ERIC CANTONA 2009.: ‘Volio sam dodati loptu, asistirati za gol, pomoći. Nikad nisam bio sebičan”‘

Objavljeno u Nacionalu br. 712, 07. srpanj 2009.

BIVŠI NOGOMETAŠ i zvijezda francuske reprezentacije govori o tome kako i zašto je uzbudljivu sportsku karijeru odlučio zamijeniti svijetom filma

Eric Cantona je prije 15 godina bio jedan od najboljih nogometaša na svijetu, pet godina je igrao za Manchester United – od čega je četiri godine Manchester Utd. bio prvak Engleske – ali je bio i velik prgavac. Njegova grubost i dug jezik doveli su ga do toga da je početkom 1995. usred utakmice udario nogom u glavu navijača Crystal Palacea te bio kažnjen s devet mjeseci neigranja, zbog čega više nije bio ni kapetan francuske reprezentacije. Na kraju sezone 1996/97. imao je 31 godinu i odlučio prekinuti nogometnu karijeru.

Bilo je to veliko iznenađenje, a još veće kad je odlučio postati filmski glumac. Nitko nije vjerovao da Cantona može biti glumac, a svi oni koji su bili sumnjičavi morali bi priznati da nisu u pravu nakon njegova posljednjeg filma “Looking for Eric” britanskog redatelja Kena Loacha, prikazanog na filmskom festivalu u Cannesu, a sam film doživio je ovacije. Iako je Cantona donedavno smatran vrlo neugodnim sugovornikom, na intervjuu za Nacional bio je miran, ugodan, bez imalo znakova nervoze, očito je osjećao da je novim filmom napravio velik iskorak u karijeri. Možda ga je smirila i nova supruga, 11 godina mlađa francuska glumica Rachida Brakni, kojom se oženio prije dvije godine. Prije toga Cantona je 16 godina bio u braku s Isabelle Ferrer i s njom ima dvoje djece. Kako god bilo, Cantona nije nimalo sličio na prznicu s nogometnih terena.

NACIONAL: Kako ste se, nakon desetak uloga u francuskim filmovima, odlučili za ulogu u britanskom?

– Redatelj Ken Loach je genij, scenarij filma je bio sjajan i naravno da sam odmah prihvatio ulogu. Da je Loach genij, znao sam i prije, ali nisam znao da je toliki obožavatelj nogometa i da toliko zna o engleskoj ligi i fanatičnim navijačima. A meni je bilo važno da radim film o životu nogometnih navijača s nekim tko to doista dobro poznaje.

NACIONAL: S ovim filmom, očito, želite nakon uspješne nogometne karijere imati i uspješnu glumačku karijeru.

– Naravno, ali nogometna i glumačka karijera nemaju mnogo zajedničkoga. Kad si nogometaš, sanjaš kako ćeš pobjeđivati protivničke momčadi, taj ti se san ostvari i najsretniji si na svijetu. Međutim, koga ćeš, kao glumac, pobjeđivati? Objektivne činjenice pokazuju jesi li ili nisi dobar nogometaš, ali sasvim subjektivne govore jesi li dobar glumac, kvalitetan umjetnik. Gluma se kudikamo subjektivnije ocjenjuje od sporta. Ipak, između glume i nogometa postoje i brojne sličnosti. Kao što dobru momčad čini grupa igrača, tako i dobar film čini grupa glumaca. Na filmu imamo redatelja, što je trener u nogometnom klubu.Timski rad bitan mi je odmalena, jer potječem iz obitelji gdje su obiteljske veze bile jako važne, kao i prijateljstvo. Činjenica da sam znao da obitelj stoji iza mene i podržava me olakšavala mi je igranje nogometa, igranje bez velikog pritiska.

NACIONAL: Vi ste, kao sjajan nogometaš, bili ne samo uspješan nego i poseban.

– O nogometašima se često govori u stilu “svi su oni isti”. Ja doista nisam bio poput drugih, imao sam svoju osobnost, ali time ne želim reći da su svi ostali nogometaši isti. Možda oni izgledaju isto kada, u ovom svijetu medija, govore o upravo odigranoj utakmici, ali nemojte ih po tome ocijenjivati. Pogledajte nogometnu utakmicu i vidjet će te da se oni razlikuju po količini energije koju unose u igru. Vidjet ćete da je jedan borac, drugi sebičan, treći slabić, za vrijeme jednog poluvremena vidjet ćete koliko se nogometaši razlikuju. Film “Looking for Eric” prikazuje neke trenutke iz moje nogometne karijere i tu se najbolje vidi kakav sam bio. Volio sam dodati loptu, asistirati za gol, znači, volio sam pomoći, nikad nisam bio sebičan. Takav sam i u životu, volim poklanjati darove, ali volim i dobivati, kao što sam volio i postizati golove. No, kad sam nekome asistirao, želio sam da to bude izvedeno na savršen način, volio sam dodati loptu na način da je moj suigrač oduševljeno primi. Znači, ja sam i kao igrač i kao osoba velikodušan, ta velikodušnost me čini sretnim.

NACIONAL: Niste bili uvijek tako velikodušni, bili ste prava suprotnost tomu, osobito ako se sjetimo događaja s kraja 1991. kad ste, zbog vrijeđanja ljudi iz Francuskog nogometnog saveza, kažnjeni s tri mjeseca neigranja, a vi ste tada objavili da napuštate nogomet.

– Da, doista sam želio napustiti nogomet, ali tada me posjetio Michel Platini i rekao mi: “Eric, to bio doista bila šteta, pa imaš tek 24 godine.” Bio sam siguran u jedno, a to je da ne želim više igrati nogomet u Francuskoj. Kad sam to objavio, klubovi iz mnogih zemalja javili su se s ponudama, a meni se učinilo da bih u Engleskoj mogao igrati nogomet o kakvom sam sanjao. Smatrao sam da u Engleskoj mogu igrati pravi nogomet te da ću tamo osjetiti pravo uzbuđenje. To mogu usporediti s osjećajem odlaska u casino. Ne odlazim u casino kako bih dobio ili izgubio, tamo odlazim kako bih osjetio uzbuđenje. Tako je bilo i kada sam zaigrao u engleskoj ligi, nije me zanimalo hoćemo li pobijediti ili izgubiti, samo sam želio osjetiti pravu stvar, pravo uzbuđenje.

NACIONAL: Kada ste zaključili da vam engleski nogomet daje taj poseban osjećaj?

– Iskrenost i poštenje na koje sam naišao u engleskoj ligi dali su mi za pravo. Dogodilo se to potkraj sezone 1995. Ako se sjećate, ja sam te sezone bio suspendiran zbog udaranja navijača kluba Crystal Palace, suspendirali su me na devet mjeseci. Manchester United je u posljednjem kolu trebao pobijediti, ali je odigrao neriješeno protiv West Hama i prvak Engleske te je godine bio Blackburn, a ne Manchester Utd. Blackburn, što ga je trenirao Kenny Dalglish, u posljednjem je kolu igrao protiv Liverpoola, kluba u kojem se Daglish proslavio kao nogometaš. Svi su mislili da će Liverpool pustiti Blackburnu i tako pomoći svom bivšem igraču Dalglishu da postane prvak. No Liverpool je pobijedio i mene je zadivilo to poštenje. Tada sam znao da nisam pogriješio u izboru Engleske. Ali Manchester je sve uprskao igrajući neriješeno s West Hamom.

NACIONAL: Je li, suprotno tomu, najteži trenutak vaše nogometne karijere bio 1996. kad ste bili jedan od najboljih nogometaša na svijetu, a niste pozvani u reprezentaciju Francuske koja je 1998. postala prvak svijeta?

– U svojoj nogometnoj karijeri doživio sam toliko lijepih trenutaka tako da jedan takav događaj ne može uništiti sve ono lijepo i dobro. Ne žalim za SP-om 1998.

NACIONAL: Kako se onda dogodilo da nogometno uzbuđenje zamijenite glumačkim?

– Riječ je o ostvarenju snova. Kad sam bio klinac, sanjao sam da ću postati nogometaš. Kad sam postao nogometaš, sanjao sam da ću postati glumac.U svojoj glavi počeo sam pisati priče, zamišljati razne ljude u raznim situacijama, počeo zamišljati sebe kako glumim, kako prestajem igrati nogomet i postajem glumac. Problem je bio u tome što mi tada, prije više od deset godina, nitko nije vjerovao da ću se prestati baviti nogometom i da ću se koncentrirati na glumu. U početku moje glumačke karijere ljudi nisu bili spremni vidjeti me kao glumca, trebale su proći barem dvije godine da ljudi shvate da više nisam nogometaš nego glumac.

NACIONAL: Znači li to da je nogometno uzbuđenje nestalo i zamijenilo ga je glumačko?

– Upravo tako. Nogometno uzbuđenje je nekako zamrlo, ni sam ne znam kako, i ja sam odlučio prestati igrati nogomet. Strast je trajala od moje 17. godine, kad sam prvi put zaigrao u francuskoj prvoj ligi, ali sam se s 30 godina umorio i shvatio da imam i druge interese. Vjerojatno je dobro da sam se umorio od nogometa jer bih u suprotnom jednog dana umro a da se nisam okušao u drugim stvarima koje su me zanimale, poput glume.

NACIONAL: Koliko vam je u glumačkoj karijeri pomogla vaša supruga, glumica Rachida Brakni, s kojom ste glumili u filmu”L’outremangeur” 2003.?

– Užasno puno, mislim da je taj film jedan od najvažnijih u mojoj karijeri. Moja supruga je izvrsna glumica i ona je moja profesorica glume, sve što znam o glumi naučio sam od nje. Ona mi je dala potrebno samopouzdanje tako da otada doista uživam pred kamerama, a to je najvažnija stvar u glumačkom poslu. Morate imati samopouzdanja jer u ovom svijetu ljudi vas vide drukčijima nego što jeste. U očima obožavatelja ja sam neki izmišljeni lik, i to je jako često teško izdržati. Zato je potrebno mnogo samopouzdanja kako bi ostao onaj koji doista jesi, kako bi ostao svoj.

NACIONAL: Prije nego što ste je upoznali, 2002. režirali ste kratki film “Apporte-moi ton amour”. Hoćemo li vas uskoro vidjeti ponovno kao redatelja?

– Hoćete, kako da ne. Budući da se taj film mnogima svidio, čekam priliku da ponovno režiram neki film. U ovom trenutku zauzet sam ulogama u dva nova filma, ali sam osnovao filmsku kompaniju, zajedno s braćom, i tragamo za kvalitetnim scenarijima po kojima bismo mogli snimiti film. Kompanija se zove Canto Bros. i u njoj smo ja i moja braća Joel i Jean-Marie.

NACIONAL: Izgledate prilično dobro, vidi se da ste još u dobroj formi. Je li tajna u vašoj 11 godina mlađoj supruzi?

– Istina je da volim dobro pojesti i popiti, ali održavam ravnotežu, još se bavim sportom i pazim da ostanem u dobroj formi. Želim se dobro osjećati te često vozim bicikl.

NACIONAL: Kao nogometaš bili ste jedan od najpopularnijih sportaša na svijetu. Jeste li bili svjesni da ste uzor mnogim mladim ljudima i koristite li svoju popularnost kako biste ukazali na mnoge negativnosti u nogometu, od rasizma nadalje?

– Dobro se sjećam kad sam bio dječak i igrao nogomet s prvom generacijom djece imigranata koji su došli živjeti u Francusku 40-ih godina. Dijelili smo sve, baš sve, slavili pobjede, tugovali i plakali zbog poraza. Moje je mišljenje da mi nogometaši ne trebamo previše govoriti o tome kako smo svi jednaki, što smo napravili protiv rasizma i što ćemo napraviti. Potrebno je to pokazati na terenu, zagrliti se i proslaviti pobjedu ili tugovati zajedno zbog poraza i to će biti najbolja poruka svima da među nama igračima nema rasizma.

NACIONAL: Vi ste uzor mnogima, ali jeste li vi imali svog uzora?

– Mnoge ljude cijenim i obožavam, ali nisam imao idola. Kad sam bio dječak, cijenio sam Johanna Cruyffa i cijelu nizozemsku reprezentaciju 70-ih . Naravno, mnogi su mi postavljali pitanje: Pele ili Maradona? Moj odgovor je – Maradona.

NACIONAL: Zašto gotovo svi muškarci vole nogomet, a samo rijetke žene to razumiju?

– To je pitanje mozga.

NACIONAL: Je li to pitanje emocija? Žene su emotivne, a i vi ste kao nogometaš bili veliki emotivac?

– To je točno, valjda ima nečega ženskog u meni.

NACIONAL: Uživate li vi danas u nogometu, gledate li ga barem na televiziji?

– Nakon što sam prekinuo nogometnu karijeru, nisam uopće mogao gledati nogomet. Predugo je nogomet bio sve u mom životu i kad sam ga pokušao pratiti kao običan gledatelj, sve mi je izgledalo jako čudno. Nestao je onaj adrenalin koji me udarao dva puta tjedno dok sam igrao važne utakmice. Sada bi se moj odnos spram nogometa mogao nazvati ljubavnim. Nogomet je nešto što jako volim, ali ne želim ga gledati jer me podsjeća na najljepše dane mog života, a to podsjećanje mi teško pada jer je ta ljubav bila vrlo snažna. Zato sam se okrenuo novim ciljevima. Nogomet je za mene bio poput droge, poput ovisnosti, nešto presnažno.

NACIONAL: Brojni nogometaši iz vaše generacije postali su nogometni treneri, čak i reprezentativni izbornici. Imate li i vi takvih planova?

– Moj odgovor vezuje se za onaj dio kad sam vam rekao da sam obožavao Cruyffa i nizozemske igrače 70-ih. To je zato što je nozozemska reprezentacija, a poslije i klub Ajax iz Amsterdama, stvorila nešto novo, nešto revolucionarno u nogometu. Ako se odlučim na povratak nogometu, to će biti zato što bih želio kreirati nešto novo, a pri tome sam siguran da bih doista mogao kreirati nešto novo u nogometu. Možda sam u krivu, možda će momčad koju preuzmem zaredati s porazima, tko zna, jer danas je jako teško uspjeti kao nogometni trener. No sigurno se neću vratiti nogometu kako bih samo odradio trenerski posao.

‘KAO NOGOMETAŠ SANJAO SAM DA ĆU POSTATI GLUMAC’

‘Kad sam bio klinac, sanjao sam da ću postati nogometaš. Kad sam postao nogometaš, sanjao sam da ću postati glumac’, ispričao je Eric Cantona, koji je priznao da je javnosti trebalo nekoliko godina da ga prestane doživljavati kao bivšu nogometnu zvijezdu, a počne doživljavati kao glumca. Kad je imao 30 godina, Cantona se odlučio povući iz nogometa, nakon što se 90-ih proslavio kao nogometaš Manchester Uniteda i francuske reprezentacije. Već je režirao jedan film, a s braćom je osnovao i filmsku kompaniju te sad traže kvalitetan scenarij prema kojem bi mogli snimiti još jedan film.

Komentiraj