Na ljestvici od jedan do deset – jedan za čovjeka, deset za boga – Marco Bizzarri danas je u Italiji devetka. Nikoga još nije digao iz mrtvih, ali je zato umirućem podario novi život kada su ga svi već otpisali. Bizzarri je Svemogući iza Guccijeva uskrsnuća. Taj talijanski plemeniti brend je 2014. isijavao auru napudrane stare dive na zalasku karijere. Danas, četiri godine kasnije, ponovo je uzdignut na tron modnoga svijeta i obožavaju ga kao najvruću luksuznu liniju na svijetu. To je Bizzarrijevo djelo. Guccijeva šefa analitičari zato idoliziraju, pogotovo nakon prošlogodišnjeg povećanja prodaje od 50 posto, kao i njegova otkrića glavnog dizajnera Alessandra Michelea, uspješnog sljedbenika Guccijeve škole dizajna.

Kako je Bizzarriju to uspjelo? Bio je nemilosrdan, sve je izbacio i sve promijenio. Novi šefovi, nove kolekcije. Radikalno, rigorozno, riskantno. “Uvijek morate riskirati”, rekao je 2016., “tko nije voljan riskirati, ne može ni pobijediti”.

Ta njegova filozofija pokazala se dovoljno dobrom za modne piste, ali nedovoljnom za Bizzarrijeve porezne prijave. Jer čak je i s njegovom plaćom Gucci itekako riskirao: krajem 2014. Bizzarri je ispregovarao osam milijuna eura godišnje, i to neto. U tu svrhu Guccijeva matična tvrtka, francuska Kering grupa koja uključuje i Yves Saint Laurent i Pumu, izradila mu je vrlo “haute couture” shemu, s lažnom, takozvanom letterbox tvrtkom u Luksemburgu i prebivalištem u Švicarskoj. Tijekom godina u Gucciju Bizzarri je platio samo 13 posto poreza na dohodak, u odnosu na 45 posto koliko se plaća u Italiji. To je ogromna porezna ušteda od 3,2 milijuna eura godišnje.

Ta shema išla je uz dlaku i matičnoj tvrtki Keringu. Platila je samo 0,36 posto socijalnih doprinosa na Bizzarrijevu plaću od bruto 9,5 milijuna eura u Gucciju, dakle samo 34.000 eura, sto puta manje nego u Italiji. Da je Bizzarriju dao izniman neto prihod od osam milijuna putem njegova talijanskog ugovora o radu, to bi Kering stajalo više od 21 milijun eura. Prema tome, svake godine uštede 12 milijuna eura. Vjerojatno je zato Bizzarrijev porezni plan osobno potvrdio Keringov veliki šef i većinski dioničar François-Henri Pinault, sedmi najbogatiji čovjek u Francuskoj čije se obiteljsko bogatstvo procjenjuje na 19 milijardi eura. Kako se Guccijev šef provukao kroz sićušne europske porezne rupe, otkrivaju povjerljivi interni dokumenti u posjedu francuskog internetskog medija Mediaparta, a koje su analizirali i Your Media te partneri iz Europske istraživačke suradnje (EIC). Rijetko dokumenti pružaju tako jasan uvid u porezne utaje velikih korporacija kao u ovom slučaju. Vodeći Keringovi menadžeri izračunali su kako zadržati 8.041 milijuna neto plaćajući samo 9.52 milijuna bruto. Na javnu štetu.

Spomenuti dokumenti također otkrivaju da je ta shema uspostavljena još 2010., dok je talijanski menadžer radio u drugoj Keringovoj podružnici – Bottega Veneti. To se pokazalo iznimno lukrativnim za obje stranke i jako skupo za talijansku državu. Tijekom tih sedam godina Bizzarri je uštedio oko 15 milijuna eura u porezima, navodi se u istraživanjima EIC-a. Kering je uštedio još više: da je grupa Bizzarriju isplatila jednake neto plaće u Italiji između 2010. i 2017., ukupni dodatni trošak za tvrtku bio bi veći od pedeset milijuna eura.

I kod Guccija, znači, može biti jeftino. Za brend koji svojim klijentima poručuje da ništa u životu nije preskupo ako je dovoljno ekskluzivno, kada su u pitanju porezi i obveze, škrtost odjednom postaje cool. To je postalo jasno već krajem studenoga. Tri dana je talijanska policija pretraživala Guccijeve urede u Milanu i Firenzi pod sumnjom u utaju poreza čudovišnih dimenzija. Navodno je Gucci provukao 1,3 milijuna “ispod tezge” tako što je proizvode prodavao iz Švicarske, kako bi tamo koncentrirao dobit i izbjegao talijanske poreze, zaključili su istražitelji.

Kada je vijest o policijskoj istrazi procurila u javnost, Gucci je potvrdio postupke u tijeku uobičajenim frazama za takve situacije: sve su činili u najboljoj vjeri, uvjereni da ne rade ništa loše. I, naravno, u potpunosti surađuju s istražiteljima.

U milanskom sjedištu očigledno nešto smrdi, ali da riba vjerojatno smrdi od glave i to već dugo, jasno je iz slučaja Guccijeva boga Bizzarrija. On sedam godina nije živio u Italiji, gdje je zarađivao svoje milijune, nego u švicarskom kantonu Ticinu. Barem što se poreza tiče. Još uvijek je moguće pronaći njegovo ime na portafonu u selu Vico Morcote na jezeru Lugano, s prekrasnim pogledima na planine i jezera te nevjerojatno niskim stopama poreza. Oko 5300 bogatih stranaca uživa u tim blagodatima. Takva kontroverzna regulacija korisna je Švicarskoj i milijunima stranaca, ali na štetu zemalja u kojima je novac zarađen. Porezni režim koji je Bizzarri odabrao ima okus raja. Nema minimalne potrebne prisutnosti u zemlji, jednostavno možete svratiti tijekom sunčanih vikenda i uživati u pogledu, dok švicarski poreznici prihvaćaju da su vam prihodi već oporezovani u inozemstvu. Prema tome, vaš oporezivi dohodak određuje se kao “globa” koja bi trebala odražavati vaše troškove: za Bizzarrija to je samo 500.000 švicarskih franaka na koje plaća 146.000 eura poreza na dohodak.

Talijani inače ne puštaju olako vrhunske zarade poput Bizzarrijeve u obližnje porezne oaze. Ako u Italiji živite više od 183 dana godišnje, morate svoje poreze platiti u Italiji. To otežava stvari vrijednim menadžerima kao što je Guccijev šef, koji naposljetku mora voditi globalnu tvrtku s četiri milijarde eura prihoda od prodaje u Milanu, 81 kilometar sjeverno od svog prebivališta u selu Vico Morcote. U najboljem slučaju do tamo je potrebno oko sat i pol, ali uglavnom su cijelim putem velike gužve pa put duže traje.

Bizzarrijev stan visoko iznad jezera Lugano također ne odaje dojam da on tu često boravi. Više od 30 pisama zataknuto je u sandučić, rolete su spuštene: čini se da Bizzarri tjednima nije svratio. Ne razlikuje se od apartmana izvan sezone. Kupljen je 2012., prije nego što se službeno prijavio u Luganu. Ali gdje je zapravo živio?

Bizzarrijev uspon u Keringovu carstvu započeo je 2005., kada je postao izvršni direktor brenda Stella McCartney u Londonu, da bi se 2009. preselio u Italiju kao izvršni direktor tvornice kože Bottega Veneta, poznate po ručno izrađenim ženskim torbama poput velike “cabat” torbe koja dobro pristaje uz kupovinu velikih sunčanih naočala i novčanika na Petoj Aveniji. Bizzari se 2010. službeno registrirao kao švicarski porezni obveznik u kantonu Ticino. U stvarnosti, tvrtka mu je prethodne godine, vrlo diskretno, osigurala stan u Milanu.

U srpnju 2009. talijanska tvrtka B.V.Servizi, koju je zastupao njezin predsjednik Marco Bizzarri, potpisala je četverogodišnji ugovor za luksuzni stan u Piazza Diazu. Godišnji trošak: 88.500 eura za najam plus 30.000 za troškove kao što su čišćenje i osiguranje. U Milanu teško da može bolje od toga: penthaus je na devetom katu, samo nekoliko metara od Duoma, s panoramskim pogledom na grad. “B.V.Servizi”? BV kao Bottega Veneta.

Što je tvrtka koja proizvodi skupe torbice planirala s potkrovljem, nije bilo specificirano u ugovoru o najmu, osim izjave da se stan ne smije koristiti kao ured, nego samo za stanovanje. Prava svrha bila je omogućiti Bizzarriju smještaj u Milanu, na što ukazuju kasniji e-mailovi. U jednom od njih Keringov agent za nekretnine o stanu govori kao o “Bizzarro House Milan”. A kasnije 2015., kada se pregovaralo o tome treba li Gucci preuzeti zakup od Bottega Venete, Bizzarri se u e-mailu našalio: “Samo ne dajte da završim ispod mosta.”

Danas je na poštanskom sandučiću ispisano Stefano Bizzarri. Marcov sin Stefano studira u Milanu i kako se čini, s ocem živi na vrhunskoj lokaciji. Međutim, službeno otac Marco ne stanuje na Piazza Diazu; sve je na ime korporacije, uključujući račune za režije, tako da ništa ne narušava iluziju da Bizzarri živi u Švicarskoj. Sve prema planu.

Stvari su se za Bizzarrija savršeno složile: krajem 2014. tvrtki s torbama kojoj je bio na čelu išlo je toliko dobro, a vodećoj tvrtki Gucci toliko loše, da se Bizzarri uspeo još više. Povjerena mu je misija: spasiti Gucci. Bizzari je znao koliko vrijedi – i koliko mu je uprava spremna ponuditi. François-Henri Pinault, većinski francuski dioničar i predsjednik Kering grupe, susreo se s Bizzarrijem i ponudio mu pretjeranu plaću. Međutim, to nije bio samo trošak korporacije: veliki udio u mega plaći trebala je imati državna riznica. To se vidi iz maila koji je Bizzarri primio nedugo nakon sastanka, a u kojem je Keringov izvršni direktor Jean François Palus, Pinaultova desna ruka, potvrdio ponudu: “Vidjet ćete u privitku da s obzirom na vaš status nerezidenta u Italiji, komponente plaće daju procijenjenu totalnu naknadu od 8.041.000 eura kao neto plaću.” Dakle, nakon plaćanja svih doprinosa i poreza na dohodak, toliko ide u džep.˝Trik nije bio samo u švicarskoj rezidenciji. Bizzarri je dobio dva ugovora o radu. Jedan s talijanskom podružnicom Guccio Gucci, a drugi, podeblji, s letterbox tvrtkom u Luksemburgu. To nije bio izoliran slučaj, nego vjerojatno uobičajena muljaža u Keringu. Već u vrijeme Bottega Venete Bizzarri je radio pod takvim luksemburškim ugovorom. Sastavili su ga porezni stručnjaci Kering grupe, vjerojatno zato da bi utajili što veće iznose talijanskoj državnoj riznici. Tako da iako su Bizzarrijevi uredi bili u Bottega Veneti u Milanu, Bizzarri je također bio zaposlenik luksemburške shell tvrtke Castera. Otkad je Gucci 2000. kupio shell tvrtku, njome su upravljali luksemburški administratori i porezni računovođa, a od 2011. i voditelji Keringovih službi ljudskih potencijala. Upravo su oni odgovorni za ugovore o radu. Kada je 2015. Bizzarri trebao postati novi Guccijev šef, sam direktor Pinault ponudio mu je da nastave praksu tako iskrivljenih brojki.

“Predlažemo vam dva ugovora o radu”, rekao je Pinaultova desna ruka Jean-François Palus. Uz ugovor o radu s Casterom u Luksemburgu – vrijedan 5,8 milijuna eura godišnje, potpisan je i direktorski ugovor s talijanskom tvrtkom Guccio Gucci – 3,6 milijuna.

Prvi problem je u talijanskom ugovoru. U korporativnim brošurama Bizzarri je “Guccijev CEO“. U stvarnosti, on je samo predsjednik odbora. Budući da se direktorski honorari manje oporezuju i Bizzarri nije rezident, on plaća samo 30 posto poreza na dohodak u Italiji, za razliku od 45 posto ako bi bio na plaći. Nameće se pitanje je li to samo porezni trik, s obzirom na to da je 3,6 milijuna itekako previše za predsjednika odbora. Najviše plaćeni član odbora Keringa, Guccijeve matične tvrtke, dobiva samo 175.000 eura godišnje naknade. Dvadeset puta manje od Bizzarrija. S milijunima iz Luksemburga situacija je drugačija.

Je li talijanska porezna uprava znala nešto o tome? U svakom slučaju, ni Talijani ni Luksemburžani nisu od toga imali koristi. “Gdin. Bizzarri ne obavlja nikakve djelatnosti kao zaposlenik u Luksemburgu”, napisao je porezni savjetnik Castere u e-mailu 2013. Prema tome, njegova se plaća ne oporezuje ni u Velikom Vojvodstvu. “U svim dokumentima naveli smo da je gdin. Bizzarri švicarski rezident.” Sredstva tvrtke Castera završila su u Švicarskoj, gdje su podložna mini poreznim stopama za superbogate strance. Prema Keringovim internim izračunima, Bizzarri je u Švicarskoj na svojih 5,8 milijuna iz Luksemburga platio smiješnih 146.000 eura poreza.

Prema jednom izvoru, Guccijev šef odlučio je tijekom 2017. postati talijanski porezni obveznik. Kada smo ga o tome pitali, nije odgovorio. Željeli smo pojasniti još nekoliko točaka s François-Henrijem Pinaultom i Marcom Bizzarrijem. Je li njihova porezna shema legalna? Je li dostavljena nadležnim tijelima Keringa i Guccija? Koristi li Grupa luksemburšku shell tvrtku Castera i za isplate ostalim rukovoditeljima prema istom aranžmanu? EIC je poslao mnoga pitanja, ali odgovori nisu stigli. Tvrtka se oglušila, iako na svojoj internetskoj stranici ovako opisuje svoje korporativne vrijednosti: “Inteligentno poslovanje ne poštuje konvencije, poštuje poslovne modele pionirskog duha i razmišljanje izvan okvira.” Problem je u tome što je okvir, u ovom slučaju, opće dobro.