Objavljeno u Nacionalu br. 967, 2016-11-12

Kakve su sudbine ljudi koji u bijegu pred zlom rata zlatom i novcem plaćaju ‘kartu’ za putovanje Sredozemnim morem u običnom čamcu ne bi li se domogli boljeg života u Europi, u svojoj je jedinstvenoj knjizi ‘Preko mora Sirijci bježe u Europu’ opisao njemački novinar Wolfgang Bauer koji je s fotografom Stanislavom Kruparom, prerušen u izbjeglicu, također prošao pakleni put

Dok Europa na sjevernoj obali Mediterana glumi milosrđe kad izbjeglicama ipak uspije doći tako daleko, ona na južnoj obali vodi nesmiljeni rat preko svojih zastupnika.

Brod za koji imamo rezervaciju dug je dvadeset i četiri me­tra i trebao bi prihvatiti tristotinjak izbjeglica. To nam kaže šef krijumčarskog lanca koji se predstavlja kao Abu Hassan. On je, veli, vlasnik broda. Došao nam je u skrovište da obnovi izgubljeno povjerenje. Mali čovjek sa šiljastom bradicom koji odmah stavlja noge na stol. ‘Ovo putovanje je meni podjednako važno kao i vama’, veli. Zabrinut je da bismo se mogli predomi­sliti i prijeći drugim krijumčarima. ‘Već sam potrošio mnogo novaca na vas.’ Otkupnina, minibusovi, najamnina za stalno nove apartmane. Pred tjedan dana poslao je na brod tisuću hljebova kruha, koji su sad vjerojatno pokvareni.

Četvorica velikih krijumčara ljudi među sobom su podije­lili egipatsko tržište, priča Abu Hassan. On je jedan od njih, a osim njega postoje ‘Doktor’, ‘Hanafi’ i Abu Ahmed. Prošle go­dine svi su sjajno poslovali, samo on, Abu Hassan, u Italiju je otpremio trideset i pet brodova. Naše putovanje trebalo bi mu otvoriti ovogodišnju sezonu.

PRIPADNICI OBALNE STRAŽE će nas propustiti, obećava. ‘To su moji ljudi.’ Trideset tisuća eura plaća vojnicima i oficirima za to. Oficir dobiva polovicu, njegovi podređeni ostatak. Sto eura po putniku, najčešće paušalno, zahtijeva Obalna straža. Dobivaju novac tek kad transport uspije ući u međunarodne vode. Krijumčari su, međutim, sami sebi najgori neprijatelji. ‘To upropaštava cijelo tržište.’ Svatko želi što veći udio u ovom unosnom poslu. Stoga, veli Abu Hassan, sabotiraju jedni dru­ge, izdaju policiji ture onih drugih. Pred dva dana je kapetan jednog popunjenog matičnog broda odvezao brod natrag u luku i predao putnike Obalnoj straži, jer su mu konkurentski krijumčari to platili. Gubitak jednih je dobitak drugih. Na­rušavaju dobar glas konkurenata da bi poboljšali svoj. Ali sad je sve to otišlo predaleko. Ovih dana se u Aleksandriji velika četvorica namjeravaju sastati, održati konferenciju i pomiriti.

‘Smijemo li ponijeti našu prtljagu?’ pita Rabea dok se glavni krijumčar oprašta. ‘Ponijeli ste toliko prtljage sa sobom’, odgo­vara Abu Hassan neodređeno, ‘toliko ne biste ponijeli u avion.’ Kako će dugo potrajati plovidba, želi saznati Alaa. ‘Šest dana’, veli Abu Hassan, ‘a to nije ništa za putovanje u raj.’

Narednih dana ćemo još tri puta mijenjati apartmane. Dva puta se selimo unutar nebodera jer se svi iznajmljivači boje pro­blema s policijom. Zatim nas krijumčari odvoze na suprotni kraj promenade uz more i smještaju u drugi neboder, na dvanaesti kat. Bez pogleda na more, ali zato s kupaonicom i vrućom vodom.

Svaka takva promjena mjesta je rizična. Navodno nas ne­prijateljske bande još uvijek promatraju, vrebajući kako bi nas ponovno otele. Uhode drugih mafijaških klanova viđeni su na suprotnoj strani ulice, pred našom zgradom, mladi mršavi muš­karci, besposličari, prave se nezainteresirani, vrte cigarete među prstima, čekaju.

MI REPORTERI IMAMO NOVI PROBLEM, dosad najveći na puto­vanju: Ismaila, zamjenika krijumčarskog kralja Abu Hassana, kozičavog i snažnog. Odjednom stoji pred nama i pozdravlja nas na ruskom. Stanislav i ja potječemo iz jedne kavkaske repu­blike, kaže legenda koja nam jamči živote. Dok Stanislav tečno govori ruski, ja taj jezik ne znam. Fotograf mi pritječe u pomoć, pripovijeda krijumčaru o povijesti naših tlapnji. Ja dajem do znanja da sam prehlađen, deprimiran i umoran, povlačim se i pravim da sam zaspao. Ponekad to činim na nekoliko minuta, ponekad tokom čitavog dana. Na taj način moj govorni nedo­statak ostaje neotkriven.

Jihadi, usijana glava koja nas je napustila, telefonom javlja da su lagali i novi krijumčari. Ni njima ne polazi za rukom zaobići Obalnu stražu. Jihadi kao i mi čeka u skrovištu u Aleksandriji, samo nekoliko ulica dalje.

Uza svu nesreću, sad se i vremenske prilike okreću protiv nas. Jak vjetar sa zapada pritišće na balkonska vrata na dvanaestom katu. Amar ih zatvara, gura krpu pod vrata, dok mi pod debe­lim dekama ležimo na tepisima i kaučima. Polje niskog pritiska pred Europom. Na ukrcavanje na brod ne može se pomišljati, to shvaćamo i bez kićenih objašnjenja naših krijumčara.

‘Osjećam se poput magarca’, tuži se Rabea. ‘Cijelog dana samo spavanje, jelo, sranje, spavanje.’

Vjetar predvečer bruji još jače, oštro zviždi kroz prozorski okvir. Na televiziji, oko koje smo se okupili, prikazuju se X–Men, fantasy film o mutantima koji pokušavaju, neotkriveni, preživjeti u ljudskom društvu. Začuje se kucanje.

AMAR I ALAA PRESTRAŠENO SKAČU s kauča, ja se sakrivam u spa­vaćoj sobi, omatam se dekom za slučaj da je to opet Ismail, krijumčar koji govori ruski. Rabea prilazi vratima, nećka se. Kucanje na vratima nije rijetko, no ne možemo se navići na taj strah. Moguće je da je vani policija. Ili su nam suprotstavljeni krijumčari ušli u trag i žele nas oteti iz stana. Rabea otključava, samo odškrine, spreman da ih smjesta opet zalupi.

Vani stoji Mohamed sa šiltericom. Dovodi dva nova u skro­vište, jednog stolara i jednog kipara. Obojicu već znamo. Do sada su živjeli kod obitelji koja namjerava u München. Kao i ta majka s kćerima, i njih dvojica potječu s juga Sirije. Krijumčar šapće Amaru na uho, stolar se bio namjerio na jednu od kće­ri, potajno je promatrao u kupaonici. ‘Moramo ih odvojiti od obitelji. Pripazite malo na njih.’

Od sada dvojica prinova tvore cjelinu za sebe. Kipar povi­jenih leđa koji nosi kapu od jeansa s orlom, stameni stolar s brkovima u majici koja ističe mišiće. Kuhaju vlastiti čaj, do­šaptavaju se, kao što se i mi došaptavamo, oni nas izbjegavaju kao što mi izbjegavamo njih, osobito Alaa. On ih promatra s nepovjerenjem. Nikad ne sjeda pored njih, fiksira ih iz daljine.

‘Nikakvi dobri ljudi’, mrmlja.

No tada je, dobrih tjedan dana nakon što smo s Amarom iz Kaira krenuli na put, došao trenutak. Minibusovi dolaze po nas, vozimo se iz Aleksandrije_i trčimo prema moru, brzo koliko možemo.

Plaža II.

‘Trčite, kurvini sinovi!’ viče momak kojem još ne raste brada i koji nas mlati batinom. ‘Trčite!’

Plaža je ravna i pjeskovita. Kad dopremo do nje, naređuju nam da legnemo na tlo. Goniči nas raspoređuju u skupine od po dvadeset izbjeglica, s razmacima od nekoliko metara. Hu­ssan je toliko slabo pokretljiv da se ne može tako brzo spustiti na koljena, brat ga za jaknu povlači dolje.

Plaža je najopasnija dionica bijega u Europu. Plaža privlači strvinare. Tu se sreću pljačkaši s kopna i s mora. U ovom času smo najranjiviji. Banditi na plažama često napadaju, premlaćuju i pljačkaju. Ponekad putnike usput opljačkaju sami krijumča­ri, nezadovoljni provizijama. Pored toga se u svakom trenutku može pojaviti Obalna straža, s mora ili s kopna, s psima. Kraj je okupan blještavim svjetlom velikih tvornica. Abukirski za­ljev. Jedna od najvećih egipatskih industrijskih luka. Iza nas, s kopnene strane, zrače pakleno crvena, narančasta i zelena boja. Ispred nas, more je osvijetljeno signalnim svjetlima usidrenih teretnih brodova. Nad nama putuju oblaci raznobojnog dima.

‘Oče svih mudraca’, viče poneseni Alaa u daljinu nad morem.

AMAR RAZGOVARA SA SVOJOM ŽENOM. ‘Na moru smo’, govori le­žeći na plaži, ‘ne znam koliko dugo još mogu telefonirati. Kad više ne čuješ ništa, uspjeli smo.’ Stvarno, dva motorna čamca jure prema nama. Mladi muškarci među izbjeglicama trčeći kreću prvi, hvataju se za bokove prvog čamca, pokušavaju se uspentrati na njih, padaju, pokušavaju iznova. Amar zaosta­je, kao oduzet, on se boji ljudskih gomila, želi ući posljednji, ali zadnji budu često ostavljeni na plaži. Na sreću, otkriva nas posada drugog čamca. Da stignemo do čamca, moramo hoda­ti do grla u vodi. Ja guram debelog Rabeu uvis, dok ga netko vuče odozgor, zatim se jedna ruka pruža prema meni, ja je hvatam,a ona me naglo poteže uvis, vuče preko palube gdje već leži Amar, bez daha. Pokraj nas sjedi Bissan, djevojčica s dijabetesom. Gleda prema obali, plače i zapomaže. Glas joj se lomi i nadglasava čak i motor.

Njezina majka stoji u valovima, s crnim hidžabom. Podiže ruke iz vode. Doziva čamac koji su muškarci već okrenuli pre­ma pučini. Naprtnjača s inzulinom pluta u pjeni, val joj ju je istrgnuo iz ruku. Obitelji često budu nasilno razdvojene pri ukrcaju. Uvijek iznova djeca pristižu u Italiju bez roditelja.

Jednom na brodu, povratka više nema. Kipar koji je posljed­nji doselio u naš stan obećao im je da će prenijeti Bissan kroz plićak gdje valovi udaraju o kopno, jer je tjednima živio kod te obitelji i među rijetkima posjeduje prsluk za spašavanje. No onda je djevojčicu jednostavno spustio u more. Stavljajući na kocku njezin život samo da se sam dokopa mjesta na čamcu. Djevojčicu je na palubu ubacila posada drugog čamca, ali na majku su zaboravili.

Dijete u čamcu urla tako glasno da se muškarci uz psovke vraćaju, povlače majku, s nekim štapom upecaju inzulin. Na­prtnjaču koja djevojčici znači život grubo joj guraju u ruke.

POTOM JURIMO PREMA PUČINI, nad glavama nam leti pjena. Slušamo kako kobilica udara o more i kako djevojčica još uvi­jek vrišti, potpuno izvan sebe. Krijumčari se izderavaju na nju, majka i sestra joj tepaju da je smire. Amar odskliže do nje i upi­ta: ‘Bojiš li se?’ ‘Ne’, kaže, smirujući se pomalo, ‘ja se ne smijem bojati. Ako se preplašim, ubit će me pad šećera.’

Obala se polako pretvara u usku traku na obzoru. Čamac nije sasvim pun, samo nas je devetoro, na plaži su se svi ukrca­li na prvi. Jedan član posade stražari na pramcu, drugi sjedi za motorom, pokraj njega za kormilom uspravno stoji vođa, drži pravac prema otvorenom moru, no uskoro staje psovati u mo­bitel. Uzalud pokušava dobiti kapetana matičnog broda.’Gdje je sad taj kurvin sin?!’ dovikuje drugima. Bezuspješno poku­šava dobiti kapetana matičnog broda. ‘Rekao je da za petnaest minuta stiže na poziciju.’Međutim, motor odjednom počinje zastajkivati, kašlje, baca vodu i zamire. Oko nas naglo vlada velika tišina.

Izbjeglice zure u posadu. Muškarci bacaju sidro, pokuša­vaju nanovo upaliti motor, potežu paljenje, povlače i povlače. Vođa otvara poklopac motora, drugi čovjek naziva kapetana drugog motornog čamca koji je dugo vozio paralelno s nama i na kraju nas pretekao i nestao u tami. Neka iskrca svoje put­nike i potom se vrati da nas preuzme.

Tad se motor ponovno pali.

ČAMAC OPET JURI NA VRHOVIMA VALOVA. Promatrač na pram­cu kaže da je ugledao matični brod. Najviše još pet minuta, i u međunarodnim vodama smo, gdje nam egipatska Obalna straža više ne može ništa. Jedan od krijumčara prolazi čam­cem i traži da mu predamo sve egipatske funte. ‘Njih ionako više nećete trebati.’

‘To je onaj!’ pokazuje nedugo zatim prema mnoštvu svjetala na moru. Negdje tamo je matični brod. Amar leži na leđima, s rukama pod glavom i blago se smješka u nebo. Prije no što smo krenuli popio je dvostruku dozu xanaxa. Rabea se smije, pruža noge, isteže prste, plješće Amara po butinama, sja od sreće. Po prvi put mislimo: uspjeli smo. Mi novinari osjeća­mo slično, jedva da više možemo izdvojiti vlastite osjećaje od onog što osjećaju izbjeglice. Italija je na dohvat ruke, Švedska, Njemačka, novi život, snovi u kojima je svaka pojedinost bila posložena kako treba, samo što se brod okreće prema nekom otoku i krijumčari nas guraju u more.

Jedan za drugim padamo u vodu.

‘Ne znam što se s nama događa, Rolanda’, govori malo kasni­je Amar svojoj ženi preko telefona, na sreću mu se mobitel još nije smočio. ‘Na nekom otoku smo. Čamci su otišli. Ne znam što planiraju.’

Putnici s prvog motornog čamca također su iskrcani ovamo, ponovno se nalazimo s Alaaom i Hussanom i Asusom. Njima je posada rekla da će nas čamci odmah pokupiti. U grupama se taborimo na vrhu nekog brežuljka. Većina se trese od hladnoće, potpuno je promočila i izložena je vjetru. Alaa rastvara velike plastične vreće, polaže ih na grmlje koje ovdje posvuda raste, navlači si jednu vreću preko nogu i trbuha do prsa. Amar ga gleda i čini isto, k tome spušta i kapuljaču tako duboko preko lica da mu se vide samo usta. Nemiran, on telefonskim pozivi­ma muči Abu Hassana, kralja krijumčara. Ovaj obećava Amaru da će poslati nove čamce.

Ime otoka je Nelson Island, kako doznajemo kasnije. Otočić ima sto puta tristo metara. Tu je britanski admiral Nelson po­bijedio Napoleonovu francusku flotu 1789. godine. Puni mje­sec ukazuje se iza oblaka, pješčana polja uranjaju u nestvarno srebrno svjetlo. Otok kao da nije ni nebo ni zemlja. On je svijet između, nepovezan s bilo čime.

KRIJUMČARI SE VRAĆAJU, sada s nešto većim čamcem. Svi putnici ponovno jurnu, trče u more, bez mnogo obzira prema drugima, odskakuju od blatnog dna, vješaju se za ogradu palube, svi isto­vremeno, svi s jedne strane tako da brod prijeti da se prevrne u zapjenjene valove. Posada se brani udarcima štapova, lupa po očajnicima kako sama ne bi zaglavila. Amar ostaje s Bissaninom obitelji na plaži, i ovaj put u strahu od mase. Teško natovaren, brod juri prema otvorenom moru, ali odmah se vraća. Mi na pla­ži odmah shvaćamo što se događa. Nešto je izgleda pošlo po zlu.

Tada iza krijumčarskog spazimo dva jurišna čamca Obalne straže. Dvije sjene s nadgradnjama na kojima žmigaju crvena svjetla. Krijumčari bacaju izbjeglice u uzburkano more uz oba­lu, udaraju ih nogama i rukama, u moru plutaju komadi prt­ljage, mi pak trčimo od mora prema središtu otoku, u suludoj nadi da se ondje možemo sakriti.

‘Gotovo je, zar ne?’ šapće mi Amar u nekoj dubokoj jami u kojoj se skrivamo zajedno s četvero drugih ljudi. Skupinu po skupinu vojnici nas istjeruju iz udubina u zemlji. Ranije su pri hapšenju izbjeglice opetovano strijeljane. Neki od nas se skrivaju iza hridina uz zapjenjenu obalu, sve dok se ne počnu smrzavati pa se predaju. Bissanina obitelj spljoštila se u jed­noj udubini. Drugi su imali samo toliko vremena da zalegnu. Vojnici češljaju otočić s reflektorima. Približavaju se i našem skrovištu, glasno nas pozivaju da izađemo.

Ja se s Amarom penjem iz jame, visoko podignutih ruku, zaslijepljeni smo svjetlom, hodamo prema njima polako, a oni odjednom iz dva, tri brzometna automatska oružja ispaljuju upozoravajuće rafale s bojevnom municijom. Padamo na ko­ljena, oni urlaju zapovijedi koje ne razumijem. Amar koji nam inače prevodi se ukipio, sile nas da stanemo u jedan red obo­renih glava, to je stav pokoravanja. Osobne dokumente, uko­liko ih posjedujemo, moramo staviti na glavu. Neke udaraju čizmama u leđa.

Tako svršava san ove noći.

‘Niste valjda pomislili da ste već na Siciliji?’ smije se oficir na zapovjednom brodu koji nas vraća u luku. Zadovoljan je sam sa sobom. Dobit će bonus ili pohvalu.

U zatvoru I.

Zatvor za one koji nisu uspjeli je prazna prostorija od trideset i pet kvadratnih metara, s velikim prozorom s rešetkama kroz koji se vidi samo otpad. Moramo se postrojiti u dvije kolone. Posljednji put smo spavali prije dan i pol. ‘Na koljena!’ urla de­žurni oficir. ‘Ja ću se pobrinuti da vam ovo bude najmračnije doba u životu. Slušajte što vam govorim.’ National Security Poli­ce sad raspolaže s nama, to je svojevrsni egipatski fbi koji ovih dana za vojnu huntu inscenira i politička suđenja. Nitko nam ne kaže kako glasi optužnica, nitko nam ne objašnjava postupak. Jednostavno su nas zatvorili u ovu prostoriju. Liježemo na goli pod budući da nema kreveta, navlačimo posljednju suhu odje­ću preko tijela jer nema pokrivača. Tek kasnije u noći, prijatelji koje možemo nazvati opskrbljuju nas s vunenim dekama i ži­vežnim namirnicama.

vo se događa u doba kad se u većim obalnim mjestima otva­raju logori za internaciju uhapšenih sirijskih izbjeglica. Naš je, čini se, jedan od boljih. U drugima bude pod stražom preko dvjesto ljudi, bez hrane i pitke vode.

PRVO NAS JE TRIDESET I OSAM, no uskoro se stišće nas više od šezdeset. Sa svakom novom grupom osjetno raste temperatura u prostoriji. Spavamo rame uz rame. Na okupu se našla sirijska srednja klasa. Tamo je vlasnik tekstilne tvornice iz Daraae sa ženom i njihova dva mala sina, malo dalje tvorničar čokolade iz Daryje s dvije kćeri, ovdje kamerman koji je prije radio na sirij­skoj televiziji, više inženjera i učitelja. Neke obitelji su na plaži razdvojene, neke su se uspjele ukrcati na prvi čamac, druge su uhapšene odmah na plaži, poneke su se uspjele ukrcati na matič­ni brod koji, međutim, nije imao dovoljno veliku zalihu hrane pa se morao vratiti. Pričaju o tome kako su bili ostavljeni na nekom pješčanom sprudu i bojali se da će ih preplaviti plima. Kako su ih s otoka poveli ribari, uz plaću, te ih nakon toga predali policiji.

Najmlađa zatvorenica ima pet godina, uhapšena je skupa sa sestrama.

Svake večeri zatvor odzvanja okrutnim urlicima. Čujemo ja­uke onih koje tuku, i dernjavu onih koji tuku. Kad se u siječnju 2011. godine zaljuljao režim Hosnija Mubaraka, ovaj zatvor bio je među prvim zgradama u Aleksandriji na koje je jurišala masa. Savladala je stražare, oslobodila zatvorenike, opljačkala zatvor i zapalila ga. Već tada ovo je mjesto važilo kao jedno od najgorih mučilišta u Aleksandriji. Nekadašnji mučitelji su se vratili, pauzirali su samo kratko. Sad kolone ličilaca ubrzano rade na raznim katovima tamnice, obnavljaju zidove, prekri­vaju svježom bojom oštećenja uslijed požara, čađu i tragove plamena. Odsutno liče zidove i slušaju krikove. ‘Tko odraste u Egiptu’, veli mi jedan od naših stražara, ‘naučio se ne čuti ovakve krikove.’

Amar nam je osigurao nekoliko kvadratnih metara pod jedi­nim prozorom. I u ćeliji kao grupa ostajemo zajedno. Hussan je zanijemio, ne govori tako reći ništa, spava mnogo, zapravo cijelo vrijeme spava. Alaa samo rijetko razgovara s mlađim bra­tom. ‘Nisam mislio da je u tako slaboj kondiciji.’ Tokom sprin­ta prema čamcima čak je morao nositi Hussanovu naprtnjaču. ‘Uopće ga nisam smio voditi sa sobom’, kaže Alaa. Hussan nije u stanju trčati, nije u stanju plivati, mentalno je slabić. ‘Moj brat se još nikad nije suočio s istinskim životom.’ U Damasku je obitelji pomagao u dućanima, ali stvarno raditi tamo nije morao nikad. To su uvijek preuzimali on, Alaa, i namještenici. Hussan se najčešće bavio samo svojim gameboyem.

BRAĆA SAD LEŽE JEDAN DO DRUGOGA, raduju se svakome tko želi s njima porazgovarati, samo međusobno ne razgovaraju. Me­đutim, nakon nekoliko dana, kada je Hussan gotovo sasvim zanijemio i samo još apatično bulji preda se, Alaa se smekšava. ‘Brate’, pita ga, ‘ta nećeš mi se valjda razboljeti?’

Sudi nam neki birokrat u smeđem odijelu. Jedan za drugim bivamo odvedeni na saslušanje. On se ne predstavlja, teatralno se poigrava svojim glasom. Saslušanje je ritual podvrgavanja. Amar ostaje kod njega dva sata. Nakon što je napokon izašao iz istražne sobe, on je izmijenjen čovjek. Pametan i sposoban, središnja točka svoje obitelji, čovjek koji je i u uzništvu uspije­vao sačuvati humor, odvažnost u životu, raspada se na očigled. Samo tupo sjedi, najčešće spuštenih kapaka, lica istanjenog poput crte.

Mi reporteri pri hapšenju moramo odati svoj stvarni iden­titet. Kao i svi ostali, okrivljeni smo zbog ilegalnog napušta­nja zemlje. Njemačka i češka ambasada se zauzimaju za nas, Stanislav je Čeh. Nakon devet dana dobivamo izgon u Tursku.

preko_mora_ovitak_obostrano_ivan_corr

Komentiraj