Novi povjerljivi dokumenti do kojih je Mediapart došao i podijelio ih sa svojim partnerima iz mreže European Investigative Collaborations (EIC), pokazuju da je Kering osmislio još dvojbeniji porezni aranžman kako bi platio Bizzarrijeva prethodnika Patrizija di Marca, izvršnog direktora Guccija do 2014. godine. Dokumenti također pokazuju da je izvršni direktor Keringa François-Henri Pinault bio osobno informiran o toj smicalici. Kao dodatak svom talijanskom ugovoru o radu s Guccijem, Patrizio di Marco primio je od 2011. tajnu naknadu kao “konzultant” Keringove letterbox tvrtke u Luksemburgu, koja mu je isplaćivala novac na bankovni račun panamske tvrtke Vandy International u Singapuru. Bivši Guccijev šef primio je kroz tu panamsku tvrtku 24 milijuna eura u pet godina. Sve to gotovo posve oslobođeno poreza, zahvaljujući švicarskoj poreznoj rezidenciji – koja je vrlo upitna s obzirom na to da je Di Marco živio i radio u Italiji.

Ali najveći je dobitnik Kering. Da su mu istu naknadu isplatili u Italiji, to bi Grupu stajalo 63 milijuna eura. Znači da su uštedjeli 39 milijuna eura u poreznim davanjima i socijalnim doprinosima.

Kada je 2012. i 2013. ispitan pred dvjema istražnim komisijama francuskog Senata o utaji poreza, Kering je odgovorio da “ne plaća naknadu svojim zaposlenicima u državama u kojima ne obavlja svoju osnovnu aktivnost”. Tako je grupa koju kontrolira obitelj Pinault lagala Senatu. I to nekažnjeno, s obzirom na to da se kazneno djelo laganja članovima parlamenta, za koje je inače propisano pet godina zatvora, odnosi samo na usmena svjedočenja pod prisegom, a ne na pisane odgovore.

Kering Grupu i Patrizija di Marca za utaju poreza optužili su tužitelji Milana, koji su prošloga studenoga zatvorili svoju istragu o porezu na dobit tvrtke Gucci, optuženu za utaju milijarde eura poreza u Italiji.

Kada ga je EIC kontaktirao, Kering je odbio komentirati poreznu prevaru povezanu s Patriziom di Marcom zato što se “odnosi na pojedinačnu situaciju i povezana je s tekućim sudskim postupkom”. Odvjetnici Patrizija di Marca također su odgovorili EIC-u da on ne želi komentirati zato što je “kaznena istraga u tijeku”. “U svakom slučaju, gospodin Di Marco uvjeren je u ispravnost svojih postupaka i to će dokazati pred nadležnim vlastima”, dodali su njegovi odvjetnici.

Patrizio di Marco je zvijezda modnoga svijeta. Taj slatkorječivi kicoš sada predsjeda talijanskom luksuznom robnom markom Golden Goose i sjedi u upravnom odboru tvrtke Dolce & Gabbana, kao i francuske grupe SMCP, koja uključuje marke Sandro, Maje i Claudie Pierlot. Od 2008. i 2014. bio je na čelu Guccija, najveće talijanske luksuzne kuće i najveće Keringove podružnice. Bivši kolega opisuje ga kao karizmatičnog i pristupačnog vođu, što je “rijetko među ljudima tog kalibra”. Uz sve navedeno, Patrizio di Marco je pohlepan. Njegov talijanski ugovor o radu s tvrtkom Gucci bio je vrlo velikodušan: milijun eura bruto godišnje fiksne plaće plus 1,7 milijuna eura bonusa, plus naknada za stanovanje, 50.000 eura godišnje za kupnju odjeće, auto s vozačem i pravo korištenja Guccijeva privatnog zrakoplova.

Sve to nije bilo dovoljno. Krajem 2010. Guccijev šef postao je “konzultant” luksemburške tvrtke Castera, u cijelosti u vlasništvu Keringa, kojom je predsjedao direktor Keringova odjela ljudskih potencijala sa sjedištem u Parizu.

Prema našim dokumentima, Patrizio di Marco naplatio je 10,7 milijuna u savjetničkim honorarima između 2010. i 2014. Novac je sletio u blagajnu njegove tvrtke Vandy International u Panami, koju je kontrolirao putem svojih povjerenika.

Kada ga je François-Henri Pinault 2014. godine otpustio iz Guccija, Di Marco je uspio dogovoriti isplatu ogromne otpremnine, uključujući besplatne dionice Keringa vrijedne milijun eura i novčanu uplatu od 11,2 milijuna eura.

Taj novac također je isplaćen njegovoj tvrtki u Panami, na bankovni račun otvoren u banci LGT u Singapuru. Dokument kojim je odobreno plaćanje potpisala je Belen Essioux-Trujillo, tadašnja direktorica Keringova odjela za ljudske potencijale.

Tako je Di Marco u Panami prihodovao ukupno 24 milijuna eura i nije na taj iznos platio ni lipe poreza u Italiji. Njegova tvrtka u Panami uživa nultu stopu poreza. Uz to, bivši Guccijev šef uživao je u švicarskoj poreznoj rezidenciji s “paušalnim” režimom. Taj vrlo velikodušni porezni status dizajniran je za ultrabogate strance koji žive u Švicarskoj i samo njih 5300 ima tu privilegiju. Dopušta da im se oporezivi dohodak određuje kao “paušal” koji bi trebao reflektirati iznos koji potroše (400.000 švicarskih franaka godišnje za Di Marca).

Rezultat: Guccijev šef platio je, prema našim dokumentima, oko 100.000 eura poreza na dohodak godišnje u Švicarskoj. Znači, prema poreznoj stopi od dva posto, dvadeset puta manje nego u Italiji. Pravi raj.

Službeno, Patrizio di Marco živio je u Paradisu, predgrađu Lugana. Kering mu je unajmio mali stan u velikoj, loše održavanoj zgradi, daleko ispod standarda koji dolikuje šefu Guccija.

Ali on je u njega ionako jedva kročio. Kako je ranije objavljeno u medijima, Patrizio di Marco, koji je posao obavljao u milanskom sjedištu Guccija, zapravo je živio u Italiji. Prema našim informacijama, posjeduje stan od 100 četvornih metara u Milanu. Je li njegova švicarska rezidencija bila fiktivna? Odbio je odgovoriti na to pitanje.

U svakom slučaju, čini se da su Di Marcova dvostruka primanja bila osmišljena kako bi platio što manje poreza. U pismu koje su Keringu uputili Di Marcovi odvjetnici kako bi osporili njegov otkaz, stoji da su njegov talijanski ugovor o radu i konzultantski ugovor u Luksemburgu “povezani jednim jedinim radnim odnosom”.

Prema našim informacijama, cijelu shemu predložio je Kering. Grupa je pomogla Patriziju di Marcu ostvariti vrijedni status privilegiranog švicarskog rezidenta. Čovjek koji je riješio tu stvar zove se Adelio Lardi, švicarski je porezni stručnjak i davatelj korporativnih usluga, s adresom u Luganu. Prethodno je osnovao švicarsku tvrtku LGI koja vodi korporativnu poreznu shemu Keringovih modnih kuća. Da bi se okoristilo tim režimom, zabranjeno je biti plaćan od švicarske tvrtke. Zato je Kering u Luksemburgu osnovao letterbox tvrtku Castera, koja je kao konzultanta angažirala Di Marca, a potom njegova nasljednika Marca Bizzarrija. Veliko Vojvodstvo izabrano je zato što su socijalni doprinosi gotovo nula i ne naplaćuje se porez po odbitku pojedincima koji žive izvan zemlje.

François-Henri Pinault bio je osobno obaviješten. Svake godine Keringov šef napisao bi dva “povjerljiva” pisma Patriziju di Marcu kako bi mu objavio iznos bonusa: jedno pismo o njegovu bonusu na plaću u Italiji i drugo pismo o bonusu za konzultanta u Luksemburgu.

Posebno je zanimljivo pismo od 26. ožujka 2013. koje se odnosi na njegov konzultantski bonus. François-Henri Pinault ukazao je Di Marcu na pogodnost prema kojoj može “naplatiti naknadu” od 1,1 milijun eura, kao i da će imati pravo na drugi bonus izračunat na temelju dugoročnih rezultata Grupe, a koji je određen “prema savjetu Odbora za nagrađivanje Upravnog odbora Keringa”.

To pismo je neugodno za osobe koje su u to vrijeme sjedile u Odboru. Bili su to Philippe Lagayette, koji je bio vršitelj dužnosti predsjednika Renaulta nakon uhićenja Carlosa Ghosna; Laurence Boone, bivši savjetnik predsjednika Françoisa Hollandea i trenutno glavni ekonomist OECD-a; Jean-Pierre Denis, šef banke Crédit Mutuel Arkea; Yseulis Costes, izvršni direktor tvrtke za digitalni marketing 1000Mercis.

Jesu li ti administratori znali da je Guccijev šef primao plaću kao konzultant, kako sugerira pismo Françoisa-Henrija Pinaulta? Jesu li bili obaviješteni da mu Kering isplaćuje bonuse u Panami? Ni od jednog nismo dobili odgovore.

U blaženstvu poreznih utočišta Keringu i Di Marcu sve je išlo kako treba sve dok se 2012. nije oglasilo zvono za uzbunu. Francuski Senat pokrenuo je parlamentarnu komisiju za istragu o “bijegu kapitala i imovine izvan Francuske i njegovim poreznim posljedicama”. Dana 29. svibnja senator iz komunističke stranke Eric Bocquet, glavni istražitelj komisije, poslao je 23 pitanja svim vodećim francuskim tvrtkama (CAC-40).

U Keringu je taj upitnik zaprimio Jean-François Palus, zamjenik direktora i desna ruka Françoisa-Henrija Pinaulta. Posebno je bilo neugodno drugo pitanje: “Plaća li grupa naknadu (bilo koje vrste) nekim svojim zaposlenicima u zemljama u kojima ne obavlja svoju glavnu djelatnost?”

Radoznalost senatora izazvala je paniku u pariškom sjedištu Keringa. “Sigurno smo im sumnjivi!” reagirao je u e-mailu poslanom 4. lipnja financijski direktor Keringa Jean-Marc Duplaix, koji je zaključio da “o pitanjima Senata moraju hitno diskutirati”. Prvi odgovor napisan je 11. lipnja 2012., ali nije zadovoljio drugu osobu Keringa Jeana-Françoisa Palusa.

“Jean-François […] želi ga značajno skratiti i iznijeti manje detalja”, pisao je Duplaix. Dana 12. lipnja Duplaix je nekolicini direktora, uključujući Jeana-Françoisa Palusa, poslao “prepravljenu verziju koju vas molim da pažljivo pročitate kako biste osigurali da razina odgovora bude barem minimalna”. Istaknuto je da još uvijek postoje neka “neriješena pitanja”, uključujući slučaj direktora plaćanih preko Luksemburga. “Jean-François, mislim da smo u duhu onoga što ste htjeli. Molimo vas da pogledate odjeljak o plaćama zaposlenika”, pisao je financijski direktor.

Kering je 15. lipnja odgovorio Senatu, s rukom na srcu, da “ne plaća nikakvu naknadu svojim zaposlenicima u zemljama u kojima ne obavlja svoju glavnu djelatnost”.

To je laž. Dvojica direktora s dvojbenom poreznom rezidencijom u Švicarskoj primala su novac preko Castere, luksemburške podružnice Keringa. To su Patrizio di Marco i sadašnji Guccijev šef Marco Bizzari, koji je u to vrijeme bio šef tvrtke Bottega Veneta i također radio u Italiji. Da ne govorimo o 20 Guccijevih direktora koje je Kering fiktivno prebacio u regiju Lugano kako bi pokušao dati supstancu švicarskoj tvrtki koja upravlja korporativnom shemom poreza na dobit Kering Grupe.

Ali Senat nije odustao. Godinu dana kasnije oformljena je druga parlamentarna komisija kako bi istražila “ulogu banaka i financijskih aktera” u utajama poreza. Drugi upitnik, prilično sličan prošlogodišnjem, Eric Bocquet poslao je 29. srpnja 2013. tvrtkama iz CAC-40. Sadržavao je isto pitanje o direktorima kojima se plaća izvan zemlje u kojoj rade. Kering je ponovo odgovorio da “pazi na to da ne plaća svojim zaposlenicima u zemlji koja nije njihovo glavno mjesto poslovanja”.

To nije jedina Keringova laž pred istražnim komisijama Senata. Upitana o svojoj praksi optimizacije poreza, grupa obitelji Pinault odgovorila je 2012., kao i 2013., da “ne sadrži poreznu politiku kao bitni element svoje strategije” i da “porezna pitanja nisu primarni faktor u odabiru pravne strukture svojih aktivnosti u inozemstvu”.

Kering je već proveo najveću shemu utaje poreza otkrivenu među francuskim tvrtkama. Grupa je svjesno odlučila locirati 70 posto dobiti u svojoj švicarskoj logističkoj podružnici LGI, sa sjedištem u blizini Lugana, gdje su ispregovarali poreznu odluku koja im omogućuje plaćanje samo osam posto poreza na dobit. Tako je Kering uspio utajiti 2,5 milijardi eura poreza, uključujući najmanje 180 milijuna na štetu Francuske.

Kontaktiran od Mediaparta, Kering je odgovorio da “Grupa nema što dodati svojim odgovorima istražnim povjerenstvima Senata iz 2012. i 2013., s obzirom na situaciju u kojoj je grupa u to vrijeme bila”. Predočili smo svoje dokumente komunističkom senatoru Ericu Bocquetu, koji je bio glavni istražitelj dvaju istražnih povjerenstava i stručnjak je za utaju poreza. “Nepodnošljivo je da tako velika korporacija laže Republici”, rekao je on. “Nisu velike tvrtke te koje donose zakone, a porezni zakon mora se primjenjivati na sve jer će se inače pristanak na plaćanje poreza urušiti. To je sada još važnije, kada je pokret ‘žutih prsluka’ pokazao vrlo snažan zahtjev naših građana za poreznom pravdom.”

Laganje pred parlamentarnim istražnim povjerenstvima može biti opasno; na temelju članka 434-13 Kaznenog zakona propisano je do pet godina zatvora i 75.000 eura novčane kazne. Pulmolog Michel Aubier osuđen je 2017. na šest mjeseci zatvora sa suspenzijom (što znači da neće ići u zatvor) zbog laganja o svojim financijskim odnosima s naftnom tvrtkom Total pred istražnim povjerenstvom Senata. Međutim, Kering je siguran. Prvo, zato što je prošao petogodišnji propisani rok, a drugo i najvažnije je što zakon kažnjava samo lažno usmeno svjedočenje pod zakletvom. O pisanim odgovorima ništa nije određeno. Zahvaljujući tom zakonskom vakuumu moguće je nekažnjeno lagati članovima parlamenta pod uvjetom da se to čini u pisanoj formi.

Desni senator (Les Républicains) Francois Pillet, koji je predsjedavao istražnim povjerenstvom iz 2013., jednako je ljut i žali zbog pravnog vakuuma koji smo otkrili. “Vaša istraga pokreće pitanje jačanja pravnog i kaznenog arsenala za borbu protiv laganja parlamentarnim istražnim povjerenstvima. Ako se vaši dokumenti potvrde, sasvim je nepodnošljivo da se može lagati nacionalnim predstavnicima.”

Iako se ne čini mogućim da će Senat krivično goniti Kering zbog krivokletstva, senator Eric Bocquet ne namjerava se na tome zaustaviti: “Ako smo suočeni s pravnim zastojem, politički je to nešto drugo. Ako dopustimo direktorima velike francuske tvrtke da lažu u parlamentu, to znači kraj istražnih povjerenstava. Nedopustivo je da izostanu reakcije na ponižavanje naših institucija.”

Naša istraga također pokreće pitanje volje francuskih vlasti da se bore protiv utaje poreza grupe kao što je Kering, svojevrsna državnog simbola i predvodnika francuskog luksuza sa svojim brendovima Yves Saint Laurent i Balenciaga te u vlasništvu obitelji Pinault, šeste najbogatije u Francuskoj s imovinom vrijednom 30 milijardi eura.

U Italiji je u studenom prošle godine dovršena istraga Guccija zbog navodne utaje milijarde eura poreza, koju je vodilo tužiteljstvo u Milanu. U Francuskoj, gdje je Keringova podružnica Yves Saint-Laurent pomoću iste sheme utajila 180 milijuna eura, nema vidljivog napretka nakon naših otkrića u ožujku 2018. godine.

Na pitanje direktora Mediaparta Edwyja Plenela u televizijskoj emisiji mjesec dana kasnije, francuski predsjednik Emmanuel Macron izrazio je uvjerenje da su porezne vlasti otvorile istragu: “Kada se poreznoj upravi podastre novinski članak poput onoga koji je objavio Mediapart, ona odmah pokreće poreznu reviziju […] Dakle, očigledno je da je slučaj o kojem govorite, koji ste pokrenuli, u ovom trenutku u kojem govorimo, predmet porezne revizije.”

Je li ta revizija stvarno pokrenuta? Francusko ministarstvo financija odbilo je to komentirati zbog “porezne tajne”. Kering je odgovorio da su “gotovo svi francuski subjekti Grupe bili ili jesu predmetom porezne revizije, kao što je to uobičajeno, što nije neobično za grupu veličine Keringa”.

U Francuskoj samo ministar financija, a to je trenutno Gerald Darmanin, ima pravo podnijeti kaznenu prijavu za porezne prijevare – ako porezni organi slučaj smatraju dovoljno ozbiljnim. Prema našim saznanjima, prošle jeseni nije pokrenuta kaznena istraga. A danas? U kontaktu s Mediapartom, Nacionalno financijsko tužiteljstvo (PNF) odbilo je komentirati.