FELJTON: Tragičan kraj dubrovačke ljepotice i druge priče o nepoznatim Hrvatima

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘(Ne)poznati Hrvati’ u kojoj Tomislav Matić piše o nepravedno zapostavljenim i zaboravljenim junakinjama i junacima hrvatske povijesti, uključujući i bivšu prvu pratilju Miss svijeta Nikicu Marinović

Fran Mihaljević (1900. – 1975.)

Štit protiv pošasti

Fran Mihaljević rođen je u Puli 1900. godine. Susjed njegove obitelji bio je glasoviti istarski političar Matko Laginja (1852. – 1930.), koji je Franu bio krsni kum. Kada je Franu bilo sedam godina, obitelj mu se preselila u Trst, u kojem je živjela do kraja Prvoga svjetskog rata, kada je taj grad došao pod vlast Italije. Potom su se odselili iz Istre te je Fran studirao medicinu u Zagrebu i Beču, završivši studij 1926. godine. Odmah poslije studija zaposlio se u zagrebačkoj Gradskoj kužnoj bolnici, koja je 1926. godine preimenovana u Bolnicu za zarazne bolesti. Njezinu je razvoju znatno pomogao Andrija Štampar (1888. – 1958.), koji je 1920-ih bio na čelu higijenskoga odjela Ministarstva narodnog zdravlja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tih je godina, primjerice, bolnica nabavila prvi rendgenski uređaj. Ipak, bilo je to vrijeme prije javnog zdravstva te su boravak u bolnici pacijenti plaćali iz svoga džepa. Jedino je najsiromašnijima trošak pokrivala gradska blagajna. Valja razumjeti da je u to vrijeme infektologija bila u svojim začecima te su se mnoge dijagnostičke metode tek počinjale primjenjivati. Mihaljević je osobitu pozornost obraćao analizi krvne slike pacijenata te je na temelju njezinih promjena procjenjivao daljnji razvoj bolesti. Revno je bilježio podatke o pacijentima, a svoje je nalaze i postupke objavljivao i predstavljao na međunarodnim liječničkim kongresima. Obavio je i prvo dijagnostičko vađenje koštane srži u ovom dijelu Europe. Mnogo je naučio od tadašnjeg primarijusa bolnice Izidora Steinhardta, posebno u vezi s brigom za pacijente. U svojim sjećanjima istaknuo je: „Mi mlađi poveli smo se za njim uvidjevši ne samo važnost njege u zbrinjavanju bolesnika, već baveći se aktivno njezinim unapređenjem.“ Poslije Steinhardtova odlaska 1939. godine, vodstvo bolnice preuzeo je Fran Mihaljević. Također je sljedeće godine, kada je na zagrebačkome Medicinskom fakultetu osnovana katedra za zarazne bolesti, jedini predavao na njoj. Međutim, nije dugo ostao ondje. Već sljedeće godine u Hrvatskoj su na vlast došle ustaše. Mihaljević se s njihovom rasističkom politikom nije mogao slagati – ta njegov učitelj, doktor Steinhardt, bio je Židov! Proglašen je politički nepoćudnim već 1941. godine te je premješten u Osijek. Ondje je ostao sve do pada ustaškog režima 1945. godine, kada se vratio na Medicinski fakultet u Zagrebu i na vodeće mjesto Bolnice za zarazne bolesti. U socijalističkoj Jugoslaviji uvelike je promicao infektologiju te je na njegov poticaj unutar Zbora liječnika Hrvatske osnovana infektološka sekcija. Svrha joj je bila edukacija bolničkog osoblja o liječenju zaraznih bolesti i ujednačavanje postupaka na svim odjelima za zarazne bolesti u Hrvatskoj. Predavao je na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, a 1957. i 1958. bio je njegov dekan. Pod njegovim ravnanjem silno se razvilo podučavanje infektologije. Tijekom tog vremena promijenio se i profil pacijenata koji su se liječili u Mihaljevićevoj bolnici – dok su u vrijeme njegova dolaska najčešći i najsmrtonosniji bili slučajevi dizenterije, tifusa i šarlaha, s vremenom su te bolesti gotovo nestale, a s druge se strane znatno povećao broj pacijenata oboljelih od hepatitisa. Na čelu Bolnice za zarazne bolesti Mihaljević je ostao sve do umirovljenja 1970. godine. U njegovo se vrijeme bolnica razvila, sagrađene su brojne nove zgrade, a stare rekonstruirane. Odmah poslije Drugoga svjetskog rata bolnica je nabavila „željezna pluća“, jedan od prvih mehaničkih respiratora, koji su omogućivali disanje paraliziranim pacijentima. On je pak i poslije umirovljenja nastavio dolaziti u bolnicu kao konzultant, sve do svoje smrti 1975. godine. Njemu u čast bolnica je 1978. godine preimenovana u Kliniku za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“.

Nikica Marinović (1947. – 2008.)

Prokletstvo ljepote

Iako u svijetu ima mnogo ženskih međunarodnih natjecanja u ljepoti, u Hrvatskoj je vjerojatno najpoznatije „Miss World“, odnosno „Miss svijeta“, i to upravo zato što su se natjecateljice iz bivše Jugoslavije, a poslije i Hrvatske, u njemu s uspjehom natjecale. Prva u tom nizu bila je Dubrovčanka Nikica Marinović, kojoj je njezina ljepota donijela (često neželjenu) slavu. Nikica Marinović nikada nije željela niti pokušavala biti slavna. Dapače, slava joj je nametnuta posve slučajno. Rođena je 1947. u Rijeci dubrovačkoj, u siromašnoj ribarskoj obitelji. U želji za boljim životom, upisala se u Ekonomsku školu u Dubrovniku. Međutim, 1966. godine njezina je ljepota „otkrivena“ i život joj se zauvijek promijenio. Naime, iako mnogi misle da postoje „službene“ titule najljepših žena na svijetu, izbori za miss u pravilu su privatne organizacije čija je svrha zarada. Tako je i s „Miss svijeta“, organizacijom koju je 1951. pokrenuo britanski showman Eric Morley (1918. – 2000.) kao reklamu za kupaće kostime. Kako bi proširio svoje carstvo, Morley je preko britanskog veleposlanika u Beogradu nagovorio jugoslavenske vlasti da dopuste organizaciju natječanja u ljepoti i sudjelovanje finalistice na međunarodnom izboru u Londonu. Vjerojatno je prvotna namjera bila privući gledatelje senzacijom jer komunističke zemlje do tada nisu bile sudjelovale u natjecanju te bi Jugoslavenka značila kuriozitet. Vlasti su pristale na Morleyjevu shemu te su 1966. preko ženskog časopisa Bazar organizirana natjecanja u svim jugoslavenskim političkim sastavnicama. U Hrvatskoj se natjecanje održavalo u Dubrovniku, ali interesa i prijavljenih djevojaka nije bilo mnogo te su organizatori po dubrovačkim ulicama tražili moguće sudionice. Posve su slučajno naletjeli na Nikicu. Ona je sama poslije izjavila da se na natjecanje nikada ne bi prijavila, ali novca je u obitelji bilo malo te je nevoljko pristala na priliku da dodatno zaradi. Nije se uopće nadala da će daleko dospjeti. Ali jest. Izabrana je za Miss Hrvatske, a potom i za Miss Jugoslavije. Kao najljepša Jugoslavenka odvedena je u London kako bi s drugim djevojkama u kupaćem kostimu paradirala pred kamerama BBC-ja u kazalištu Lyceum. U natjecanju je te godine bila 51 natjecateljica. Među njima je Nikica osvojila – drugo mjesto. Kruna je otišla Reiti Fariji iz Indije (r. 1943.). Mnogi su gledatelji bili razočarani jer su smatrali da je Nikica najljepša među sudionicima, a Jugoslavijom su odmah počele kolati teorije zavjere prema kojima su se svjetski centri moći urotili da Jugoslavenka i/ili Hrvatica ne pobijedi. Naravno, bile su to besmislice jer nikakva urota nije bila potrebna – „Miss World“ ionako je bila privatna tvrtka. Faria se pokazala prilično mudrom pobjednicom jer se poslije izbora povukla iz svijeta zvijezda i završila studij medicine. Nikica je bila jednako mudra. Nudili su joj filmske uloge, ali ih je odbila, izjavivši da nije sve za svakoga. Nakon povratka u Jugoslaviju samo je htjela živjeti normalnim životom. Međutim, i sama je bila svjesna da to nije posve moguće jer ju je londonski izbor pretvorio u nacionalnu zvijezdu. Preselila se u Beograd, u početku misleći da će to biti samo privremeno. Ostala je ondje do kraja života. Počela je raditi kao manekenka, nastupajući na modnim revijama širom Jugoslavije. Postala je „celebrity“ – pozivali su je na javne događaje, na televiziju, časopisi su tražili intervjue s njome. Ona je to najčešće nastojala izbjegavati. Radila je kao modna kreatorica i pisala o modi za ženske časopise. Dva se puta udavala, oba puta za pripadnike jugoslavenskog društva poznatih i slavnih, ali ni jedan brak nije dugo potrajao. Na kraju je ostala sama s djecom i otvorila modni butik u Beogradu. Domovinski rat zatekao je Nikicu u Beogradu. Ubrzo se našla izoliranom. Već je prije patila od depresije, ali sada je izgubila kontakt s obitelji i počela se otuđivati od ljudi. Silazna spirala depresije s vremenom ju je nadvladala. Okončala si je život samoubojstvom 2008. godine.

Nada Dimić (1923. – 1942.)

Jača od boli

Jedna od prvih hrvatskih partizanki, Ličanka Nada Dimić provela je svoj kratki život u nesigurnosti i opasnosti djelujući kao tajna agentica iza neprijateljskih linija. Ubijena je u svojoj devetnaestoj godini u zloglasnom logoru Staroj Gradiški. Nada Dimić rođena je 1923. godine u Divoselu pokraj Gospića, u obitelji ličkih Srba. Vrlo rano ostala je bez majke. Jako je voljela cvijeće, a imala je i talenta za crtanje. Bila je na glasu kao vrlo lijepa djevojka. U rodnom selu i u Gospiću pohađala je osnovnu školu, a gimnaziju u Zemunu. Nakon toga, u Zemunu je upisala Trgovačku akademiju. Izučila je stenografiju i daktilografiju, a u slobodno vrijeme pisala je pjesme. Ondje je također postala vrlo aktivnom simpatizerkom Komunističke partije, koja je u to vrijeme bila zabranjena u Kraljevini Jugoslaviji. Već s petnaest godina postala je članicom Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Potkraj 1940. sudjelovala je u studentskim demonstracijama u Beogradu, a napisala je i tekst protiv direktora svoje škole, u kojem ga je nazvala progoniteljem socijalistički nastrojenih studenata. Budući da se time razotkrila kao komunistica, uhićena je i zabranjeno joj je daljnje školovanje. Nada se preselila u Sisak i u njemu radila kao frizerka. Ondje je primljena kao prava članica u Komunističku partiju iako joj još nije bilo ni osamnaest godina. Nakon izbijanja rata i uspostave ustaške vlasti, kada je u Sisku 22. lipnja 1941. osnovan prvi partizanski odred u Hrvatskoj, Nada mu se odmah pridružila time postavši prvom hrvatskom partizankom. Pošto je ustaški režim pohvatao sve veze između partizanskog odreda i sisačkih ilegalaca, Nada se vratila u Sisak prikupljati informacije. Međutim, otkrivena je i uhićena. Kako ne bi zbog mučenja odala ostale sudionike pokreta otpora, Nada se otrovala. Na opće iznenađenje, preživjela je. Nadajući se kako će ipak uspjeti od nje dobiti informacije, ustaše su je premjestili u Zagreb na liječenje, ali su je zagrebački komunisti uspjeli izvući iz bolnice i prevesti na karlovačko područje. Ni ondje si Nada nije dopustila odmor. Budući da je imala iskustva u prerušavanju i tajnom djelovanju, poslana je u Karlovac kako bi prikupljala informacije, oružje i opremu i slala ih partizanima. Karlovački je partizanski pokret tada bio pred raspadom, u studenom ondje pogiba Josip Kraš (1900. – 1941.), po kome je kasnije nazvana najpoznatija tvornica slatkiša u Hrvatskoj, a vođa tamošnjeg pokreta otpora Marijan Čavić (1915. – 1941.) bio je zarobljen. Nada je izradila plan za njegovo oslobađanje, koje je imao voditi budući zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac (1917. – 1970.).

Holjevac je 17. studenog sa svojim partizanima provalio u Karlovac, ali nije uspio spasiti Čavića, jer su ga čuvari nedugo prije toga bili premjestili. Ipak, ovaj je napad toliko iznenadio ustaše da su nakon njega drastično pojačali kontrolu nad gradom, a za osvetu su pobili više od stotinu ljudi. Nadin je posao zbog toga postao mnogo opasnijim. Nitko nije znao komu se može vjerovati, a agenti su prisluškivali posvuda. Partizani su joj predlagali da ode iz Karlovca, ali ona je to odbila. Zahvaljujući dijelom i njezinu ostanku, Karlovac je postao jednim od glavnih punktova za spašavanje ljudi s područja ustaške vlasti prelaskom među partizane, a ona ih je osobno izvodila iz grada. Ipak, njezin ples po oštrici noža nije mogao trajati vječno. Na početku prosinca 1941. uhitili su je na izlazu iz grada. Nije se predala bez borbe. Izvukla je iz torbice pištolj i ubila jednog agenta, a drugog ranila prije nego što su je svladali. Kad su shvatili tko im je pao u ruke, ustaše su je dovezli u Zagreb i dva ju mjeseca mučili, jer Nada nije odgovarala ni na jedno pitanje – čak im nije rekla ni kako se zove te do kraja nisu bili sigurni je li to doista ona. S velikim su joj entuzijazmom čupali nokte i palili šake i stopala, ali su od nje dobili samo vrištanje. Na kraju su je odlučili poslati umjetnicima mučenja u koncentracijskom logoru Staroj Gradiški. U logoru je Nada glumila živčani slom kako bi se barem privremeno spasila od mučenja. Međutim, uskoro je oboljela od tifusa, koji je masovno kosio logoraše. Poslana je u zloglasnu logorsku bolnicu, koja je zapravo bila masovno stratište. Ondje je vjerojatno ubijena u ožujku 1942. Bilo je to manje od pet mjeseci prije njezina devetnaestog rođendana.

Zlata Bartl (1920. – 2008.)

Teta Vegeta

Svatko voli dobro jesti, a oni koji ne znaju kuhati prisiljeni su plaćati kuhare. Odnosno, barem su nekad bili. Dvadeseto stoljeće omogućilo je svakomu pristup instantnoj hrani, koju svatko može skuhati u nekoliko minuta. Rad vrijednih kemičara poput Zlate Bartl omogućio je i neiskusnima i užurbanima pristup ukusnu i jeftinu jelu. Zlata Bartl rođena je u mjestu Dolcu pokraj Travnika u današnjoj Bosni i Hercegovini, koje je svijetu dalo velikog književnika Ivu Andrića (1892. – 1975.). Pošto je 1938. godine u Sarajevu završila školovanje, otišla je u Zagreb na studij prirodnih znanosti na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu, na kojem je diplomirala 1942. godine. Prvo radno mjesto dobila je u sarajevskoj gimnaziji. Međutim, njezin boravak ondje nije potrajao jer je zbog sudjelovanja u ustaškom pokretu poslije Drugoga svjetskog rata osuđena na osam godina zatvora i trajan gubitak građanskih prava. U zatvoru je oboljela od tuberkuloze kralježnice te je već 1946. godine oslobođena. U ratu je izgubila zaručnika te se nikada nije udavala. Zlata Bartl nije dopustila da ju težak život slomi. Naprotiv, odlučila je svoju ljubav prema kemiji staviti u službu čovječanstva. Godine 1955. dobila je posao u kemijskom laboratoriju koprivničke „Podravke“. U to je vrijeme ta tvornica tek nedavno bila proširila svoj proizvodni asortiman, jer se do kraja 1940-ih bavila isključivo voćem. Tek je pedesetih godina 20. stoljeća počela proizvodnja dodataka hrani i drugih proizvoda. Bilo je to vrijeme kada je u svijetu, zbog nestašice hrane poslije Drugoga svjetskog rata i nagla rasta stanovništva, nastala golema potreba za hranom koju je lako transportirati i koja može dugo ostati jestivom. Europa je neko vrijeme živjela od američkih konzervi. Također, život se znatno ubrzao, a sve se više žena zapošljavalo te su se malobrojni mogli posvetiti dugotrajnoj pripremi hrane. Popularnima su postala jela koja se moglo skuhati brzo – tako je u Japanu Momofuku Ando (1910. – 2007.) 1958. godine izumio instantne rezance, danas dobro poznati ramen. Ni Hrvatska nije zaostajala za ovim trendovima. Zlata je bila svjesna da je drugdje u svijetu dehidrirana hrana hit te je u „Podravci“ okupila ekipu koja se intenzivno bavila njezinim razvojem. Tako je već 1957. počela proizvodnja instantnih juha, popularnih „juha iz vrećice“. Bili su to gotovi proizvodi, već začinjeni, kojima je samo trebalo dodati vodu. Međutim, upravo je instantna juha Zlati dala ideju. Naime, ako je ljudima bitno da njihovu hranu bude brzo i jednostavno pripraviti, zašto bi tratili vrijeme na začine? Osim toga, što je s onima koji nemaju kuharskog iskustva? Ne bi li cijenili kad bi netko iskusan umjesto njih začinio jelo? Na tom je tragu Zlata 1959. izumila proizvod koji je dio hrvatske opće kulture i čiji je okus vjerojatno svakome s ovih prostora najprepoznatljiviji – Vegetu. Mješavina dehidriranog povrća i soli, vrlo nalik na instantnu juhu, koja može i najgore jelo učiniti mirisnim i privlačnim, gotovo je preko noći postala omiljenom jer je omogućila i najsiromašnijima i najzaposlenijima da preko noći postanu kuharskim majstorima. Već nekoliko godina pošto je izumljena, proizvodnja Vegete mjerila se u desecima tona. Ubrzo je počeo i njezin izvoz te je postala jednim od najuspješnijih hrvatskih proizvoda u povijesti. Mnogi još pamte legendarnu promidžbenu televizijsku emisiju „Male tajne velikih majstora kuhinje“, pokrenutu 1974. godine, u kojoj je šef kuhinje Stevo Karapandža svakom jelu dodavao po žlicu Vegete. Zahvaljujući njezinu izumu, Zlatu su s naklonošću zvali „teta Vegeta“. Nastavila je raditi u „Podravci“ do umirovljenja 1976. godine, a do kraja je života ostala živjeti u Koprivnici. Umrla je u dubokoj starosti 2008. godine. Zlata Bartl stekla je tijekom života brojna priznanja za svoj rad. Republika Hrvatska dodijelila joj je Red Danice s likom Nikole Tesle, a njezina je „Podravka“ 2001. godine osnovala Zakladu prof. Zlate Bartl za stipendiranje studenata. Međutim, sama je isticala da joj je najveće postignuće upravo Vegeta. Mnogi će, poslije slasna jela, potvrditi da je to bez sumnje istina.

Franjo Fuis (1908. – 1943.)

Sve za dobru priču

Istraživačko novinarstvo opasan je posao, bilo da je riječ o istraživanju političkih skandala ili egzotičnih zemalja. Franjo Fuis jedan je od njegovih utemeljitelja u Hrvatskoj. Iako je bio svestran novinar i pisac, specijalizirao se za društvene slojeve koji žive u najcrnjoj bijedi. Primjenjivao je metode kao iz pustolovnih filmova – izlazio je na teren, prerušavao se i imao svoje „kontakte“ iz svijeta podzemlja. Upravo je zato bio jedan od najpopularnijih novinara međuratne Hrvatske. Franjo Fuis rođen je 1908. godine u Golom Brdu, naselju koje je danas u sastavu grada Virovitice, u siromašnoj obitelji. Otac mu je bio radnik u pilani. Od četvero braće jedino je Franjo mogao upisati srednju školu, ali je u njoj ostvario vrlo loš uspjeh. Od toga ipak nije bilo veće štete jer u školi nije dugo ostao. Godine 1921. pobjegao je od kuće i pridružio se nekoj cirkuskoj družini. Nekoliko je godina putovao s cirkusom, nastupao u ringu i snalazio se kako je mogao. Kući se Franjo vratio tek oko 1924. godine, a tri godine poslije upisao se u vojnu školu i pridružio jugoslavenskoj ratnoj mornarici. Ondje je, među ostalim, naučio upravljati avionom, a završio je i tečaj radiotelegrafije. U to je vrijeme počeo pisati i svoje prve novinske članke, koje je objavljivao u zagrebačkim časopisima Omladina, Kulisa i drugdje pod pseudonimom Fra Ma Fu, što je bilo skraćenica za njegovo puno ime, Franjo Martin Fuis. U početku je objavljivao fantazijske novele i poeziju, a u životu je napisao niz knjižvenih djela – čak i jednu dramu (U ime čovječanstva). Ipak, najviše je uspjeha postigao svojim reportažama, u koje je prenio mnogo svojega književnog talenta, učinivši ih uzbudljivima poput romana. Njegovi su radovi, posebice pjesme, postali iznimno popularnima, osobito među ženskom publikom, te su u redakcije pristizala ljubavna pisma upućena tajanstvenom Fra Ma Fuu – uzaludno jer je Fuis u Dalmaciji već imao djevojku. Bio je toliko popularan da je Kulisa 1934. objavila njegova djela kao knjigu pod naslovom Tajna svjetionika Sv. Luke. Iste se godine preselio u Zagreb i oženio te počeo raditi za zagrebački dnevni list Novosti. U međuvremenu je završio školu i stekao rang podčasnika.

Fuisa je njegov list poslao na teren, da obilazi Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u potrazi za zanimljivim pričama i ljudima. Najviše je putovao pješice i biciklom. Osim što je pisao tekstove, svoje je subjekte i fotografirao – neke od njih čak u boji – te je jedan od prvih hrvatskih fotoreportera. Posebno se zauzimao za siromašne i prosjake, bilježio je njihovu bijedu i predočavao je hrvatskoj javnosti. Imao je dara za senzaciju, vjerojatno uvježbanog tijekom cirkuskih dana, a pisao je patetičnim stilom, nastojeći čitatelje emocionalno angažirati. Godine 1935. proveo je veliko istraživanje zagrebačkog polusvijeta. Odijevao bi se u prosjaka i povlačio uličicama i krčmama, osobito po Trešnjevci, koja je tada bila izrazito siromašan dio grada. Razgovarao je sa siromasima i njihove priče objavljivao u ciklusu članaka Niz strminu bijede. S mnogima se od njih i sprijateljio i poslije nastavio družiti, a oni bi mu javljali kada bi se u njihovu svijetu događalo nešto zanimljivo što bi mogao zapisati, poput skupštine prosjaka i skitnica 1936. godine. Zabilježio je kako se sa skitnicama grijao na željezničkom kolodvoru te kako su se prosjaci već onda žalili da im konkurenciju prave oni koji su zapravo prilično dobrostojeći, a prošnjom okreću velike novce. Njegove su priče bile iznimno popularne jer je dobrostojećim Zagrepčanima svijet slamova bio dalek poput Afrike. Također, njegov je rad bio revolucionaran za tadašnje hrvatsko novinarstvo jer Fuis nije bio novinar gospodin koji piše o saborskim sjednicama i kazališnim predstavama, nego novinar istraživač, koji se zavlači u jarke i ušljiva prenoćišta i iz njih izvlači svoje priče. Kada je Drugi svjetski rat došao u Zagreb, Novosti su prestale izlaziti. Fuis je ustaškom režimu bio sumnjiv te su ga optuživali za komunizam i bacali u zatvor. Ako prije i nije bio komunist, poslije toga je to svakako postao. Osnovao je ilegalnu grupu „Galeb“ i povezao se s partizanima te im prosljeđivao informacije iz Zagreba. Potkraj 1943. odlučio je i osobno otići u partizane te je sa zagrebačkog aerodroma malim avionom odletio prema Otočcu. Međutim, iznad Plitvičkih jezera zaletio se u drveće i poginuo.

Deveta umjetnost

Fuis je bio svestran pisac, ali nije bio elitist. Ponajprije je bio pisac za mase, za široku publiku. Osim u novinskim člancima, njegov talent za ovladavanje pozornošću čitatelja izišao je na vidjelo još u jednom žanru – stripu. Od 1935. godine pisao je scenarije za stripove, koji su izlazili u njegovim matičnim Novostima, a crtao ih je legendarni Andrija Maurović (1901. – 1981.). Neke od doživljaja glasovita Starog Mačka napisao je upravo on. Njih su dvojica objavljivali stripove i u drugim časopisima, a zajedno su uređivali časopis Mickey strip. Fuis je u njemu objavljivao avanturističke pripovijetke.

Antun Masovčić (1889. – 1948.)

Ante u Parizu

Antun Masovčić vjerojatno je danas najpoznatiji kao tajanstveni gospodin u cilindru, s monoklom, rukavicama i gospodskim štapom – oličenje pred ratne europske zlatne mladeži – na slici Miroslava Kraljevića (1885. – 1913.). Iako portret otkriva samo jedno njegovo lice, on ih je imao mnogo te je među ostalim bio i prvi hrvatski filmski redatelj. Masovčić je rođen u Sinju 1889. godine. Njegova je obitelj bila imućna te je mladog Antuna poslala na studij u Pariz, grad Moulin Rougea, stjecište boema i umjetnika, među kojima su bili i Tin Ujević (1891. – 1955.) i Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.), ali ponajviše gospoda željna dobrog provoda – primjerice, engleski kralj Eduard VII. (vladao od 1901. do 1910.). Bio je zloglasan po svojem revnu pohađanju pariških bordela. Pariz je dočekao mladog Sinjanina raširenih ruku. Vrlo visok, markantan i zgodan, postao je zvijezdom tamošnjeg društva. Upravo je u Parizu Kraljević susreo i portretirao Masovčića 1912. godine. Njegovi crteži pokazuju Masovčića u veselom društvu prostitutki te nema sumnje da su se njih dvojica dobro provodili. Osim što je u Parizu studirao i zabavljao se, Masovčić je upao u kazališno društvo te je u Zagreb slao svoje kritike kazališnih predstava. List Obzor imenovao ga je svojim službenim kazališnim dopisnikom. To mu je omogućilo besplatan ulaz u sva kazališta, a kazališne uprave isprsile su se da udovolje mladom kritičaru, koji je svoje hrvatsko ime i prezime zamijenio „svjetskijima“ – predstavljao se kao Arsène Massoff. Družio se s glumcima i umjetnicima, a u jedne poljske glumice bio je posebno dobrodošao. Prije Prvoga svjetskog rata Masovčić se vratio u Hrvatsku i nastanio u Zagrebu, u kojem je na temelju svojega iskustva kazališnoga kritičara dobio posao tajnika Hrvatskoga narodnog kazališta. Ondje se počeo zanimati za novu granu umjetnosti – film. Iako je u Zagrebu već 1896. održana prva kinopredstava, u Hrvatskoj su se od tada snimali samo kraći dokumentarni filmovi. Masovčić je odlučio promijeniti to te je 1917. godine u produkciji Croatia filma režirao film Brcko u Zagrebu, ovaj put pod pseudonimom Arsen Maas. Bio je to prvi hrvatski igrani film. Međutim, poslije rata morao je ozbiljno promisliti o svojem daljnjem životu. U međuvremenu se i oženio glumicom, nekom Olgom. Više nije bilo mjesta za studentsko veseljaštvo i boemski život. Zaposlio se u uredu za tisak novonastale Primorske banovine sa sjedištem u Splitu, u kojem je uređivao list Glasnik Primorske banovine. I dalje je bio elegantan i običavao je ukusno se odijevati, ali više nije bilo njegove nekadašnje ekstravagantnosti. Suvremenici ga pamte kao tihog i melankolična čovjeka, punog tuge za minulim vremenima. I u vrijeme ustaške vlasti Masovčić je ostao u državnoj službi. Poslije Drugoga svjetskog rata, Masovčić je novoj, komunističkoj vlasti vjerojatno bio nepoželjan zbog svojih veza s ustašama – njegov nećak ostao je do kraja vjeran režimu i poginuo je na Bleiburgu. Antun je od nove vlasti dobio posao u Muzeju hrvatskih starina u Kninu, ali bila je to sjena nekadašnje slave. I sam je Masovčić bio tek sjena nekadašnjeg dendija. Umro je 1948. godine ne ostavivši za sobom potomke.

Masovčić je režirao prvi hrvatski igrani film 1917. godine Brcko u Zagrebu

Dosadu zagrebačke filmske scene Masovčić je očito smatrao neprihvatljivom, posebice poslije iskustava Pariza – francuski redatelj Georges Méliès (1861. – 1938.) još je 1902. godine snimio prvi znanstvenofantastični film, a u Hrvatskoj ni desetljeće poslije nitko nije snimio ni običan igrani film! Brcko u Zagrebu nastao je prema scenariju kazališnoga redatelja i glumca Arnošta Grunda (1866. – 1929.), koji je u njemu odigrao i glavnu ulogu. U filmu je bila riječ o provincijalcu koji dolazi u Zagreb željan dobrog provoda i, očekivano, pri tome doživljava razne neuspjehe. Nažalost, film je izgubljen te su o njemu ostala samo svjedočanstva suvremenika koji su ga tada gledali. Prema njihovim riječima, bio je prilično smiješan.

Komentiraj