FELJTON: ‘Zoran Milanović me izigrao i instalirao Vujčića, a kod Todorića sam bio crtač stripova’

Nacional ekskluzivno donosi ulomak iz knjige ‘Persona non grata’ u kojem najdugovječniji guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski prvi put otkriva podzemne političke igre zbog kojih je dao ostavku te uloge Sanadera, Milanovića i Ivice Todorića u svom privatnom i profesionalnom životu

Nakon priznanja od magazina The Banker činilo se da je „međunarodni aspekt“ dotadašnjeg sukoba mišljenja uglavnom riješen i da s te strane ne treba očekivati nove kritike i zahtjeve prema politici HNB-a. Samo se činilo. U svibnju 2011. Misija MMF-a je u svom izvješću ocijenila da su devizne rezerve središnje banke preniske i da ih mjerama monetarne politike treba povećavati radi bolje mogućnosti apsorpcije šokova. Drugim riječima, da HNB poveća potražnju za devizama i potakne deprecijaciju tečaja, za koji je u prethodnim kontaktima MMF ocjenjivao da je lagano precijenjen. Sve to nakon što je HNB već uspio raspoloživim rezervama (na razini sedmomjesečnog robnog uvoza kao i godišnjih otplata inozemnih dugova) održati eksternu likvidnost i stabilan tečaj u uvjetima najjačeg šoka.

Potpuno pogrešna, birokratska procjena na koju je HNB javno i oštro reagirao. Među ostalim i zato da ne ostavi prostor ponovnom jačanju sličnih rasprava u zemlji. Srećom, javnom su scenom tada već počele dominirati druge teme. Prije svega izbori. S približavanjem parlamentarnih izbora, pokušalo me se uvući u politiku. Prvi mi je s tom idejom došao Marijan Hanžeković, koji je i organizirao inicijalnu večeru početkom 2011. godine. Na njoj su bili čelnici HSLS-a i neki zajednički prijatelji s kojima sam se nalazio u popularnom restoranu u sjevernom dijelu grada. Jedan od njih bio je i fra Ilija Živković, kojeg sam osobito poštovao. Već sam tom prilikom izrazio svoju nezainteresiranost za politički karijeru, ali njihovi pokušaji nisu time prestali. Organizirali su mi privatni razgovor s predsjednikom Ivom Josipovićem, a najavljivali su i susret s nadbiskupom Želimirom Puljićem. Čak su me nagovorili da provedem dva puta po pet dana kod vrsnog specijaliste za probleme mucanja Darka Novosela u varaždinskoj bolnici. Prihvatio sam to iz osobnih, a ne iz političkih razloga. Osjećam se opušteno i mirno dišem, rečenica je s kojom sam svakodnevno započinjao terapiju. Rezultati su bili vrlo dobri, a bili bi i bolji da sam se discipliniranije pridržavao dobivenih uputa.

Iako sam sve vrijeme zadržao početni stav, ideja o kandidaturi na izborima „procurila“ je u javnost. Pretpostavljam radi ispitivanja terena, a vjerojatno i kao psihološki pritisak na mene. Čak su provedene i određene ankete u ljetnim mjesecima koje su govorile o mogućnosti dobivanja 10 – 12 posto glasova. Tada se za tu opciju naglo zainteresirao i Todorić, koji je organizirao nekoliko sastanaka. Na posljednjem je bio prisutan i Hanžeković, iako on i Todorić nisu imali identične poglede o organizaciji kampanje. Stranački ili preko poslovnog sektora. Politički cilj im je, pretpostavljam, bio sličan. Uzeti što više glasova SDP-u i tako zapravo pomoći HDZ-u da u koaliciji ostane na vlasti. Nisam se pokolebao, a onda je uslijedio „odgovor“. Iz Agrokora je u Poslovni dnevnik plasirana „vijest“ kako mi je Todorić 2004. godine kupio kuću u kojoj stanujem. Je li vijest plasirana s njegovim prethodnim znanjem ili ne, nisam nikad pouzdano doznao. Demantirao sam to i detaljno obrazložio na kasnijem svjedočenju pred saborskim povjerenstvom te u medijima, ali tada to više nije bilo važno. Ciljani kratkoročni efekt osobne diskreditacije već je bio ostvaren. Preko noći za dio sam javnost od „vizionara“ postao „marioneta“. Možda i nešto gore. Unatoč tome, nastojao sam normalno raditi svoj posao. Često se govorilo kako je HNB-u „lako“ jer se bavi samo monetarnom sferom, dok je vlada odgovorna za cjelinu ekonomskog stanja u zemlji. Kako to stanje sagledava HNB i što bi po njegovu mišljenju trebalo odmah uraditi?

Iz Agrokora je u Poslovni dnevnik plasirana ‘vijest’ da mi je Todorić 2004. kupio kuću u kojoj stanujem. Je li vijest plasirana s njegovim prethodnim znanjem ili ne, nisam nikad pouzdano doznao

Krajem 2011. godine izrađena je analiza Tekuća makroekonomska politika: ograničenja i perspektive. Dali smo je na uvid članovima vlade i nekim ekonomistima iz oporbe. U analizi se tvrdi da su perspektive hrvatske ekonomije iznimno loše. Prije svega zbog općeg stanja u Europskoj uniji s kontrakcijom potražnje i problemima u poslovanju banaka, a zatim i zbog rapidnog pogoršanja stanja državnih financija u zemlji. Ono zahtijeva žurnu fiskalnu prilagodbu, s preraspodjelom poreznog tereta s izravnih na neizravne poreze, kao i kredibilno smanjenje rashoda, praćeno reformama javnog sektora. HNB bi podržao restriktivniju fiskalnu politiku ekspanzivnijom monetarnom politikom. U realnoj sferi osnovni je problem nekonkurentnost u izvozu, koji treba preuzeti funkciju generatora rasta umjesto domaće potražnje. Povećanje te konkurentnosti može se postići koordiniranim djelovanjem ekonomskih politika, u okvirima stabilnog tečaja kune prema euru. U takvim uvjetima, BDP bi 2012. godine mogao stagnirati, a 2013. i 2014. počeo bi rasti po stopama između 1 i 2 posto godišnje. Odmah nakon izbora pozvao me premijer Zoran Milanović na razgovor o ekonomskoj situaciji u zemlji.

Nazočni su bili Radimir Čačić, Slavko Linić, Branko Grčić, Gordan Maras… cijeli ekonomski portfolio Vlade. Prezentirao sam im nalaze i prognoze iz Analize, a zatim se razgovor poveo i o kadrovskoj situaciji u HNB-u. Priznao sam da sam već umoran od tog posla, ali izrazio i spremnost da zbog općeg stanja u zemlji prihvatim još jedan mandat, ako to može pomoći izlasku iz krize. Bili su suglasni te me je premijer ispratio riječima „idemo zajedno“. Isti dan nazvao me je i Linić da potvrdi dogovor. Nakon toga, Europska unija tonula je u novu recesiju, dok su službeni podaci o javnim financijama za 2011. godinu pokazivali znatno veći deficit od prethodno iskazivanih, što je značilo potrebu za dodatnom fiskalnom konsolidacijom. S obzirom na to, projekcija nultog ekonomskog rasta u 2012. iz analize HNB-a izgubila je realnost. Međutim, Vlada se i dalje držala optimističkih prognoza o završetku recesije i započinjanju ponovnog ekonomskog rasta. „Putu brzog oporavka“, kako su to nazivali. Krajem svibnja na konferenciji Tržišta novca u Opatiji morao sam upozoriti na to. Govoreći tada o monetarnoj politici, istakao sam njezin ekspanzivni karakter, ali i ovisnost njezinih učinaka o ponašanju države. Prije svega u smislu formiranja mehanizama usmjeravanja emitirane likvidnosti prema proizvodnom sektoru.

Bez toga, zaključio sam, „ni bacanje novca iz helikoptera“ (tada popularna teza u svijetu) neće puno pomoći. Nakon takva izlaganja, premijer Milanović naložio je članovima Vlade da svatko u svom resoru poduzme mjere koje će rezultirati ekonomskim rastom već u toj godini i tako demantira moje „crne prognoze“. Rezultat je poznat. BDP je 2012. godine smanjen 2 posto, a industrijska proizvodnja 5 posto. Odmah po povratku u Zagreb, Vujčić me je upozorio da se obavezno javim Milanoviću vezano za moj istup u Opatiji. Nisam to učinio, braneći neovisnost institucije i pravo na javno iznošenje stručnog mišljenja. Nekoliko dana poslije, tijekom uobičajenog jutarnjeg brifinga s Reljom Martićem, zazvonio je telefon. Premijer. “Željko, odlučio sam predložiti drugog čovjeka za guvernera. Borisa Vujčića. Njegove veze s Europskom unijom su nam od velike važnosti, a on to uvjetuje mjestom guvernera. Javi se idući tjedan da popijemo kavu.” “O. K.”, kratko sam odgovorio i razgovor je završio. Naravno, nije dolazilo u obzir da idem na kavu i sudjelujem u režiranoj predstavi za javnost. Kada odlazim, otići ću na svoj način. Tih se dana u HNB-u trebala održati konferencija Svjetske banke na temu „Restoring the Luster of the European Economic Model“. Odazvao se cijeli državni vrh. Tada sam obznanio i svoj odlazak iz središnje banke. Političari nisu bili previše iznenađeni.

Očito su već bili upoznati s time, a ne bi me iznenadilo ni da je na stav nekih od njih izravno utjecao i aktualni stečaj lokalno popularne Credo banke. Račun za moje višegodišnje loše odnose s politikom i političarima konačno je stigao na naplatu. Narednih nekoliko dana telefon nije prestajao zvoniti. Zvali su me ne samo mediji nego i mnogi meni često nepoznati pojedinci. U najvećem broju slučajeva izražavali su mi priznanje za dotadašnji rad i dobre želje za budućnost. Što se tiče medija, odlučio sam ne davati izjave jer bi mi one samo otežale situaciju. Ipak, potpuna silenzio stampa nije bila moguća, a mogla je biti i kontraproduktivna. Zato sam nakon nekoliko dana prihvatio razgovor s Aneli Dragojević Mijatović, novinarkom Novog lista.

Zazvonio je telefon. Premijer Milanović. ‘Željko, odlučio sam predložiti drugog čovjeka za guvernera. Borisa Vujčića. Njegove veze s EU-om su nam od velike važnosti’

Jedini uvjet koji sam postavio bio je izbjegavati senzacionalizam. „Vraćam se u Agrokor“, kako je intervju naslovljen, označio je ujedno i kraj mog djelovanja u službi države. Bez suvišne patetike ili ogorčenosti. Tek s malo cinizma. Epilog Iako sam po zakonu imao pravo još dvanaest mjeseci primati plaću u HNB-u, jer se nisam smio zaposliti u bankarskom sektoru, nisam to želio. Nakon godišnjeg odmora vratio sam se u Agrokor. Todorić nije bio pretjerano sretan zbog toga, valjda strahujući da to može poremetiti njegove odnose s Vladom. Kako od potencijalnog posla u Goldman Sachsu nije bilo ništa, tako sam postao njegov posebni savjetnik. Radno mjesto bilo je prilično nedefinirano pa sam se prihvatio posla koji sam najbolje znao: makroekonomskih analiza. Sastavljao sam ih periodično, s opširnim grafičkim i tabelarnim prilozima. S ostalim poslovima u firmi nisam imao veze, osim što mi je u ured dolazio Damir Kuštrak da prokomentiramo aktualna ekonomska zbivanja.

Bio je to zapravo oblik sinekure u stilu: svoje si odradio, ne napadaj Vladu i mirno živi. Pretpostavljam da je negdje tako i bilo dogovoreno. Uskoro mi je rečeno da Todorić zapravo ne treba tekst analiza, da su dovoljni samo grafikoni. Tako sam, šaleći se na vlastiti račun, postao „crtač stripova“. Oko trideset slika, ažuriranih iz mjeseca u mjesec. Pomalo ponižavajuće, ali duži odmor mi je stvarno trebao. Posebno u uvjetima naglog pogoršanja zdravstvenog stanja. Zahvalan sam Todoriću što mi je to omogućio. Situacija se počela mijenjati 2015. činjenično potpuno neutemeljenim i proizvoljnim istupima saborskog zastupnika i donedavno ministra o politici HNB-a u vrijeme mog mandata. Prikupio sam izvorne tekstove koje sam napisao tijekom dvanaest godina u središnjoj banci i njih dvadesetak objavio u knjizi Ogledi u realnom vremenu. Izdavač je bio EPH Media Marijana Hanžekovića. Todoriću se to nije svidjelo i zabranio je čelnim ljudima Agrokora da dođu na promociju knjige. Istoga dana dao sam intervju Jutarnjem listu. Glavnina pitanja odnosila se na tada ponovno aktualiziranu temu koja je u knjizi samo marginalno spomenuta: krediti u švicarskim francima. Objasnio sam njihovu suštinu. U želji da dobiju konkurentniji proizvod i povećaju svoj udio na tržištu kredita, austrijske su banke 2005. godine počele nuditi takve kredite sa značajno nižim kamatnim stopama nego na kredite nominirane u eurima. Tečaj švicarskoga franka prema euru, kao i prije toga prema DEM-u, bio je dugoročno stabilan, dok je manja potražnja za švicarskim francima rezultirala i nižim troškovima valute. Uskoro su se talijanske banke zainteresirale hoće li HNB zabraniti takve poslove. Za to nije bilo nikakve pravne osnove, Zakon o obveznim odnosima načelno ih je odobravao, kao i sve druge kredite s valutnom klauzulom.

HNB nije mogao diskriminirati solidnu valutu u kojoj i sama drži ili može držati devizne rezerve, jedino su banke morale imati valutno usklađenu deviznu poziciju. Imale su je. Tada su se u ponudu uključile i banke u talijanskom vlasništvu, pa je počelo opće nagovaranje klijenata da uzimaju upravo takve kredite. HNB je mogao jedino objaviti da su ti krediti potencijalno rizičniji od kredita nominiranih u eurima, jer HNB ima instrumente braniti tečaj kune prema euru, ali nema nikakvu mogućnost utjecati na tečaj euro – franak. Zamjenik guvernera Vujčić to je izjavio u Saboru i poslije više puta u medijima. U početku se situacija razvijala dobro, pa su zadovoljni bili i klijenti i banke. A onda se svjetska financijska kriza prenijela na eurozonu. Ulagači su potražili spas u zlatu i nekim drugim valutama percipiranim kao „sigurna utočišta“, uključujući švicarski franak, što je izazvalo skok njihovih cijena. To nije odgovaralo ni Švicarskoj, pa je njezina središnja banka značajno intervenirala da održi stabilnost tečaja. U tome je samo djelomično uspjela, uz visoke gubitke na tim operacijama. Aprecijacija švicarskog franka prema euru imala je za posljedicu i njegovu aprecijaciju prema kuni. Banke, Vlada i HNB predložili su još 2011. godine način ublažavanja problema: podjelu kredita u dva dijela.

Rečeno mi je da Todorić zapravo ne treba tekst analizu, da su dovoljni samo grafikoni. Tako sam, šaleći se na vlastiti račun, postao ‘crtač stripova’. Oko trideset slika, iz mjeseca u mjesec

Prvi bi se obračunavao po fiksnom tečaju od 5,8 ili 6,0 kuna za franak i redovito bi se otplaćivao. Drugi dio obračunavao bi se po efektivnom (višem) tržišnom tečaju i njegova bi se otplata prolongirala 10 godina. HNB bi taj dio tretirao kao nerizičan plasman oslobođen rezervacija, a poduzeo bi i dodatne mjere za povećanje likvidnosti banaka. Dužnici, koje su podržale političke stranke u predizbornom razdoblju 2011. godine, nisu to prihvatili. Mnogima zainteresiranima takav odgovor nije se sviđao. Sljedeće, 2016. godine krenuo sam u realizaciju trideset godina stare ideje. Preraditi, uz uredničku pomoć Mirne Dumičić i Rogera Malonea, doktorsku disertaciju i ponuditi je uglednom izdavaču Palgrave Macmillan. Prihvatili su i objavili knjigu pod naslovom Time and Economics – The Concept of Functional Time (2017.). Pokušaj definiranja internog, funkcionalnog vremena ekonomskog sustava u kojem se on reproducira i koje je relativno u odnosu na vrijeme drugih sustava. Zbog toga dolazi do efekata diletacije vremena i kontrakcije troškova između sustava koji se relativno kreću jedan u odnosu na drugi. To je bitno i za razumijevanje pojma makroekonomske ravnoteže.

Promocija knjige održana je u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Profesor Vito Tanzi o njoj je napisao: „Vrijeme je fasciniralo neke od najvećih filozofa i fizičara, ali mu je samo nekoliko ekonomista posvetilo pažnju. Sada u ovoj neobičnoj, dubinskoj i važnoj knjizi Rohatinski pokazuje relevantne implikacije vremena na ekonomsku aktivnost.“ Paul Ormerod, izvanredni profesor na University College London, dodao je: „Rohatinski razumije fundamentalnu važnost vremena i procesa. Njegova fascinantna knjiga širi pogled na filozofiju i velike klasične ekonomiste.“ Iste godine, financijski krah Agrokora značio je za mene odlazak u mirovinu. Sada sam mogao slobodno pisati. Uz pomoć prijatelja pokrenuo sam mrežnu stranicu „Macropuls“ na kojoj sam objavio desetak tematski povezanih članaka o razvoju ekonomske situacije u Hrvatskoj. Skupljeni u cjelinu, objavljeni su početkom 2019. kao knjiga Kriza u Hrvatskoj u izdanju Naklade Ljevak. Suština razmišljanja o razvoju te situacije od 2008. do 2018. godine može se opisati ovako: Od 2015. godine započinje postupni oporavak hrvatske ekonomije po prosječnoj godišnjoj stopi rasta BPD-a od 2,5 posto. Time je, prvenstveno zahvaljujući turizmu, njegova razina krajem 2018. godine dostigla pretkriznu iz 2008. godine. Istodobno, povećan izvoz usluga i priljev sekundarnog dohotka omogućio je uravnoteženje odnosa u bilanci plaćanja, a povećana porezna osnovica i uravnoteženje proračuna konsolidirane opće države. Odlazak radno sposobnog stanovništva u inozemstvo smanjio je stopu nezaposlenosti, Hrvatskoj je „vraćen“ investicijski rejting, inflacija je niska, tečaj stabilan, dok su kamatne stope na povijesno niskoj razini. Tako hrvatska ekonomija izlazi iz desetogodišnje krize, formirajući osnove budućeg održivog, ali relativno sporog razvoja. Tijekom tog razdoblja kumulativno je izgubljena nominalna vrijednost BDP-a u iznosu od otprilike 26 milijardi eura (polovina jednogodišnjeg iznosa) i oko 180 tisuća radnih mjesta.

To je ostavilo niz ekonomskih, tehnoloških, socijalnih i demografskih posljedica koje tek treba rješavati i koje traže brži ekonomski rast. Postojeći nije dovoljan ni za plaćanje kamata i uz njega Hrvatska dugoročno ostaje po razvijenosti na samom začelju Europske unije. Pored toga, jačaju elementi monokulturne strukture nacionalne ekonomije (turističke usluge), dok je tehnološki najpropulzivnija industrijska proizvodnja još uvijek 10 posto niža nego 2008. godine. Niska inflacija nije bila ravnomjerno „distribuirana“, nego su njezini nositelji bile djelatnosti s niskom elastičnošću potražnje za njihovim proizvodima, značajnom ulogom administriranja u određivanju cijena i višim udjelom poreza u strukturi cijena. Time se dio troškova krize prebacivao s pretežito javnog na privatni sektor i stanovništvo. Uz gubitak prihoda u doba recesije, to je dodatno devastiralo bilance proizvodnog sektora, s niskim stupnjem samofinanciranja (40 posto), niskom likvidnošću i solventnošću (precijenjena vrijednost materijalne imovine) te niskom kreditnom sposobnošću. Nakon čišćenja bilanci banaka od loših potraživanja i njihove diskontne prodaje drugim financijskim institucijama, petina potraživanja banaka prema sektoru poduzeća i dalje se vodi kao nenaplativa. Poduzeća pak teže razduživanju, skromnog su investicijskog potencijala i opterećena su problemima preuzimanja poslovnog rizika.

Izdavač moje knjige ‘Ogledi u vremenu’ koju sam objavio 2015. bio je EPH Media Marijana Hanžekovića. Ivici Todoriću se to nije svidjelo i strogo je zabranio čelnim ljudima Agrokora da dođu na promociju knjige u Novinarskom domu

S druge strane, država se suočavala s problemom rigidne strukture proračunskih rashoda, zbog izostanka reformi. Za financiranje tih rashoda ona se u proteklih deset godina neto zadužila 19 milijardi eura, od čega 73 posto na domaćem tržištu. Istodobno, smanjen je udio kapitalnih rashoda u strukturi ukupnih rashoda s 13 posto na samo 6 posto. Ne može se tvrditi da su takva kretanja u sferi fiskalne politike rezultirala istiskivanjem sektora poduzeća s financijskih tržišta, ali su pojačala krizu njegova dezinvestiranja. Dijelom je to ublaženo korištenjem fondova Europske unije, ali struktura investicija iz tih fondova (kvaliteta života, malo poduzetništvo, cestovna infrastruktura) ne može biti osnova općeg i propulzivnog rasta. Što se tiče banaka, one su – zahvaljujući visokoj kapitaliziranosti i oslobađanju prethodno imobilizirane likvidnosti – održale određeni kontinuitet poslovanja do sredine kriznog razdoblja s orijentacijom na povećano kreditiranje države, nasuprot povećanom riziku kreditiranja poduzeća. Tada je visok udio nenaplativih kredita pokrenuo proces restrukturiranja bilanci banaka prodajom potraživanja i zaoštravanjem bonitetnih uvjeta odobravanja kredita. Posljedično se javlja problem transformacije depozita u kredite, pa se u bankarskom sustavu pojavljuje „višak likvidnosti“ koje banke deponiraju kod HNB-a ili rabe za povrat inozemnih izvora. Tako je, usporedo sa smanjenom profitabilnošću, od 2008. do 2018. inozemni dug banaka smanjen za više od 6,2 milijarde eura ili 60 posto.

Dakle, tijekom kriznog razdoblja formirana su značajna ograničenja u sva tri sektora (poduzeća, država, banke) koji bi trebali pokrenuti, usmjeriti i podržati investicijski ciklus u funkciji ubrzanja ekonomskog rasta i zaposlenosti. Zato je aktualna investicijska aktivnost još uvijek 20 posto niža od pretkrizne. Ključno je pitanje kako u takvim uvjetima ubrzati održivi rast i učiniti ga kvalitetnijim. Prema „ortodoksnom pristupu“ zasnovanom na Washingtonskom konsenzusu iz 1992. godine i selektivno ugrađenom u pravila Europske unije, rješenje je u daljnjoj liberalizaciji, deregulaciji, privatizaciji i stabilnosti kako bi se poboljšala investicijska klima te u strukturnim reformama. Međutim, unatrag tridesetak godina svijet se značajno promijenio u ekonomskom i geostrateškom smislu. Elegantna, ideološki obojena rješenja sve su manje efikasna, čak i za njihove kreatore. Američki protekcionizam, ali i njemačka Nacionalna industrijska strategija 2030. to najbolje pokazuju. Zato, Hrvatska treba definirati vlastitu proaktivnu ekonomsku politiku do krajnjih granica koje dopušta praksa Europske unije, kao konzistentnu kombinaciju fiskalne, monetarne i tehnološke politike te ukupne sinergije usklađenog djelovanja države i privatnog sektora, kako bi se u razvoj kanalizirali svi nacionalni resursi i na ravnopravnijoj osnovi uspostavila suradnja s inozemnim partnerima. Cilj mora biti jačanje domaće ponude u uvjetima globalne potražnje. Nužna pretpostavka za to je postojanje nacionalnog konsenzusa.

Ovdje se ne radi o ideološkom sukobu (“suverenisti” nasuprot “globalistima”), već o potrebi realnog sagledavanja stanja i prilagođavanja njemu. U tom kontekstu valja sagledavati i pitanje uvođenja eura. To je obveza koju je Hrvatska prihvatila ulaskom u Europsku uniju i koja (zajednička moneta) nedvojbeno donosi određene koristi. Međutim, činjenica je da eurozona ne funkcionira dobro i da je treba reformirati. O tome ne govore samo vrhunski ekonomisti (Stiglitz), nego i vodeći europski političari (Merkel, Macron). Zato je suštinsko pitanje u kakvu eurozonu Hrvatska želi ući i kada. To, naravno, ovisi o percepciji institucija eurozone o našoj spremnosti za taj ulazak i o ispunjavanju konkretnih kriterija, ali i o tome kakvu politiku Hrvatska namjerava voditi prije ulaska. Ako je ona „neutralna“, kao što je sada slučaj, tada treba težiti ulasku u eurozonu što prije. Ako je „intervencionistička“, tada treba zadržati monetarni suverenitet dokle god je moguće. U svemu tome problem nije znanje, nego spremnost preuzimanja rizika i hrabrost da se djeluje. Takvi stavovi nisu, naravno, bili dobro primljeni od uobičajenih oponenata iz politike, poslovnog sektora i struke. Proglasili su me intervencionistom, antiglobalistom, populistom… Za takve sam jednostavno uvijek bio i ostao persona non grata. Netko tko im, pozivajući se na opće dobro, otežava unosne poslove i relativizira njihove uspješne karijere. Približavam se 70-im godinama. Krajnje vrijeme da se prestanem baviti ekonomijom i posvetim nečemu ljepšem. Npr. online igranju šaha s protivnicima približno moje kategorije. Evo nekoliko, više-manje slučajno izabranih i po svemu prosječnih partija odigranih sredinom srpnja 2019., uz ograničenje vremena za razmišljanje na 5 minuta. Kažu da način igranja šaha govori nešto i o karakteru igrača. Bez obzira na nepreciznosti, previde i krajnji rezultat.

Komentiraj