Objavljeno u Nacionalu br. 975, 2017-01-08

Razoran izvještaj američkog novinara Johna Herseya o masovnom uništenju u Hirošimi, objavljen 1946. najprije u The New Yorkeru, a potom i kao knjiga, odjeknuo je cijelim svijetom. Točno 70 godina od prvog američkog izdanja, zagrebački nakladnik Sandorf i HND objavili su knjigu ‘Hirošima’, potresno svjedočanstvo o razmjerima zla i uništenja koje može prouzročiti ljudsko igranje životima drugih

Nakon što se mnogo ljudi odjednom počelo osjeća­ti bolesnima gotovo mjesec dana nakon što je atomska bomba bačena, počela je kružiti neugodna glasina, a na kraju je stigla i do kuće u Kabeu u kojoj je gospođa Nakamura ležala bolesna i ćelava. Govorilo se da je atom­ska bomba ostavila nekakvu vrstu otrova po Hirošimi, otrova koji će ispuštati smrtonosne emanacije sedam go­dina; sve to vrijeme nitko nije smio ići na mjesto gdje je bomba eksplodirala. To je naročito uzrujalo gospo­đu Nakamura, koja se sjetila da je u trenutku zbunjeno­sti onog jutra kad je bomba eksplodirala, u mali beton­ski spremnik ispred onoga što je ostalo od njezine kuće doslovno potopila izvor svojih prihoda, šivaću mašinu Sankoku; sada nitko neće moći otići onamo izvaditi ma­šinu iz spremnika. Gospođa Nakamura i njezina rodbina sve do tada bili su sasvim pomireni sa sudbinom i nezain­teresirani za etička pitanja povezana uz upotrebu atom­ske bombe, no ta je glasina odjednom u njima izazva­la više mržnje i ogorčenosti prema Americi, nego što su osjećali tijekom cijelog rata.

JAPANSKI FIZIČARI, ITEKAKO UPUĆENI U NUKLEARNU FISIJU (jedan je od njih posjedovao ciklotron), bojali su se dugo­trajne radijacije u Hirošimi, stoga su sredinom kolovoza, nekoliko dana nakon što je predsjednik Truman otkrio o kakvoj je bombi riječ, ušli u grad kako bi proveli istraži­vanja. Prvo su napravili okvirnu procjenu središta radija­cije. Do zaključka su došli nakon pažljivog promatranja strane na koju su bili savijeni telefonski stupovi u srcu grada; smjestili su se kod svetih dveri groblja Gokoku, od­mah pokraj mjesta na kojem je bilo sjedište regionalne vojske Chugoku. Odatle su uz pomoć Lauritsenovih elek­troskopa, osjetljivih i na beta i na gama zrake, provjera­vali i sjeverno i južno. Istraživanja su upućivala na to da je najveći intenzitet radioaktivnosti, pored svetih dveri, bio 4,2 puta veći od prosječne razine zračenja ultra-krat­kih valova zemlje na tom području. Znanstvenici su pri­mijetili da je bljesak bombe izblijedio beton u svijetlocr­venkastu nijansu, oljuštio granitnu površinu i odlomio neke druge vrste građevinskih materijala. Također su primijetili da je bomba otuda na nekim mjestima ostavi­la tragove zatamnjenja uzrokovanih njezinim svjetlom. Stručnjaci su, na primjer, pronašli pravilno zatamnjenje na krovu Gospodarske komore (udaljene nešto više od sto osamdeset metara od središta), a koje je nastalo od pra­vokutnog tornja građevine, nekoliko drugih zatamnjenja na gredi vidikovca banke Hypothec (oko tisuću sedam­sto osamdeset metara udaljene od središta), još jedno na tornju zgrade elektrane Chugoku (oko sedamsto trideset metara), još jedno koje se vidjelo na ručki benzinske crp­ke (udaljene dvije tisuće četiristo metara) i nekoliko na granitnim nadgrobnim spomenicima na groblju Gokoku (trideset i dva metra). Metodom triangulacije tih i ostalih sličnih zatamnjenja na predmetima i stvarima koji su ih oblikovali, znanstvenici su odredili da je točno središte bilo mjesto sto i četrdeset metara južno od svetih dveri i nekoliko metara jugoistočno od nakupine ruševina koje su nekada bile bolnica Shima. (Nađeno je nekoliko neo­dređenih ljudskih silueta, a tako su krenule i priče koji­ma su postupno dodavani i razni, sve precizniji detalji. Jedna je priča govorila o tome kako je ličilac na ljestvama okamenjen u trenutku umakanja kista u kantu s bojom u svojevrsnom plitkom reljefu na kamenoj fasadi banke na kojoj je radio; druga, kako su muškarac i njegova kola na mostu u blizini Muzeja znanosti i industrije, gotovo ne­posredno ispod središta eksplozije, uhvaćeni u reljefnom zatamnjenju koje jasno pokazuje kako je muškarac kre­nuo bičevati konja.) Znanstvenici su početkom rujna oba­vili nova mjerenja istočno i zapadno od lociranog središta, a najveća radijacija koju su otkrili bila je 3,9 puta veća od prirodnoga ‘zračenja’. Budući da bi za ozbiljne posljedi­ce na ljudsko tijelo bila potrebna radijacija barem tisuću puta jača od prirodnoga ‘zračenja’, znanstvenici su objavi­li da ljudi mogu ući u Hirošimu bez ikakve opasnosti.

ČIM JE TA UMIRUJUĆA VIJEST stigla do kućanstva u ko­jem se gospođa Nakamura liječila—ili vrlo brzo nakon što joj je kosa ponovno počela rasti—cijela je njezina obitelj ublažila izrazitu mržnju prema Americi, a gospo­đa Nakamura poslala je tasta da potraži šivaću mašinu. Mašina je sve to vrijeme bila potopljena u spremniku s vodom i kad ju je donio kući, ona je na svoj užas shvatila da je potpuno zahrđala i beskorisna.

Do kraja prvog tjedna rujna otac Kleinsorge bio je u krevetu u novicijatu s temperaturom od 390C, a kako se činilo da mu se stanje pogoršava, njegovi su ga kolege od­lučili poslati u Međunarodnu katoličku bolnicu u Tokiju. Otac Cieslik i rektor odveli su ga do Kobea, a tamošnji ga je isusovac vodio ostatak puta, s porukom od doktora iz Kobea za časnu majku u Međunarodnoj bolnici: ‘Dva puta promislite prije nego što ovom čovjeku date trans­fuziju zato što nismo potpuno sigurni da će pacijenti koji pate od posljedica eksplozije atomske bombe, ako stavite igle u njih, prestati krvariti.’

KADA JE OTAC KLEINSORGE STIGAO U BOLNICU, bio je neopisi­vo blijed i vrlo slab. Žalio se da mu je od bombe poreme­ćena probava i da ga od toga jako boli trbuh. Leukociti su mu bili na 3000 (normalna je razina pet do sedam ti­suća), bio je izrazito anemičan, a temperatura mu je bila 400C. Liječnik koji nije mnogo znao o tim manifestacija­ma—otac Kleinsorge bio je jedan od nekolicine pacijena­ta koji su patili od posljedica eksplozije atomske bombe, a koji je stigao do Tokija—došao ga je pregledati te mu se obratio vrlo ohrabrujućim riječima. ‘Izaći ćete odavde za dva tjedna’, rekao je. No kad je taj isti liječnik izašao u hodnik, rekao je časnoj majci: ‘Umrijet će. Svi će ti lju­di umrijeti od posljedica eksplozije bombe—vidjet ćete. Preživljavaju nekoliko tjedana i onda umru.’

Doktor je ocu Kleinsorgeu prepisao posebnu prehranu. Svaka bi ga tri sata natjerali da pojede nekoliko jaja i po­pije nešto goveđe juhe, a tjerali su ga i da jede šećera ko­liko može podnijeti. Davali su mu vitamine i tablete želje­za i arsena (u Fowlerovoj otopini) za anemiju. Osujetio je oba liječnikova predviđanja; nije umro, a nije ni ozdravio za četrnaest dana. Unatoč tomu što mu je poruka liječni­ka iz Kobea uskratila transfuziju, koja je mogla biti naj­korisnija od svih terapija, temperatura mu se snizila, a i probavni problemi su dosta brzo prestali. Broj leukoci­ta s vremenom se poboljšao, no početkom studenoga je opet pao na 3600, a onda se za deset dana odjednom po­peo iznad normale, do 8800, da bi se napokon ustalio na 5800. Svi su se čudili njegovim neobičnim posjekotinama. Nekoliko bi dana zarasle, a onda bi se, čim bi se počeo kretati, opet otvorile. Čim se počeo dobro osjećati, počeo je uživati u pažnji. U Hirošimi je bio jedan od tisuća obo­ljelih, u Tokiju je bio rijetkost. Mladi američki vojni liječ­nici dolazili su u skupinama i promatrali ga. Ispitivali su ga japanski stručnjaci. Intervjuirali su ga novinari. U jed­nom je trenutku došao neki zbunjeni liječnik, zatresao glavom i rekao: ‘Zagonetni slučajevi, ti ljudi koji pate od posljedica eksplozije atomske bombe.’

Gospođa Nakamura ležala je s Myeko. Obje su i dalje bile bolesne, no, premda je gospođa Nakamura nekako osjećala da je njezina nevolja uzrokovana bombom, bila je previše siromašna da bi išla liječniku te stoga nikad nije saznala u čemu je točno bio problem.

NJIH SU SE DVIJE POSTUPNO POČELE OSJEĆATI BOLJE bez ikakva tretmana osim pukog odmaranja. Dio Myekine kose je otpao i imala je malenu opekotinu na ruci koja je zacijelila tek nakon nekoliko mjeseci. Dječak Toshio i sta­rija djevojčica Yaeko djelovali su prilično dobro, iako su i oni izgubili nešto kose i povremeno su imali jake glavo­bolje. Toshio je i dalje imao noćne more, uvijek o devet­naestogodišnjem mehaničaru, Hideu Osaki, svome heroju kojega je ubila bomba.

Gospodin Tanimoto je, unatoč temperaturi od 400C, bio zabrinut zbog sprovoda koje je bio dužan voditi za poginule pripadnike svoje crkve. Mislio je kako je samo iscrpljen od teškog posla koji je obavljao sve od bombar­diranja, no nakon što je temperatura potrajala nekoliko dana, zamolio je da ga posjeti liječnik. Liječnik je bio pre­zauzet da bi ga posjetio u Ushidi, no poslao je medicinsku sestru koja je prepoznala njegove simptome kao simpto­me blage radijacijske bolesti pa ga je povremeno obilazila kako bi mu dala injekcije vitamina B1. Budistički svećenik s kojim se gospodin Tanimoto upoznao nazvao ga je i re­kao kako bi mu tradicionalna akupunktura mogla mogao olakšati bol. Svećenik mu je uz to pokazao kako da sam na sebi provede taj drevni japanski tretman: tako da za­pali svežanj moxe, načinjene od osušenog divljeg pelina, koja je izvrstan stimulans, i položi to na mjesto gdje na zapešću osjeti puls. Gospodin Tanimoto je otkrio da svaki takav tretman privremeno snižava temperaturu za jedan stupanj. Medicinska sestra mu je rekla da jede koliko god je moguće, a punica mu je svakih nekoliko dana donosi­la povrća i ribe iz Tsuzua, udaljenog nešto više od trideset kilometara, gdje je živjela. Mjesec dana proveo je u kreve­tu, a onda je deset sati putovao vlakom do očeve kuće na Shikokuu. Tamo se odmarao sljedećih mjesec dana.

DOKTOR SASAKI I NJEGOVI KOLEGE u bolnici Crvenog kri­ža gledali su kako se dotad neviđena strahovita bolest ra­zvija, da bi napokon uspjeli postaviti teoriju o njezinoj

prirodi. Smatrali su kako bolest ima tri faze. Prva je faza završila prije no što su liječnici uopće shvatili kako imaju posla s novom bolesti. Ta je faza bila neposredna reakci­ja na bombardiranje tijela neutronima, beta česticama i gama zrakama u trenutku detonacije bombe. Oni naoko neozlijeđeni koji su zagonetno umrli u prvim danima ili satima podlegli su u prvoj fazi. Bomba je ubila 95% lju­di u radijusu oko osamsto metara od središta, i na tisuće ljudi koji su bili udaljeniji. Liječnici su, razmišljajući o onome što se dogodilo, shvatili da je većina umrlih, iako su patili od opekotina i drugih posljedica eksplozije, ap­sorbirala dovoljno radijacije da ih ona ubije. Zrake su jed­nostavno uništile tjelesne stanice—dovele su do degene­racije jezgri i uništile su njihove opne. Mnogi ljudi koji nisu odmah umrli završili su s mučninom, glavoboljom, proljevom, malaksalošću i temperaturom koje su traja­le nekoliko dana. Liječnici nisu mogli biti sigurni jesu li neki od tih simptoma posljedica radijacije ili sloma ži­vaca. Druga faza počinjala bi deset ili petnaest dana na­kon bombardiranja. Osnovni je simptom bilo opadanje kose. Proljev i temperatura, koja je u nekim slučajevima bila i do 410C, nastupali su nakon toga. Dvadeset i pet do trideset dana nakon eksplozije pojavili su se poremećaji vezani uz krv i krvarenje; ljudi su krvarili iz desni, broj leukocita im je naglo opadao, a na koži i na membrana­ma sluznice pojavile bi se specifične mrlje koje su se nazi­vale petechiae. Pad broja bijelih krvnih stanica smanjio je sposobnost pacijenata da se odupru infekciji, tako da su otvorene rane neobično sporo zacjeljivale te su mnogi bo­lesnici počeli osjećati bol u ustima i u grlu. Dva ključna simptoma na kojima su liječnici temeljili prognoze bili su temperatura i sniženi broj leukocita. Ako je tempera­tura stalno bila visoka, šanse da pacijent preživi bile su male. Broj leukocita gotovo bi se uvijek spustio na ispod četiri tisuće; pacijenti čiji se broj spustio ispod tisuću le­ukocita imali su male nade za preživljavanje. Pri kraju druge faze, ako bi pacijent preživio anemiju, pojavio bi se i pad eritrocita. Treća je faza bila reakcija koja bi nastu­pala kad se tijelo nije uspijevalo izboriti s bolešću—kada bi se, na primjer, broj leukocita vratio na normalnu razi­nu, a onda bi naglo opet narastao previsoko. U toj su fazi mnogi pacijenti umirali od komplikacija kao što su bile infekcije u prsnom košu. Većina opekotina zacjeljivala je uz duboke slojeve ružičastog ožiljkastog tkiva nalik na gumu, poznatog kao keloidni tumor. Trajanje bolesti je variralo, ovisno o pacijentovoj konstituciji i količini radi­jacije kojoj je bio izložen. Neke su se žrtve oporavile u tje­dan dana, kod drugih se bolest vukla mjesecima.

KAKO SU SE OTKRIVALI SIMPTOMI, bilo je sve jasnije da uvelike nalikuju simptomima koji su se pojavljivali na­kon izlaganja prevelikoj količini rendgenskih zraka, sto­ga su liječnici određivali terapiju na temelju te sličnosti. Žrtvama su davali jetrene enzime, transfuzije krvi, vita­mine, pogotovo B1. U tome ih je sprječavao nedostatak potrepština i medicinskih instrumenata. Saveznički su liječnici, pristigli nakon predaje, krvnu plazmu i penici­lin smatrali veoma djelotvornima. S obzirom na to da su poremećaji krvne slike na dugi rok bili primarni simp­tom bolesti, neki su japanski liječnici razvili teoriju kako je upravo to žarište zakašnjele bolesti. Mislili su kako su možda gama zrake, dok su tijekom eksplozije ulazile u tijelo, fosfor u kostima žrtava učinile radioaktivnim te da su kosti stoga ispuštale beta čestice koje su, iako nisu mogle proći duboko kroz meso, mogle ući u koštanu srž, tamo gdje se krv proizvodi, i postupno je razgrađiva­ti. Koji god izvor bio, pojavnosti bolesti bile su raznolike. Nisu se kod svih pacijenata pokazivali svi osnovni simp­tomi. Ljudi koji su patili od opekotina od samog bljeska eksplozije u velikoj su mjeri bili lišeni mučnine uzroko­vane radioaktivnošću. Oni koji su mirno ležali danima ili čak satima nakon bombardiranja bili su mnogo manje podložni bolesti od onih koji su bili aktivni. Sijeda kosa je rijetko opadala. I, kao da je priroda štitila čovjeka od njegova vlastita stvaralačkog nagona, reproduktivni pro­cesi su na neko vrijeme bili blokirani; muškarci su postali sterilni, žene su imale pobačaje, menstruacije su prestale.

Punih deset dana nakon poplave dr. Fujii živio je u seo­skoj kući na planini iznad rijeke Ote. Onda je čuo za pra­znu kliniku blizu Kaitaichija, predgrađa na istočnoj stra­ni Hirošime. Smjesta ju je kupio, preselio se onamo i, u čast osvajačima, izvjesio znak napisan na engleskom:

M. fujii, M.D. medical & venereal

S obzirom na to da se bio gotovo sasvim oporavio od oz­ljeda, uskoro je uspostavio redovitu praksu te je bio pre­sretan kad bi uvečer mogao ugostiti pripadnike okupa­cijskih snaga koje je nalijevao viskijem i od njih učio engleski.

DOKTOR SASAKI 23. JE LISTOPADA, pod lokalnom aneste­zijom, gospođici Sasaki načinio rez na nozi kako bi izli­ječio infekciju koja se zadržala jedanaest tjedana nakon ozljede. U narednim se danima nakupilo toliko gnoja da je ranu morao previjati svako jutro i svaku večer. Tjedan dana poslije gospođica Sasaki se požalila na jaku bol pa je načinio još jedan rez; devetog studenog zarezao je i treći put, a onda je dvadeset i šestoga još povećao rez. Gospođica Sasaki tijekom tog je razdoblja sve više slabila, i postala je malodušna. Jednoga ju je dana došao posje­titi mladić koji joj je u Hatsukaichiju posudio prijevod Maupassanta; rekao joj je da je krenuo na Kyushu, no da bi je želio vidjeti kad se vrati.

201612301058170-201612291727580-hirosima1

Komentiraj