FELJTON: Putinov autoritarni oblik vladavine stigao je do Amerike

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Put do neslobode’ u kojem američki povjesničar Timothy Snyder analizira kako se iz Rusije, nakon Putinova dolaska na vlast, diljem svijeta počeo širiti politički sustav temeljen na iluzijama i represiji

Demokratska društva umiru kada ljudi prestanu vjerovati da je glasanje važno. Pitanje ne glasi održavaju li se izbori, nego jesu li slobodni i pošteni. Ako jesu, demokracija stvara dojam vremena, očekivanja budućnosti koje umiruje sadašnjost. Značenje svakih demokratskih izbora zapravo je obećanje o sljedećim izborima. Očekujemo li da će se održati i novi smisleni i svrsishodni izbori, znamo da ćemo idući put moći ispraviti pogreške, za koje dotada krivimo ljude koje smo izabrali. Na taj način demokracija ljudske mane pretvara u političku predvidljivost, te nam pomaže da vrijeme doživljavamo kao kretanje naprijed, u budućnost na koju imamo određeni utjecaj. Počnemo li smatrati da su izbori tek nekakav obred podrške koji se ponavlja, demokracija gubi smisao.

Sama je bit ruske vanjske politike strateški relativizam: Rusija ne može ojačati, pa mora oslabiti druge. A to je najjednostavnije postići tako da drugi postanu sličniji Rusiji. Umjesto da se pozabavi svojim problemima, Rusija ih izvozi: a jedan je od njezinih temeljnih problema izostanak načela prijenosa vlasti. Rusija se protivi europskoj i američkoj demokraciji kako bi zajamčila da Rusi neće vidjeti da bi demokracija mogla funkcionirati kao načelo prijenosa vlasti u njihovoj zemlji. Rusi trebaju s nepovjerenjem pristupati drugim sustavima, jednako kao što tako pristupaju i svojem sustavu. Ako je rusku krizu prijenosa vlasti uistinu moguće izvoziti – ako Sjedinjene Države mogu postati autoritarnim sustavom – tada će sami ruski problemi, iako neće biti riješeni, u najmanju ruku izgledati normalno. Pritisak na Putina tako bi se smanjio. Da je Amerika onakav blistav svjetionik demokracije kakvim je njezini građani ponekad zamišljaju, njezine bi institucije bile neusporedivo manje osjetljive i izložene ruskome kiberratovanju. Iz perspektive Moskve, američka ustavna struktura stvorila je oblike ranjivosti koji su bili vrlo privlačni i dovodili u iskušenje. Zbog očitih nedostataka američke demokracije i američke vladavine prava, bilo je još lakše intervenirati u američke izbore.

Vladavina prava iziskuje da vlada nadzire nasilje, kao i da stanovništvo očekuje da je vlada to u stanju činiti. Postojanje oružja u američkome društvu, koje nekim Amerikancima može izgledati kao prednost, Moskvi je izgledalo kao nacionalna slabost. Godine 2016. Rusija se izravno obratila Amerikancima, govoreći im da kupuju i služe se oružjem, samo pojačavajući retoriku Trumpove kampanje. Trump je pristaše pozvao da u slučaju izbora Hillary Clinton protiv nje upotrijebe prava koja su im zajamčena Drugim amandmanom, što je bila neizravna, ali i vrlo jasna sugestija da je trebaju ubiti. Ruska kiberkampanja bila je vrlo gorljiva u vezi s pravom Amerikanaca da nose oružje, slavila je Drugi amandman i pozvala Amerikance da se boje terorizma i da kupuju vatreno oružje kako bi se zaštitili.

U međuvremenu su ruske vlasti surađivale s američkim zagovornicima nošenja oružja u stvarnome svijetu. Jedna ruska skupina pod nazivom Pravo na nošenje oružja njegovala je veze s udrugom National Rifle Association (NRA). Cilj je bio utjecati na događaje u Sjedinjenim Državama: kao što su njezini članovi znali više nego dobro, Rusi pod aktualnim režimom ni u snu neće imati pravo na nošenje oružja. Dvoje istaknutih članova ruske skupine Pravo na nošenje oružja, Maria Butina i Aleksandar Toršin, ujedno su bili članovi i američke NRA-e. Butina je kao studentica na jednome američkom sveučilištu bila suosnivačica tvrtke, s jednim Amerikancem, koja je tijesno surađivala s vodstvom NRA-e. Toršin je bio zaposlenik ruske središnje banke za kojim je Španjolska bila raspisala tjeralicu zbog pranja novca. U prosincu 2015. predstavnici NRA-e posjetili su Moskvu, gdje su se sastali s Dmitrijem Rogozinom, radikalnim nacionalistom i zamjenikom premijera koji je bio pod američkim sankcijama.

U veljači 2016. godine Maria Butina izvijestila je iz Sjedinjenih Država Toršina da je „Trump (član NRA-e) doista za suradnju s Rusijom“. Toršin se tog svibnja u Kentuckyju sastao s Donaldom Trumpom mlađim. Istog mjeseca NRA je i službeno podržala Trumpa i njegovoj kampanji u konačnici dala oko 20 milijuna dolara. U međuvremenu, službeni stav te organizacije prema Rusiji doživio je zanimljivu preobrazbu. Tijekom cijele 2015. godine NRA se žalila da je američka politika prema Rusiji previše popustljiva. Nakon što se NRA povezala s Rusijom, organizacija je zauzela dijametralno suprotan stav. Ruska potpora NRA nalikovala je na njezinu potporu desničarskim paravojnim snagama u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj. Nakon što je Trump preuzeo predsjedničku funkciju, NRA se počela oglašavati vrlo agresivno, u jednoj videoobjavi navodeći da im je „sljedeća meta“ The New York Times. S obzirom na to da je NRA podržala i financirala Trumpa, da je bila riječ o organizaciji koja zagovara nošenje oružja i da je Trump medije nazvao „neprijateljem“, to je bilo teško protumačiti nekako drukčije, a ne kao prijetnju. Demokracija počiva na slobodnoj razmjeni ideja, pri čemu „slobodno“ znači „bez prijetnje nasiljem“. Jedan od važnih znakova urušavanja vladavine prava upravo je uspon paravojnih snaga i njihovo stapanje s vlašću.

Godine 2016. najočitija slabost američke demokracije bio je nerazmjer glasanja i rezultata. U većini demokratskih društava bilo bi nezamislivo da izbore izgubi kandidatkinja koja je dobila nekoliko milijuna glasova više od suparnika. A takve stvari događaju se redovito na američkim izborima, zahvaljujući neizravnom i približnom izbornom sustavu, tzv. „elektorskim glasovima“. Američki elektori određuju pobjednika tako što zbrajaju elektorske glasove država, a ne broj pojedinačnih glasova. Savezne države imaju određeni broj elektorskih glasova ne u skladu s brojem stanovnika, nego u skladu s brojem izabranih saveznih predstavnika. Budući da sve države imaju po dva senatora, države s manje stanovnika imaju nerazmjeran broj elektorskih glasova. Pojedinačni glasovi u malim državama tako znače daleko više nego pojedinačni glasovi u velikim državama. Istodobno milijuni Amerikanaca na raznim američkim teritorijima (za razliku od saveznih država) uopće nemaju pravo glasa. Portoriko ima više stanovnika nego dvadeset jedna od pedeset američkih saveznih država, ali tamošnji američki građani nemaju baš nikakav utjecaj na predsjedničke izbore.

U veljači 2016. Maria Butina izvijestila je iz SAD-a Toršina da je ‘Trump (član NRA-e) doista za suradnju s Rusijom’. Toršin se tog svibnja u Kentuckyju sastao s Donaldom Trumpom mlađim

Američke savezne države s manjim brojem stanovnika također su silno prezastupljene u Senatu, gornjem domu Kongresa. Najveća savezna država ima oko osamdeset puta više stanovnika od najmanje, ali svaka od njih ima po dvoje senatora. Donji dom američkog Kongresa, Zastupnički dom, izabire se u izbornim jedinicama koje se često iscrtavaju tako da to pomogne ovoj ili onoj stranci. U međuratnoj Jugoslaviji izborne jedinice nacrtane tako da idu u korist najbrojnije etničke skupine nazivale su se „vodenim jedinicama“. U Sjedinjenim Državama, taj postupak ima naziv „gerrymandering“. A zbog njega demokratski glasači u Ohiju ili Sjevernoj Karolini u biti imaju pola, odnosno trećinu izgleda da izaberu predstavnika u Kongresu u odnosu na republikanske glasače. Građani nemaju ravnopravne glasove.

Iz američke perspektive, sve to može izgledati kao obična i nevažna tradicija, tek kao pravila političke igre. Iz perspektive Moskve, taj sustav izgleda kao slabost koju treba iskoristiti. Kad manjinski predsjednik i manjinska stranka upravljaju izvršnom i zakonodavnom komponentom vlasti, moguće ih je namamiti u politiku u kojoj pobjeda ne ovisi o konkretnim stavovima i potezima koji zadovoljavaju većinu, nego o dodatnom ograničavanju prava glasa. Strana vlada koja može postići to da sustav bude malo manje reprezentativan pojačava upravo takvo iskušenje i sustav blago naginje u smjeru autoritarnoga. Ruska intervencija u američke izbore 2016. nije bila tek pokušaj da se izabere određenu osobu, nego i primjena pritiska na cijelu strukturu. Pobjeda kandidata koji je imao rusku potporu mogla je biti manje važna, dugoročno gledano, od evolucije sustava kao cjeline koji se tom promjenom udaljio od demokracije.

Kada je Rusija djelovala protiv američke demokracije, američki sustav već je postajao manje demokratičnim. Početkom drugog desetljeća 21. stoljeća, kada se novi sustav učvrstio u Rusiji, američki Vrhovni sud donio je dvije važne odluke koje su Sjedinjene Države malo premjestile u smjeru autoritarnoga sustava. Godine 2010. sud je presudio da „novac govori“: da su korporacije pojedinci i da je njihovo trošenje na kampanje zapravo sloboda govora koju jamči Prvi amandman na Ustav Sjedinjenih Država. To je stvarnim tvrtkama, lažnim tvrtkama i raznoraznim lažnim građanskim udrugama i organizacijama dalo pravo utjecati na političke kampanje i, u biti, pokušati kupiti izbore. Odluka je ujedno utrla put Trumpu da ustvrdi, što je i učinio, da u sklopu američke oligarhije Amerikanci mogu biti sigurni jedino ako izaberu vlastitog oligarha: njega. Trump je zapravo bio stvorenje ruskoga kiberrata koje nikada nije pokazalo da doista ima konkretniji novac. Ali njegova argumentacija o oligarhiji bila je uvjerljiva u političkoj atmosferi u kojoj su američki glasači počeli smatrati da je novac važniji od njihovih sklonosti.

Godine 2013. Vrhovni sud utvrdio je da rasizam u Sjedinjenim Državama više nije problem i donio odluku čije su posljedice dokazale lažnost te premise. Zakon o glasačkim pravima iz 1965. tražio je od saveznih država u kojima je kroz povijest bilo onemogućavanja glasanja Afroamerikancima da za izmjene glasačkih zakona zatraže odobrenje sudova. Nakon što je Vrhovni sud odlučio da to više nije nužno, američke države odmah su počele onemogućavati glasanje Afroamerikancima (i drugima). Širom američkoga Juga počela su nestajati glasačka mjesta, često bez ikakva upozorenja, neposredno uoči izbora. Dvadeset dvije američke države donijele su zakone za otežavanje glasanja Afroamerikanaca i osoba hispanskog podrijetla – zakona koji su imali materijalni utjecaj na predsjedničke izbore 2016. godine.

Na izborima 2016., u saveznoj državi Ohiju, u okruzima u kojima se nalaze veliki gradovi glasalo je oko 144 000 osoba manje nego četiri godine prije. Godine 2016. na Floridi je 23 % Afroamerikanaca ostalo bez mogućnosti glasanja jer su bili kazneno osuđivani. A među kaznenim djelima na Floridi ima i takvih zločina kao što su puštanje balona s helijem i vađenje kratkorepih jastoga. Godine 2016. u Wisconsinu je glasalo šezdesetak tisuća ljudi manje nego na prethodnim predsjedničkim izborima. Glavnina manjka zabilježena je u gradu Milwaukeeju, gdje živi najviše Afroamerikanaca u toj saveznoj državi. Barack Obama osvojio je 2012. Floridu, Ohio i Wisconsin. Trump je 2016. osvojio sve te tri države s vrlo malom prednošću, Wisconsin za samo 23 000 glasova.

Američki međurasni odnosi pružili su ruskim kiberratnicima očitu metu. Rusija je otvorila stranicu na kojoj je raspaljivala emocije prijatelja i članova obitelji policajaca ubijenih na dužnosti, zatim stranicu koja je iskorištavala emocije prijatelja i članova obitelji Afroamerikanaca koje je ubila policija, pa stranicu na kojoj su se prikazivali crnci s oružjem, stranicu koja je poticala crnce da se pripreme za napade bijelaca, stranicu na kojoj su se lažni crnački aktivisti služili sloganom bjelačkih supremacista, kao i stranicu na kojoj su lažni crnački reperi bračni par Clinton nazivali serijskim ubojicama. Rusi su iskoristili i prosvjede američkih Indijanaca protiv cjevovoda koji je prelazio preko jednoga groblja. Iako poruke u toj kampanji ponekad očito nisu pisali autohtoni ljudi s terena (tako je, primjerice, reklamiranje ruske votke koje su provodili indijanski aktivisti bilo jednostavno nezamislivo), te su stranice stjecale sve više pratitelja.

Rasna pripadnost Baracka Obame bila je važna u ruskoj popularnoj kulturi. Godine 2013. jedan je zastupnik u ruskome parlamentu na društvenim medijima podijelio fotošopiranu fotografiju na kojoj Barack i Michelle Obama čeznutljivo gledaju bananu. Povodom rođendana Baracka Obame 2014. ruski su studenti u Moskvi na zgradu američkog veleposlanstva projicirali laserski light-show u kojem je prikazan kako izvodi felaciju na banani. Godine 2015. jedan lanac samoposluga prodavao je kartonske izreske s prikazom dviju odraslih čimpanza i Obaminim licem umjesto lica bebe čimpanze. Godine 2016. jedan je lanac autopraonica obećavao da će „isprati sve crnilo“, smisao nedvosmisleno objašnjavajući i slikom prestrašenog Obame. Godina 2016. po kineskome je kalendaru bila godina majmuna. Rusi su se često služili tim izrazom da označe posljednju godinu Obamina mandata. Popularna ruska medijska kuća LifeNews, primjerice, jedan je članak naslovila „Zalupimo vrata godini majmuna“, uz fotografiju američkog predsjednika, kako ne bi ostalo nimalo sumnje u pravo značenje tih riječi.

Rusi su 2016. razmišljali o predsjedničkoj utrci. Ruski vođe te su godine imali priliku promatrati kako utrka otvara silan jaz između izvršne i zakonodavne sastavnice američke vlasti. U veljaču je umro jedan od devetero sudaca Vrhovnog suda. Vođa republikanske većine u Senatu, Mitch McConnell, jasno je dao do znanja da Senat neće ni razmatrati nikoga koga nominira Barack Obama. Time je prekršena jedna od najvažnijih konvencija savezne vlasti u Sjedinjenim Državama, a na nju su se osvrnuli i u Moskvi. Ruski mediji s pravom su ukazali na „paradoksalnu situaciju“ u kojoj predsjednik ne može ostvariti svoja uobičajena prava. Pozornosti Kremlja nije promaknulo ni to što su republikanski vođe u Kongresu, gotovo godinu prerano, objavili da Barack Obama više nema uobičajena prava i povlastice predsjednika Sjedinjenih Država. U tom trenutku Rusija je počela hakirati e-poštu demokratskih političara i aktivista.

U lipnju 2016. Paul Ryan, republikanski predsjednik Zastupničkog doma, raspravljao je o Rusiji s kolegama republikanskim kongresnicima. Vođa republikanske većine Kevin McCarthy izrazio je mišljenje da Donalda Trumpa plaća Rusija. Ryan je reagirao tražeći da se takve sumnje zadrže „unutar obitelji“: sramota u stranci bila je važnija od narušavanja suvereniteta zemlje. Mogućnost da bi kandidat za predsjednika (kojeg još nije bila nominirala ni stranka) mogao biti plod djelovanja neke strane sile brinula ih je manje od neugodne konferencije za novinare na kojoj bi republikanci građanima rekli na što i sami sumnjaju. Takva razina stranačkih podjela, pri kojoj je neprijatelj suparnička stranka, dok se vanjski svijet zanemaruje, izaziva ranjivost koju će lako iskoristiti neprijateljski nastrojeni čimbenici iz tog vanjskog svijeta. Sljedećeg mjeseca Rusija je počela objavljivati hakirane e-poruke demokratskih političara i aktivista. Ako je Moskva računala na to da republikanski vođe neće odmah priskočiti u obranu demokratskih kolega od kibernapada iz inozemstva, pretpostavka je bila točna.

Američki međurasni odnosi bili su metom ruskih kiberratnika, Rusija je otvorila i stranicu na kojoj su lažni crnački reperi Clintonove nazivali serijskim ubojicama

Kada su republikanci shvatili da Rusija napada Sjedinjene Države, žestoko strančarenje pretvorilo se u zdvojno poricanje, a potom i u suučesništvo u nečinjenju. Tog rujna McConnell je slušao kako čelni ljudi američkih obavještajnih službi izvještavaju o ruskome kiberratu, ali je izrazio sumnju u njihovu istinitost. Nije poznato što su ti čelnici rekli, ali malo je vjerojatno da se to bitno razlikovalo od njihove kasnije službene izjave: „Procjenjujemo da je ruski predsjednik Vladimir Putin zapovjedio provođenje kampanje utjecanja na američke predsjedničke izbore. Cilj Rusije bio je potkopati vjeru javnosti u američki demokratski proces, ocrniti državnu tajnicu Clinton i naškoditi njezinim izgledima za to da je izaberu i da eventualno dođe na čelo zemlje.“ McConnell je dao do znanja da će republikanci obranu Sjedinjenih Država od ruskoga kiberrata smatrati pokušajem da se pomogne Hillary Clinton. U tom trenutku Rusija je u Sjedinjenim Državama djelovala već dulje od godine. Nakon što je McConnell ruski napad okarakterizirao kao strančarenje, to se djelovanje proširilo. Odmah je počela masovna ofenziva ruskih botova.

U tom presudnom trenutku nije bilo jasno tko ima više utjecaja na Republikansku stranku: njezini ljudski vođe ili ruski roboti. Kad su se pojavili neoborivi dokazi o tome da Trump smatra primjerenim spolno zlostavljati žene, McConnell je od njega zatražio da se ispriča. Ali ruski botovi i trolovi odmah su se dali na posao da obrane Trumpa od tih optužaba i da Amerikance usmjere prema objavi e-poruka krivotvorenih kako bi se promijenila tema. Moskva je napadala, a Kongres odbijao braniti zemlju. Obamina vlada mogla je djelovati i samostalno, ali se pribojavala da će produbiti međustranačke podjele. „Imam dojam da smo se na određeni način ugušili“, rekao je jedan dužnosnik te vlade. Rusija je pobijedila, a to je značilo da je Trump pobijedio. Trump je poslije McConnellovu suprugu, Elaine Chao, imenovao ministricom transporta u svojoj vladi.

Dakako, niz republikanaca prikazivao je Rusiju kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti Sjedinjenih Država. Još 2012. godine republikanski kandidat za predsjednika bio je praktički usamljen u objema strankama u prikazivanju Rusije kao ozbiljnog problema. Dok se 2016. nadmetao za republikansku nominaciju, guverner Ohija John Kasich, koji se dobro razumio u istočnoeuropsku politiku, vrlo je brzo povezao Trumpa s Putinom. Još jedan republikanski kandidat za nominaciju 2016., senator s Floride Marco Rubio, ustvrdio je da slabost Obamine vanjske politike potiče rusku agresiju.

Optužba senatora Rubija, koja je bila uvjerljiva, prikrila je dublji problem. Iako je Obamina reakcija na rusku invaziju na Ukrajinu 2014. uistinu bila vrlo oprezna, godine 2016. Obama je u najmanju ruku spoznao da je rusko miješanje u američke izbore problem za cijelu zemlju. Iako su se Kasich i Rubio odlučno zauzeli za suprotstavljanje ruskoj vanjskoj politici, ključni republikanski kongresnici unaprijed su se predali pred ruskim kibernapadom. Bilo je važnije poniziti tamnoputog predsjednika nego braniti neovisnost Sjedinjenih Američkih Država.

Tako se gube ratovi.

Put do neslobode vodi od politike neizbježnosti do politike vječnosti. Amerikanci su bili podložni politici vječnosti, jer su im vlastita iskustva već bila oslabjela neizbježnost. Trumpov poziv da „Amerika ponovno postane velika“ odjeknuo je kod ljudi koji su, kao i on, vjerovali da je američki san umro. Rusija je prva došla do politike vječnosti, pa su Rusi već poznavali tehnike koje će Amerikance pogurnuti u istome smjeru.

Nije teško shvatiti zašto je vječnost tako privlačna imućnim i korumpiranim pojedincima koji upravljaju državom kojom vlada bezakonje. Ne mogu stanovništvu ponuditi napredak društva, pa moraju iznaći neki drugi oblik kretanja u politici. Umjesto da raspravljaju o reformama, političari vječnosti određuju prijetnje. Umjesto da ponude budućnost koju će obilježiti mogućnosti i nada, nude vječnu sadašnjost s točno određenim neprijateljima i umjetnim krizama. Da bi to funkcioniralo, građani političare vječnosti moraju dočekati na pola puta. Demoralizirani nemogućnošću da promijene životne okolnosti u kojima su se našli, oni moraju prihvatiti da se značenje politike ne krije u institucionalnim reformama, nego u svakodnevnim emocijama. Moraju prestati razmišljati o boljoj budućnosti za sebe, svoje prijatelje i članove obitelji, te postati skloniji stalnome pozivanju na veličanstvenu prošlost. Na vrhu i širom cijeloga društva, materijalna nejednakost stvara iskustva i osjećaje koje je moguće pretvoriti u politiku vječnosti. Kada su Iljina 2017. na ruskoj televiziji prikazivali kao junačkog protivnika Ruske revolucije, time se prenosila i poruka da je obećanje o društvenom napredovanju ruskoga naroda obična „sotonska prijevara“.

Godine 2016. Rusiju je Credit Suisse izdvojio kao zemlju s najvećom nejednakošću na svijetu po distribuciji bogatstva. Još od raspada Sovjetskog Saveza, jedino su oni Rusi koji su uspjeli ući u najviših 10 % po godišnjoj zaradi zabilježili konkretan napredak i koristi. Ruska oligarhija pojavila se devedesetih godina 20. stoljeća, ali se kao kleptokratska vlast nad državom konsolidirala u obliku samo jednog oligarhijskog klana pod Putinom u prvome desetljeću 21. stoljeća. Prema podacima Credit Suissea, godine 2016. najviši decil ruskog stanovništva imao je čak 89 % ukupnog bogatstva domaćinstava. U tom izvještaju za Sjedinjene Države navodila se brojka od 76 % koja je imala trend porasta. Milijarderi obično kontroliraju 1 – 2 % nacionalnog bogatstva. U Rusiji je približno stotinu milijardera u vlasništvu imalo oko trećine zemlje. Na samome vrhu groteskne ruske obrnute piramide bogatstva nalazili su se Vladimir Putin i njegovi osobni prijatelji. Oni su se najčešće bogatili od ruske prodaje zemnog plina i nafte, bez ikakva truda i napora. Jedan od Putinovih prijatelja, violončelist, postao je milijarderom bez ikakva suvislog razloga koji bi mogao ponuditi. Privlačnost politike vječnosti takvim je ljudima itekako razumljiva. Daleko je bolje okovati narod i drmati svijetom nego riskirati takav gubitak.

Taj slučaj violončelista milijardera, kao i toliko toga u vezi s oligarhijom, isplivao je na površinu zahvaljujući radu istraživačkih novinara. U drugome desetljeću 21. stoljeća neki od najboljih među njima, u projektima razotkrivanja poput slučajeva Panama Papers i Paradise Papers, pokazali su kako neregulirani međunarodni kapitalizam stvara rupe koje gutaju nacionalno bogatstvo. Tirani prvo skrivaju i peru vlastiti novac, potom njime provode autoritarni sustav kod kuće – ili ga izvoze u inozemstvo. Novac gravitira onamo gdje ga se ne vidi, a to su u drugome desetljeću 21. stoljeća bile raznorazne porezne oaze u inozemstvu. Bio je to globalni problem: procjene o tome koliko je novca spremljeno u inozemstvo, izvan domašaja nacionalnih poreznih vlasti, kretale su se u rasponu od 7 do 21 bilijuna dolara. Sjedinjene Države bile su osobito permisivna sredina za Ruse koji su željeli krasti i potom prati novac. Velik dio ruskog nacionalnog bogatstva kojim se tijekom prva dva desetljeća 21. stoljeća trebala graditi ruska država našao se na računima fiktivnih tvrtki u inozemnim poreznim oazama. Mnoge od njih nalazile su se u Americi.

U lipnju 2016. godine Jared Kushner, Donald Trump mlađi i Paul Manafort našli su se s Rusima u Trump Toweru da razmotre ruske ponude kojima bi se moglo naškoditi kampanji Hillary Clinton. Jedan od posrednika bio je Ike Kaveladze, koji je radio za Arasa Agalarova, ruskog građevinskog poduzetnika koji je Trumpu 2013. organizirao izbor za Miss Universe. Kaveladze je otvorio anonimne i fiktivne tvrtke u Delawareu (njih najmanje dvije tisuće). To je bilo u skladu sa zakonom, jer savezna država Delaware, poput država Nevade i Wyominga, dopušta da tvrtke otvore nepoznate osobe. U Delawareu je 285 000 zasebnih poslovnih organizacija bilo registrirano na jednoj jedinoj fizičkoj adresi.

Rusi su se služili fiktivnim tvrtkama da kupuju američke nekretnine, često i anonimno. Devedesetih godina 20. stoljeća Trump Tower bio je jedna od samo dviju zgrada u New Yorku u kojem se anonimnim kupcima dopuštalo da kupuju stanove, što je ruska mafija vrlo brzo i iskoristila. Gdje god je bila dopuštena anonimna kupnja nekretnina, Rusi su kupovali i prodavali stanove, često se skrivajući iza fiktivnih tvrtki, kako bi prljave rublje lakše pretvorili u čiste dolare. Takva je praksa osiromašila rusko društvo i učvrstila rusku oligarhiju tijekom Putinove vladavine – i omogućila Donaldu Trumpu da ustvrdi kako je „VRLO uspješan poslovni čovjek“. Upravo na taj način, američka politika neizbježnosti, predodžba o tome da neregulirani kapitalizam može donijeti jedino demokraciju, podupirala je rusku politiku vječnosti, uvjerenost u to da je demokracija obična prijevara.

Trumpov poziv da ‘Amerika ponovno postane velika’ odjeknuo je kod ljudi koji su, kao i on, vjerovali da je američki san umro. Rusija je prva došla do politike vječnosti pa su Rusi već znali te tehnike

Američka politika neizbježnosti ujedno je i izravnije utrla put američkoj politici vječnosti: izazivanjem i legitimiziranjem nejednakosti na domaćem planu. Ako ne postoji alternativa kapitalizmu, onda možda te velike razlike i praznine u bogatstvu i dohotku treba zanemariti, riješiti objašnjenjima ili ih čak objeručke prihvatiti? Ako više kapitalizma znači više demokracije, čemu zabrinutost? Te mantre neizbježnosti poslužile su kao paravan za politiku kojom je Amerika postala neravnopravnijom, a ta neravnopravnost još bolnijom.

Osamdesetih godina 20. stoljeća savezna vlada oslabjela je položaj sindikata. Udio Amerikanaca na radnim mjestima na kojima djeluje sindikat pao je s četvrtine na manje od 10 %. Sindikalno članstvo u privatnim tvrtkama palo je još više, s oko 34 % na 8 % kod muškaraca i s oko 16 % na 6 % kod žena. Produktivnost američke radne snage rasla je tijekom cijelog tog razdoblja, po stopi od približno 2 % godišnje, ali plaće tradicionalnih radnika rasle su sporije ili uopće nisu rasle. Tijekom istog razdoblja povećale su se menadžerske plaće, u pojedinim slučajevima i drastično. Sjedinjene Države istodobno su bile vrlo slabe kad je riječ o temeljnoj politici koja drugdje stabilizira pripadnike srednje klase: mirovine, javno školstvo, javni prijevoz, zdravstveno osiguranje, plaćen godišnji odmor i plaćen porodiljni.

Sjedinjene Države raspolagale su dovoljnim sredstvima da radnicima i građanima pruže te osnove. Ipak, to je otežao regresivni trend u poreznoj politici. I dok su radnici postajali sve opterećeniji oporezivanjem plaća, korporacijama i imućnim obiteljima porez je smanjen za pedeset ili čak još više posto. I dok se postotak prihoda i bogatstva na vrhu američke distribucije imovine povećao, postotak poreza za koji se očekivalo da ga plate najsretniji zapravo se smanjio. Od osamdesetih godina 20. stoljeća, porezna stopa koja se odnosila na 0,1 % najvećih prihoda Amerikanaca pala je s oko 65 % na približno 35 %, a za najbogatijih 0,01 % s oko 75 % na ispod 25 %.

Tijekom predsjedničke kampanje, Trump je pozvao Amerikance da se sjete kada je Amerika bila velika: njegovi pristaše pritom su mislili na četrdesete, pedesete, šezdesete i sedamdesete godine 20. stoljeća, kad se jaz između najbogatijih i svih ostalih smanjivao. Od 1940. do 1980. oni koji su se nalazili u 90 % po manjim primanjima stekli su više bogatstva nego najbogatijih 1 %. Takvo stanje sve veće ravnopravnosti Amerikancima je bilo draga uspomena i razdoblje prave američke veličine. Sindikati su bili snažni do osamdesetih godina. Socijalna država širila se pedesetih i šezdesetih godina. Bogatstvo je bilo raspoređeno ravnomjernije, velikim dijelom i zahvaljujući vladinoj politici.

U razdoblju neizbježnosti sve se to promijenilo. Neravnopravnost primanja i bogatstva drastično su rasli od osamdesetih godina sve do drugog desetljeća 21. stoljeća. Godine 1978., najbogatijih 0,1 % stanovništva, oko 160 000 obitelji, imalo je nadzor nad 7 % američkog bogatstva. Godine 2012. ta je malena elita bila u još boljem položaju: nadzirala je oko 22% američkog bogatstva. Na samome vrhu, ukupno bogatstvo najbogatijih 0,01 %, odnosno oko 16 000 obitelji, povećalo se u istome razdoblju više od šest puta. Godine 1978. obitelj iz 0,01 % bila je oko 222 puta bogatija od prosječne američke obitelji. Godine 2012. takva je obitelj bila bogatija oko 1120 puta. Od 1980. godine 90 % američkog stanovništva, nije steklo praktički ništa, bilo po pitanju bogatstva, bilo po pitanju prihoda. Sva nova dobit otišla je u ruke najbogatijih 10 % – a unutar tih 10 %, najveći dio onima koji čine najbogatijih 1 %, a u tih 1 % najveći dio onima koji čine najbogatijih 0,1 %, a unutar tih 0,1 % najveći dio onima koji čine najbogatijih 0,01 %.

U drugome desetljeću 21. stoljeća Sjedinjene Države približile su se ruskome standardu nejednakosti. Iako nijedan američki klan oligarha još nije posve preuzeo državu, pojavu takvih skupina u drugome desetljeću 21. stoljeća (obitelji Koch, Mercer, Trump, Murdoch) bilo je teško ne uočiti. I baš kao što su Rusi iskoristili američki kapitalizam da učvrste svoju vlast, Amerikanci su surađivali s ruskim oligarsima s istim ciljem – primjerice u Trumpovoj predsjedničkoj kampanji 2016. godine. Po svoj prilici, to što je Trump bio skloniji Putinu nego Obami nije bilo tek pitanje rasizma i suparništva: bila je to i težnja da bude sličniji Putinu, da bude u njegovoj milosti, da stekne pristup većem bogatstvu. Oligarhija funkcionira kao pokroviteljski sustav koji rastače demokraciju, vladavinu prava i domoljublje. Američki i ruski oligarsi imaju daleko više toga zajedničkog među sobom nego sa stanovništvom svoje zemlje. Na vrhu ljestvice bogatstva iskušenje politike vječnosti zacijelo je praktički jednako i u Americi i u Rusiji. Nema razloga očekivati da bi se Amerikanci u sličnim situacijama ponašali bolje od Rusa.

Mnogim Amerikancima oligarhija je značila iskrivljavanje vremena, izgubljeni osjećaj za budućnost, svakodnevno iskustvo stresa koje se ponavlja. Kada ekonomska nejednakost potisne socijalno napredovanje, teško je zamisliti bolju budućnost, pa i bilo kakvu mogućnost. Kao što je u vrijeme velike ekonomske krize tridesetih godina 20. stoljeća rekao jedan američki radnik, „strah ti iskrivi pogled na sve, kao i osjećaje. Izgubljeno vrijeme i izgubljena vjera.“ Amerikanac koji se rodio 1940. mogao je biti gotovo posve siguran da će zarađivati više od roditelja. Amerikanac koji se rodio 1984. za to je imao izglede približno pola-pola. Pjesma Billyja Joela iz 1982. „Allentown“, koja je zapravo govorila o susjednome gradu Bethlehemu, središtu proizvodnje čelika, u Pennsylvaniji, izvrsno je odrazila taj trenutak. Govorila je o muškarcima koji su pripadali drugoj poslijeratnoj generaciji, a koji ne mogu društveno napredovati poput očeva, o radnicima koje je izdao uskogrudni nacionalizam. Sudbina proizvodnje čelika, kao i općenito američkog tržišta rada, bila je tijesno povezana s promjenama u svjetskome gospodarstvu. Broj poslova u proizvodnji smanjio se između 1980. i 2016. za oko trećinu. Teškoća se sastojala u tome što su američki vođe globalizaciju shvaćali kao rješenje vlastitih problema, a ne kao poziv na reformu američke države. Globalizacija devedesetih godina i prvih dvaju desetljeća 21. stoljeća tako se vremenski poklopila s politikom neizbježnosti i stvaranjem ekonomske nejednakosti.

Takva neravnopravnost znači ne samo siromaštvo nego i iskustvo različitosti. Vidljiva neravnopravnost navodi Amerikance na to da odbace američki san kao malo izgledan ili čak nemoguć. U međuvremenu sve više Amerikanaca nije u mogućnosti promijeniti mjesto stanovanja, zbog čega je također teško zamisliti bolju budućnost. U drugome desetljeću 21. stoljeća više Amerikanaca u dobi od 18 do 34 godine živjelo je s roditeljima nego u nekoj drugoj kombinaciji. Mlada osoba koja je postala nastavnikom i zaposlila se u nekoj državnoj školi u San Franciscu nije si mogla priuštiti kupnju doma baš nigdje u gradu. Drugim riječima, Amerikanac koji dovrši obrazovanje i zaposli se na radnome mjestu koje ima najveću moguću javnu vrijednost ne nagrađuje se dovoljno da započne nešto što se nekoć smatralo normalnim životom. Osjećaj osuđenosti na propast osobito je pogodio mlade. Više od petine američkih obitelji dugovalo je u drugome desetljeću 21. stoljeća novac za visoko školovanje. Izloženost neravnopravnosti uvjeravala je američke tinejdžere da napuste srednju školu, zbog čega im je onda, pak, bilo jako teško doći do bolje plaće. Djeca već u dobi od četiri godine pokazivala su lošije rezultate na testovima ako su odrastala u siromašnijim obiteljima.

Kao što je rekao Warren Buffet: „Postoji klasni rat, da, svakako, ali rat vodi moja klasa, bogataši. I u njemu pobjeđujemo.“ Amerikanci u tom ratu ginu svakodnevno, masovno, u neusporedivo većem broju nego u ratovima u inozemstvu ili zbog terorizma na domaćem planu. Budući da Sjedinjene Države nemaju funkcionalan sustav javnog zdravstva, nejednakost je izazvala zdravstvenu krizu, koja je, pak, ubrzala i povećala neravnopravnost. Upravo u onim okruzima u kojima je javno zdravstvo u drugome desetljeću 21. stoljeća doživjelo krah, Trump je dobio glasove kojima je pobijedio na izborima.

Od svih čimbenika, u najsnažnijoj korelaciji s glasanjem za Trumpa bila je upravo kriza javnoga zdravstva na lokalnoj razini, osobito ondje gdje je značila i visoku stopu samoubojstava. Približno dvadesetorica američkih vojnih veterana ubijala se svakog dana u drugome desetljeću 21. stoljeća. Među farmerima je ta stopa bila još viša. Uvjereni u to da će sutra biti gore nego danas, Amerikanci, a osobito bijelci, priklanjali su se oblicima ponašanja za koje se s velikom sigurnošću moglo pretpostaviti da će im skratiti životni vijek. Povezanost sve lošijeg zdravlja i glasanja za Trumpa bila je snažna u važnim državama koje je 2012. osvojio Obama, ali koje je Trump osvojio 2016., kao na primjer u Ohiju, na Floridi, u Wisconsinu i Pennsylvaniji. Kada je život kratak, a budućnost mučna, zov politike vječnosti postaje još snažniji.

Jedna od spektakularnih posljedica američke politike neizbježnosti u drugome desetljeću 21. stoljeća bila je i legalizacija i popularizacija opojnih sredstava. Stotinama godina zna se da takvi kemijski spojevi izazivaju ovisnost. Ipak, u nedostatku uobičajenih institucija javnoga zdravstva, te u atmosferi nereguliranog kapitalizma, takvu temeljnu mudrost može nadjačati marketing. Sjedinjene Države u biti su proglasile opijumski rat protiv samih sebe, tako da je normalan život postao nemoguć milijunima ljudi, a normalna politika neusporedivo teža svima. Američki su građani devedesetih godina, već u ulozi ispitanika u velikome eksperimentu povezanom s neravnopravnošću, bili istodobno izloženi nekontroliranom oslobađanju proizvedenih opioida. Oksikodon, koji u obliku tablete djeluje poput heroina, odobren je za izdavanje na recept 1995. godine. Marketinški predstavnici tvrtke koja ga je proizvodila, Purdue Pharma, rekli su liječnicima da se dogodilo čudo: da nude analgetička svojstva bez opasnosti od ovisnosti.

Devedesetih godina 20. stoljeća Trump Tower bio je jedna od samo dviju zgrada u New Yorku u kojem se anonimnim kupcima dopuštalo da kupuju stanove, što je ruska mafija vrlo brzo i iskoristila putem fiktivnih tvrtki

Potkraj devedesetih godina 20. stoljeća, u južnome dijelu Ohija i istočnome dijelu Kentuckyja, marketinški predstavnici Purdue Pharme kvartalno su zarađivali bonuse veće od 100 000 dolara. Godine 1998. prvi slučajevi „tvornica tableta“, medicinskih ustanova u kojima se bez stvarnog razloga propisuju opioidi, počeli su se javljati u Portsmouthu, u Ohiju. Bili su to navodno pravi medicinski „pogoni“ u kojima se liječnicima plaćalo da propisuju Oksikodon i druge opioide. Stanovnici Portsmoutha, a zatim i drugih gradova, uskoro su postali ovisnicima i počeli su umirati od predoziranja. Neki su prešli na heroin. Okrug Scioto, u Ohiju, kojem je sjedište Portsmouth, ima 80 000 stanovnika. U samo jednoj godini, stanovnicima je propisano 9,7 milijuna tableta, a to je 120 tableta po svakome muškarcu, ženi i djetetu. Koliko se god to možda činilo ekstremnim, takve brojke postale su uobičajene u velikome dijelu Sjedinjenih Država. U saveznoj državi Tennessee, primjerice, oko 400 milijuna tableta propisano je jedne godine na ukupno 6 milijuna stanovnika, dakle oko 70 komada po osobi.

U Rusiji i Ukrajini 2014., 2015. i 2016. godine ljudi su često govorili o „zombijima“ i „zombifikaciji“. Tijekom ruske okupacije južne i jugoistočne Ukrajine, obje su strane tvrdile da je suprotna strana „zombificirana“, da je upala u trans zahvaljujući hipnotičkim moćima vlastite propagande. Donbas baš i nije bio bitno drukčiji od područja američkog gorja Appalachian. I doista, u drugome desetljeću 21. stoljeća Amerika je imala više Donbasa, mjesta kojima su vladali pomutnja i beznađe i gdje je duboko potonuće očekivanjâ pojačalo vjeru u laka rješenja. Zombifikacija je bila jednako izražena u Americi kao i u istočnoj Ukrajini. Ljudi neoprane kose i siva lica u Portsmouthu su trgali metal s tuđih kuća, nosili ga u grad i prodavali za tablete. Kojih deset godina, opioidi su u tome gradu služili kao valuta, kao i među vojnicima i plaćenicima s obiju strana rata u Ukrajini.

O pošasti opioida nije se naveliko raspravljalo tijekom prvih dvaju desetljeća, pa je poprimila nacionalne razmjere. Približno pola nezaposlenih muškaraca u Sjedinjenim Državama od liječnika je dobilo recept za analgetike. Godine 2015. oko 95 milijuna Amerikanaca konzumiralo je analgetike propisane na recept. Kod sredovječnih muškaraca bijelaca, smrt od zloporabe opioida, zajedno s drugim oblicima smrti zbog beznađa, poništila je napredak na području liječenja raka i srčanih oboljenja. Od 1999. stopa smrtnosti među sredovječnim bijelim muškarcima u Sjedinjenim Državama počela se povećavati. Stopa smrtnosti od predoziranja utrostručila se između 1999. i 2016., kada je od predoziranja umrlo 63 600 Amerikanaca. I dok se očekivani životni vijek u razvijenim zemljama povećavao širom svijeta, u Sjedinjenim Državama smanjio se 2015., pa onda opet i 2016. godine. Kad je vodio kampanju za republikansku nominaciju, Trump je na stranačkim predizborima ostvario najbolje rezultate na područjima na kojima su sredovječni bijelci bili u najvećoj opasnosti od smrti.

Koga god muči nekakva bol zna da tableta može omogućiti da nekako preživi i odradi dan ili čak da ustane iz postelje. Ali Oksikodon i heroin kroz užitak izazivaju i vlastitu vrstu bola, nadjačavaju receptore mi (μ) u kralježnici i mozgu, tako da uvijek samo žudimo za novim dozama. Opioidi onemogućuju razvoj čeonog režnja mozga, a upravo se ondje u mladosti stvara sposobnost za donošenje odluka. Ustrajnim korištenjem opioida ljudi sve teže uče na temelju iskustva i preuzimaju odgovornost za vlastite postupke. To opojno sredstvo zauzima mentalni i društveni prostor potreban za djecu, bračne drugove, prijatelje, posao i svijet. U ekstremnome obliku ovisnosti, svijet postaje nijemo i izolirano mjesto obilježeno užitkom i potrebom. Vrijeme se urušava i pretvara u ciklus koji traje od jednog do drugog uzimanja sredstva. Prijelaz s osjećaja da je sve divno do osjećaja da je sve mračno i strašno postaje uobičajenim. Sam život pretvara se u umjetno stvorenu krizu, kojoj kao da nema završetka, osim svršetka samog života.

Amerikance je droga pripremila na politiku vječnosti, na osjećaj upropaštenosti koji prekida jedino novi fiks. Najmanje dva milijuna Amerikanaca bilo je ovisno o opioidima u vrijeme predsjedničkih izbora 2016., dok su još deseci milijuna uzimali tablete. Korelacija između konzumacije opioida i glasanja za Trumpa bila je spektakularna i očita, osobito u državama koje je Trump trebao osvojiti. U New Hampshireu, traumatizirani okruzi poput Coösa, preusmjerili su se s Obame 2012. na Trumpa 2016. Svi okruzi u Pennsylvaniji koje je Obama osvojio 2012., a Trump 2016. proživljavali su krizu s opioidima. Okrug Mingo, u Zapadnoj Virginiji, bio je među najpogođenijima opioidima u Americi. Jedan gradić u tom okrugu, s 3200 stanovnika, dobivao je oko dva milijuna opioidnih tableta godišnje. Okrug Mingo glasao je 2012. za republikance, ali je 2016. Trump ondje osvojio 19 % glasova više nego Mitt Romney četiri godine prije. Uz jednu iznimku, svi okruzi u Ohiju koji su imali krizu s opioidima zabilježili su značajan porast broja glasova za Trumpa 2016. u odnosu na Romneyja 2012., što mu je pomoglo da pobijedi u saveznoj državi koju je morao osvojiti kako bi pobijedio na izborima. U okrugu Scioto, u Ohiju, epicentru američke epidemije opioida, Trump je osvojio spektakularnih 33 % više glasova nego Romney.

Trumpova politika vječnosti najbolje je rezultate davala u područjima u kojima je američki san bio umro. On je pozivao na povratak u prošlost, u vrijeme kad je Amerika bila velika. Bez neravnopravnosti, bez osjećaja da je budućnost zatvorena, ne bi pronašao potrebne pristaše. Tragedija se sastojala u tome što je on vladanje zemljom zamišljao tako što će jedan umrli san pretvoriti u zombijevsku noćnu moru.

Komentiraj