FELJTON: Najveći gubitnici Drugog svjetskog rata bili su Hitlerovi fanatični SS-ovci

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Waffen-SS’ u kojem Hrvoje Spajić opisuje ulogu pripadnika te zloglasne Hitlerove postrojbe u bezuspješnom pokušaju obrane Berlina prije samog kraja Drugog svjetskog rata

Pripadnici elitnih divizija Waffen-SS-a najvećim su dijelom bili dobrovoljci i fanatični nacisti. Svi su oni vjerovali u ispravnost svoje stvari i u ratu su se borili s takvim stupnjem fanatizma i predanosti koje ne pronalazimo kod savezničkih vojnika. Međutim, taj fanatizam nije karakterističan samo za elitne divizije Waffen-SS-a. Od otprilike milijun ljudi koji su službovali u redovima Waffen-SS-a, jedna trećina izgubila je život u borbi. Takve gubitke nije imala nijedna druga borbena formacija u Drugome svjetskom ratu, izuzev japanske vojske.

Možemo zaključiti da određeni vojnički profesionalizam tijekom akcije, borbeni duh i elan pripadnika Waffen-SS-a nije mogao kompenzirati vojnu brojčanu nadmoć Sovjetskoga Saveza, Britanije i Amerike. Rat na Istočnome bojištu predstavljao je ključnu bitku za Waffen-SS. Upravo se u Rusiji nacistička elitna sila suočila s nadmoćnijim protivnikom i na koncu bila pregažena napredovanjem Crvene armije. Budući da je sovjetska proizvodnja tenkova nadmašivala njemačku tri puta, bilo je samo pitanje vremena prije nego što Treći Reich doživi poraz na Istoku.

Rat na Istoku pretvorio je Waffen-SS u elitnu borbenu silu koja je zapadnim saveznicima priskrbila dosta muke u Normandiji tijekom ljeta 1944. godine i kasnije kod Arnhema i u Ardenima. Taktike koje su Führerove požarne brigade razvile na Istočnome bojištu pokazale su se pravim šokom za britanske i američke postrojbe kada su se one iskrcale na europskome kopnu i prvi put suočile s oklopnim divizijama Waffen-SS-a. Zapadni saveznici bili su toliko impresionirani upotrebom takvih taktika da su kasnije nakon rata i usvojili njihov veći broj te su one postale temeljem borbenih planova NATO-a u nakani da spriječe moguću sovjetsku invaziju na zapadnu Europu.

Sudeći nakon završetka rata, Waffen-SS nije u cijelosti uspio u svojoj misiji. Međutim, njegovi prepadi na bojišnicama Istočnoga bojišta nesumnjivo su odgodili odlučan poraz u više navrata. Intervencija kod Harkova u veljači 1943. godine spasila je njemačku liniju na Istočnoj bojišnici, što je vjerojatno produžilo trajanje rata za najmanje šest mjeseci. Naredne očajničke bitke oko Harkova u jesen 1943. godine također su spriječile veliki sovjetski proboj koji je mogao znatno skratiti trajanje rata. Slično tomu, protunapad kod Žitomira postavio je temelje održanju njemačke linije za iduća četiri mjeseca.

 

Rat na Istočnome bojištu bio je ključna bitka za Waffen-SS. U Rusiji se nacistička elitna sila suočila s nadmoćnijim protivnikom i na koncu bila pregažena napredovanjem Crvene armije

 

Hitlerov Waffen-SS borio se odlučno na bojišnicama sjeverozapadne Europe u posljednjoj godini rata. U Normandiji su njegove postrojbe odbijale sve Montgomeryjeve pokušaje probijanja iz njegova mostobrana i, nakon američkoga proboja, generali Waffen-SS-a preuzeli su odgovornost za tamošnju situaciju na bojišnici, prevodeći opkoljene postrojbe njemačke vojske u sigurnost iz džepa kod Falaisea. Kod Arnhema je munjevita reakcija II. SS oklopnog korpusa osujetila Montgomeryjeve ambiciozne planove o svršetku rata do Božića 1944. godine. Dva mjeseca kasnije Waffen-SS se nalazio na čelu ardenske ofenzive u kojoj je postigao neke od najdubljih proboja u američke linije. Činjenica da su postrojbe Waffen-SS-a napredovale toliko daleko, s obzirom na loše vremenske uvjete i metež na cestama, spada u velika borbena postignuća. Iako je Hitlerov plan bio preambiciozan, zapovjednici Waffen-SS-a dali su sve od sebe. Nakon pet godina rata i unatoč teškim gubitcima, oni su još uvijek vjerovali da Treći Reich može pobijediti.

Postrojbe Waffen-SS-a na koncu nisu mogle zaustaviti savezničku plimu. U manje od godinu dana od Dana D Hitlerov Reich nalazio se u ruševinama. Njemačka uspješna primjena taktike i fanatični borbeni duh pripadnika Waffen-SS-a nisu mogli kompenzirati savezničku brojčanu nadmoć u ljudstvu i tehnici. Za svaki tenk Sherman koji je Waffen-SS uništio u Normandiji odmah bi novih deset pristiglo na bojišnicu. U isto vrijeme tisuće savezničkih lovaca-bombardera nanosilo je znatne gubitke i pomutnju njemačkoj vojsci u Normandiji, imajući pritom potpunu slobodu manevra na nebu iznad bojišnice.

Na sve to treba pridodati utjecaj Hitlerovih gotovo smiješnih naredbi da se tlo pod nogama njemačkih vojnika drži do posljednjega čovjeka u svakoj situaciji. Iako je fanatični otpor pripadnika Waffen-SS-a nesumnjivo produljio trajanje rata, Hitlerovo inzistiranje na držanju Caena pod svaku cijenu, njegov potpuno nesuvisao protunapad kod Mortaina te njegovi zahtjevi da se ardenska ofenziva nastavi i u siječnju 1945. godine doprinijeli su tomu da postrojbe Waffen-SS-a pretrpe iznimno teške i nenadoknadive gubitke. Bez neprekidnoga Hitlerova miješanja u ratne operacije moguće je čak da bi oklopne divizije Waffen-SS-a duže pružale otpor.

 

Hitlerove elitne postrojbe Waffen-SS-a bile su zamišljene i ustrojene u cilju zaštite nacističkoga militarističkog, totalitarističkog i zločinačkog režima

 

Oni koji su se suočili s oklopnim divizijama Waffen-SS-a svakako su doživjeli traumatično iskustvo. Borba protiv pripadnika Waffen-SS-a rezultirala je za britanske i kanadske postrojbe u Normandiji njihovim teškim gubitcima koji nalikuju na one iz Prvoga svjetskog rata. Britanska vojska završila je rat s puno poštovanja prema njemačkome protivniku i započela je dograđivati svoju doktrinu i taktiku upotrebe oklopa na iskustvima krvavo stečenima u sukobu s oklopnim divizijama Waffen-SS-a. Borbene skupine naoružane svim tipovima oružja sada su postale standardna taktička formacija, dok je prihvaćena demokratičnija zapovjedna procedura umjesto onih rigidnijih zapovjednih metoda korištenih u Normandiji. Glavni britanski tenk nakon rata, Chieftain, uvelike je napravljen na osnovi njemačkoga Tigera.

Amerikanci, koji se nikad nisu susreli s većim brojem Tigera u Normandiji, i dalje su zadržali svoj koncept o važnosti lako oklopljenoga srednjeg tenka na temelju linije svojega Shermana. Tek u 1970-im godinama oni su se odlučili za upotrebu teško oklopljenoga tenka M1 Abrams. To je djelomično bio rezultat nastojanja američke vojske da osuvremeni svoju doktrinu i opremu s namjerom da parira Sovjetima na središnjem bojištu NATO-a. Isto tako, Amerikanci su se osvrnuli na svoja iskustva u borbi protiv oklopnih postrojbi Waffen-SS-a – ponajprije u njihovim obrambenim taktikama – i izvukli zaključke iz toga. Također, Amerikanci su koristili i svoju verziju Panzerkeila – njemačke taktike oklopnoga klina – kako bi se probili kroz iračke obrambene linije tijekom 1991. godine tijekom Zaljevskoga rata. Njemačku strategiju blitzkriega isto su kopirali (i doradili) američki zapovjednici tijekom njihova napada na Bagdad u Drugome Zaljevskom ratu 2003. godine.

Srećom za okupirane narode Europe, pokušaji Hitlerovih Waffen-SS divizija da odbace Saveznike nisu uspjeli. Francuska i Belgija u jesen 1944. godine oslobođene su nacističke tiranije, a konačni poraz Trećega Reicha u svibnju 1945. godine dovršio je oslobođenje Europe.

Hitlerove elitne postrojbe Waffen-SS-a bile su zamišljene i ustrojene u cilju zaštite nacističkoga militarističkog, totalitarističkog i zločinačkog režima. Taj su zadatak one obavljale s visokom vojničkom učinkovitošću, ali ta militaristička elita Trećega Reicha zakazala je tamo gdje profesionalni vojnik nikad ne bi smio. A to je pitanje zločina. Naime, u sjeni toga diktatorskog režima nalaze se milijuni nevinih žrtava. A pripadnici Waffen-SS-a također snose dio odgovornosti za to.

 

Mobilni odredi, uključujući Waffen-SS, imali su, po Hitlerovoj naredbi, ovlaštenje ubiti svakog vojnika ili civila koji je dezertirao sa svojega mjesta ili ako je pokazivao bilo kakav znak defetizma u Berlinu

 

Koji su razlozi tomu? Danas možemo biti svjesni činjenice da na pripadnicima Waffen-SS-a – kao uostalom i kod svih vojnika u povijesti – nije bilo da propitkuju naredbe, nego da ih izvršavaju. A vidjeli smo da su pripadnici Waffen-SS-a bili indoktrinirani ne stavljati pod upitnik zapovijedi svojih nadređenih. Međutim, to je u čisto vojničkomu smislu uobičajeno i neophodno za provedbu i uspjeh vojnih zadataka svih vojski u povijesti. No najviše rangirani časnici Waffen-SS-a dobivali su i naredbe koje se nisu ticale isključivo vojnih zadataka. I to od režima koji je u samoj srži bio zločinački i totalitarni, a upravo su to česti suputnici smrti kroz povijest. Jer svaki je vojnik svojevrsni odraz društva u kojemu živi. A društvo Trećega Reicha, u čije su redove smjeli pristupiti samo arijevci i drugi odabrani, sijalo je smrt gdje god je pošlo ako bi mu netko stao na put.

Stoga na pripadnike Waffen-SS-a možemo gledati kao na Hitlerove jurišnike smrti, što oni uistinu jesu bili. Jer naredbe su pristizale od samoga Hitlera, koji je provodio politiku koja nije sprečavala zločin, nego ga je poticala.

Erlin: posljednji otpor

U siječnju 1945. godine milijuni sovjetskih postrojba, podupirani s nekoliko tisuća tenkova, topova i zrakoplova, stajali su na svojim položajima spremni napasti njemačku prijestolnicu. Tijekom siječnja i veljače Crvena armija uspjela se probiti kroz njemačke obrambene linije u Poljskoj i napredovati prema zapadu i rijedi Odri, nekih 56 kilometara istočno od Berlina. Reichsführer-SS Heinrich Himmler dobio je svoju priliku zapovijedati jednom vojnom skupinom, ali Hitler ga je ubrzo proglasio nekompetentnim za vojnička pitanja. Njegovo kratkotrajno novo zapovjedništvo nad Vojnom skupinom Visla završilo je iznimno brzo i neuspješno smrću tisuća njemačkih vojnika koji su pokušali izvršiti protuudar protiv Sovjeta.

Ključna osoba u završnim borbama oko Berlina bio je general Waffen-SS-a Felix Steiner koji je još uvijek zapovijedao onime što je ostalo od njegova III. SS oklopnog korpusa. Tijekom Himmlerova kratkotrajnog zapovjedništva u Pomeraniji, Steinerove snage grandiozno su imenovane Jedanaestom SS oklopnom armijom, ali ona se u stvarnosti po svojoj snazi mogla smatrati nešto pojačanom divizijom. Okosnica Steinerova zapovjedništva bile su 11. SS-Freiwilligen-Panzergrenadier-Division Nordland i 23. SS-Freiwilligen-Panzergrenadier-Division Nederland u kojima su se još uvijek nalazili unovačeni simpatizeri nacizma iz Skandinavije i Nizozemske. Obje te postrojbe zapravo su bile nešto ojačane pukovnijske borbene skupine s oko 3000 – 4000 ljudi svaka. Njegov korpus kasnije je ojačan pritokom govornika flamanskoga jezika iz Belgije – koji su došli iz 27. SS-Freiwilligen-Panzergrenadier-Division Langemarck – te govornicima francuskoga jezika također iz Belgije – iz sastava 28. SS-Freiwilligen-Panzergrenadier-Division Wallonien. Obje postrojbe zapravo su bile nešto slabije snage od ostalih dviju postrojbi Steinerova korpusa. Njegovi ljudi pripadali su okorjelim veteranima s Istočnoga bojišta, ali su im očajnički nedostajali tenkovi, topništvo, kamioni i ostala esencijalna oprema modernih divizija. Oklopna bojna iz sastava 11. SS-Freiwilligen-Panzergrenadier-Division Nordland bila je naoružana sa samo 26 samohodnih jurišnih topova tipa StuG III i dvama Pantherima, od kojih je tek polovica u svakome trenutku mogla sudjelovati u akcijama.

 

Kada je čuo za neuspjeh generala Felixa Steinera, Hitlerova vjera u Waffen-SS potpuno je izblijedjela. Još teži udarac Hitler je primio kada je saznao za pregovore Himmlera sa zapadnim saveznicima o predaji

 

U svojim završnim pripremama za obranu Berlina tijekom ožujka 1945. godine Steinerovi ljudi našli su se na sjevernome sektoru kod njemačkoga glavnog grada, iza glavnih obrambenih položaja na rijeci Odri i to kao pričuvna sila kojom je trebalo izvršiti protuudar. Steinerovo zapovjedništvo predstavljalo je tek sjenu njegova prijašnjeg korpusa i Hitler mu je pridavao veliki značaj u svojim planovima.

Na Liniji Odra pod njemačkom Devetom armijom nalazio se stožer Waffen-SS korpusa, koji je u stvarnosti imao vrlo malo postrojbi Waffen-SS-a pod svojim zapovjedništvom. Jedanaesti SS oklopni korpus bio je odgovoran braniti ključne uzvisine Seelow koje su se nalazile nešto istočnije od samoga Berlina. Dalje na jugu stožer V. SS gorskog korpusa nadzirao je sektor oko Frankfurt-am-Oder (Frankfurta na Odri). On je raspolagao trima divizijama Waffen-SS-a, uključujući 32. SS-Freiwillige-Grenadier-Division 30. Januar koja je ustrojena ranije tijekom posljednje godine rata od instruktora i administrativnoga osoblja Waffen-SS škola za obuku. Tomu korpusu dodijeljene su i 35. SS-Polizei-Grenadier-Division te 36. Waffen-Grenadier-Division der SS iako su one u stvarnosti predstavljale tek nešto malo više od policijskih odreda s vrlo malo borbenoga iskustva ili teške opreme. Trideset šesta Waffen-Grenadier-Division der SS pripadala je iznimno nepopularnoj postrojbi čak i Nijemcima, a riječ je bila o bivšim kriminalcima kojima je zapovijedao dr. Oskar Dirlewanger, koji je bio odgovoran za brojne masakre u Rusiji. To je značilo da je zapovjednik korpusa, SS-Obergruppenführer Friedrich Jeckeln, koji je ustrojio jedan od najranijih Einsatzgruppena u Rusiji, pokraj sebe imao istomišljenika. Korpus je kao podrškom raspolagao 502. SS teškom oklopnom bojnom naoružanom s 31 superteškim Tigerom II.

Komentiraj