“Emanuel Vidović je za mene prvak hrvatske moderne – njezin prvi, najvažniji i najradikalniji slikar”, rekao je povjesničar umjetnosti Igor Zidić, najveći poznavatelj Vidovićeva opusa.

Slikar je to motiva Splita i Trogira kojima dominira tamni, sjetni ugođaj. Bogatim nijansama polutonova Vidović je ostvario toplo ozračje starinskih prostora. Vidović je najčešće slikao Split sav impresionistički, u izmaglici, u magli, sfumato, sjetan, još i danas se mnogi sjećaju zafrkancije da je tome razlog bilo, tko bi ga znao, možda to što je tad tamo vladalo tako mediteranski netipično maglovito vrijeme. Predaja kaže da su neki od oštrijih jezika išli toliko daleko da su ga zbog tog umjetničkog pečata znali optuživati da on zapravo ne zna crtati pa se, kao, izvlači na ovaj način.

Tri godine prije svoje smrti Emanuel Vidović je na putu prema kavani Bellevue stao na trulu dasku, koja je bila postavljena iznad neke rupe, i slomio kuk. Ostatak života proveo je u stanu. Njegove tri kćeri, koje se nikada nisu udale i brinule su se o njemu, svakog bi ga jutra smjestile u invalidska kolica i premjestile u atelijer, gdje je i dalje stvarao. Do smrti je imao bistru glavu i mirnu ruku. Kćeri bi ga ponekad, po njegovoj želji, smjestile kraj prozora, s kojeg je promatrao grad i slikao splitske vizure.

Emanuel Vidović je preminuo u rano jutro 1. lipnja 1953. godine. Otišao je mirno, okružen svojima, ženom, kćerima, sinovima i unucima, a pokopan je na splitskom groblju Lovrinac.