrlo je vješto ubacio elemente komedije u tu vrlo ozbiljnu temu. Uspio je napraviti vrlo živopisan film iako je njegova tema prilično tužna i mračna. On je kombinirao likove poput mojeg, ja glumim voditelja hostela, kako bi unio toplinu i smijeh u taj film te pokušao iskoristiti potencijale koji se kriju u toj djeci. Priča je bitna i zato što su danas u Francuskoj antisemitizam, rasizam i netolerantnost u svakodnevnom porastu. Pa prije nekoliko mjeseci, na predsjedničkim izborima, imali smo kandidatkinju koja je rasist. To se u Francuskoj ne bi dogodilo prije 15 godina.

NACIONAL: Zašto je u Francuskoj takva situacija?

Ta tendencija u Francuskoj postoji već neko vrijeme, naročito otkako je pojačan dolazak imigranata sa sjevera Afrike. Ljudi koji dolaze iz tog područja najčešće se protive Izraelu jer smatraju da je Izrael okupirao Palestinu te suosjećaju s Palestincima. Tu dolazi do pojave antisemitizma. Ta tendencija je zanemarena u Francuskoj, tu se postavlja pitanje kako je politika reagirala na te tendencije. Može li politika spriječiti rast antisemitizma i rasizma? To se nije ozbiljno i čvrsto spriječilo. Dopuštajući jačanje rasizma jačale su i radikalno desne stranke. Zato se danas procjenjuje da u Francuskoj postoji 35 posto radikalnih desničara, 25 posto desničara, a ostatak je raspodijeljen na ostale pokrete. Francuska je uvijek bila desničarska zemlja, ali sada je postala radikalno desna.

‘U središtu su filma djeca koja su prošla pola svijeta kako bi došla u našu zemlju, ali ne znamo što s njima. Priča je bitna zato što su u Francuskoj antisemitizam i rasizam u porastu’

NACIONAL: Djeca iz filma, migranti, sanjaju da će jednoga dana postati netko i nešto. Vi ste izjavili da ste kao dječak sanjali o tome da postanete slavni. Jesu li vam se snovi ostvarili?

To je istina i osjećam se privilegirano zato što sam uspio ostvariti dječačke snove. Istina je da početak mog života nije bio osobito uspješan, a onda sam počeo sanjati kako ću jednog dana biti slavan, možda sam time želio reći da želim biti zaljubljen, i to u predivnu ženu. No nisam visok, nisam ni osobito zgodan, pa sam smatrao da će me predivna žena voljeti jedino ako postanem slavan. Tijekom svog djetinjstva razgovarao sam sa sobom, pitao sam samog sebe koji su mi životni snovi i odgovarao kako želim biti slavan. Sretnik sam i zato što živim u predivnoj zemlji u kojoj su kazalište i film iznimno važni. Kada sam krenuo u glumačku školu, više nisam imao kompleks svog izgleda jer su mi odmah rekli da sam talentiran. Tu i tamo osjetio sam te komplekse koje sam prevladao kada sam shvatio da su u to vrijeme najbolji američki glumci bili Robert de Niro, Dustin Hoffman i Al Pacino, koji nisu bili najljepši. To je promijenilo moje razmišljanje da muški heroji moraju biti visoki i zgodni. Slično se događalo i u Francuskoj, primjer za to je Gerard Depardieu. Ako ste zgodni, davat će vam samo uloge zgodnih muškaraca, ako ste ružni, glumit ćete samo ružne muškarce. Zato je bitno biti u sredini, što ja i jesam, kako bismo dobivali širok raspon uloga. Zato sam zahvalan na ovom životu, na redateljima koji su mi davali uloge, na partnerima s kojima sam glumio, ali razmišljam i o ljudima koji nisu uspjeli u ovom poslu. Razmišljam o osobi koja vozi taksi jer nije uspjela kao glumac, takvima uvijek nastojim pomoći, makar i kroz riječi utjehe.

NACIONAL: Prošlo je nešto više od deset godina i vašeg najvećeg filmskog hita, komedije „Nedodirljivi“. Kako sada gledate na taj film?

I na toj sam ulozi zahvalan, bila je to prilika za filmskim hitom koja se pruža jednom u životu. Zbog tog sam filma proputovao cijeli svijet, prepoznavali su me na ulicama Pekinga, nudili su mi kavijar u restoranu u Moskvi samo zato što su gledali taj film. Predivno iskustvo, mnogo ljudi hvalilo je moju glumačku izvedbu kroz prizmu duhovitosti. Duhovitosti je pridonijela suradnja s Omarom Syjom jer u takvim situacijama najvažnija je suradnja dvaju glavnih glumaca. Znate, imate glumce koji glume i glumce koji prenose život na platno. Mislim da film treba prikazati stvaran život.

NACIONAL: Nakon tog hita često ste dobivali uloge u komedijama u kojima glumite osobe koje su stalno ljute. Pa i u novom filmu „Masquerade“ se stalno ljutite. Otkud to redateljima, jeste li i inače osoba koja se lako naljuti?

U svakodnevnom životu uopće nisam takav. Sviđaju mi se takve uloge, nije loše glumiti ljutite osobe, to vam pomaže da otklonite utjecaj ega. No ne smatram da sam toliko ljutit u filmu „Masquerade“, čini mi se da sam više sentimentalan i posvećen poslu. Ljutit sam zato što dobijem poslovnu ponudu koja se ispostavlja prevarom. Budući da se zaljubljujem u djevojku koju glumi Marine Vacth, pokazujem i svoju mekšu stranu. I to mi se sviđa jer sam takav i u privatnom životu. Možda to ide s mojim godinama. Kada sam bio mlad, znao sam biti jako ljutit.

NACIONAL: Vi imate 66 godina, Marine Vacth ima 31, možete li glumački naučiti nešto od mlađih generacija?

Glavni zadatak nas glumaca jest publiku uvjeriti u priču koju pričamo u filmu. Pritom morate biti velikodušni prema partneru. Marine i ja od početka smo odlučili da ćemo zajedno glumiti, da ćemo biti spontani što god više možemo te da ćemo se smijati dok uživamo u snimanju filma. Tako pokazujemo iskrenost. Ako niste iskreni, ako kalkulirate, onda to na filmskom platnu neće izgledati dobro. Bili smo doista sretni što glumimo zajedno. Čvrsto vjerujem u zajedništvo glumaca na snimanju filma, glumci su sudionici. Ako niste sretni što glumite s nekim, što niste s dragim ljudima na snimanju, onda cijela priča neće funkcionirati. Mislim da vas partneri na filmu čine boljim glumcima, a tako je bilo i u mom slučaju s Marine Vacth. U njenim očima vidio sam da sam dobar, da primjećuje moj iskren pristup glumi, a nadam se da je i ona osjećala isto. Ne vjerujem u glumce koji u privatnom životu nisu fini i pristojni, a onda dođu na snimanje filma i odjednom su velikodušni kada redatelj kaže: „Akcija!“ Ne možete uspostaviti glumački odnos s osobom koja nije pristojna, koja nije velikodušna, koja uopće ne obraća pažnju na vas. Redatelji traže kvalitetan odnos između glumaca, a to može funkcionirati samo kroz iskrenu velikodušnost. Koju sam dao i koju sam dobio na snimanju ovog filma.

NACIONAL: Kako stvarate lik koji glumite u filmu?

Kada sam počinjao karijeru, uvijek sam zamišljao kako izgleda filmski set. Nikada nije izgledao onako kako sam ga zamišljao. Stvari se počinju događati kada upoznate svog partnera ili partnericu i kada odjenete odijelo. Učite iz iskustva i to je najbolji način. Kada sam pročitao scenarij za film „Masquerade“ i kada sam vidio koliko je važna uloga Marine Vacthe, znao sam da se mora jako dobro pripremiti. Ja se nisam morao puno pripremati, samo za scene u kojima govorim engleski, imao sam jako dobro učiteljicu s kojom sam radio na naglasku.

NACIONAL: Lik koji glumite iskorišten je od mlade djevojke. Kako se pripremiti za takvu ulogu?

Generalno govoreći, kada dobijem scenarij, počinjem se pripremati. Pripreme traju tri mjeseca, kreću od analize psiholoških profila svih glavnih likova. Dolazim iz kazališta i to je moj način rada. Tijekom priprema nestaje moj strah, da se ne pripremam imao bih veliki strah od glumačkog nastupa. Kako uživam u pripremama tako mi to omogućuje spontanost kada se pojavim na snimanju filma. U kazalištu sam naučio razmišljati i o likovima koje glume moj partner ili partnerica. Zato sam se za film „Masquerade“ pripremao čitajući komediju „Dvostruka nevjera“ koju je napisao Pierre de Marivaux. Iz tog djela, u kojem glavni likovi lažu jedan drugom, izvlačio sam dijelove koji su mi koristili na pripremama za snimanje ovog filma.