ĐORĐE MATIĆ: ‘Otišao sam naglo, bez plana, u refleksu bijega od ludila i rata’

Čak dva svoja djela predstavio je Đorđe Matić prošle nedjelje u Splitu – prvi roman ‘Niotkuda s ljubavlju’ i zbirku pjesama ‘Šifrirano, biografija’. Piše o odlasku iz Hrvatske, životu u inozemstvu i traganju za domom i svojim jezikom, svemu što je i sam iskusio

Prošle nedjelje u Splitu Đorđe Matić predstavio je čak dva svoja djela – prvi roman „Niotkuda s ljubavlju“ i zbirku pjesama „Šifrirano, biografija“. Đorđe Matić rođen je 1970. u Zagrebu, gdje je i odrastao. Od 1991. živio je najprije u Italiji, a zatim u Nizozemskoj, gdje je u Amsterdamu studirao englesku i talijansku književnost. Objavio je pjesničke zbirke „Lingua franca“ 2013. i „Haarlem Nocturne“ 2016., na nizozemskom jeziku, zatim knjige eseja o glazbi „Tajni život pjesama – hrvatska popularna muzika devedesetih“ 2014. i „Tajne veze“ 2017. , a 2020. objavljene su mu dvije esejističke knjige: na francuskom „Visages du silence – Lica tišine“ te na srpskom knjiga „Senke naših predaka: Otrgnuto od zaborava“. U veljači 2021. izašla mu je nova zbirka poezije naslovljena „Drugi zvuk“. Urednik je i koautor „Leksikona YU mitologije“ i koautor (s Merimom Ključo) trojezičnog muzičkog priručnika „Eastern European Folk Tunes“. Član je Hrvatskog društva pisaca i SKD-a Prosvjeta. Živi u Poreču.

NACIONAL: „Niotkuda s ljubavlju“ vaš je prvi roman, dosad ste napisali zbirke pjesama, zbirke eseja, kako je došlo do ideje za roman? Je li to uopće bila ideja ili proces?

Ideja ili proces, što god bilo, ja ih kao esejist i pjesnik nisam bio svjestan. O romanu nisam ni mislio, uvjeren da sam odavno našao svoje žanrove kao autor i u njima se dobro osjećao. Esej kao oblik naglašeno osobnog, kritičkog i diskurzivnog pisanja odgovarao mi je sasvim. Pjesnik pak stvara u kratkim formama, sabijenim, strožim, baš kao što je i jedini koji po definiciji stvara umjetnički tekst – ako je pravi pjesnik, to jest. E sad, i esej i poezija zapravo su u suprotnosti romanu kao književnom žanru. Romanopisac pripovijeda. I najvažnije, on izmišlja, fabulira. Činilo mi se da ta vrsta izmišljanja nije moja, da mi ne pripada, sve dok me na pisanje romana nije nagovorio moj urednik Nenad Rizvanović. Teško da bih inače to započeo, svakako ne sad. A kad sam počeo to pisati, kad sam počeo ozbiljno raditi na romanu, e onda sam dao sve od sebe da bude ono najviše što mogu dati. I dao sam sve od sebe. Htio sam i da roman ne sliči ničemu što se danas piše ovdje. Otud, u naplavinama takozvane stvarnosne, „angažirane“ i ispovjedne proze, ja sam napisao poetski roman, naglašeno umjetnički, s bezbroj književnih i kulturnih referenci i citata, pisan stilom koji je bliži poeziji, ali i s dosta esejističkih ekskursa od kojih nisam mogao pobjeći. Poetski i poetički dio ili izbor – to je išlo lako, no dati svemu ono što se zove fikcionalnost, uspjeti ispripovijedati sve i skrojiti strukturu romana, učiniti, ukratko, da uopće bude roman, bila je živa muka. Ništa teže nisam pisao dosad. Imao sam sreću s urednikom i privilegiju da mi nekoliko vrsnih kolega čita rukopis i savjetuje me. Veliku zahvalnost osjećam prema njima – poimence Nadi Gašić, Vesni Goldsworthy, Tomislavu Brleku i Gaetanu Benčiću. Roman bi bio mnogo slabiji bez njihove pomoći.

NACIONAL: Roman prati priču o liku koji je 1991. otišao iz Hrvatske zato što mu ime zvuči malo neobično i putuje Europom u potrazi za domom. Nizozemska i Italija dvije su zemlje koje najviše opisuje, a upravo ste ondje vi živjeli. Pretpostavljam da ima puno autobiografskog u romanu?

Sad bi većina pisaca izgovorila onaj klišej da je svaki roman dijelom autobiografski. Naravno da je tako, ali taj je dio manje važan, iako prisutan. Ovo je roman o postajanju umjetnikom, portret umjetnika u mladosti, da se poslužim naslovom Joyceova neusporedivog romana, kao i pripovijest o emigraciji i o mogućnosti ili nemogućnosti povratka. Glavni „lik“ romana, ako tako mogu reći, jest tekst sam, proza sama, stil kojim je roman pisan. Moj pripovjedač je također odraz jednog etičkog stava, koji nije popularan u nas i donedavno bio je štoviše smatran nedobrodošlim. Stav radikalnog pacifizma i nepristajanja na službenu verziju događaja koji su glavnog junaka natjerali na odluku da ode od kuće.

NACIONAL: Jeste li i sami imali problema ili neugodnosti zbog imena?

Ne, nikad. Pitanje mi je gotovo uvredljivo, mada i razumljivo. Ja ne prepoznajem to kao mogući problem, kao da se govori o nekome drugom. Čovjek zrači ili ne zrači različitim svojim pojavnostima, predstavlja se verbalno i neverbalno na određeni način, stvara dojam o sebi. Moji izbori i stavovi, kulturni, moralni, karakterne crte, ako hoćete, sve što jesam, i ono što mi je dato rođenjem, obiteljska pozadina, moja izmiješanost od četiri nacije koje nosim u sebi, pripadnost rodnom gradu koji me formirao do srži, učinili su tako nešto gotovo nemogućim. Mene mogu svojatati razni, i odbacivati isto tako. Da sam ostao, možda bi bilo drugačije.

‘Vani je najteže bilo nerazumijevanje, pozicija u sredini između dvaju svjetova, slušati i gledati njihove nesporazume, razumjeti i jednu i drugu stranu, a biti neshvaćen od obiju’

NACIONAL: U romanu vi tragate za ženom, ali i za knjigom „De Regno Dalmatiae et Croatiae“ Ivana Lučića, koja je 1666. tiskana u Amsterdamu, i vaš lik prijatelja Kneza nagovara da je ukrade, baš kao što su u Oslu neprimjetno ukrali „Krik“. Zašto je važna ta knjiga?

Ona je metafora naših kulturnih diskontinuiteta, višestoljetnih muka da na ovom problematičnom mjestu i geografiji ispišemo sebe i svoju prošlost i stvorimo kulturu koja ne bi bila gušena, prekidana svako malo ratovima, dijeljenjima, ugnjetavanjem, osvajanjima, dominacijom drugih i tako dalje. Kod nas uvijek kao da se počinjalo ispočetka, stalno je netko dolazio pa rušio ili unižavao, gledao nas s visine. Ta je knjiga, dakako, i prvo kritičko i znanstveno djelo naše historiografije, ali i djelo koje kao da hoće reći nešto mnogo važnije: to da postojimo, baš ti koji jesmo, da imamo svoje posebnosti, prošlost, kulturne tradicije, svoj prostor, i ovakvi, stiješnjeni između većih i moćnijih. Lučićeva temeljitost, znanstvena marljivost i preciznost, upornost, golemi rad, ruše sliku o nama kao neosviještenima, čak i divljima, nesposobnima da brinemo i mislimo razumno i odgovorno o sebi. A baš takva slika vladala je tamo gdje sam živio nakon što sam otišao odavde. Diskrepancija između toga kako smo vidjeli sebe i kako nas vide drugi zastrašujuća je, šokantna. Lučić je dokaz da i mi imamo ona „ramena giganata na kojima stojimo“, predšasnike naše, iz svijeta znanosti, kulture, historiografije, intelektualaca ogromne klasične kulture i poznavanja više jezika, a u tom smislu on je i simbolička figura međusobne povezanosti naroda u ovom dijelu svijeta. Lučić je i važna metafora toga da su najbolji uvijek morali proći egzil ili emigraciju kako bi vidjeli bolje, preciznije, šire i onda stvarali važne, ključne radove u tom procesu. On je najljepša slika domoljublja također.

NACIONAL: Prije nekoliko godina vratili ste se u Hrvatsku iz egzila, kako volite reći. Što je bilo najteže?

Mogao bih izlistati sada čitavu seriju razloga, prepoznatljivih čak i onima koji nemaju iskustvo odlaska. Ali nije to najgore bilo. Najteže je bilo nerazumijevanje, pozicija u sredini između dvaju svjetova – s jedne strane domaćini, s druge naši ljudi, novopridošlice – stajati tako i slušati i gledati njihove nesporazume, razumjeti i jednu i drugu stranu, a biti neshvaćen od obiju, biti stranac i među tuđima i među svojima.

NACIONAL: Često u romanu spominjete važnost jezika, sigurno čovjek shvati tu važnost najviše zapravo kad nije u svojoj domovini. Koliko vam je važan jezik, koliko ga je teško ne govoriti?

Jezik je sve. Moja generacija u emigraciji nije imala nikakve infrastrukture, ni organizacija, ni kulturnih centara, ni knjiga, čak ni informacija u onim prvim godinama. Vrijeme je prije interneta, podsjetimo se. Mi smo imali samo jezik – pričali smo jedni drugima priče, ono što smo zapamtili, svatko iz svoga kraja i grada, vratili smo se u „oralnu kulturu“, kao da se Gutenbergova galaksija nije dogodila, vratili se čak u stanje prije pisanja, kao u beskrajno potresnoj i dubokoj knjizi „Rob“ Isaaca Bashevisa Singera. Pokoja, rijetka, od kuće donesena ili poslana knjiga kružila bi od ruke do ruke, čak i novine, a novosti su dolazile ispričane kroz nekoliko usta, često promijenjene i dorađene, poput palimpsesta. Mediji u zemljama gdje smo živjeli donosili su potpuno iskrivljenu sliku događaja kod nas. Iz takve pozicije domovina se činila neopisivo daleka. To je sve zajedno jedno potpuno neispisano i netematizirano poglavlje naše društvene i kulturne povijesti. Moj roman vjerojatno je jedini u hrvatskoj književnosti koji o tome prešućenom razdoblju i ljudima progovara. O ljudima koji su imali samo jezik i pamćenje.

‘Jako sam štedljiv s poezijom, radim isključivo kad mi dođe nadahnuće’, kaže Đorđe Matić. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

NACIONAL: Jeste li u roman ukomponirali sve što je vama važno, sve interese, ljubavi, strahove, snove?

To je najbliže namjerama romana, zapravo, i najprecizniji opis. Naravno, ne može „sve“ stati u jednu knjigu, to nikome nije uspjelo. Ali eto, čovjek čini ono što može, kako bi rekao Hölderlin. Moguće ključna emocija koju ste spomenuli jest strah. Možda je ovo zapravo roman o strahu poglavito, tko će znati.

NACIONAL: Rođeni ste u Zagrebu, živite u Poreču, a predstavit ćete roman u Splitu, zašto Poreč i Split?

Poreč zbog ljubavi i obitelji. Po majci sam Istrijan – što, uzgred, nije isto što i Istranin. Ovdje su također moji duboki korijeni. A Split mi je značajan iz mnogo razloga: moja prva esejistička knjiga „Tajni život pjesama“ najvećim dijelom bavila se splitskom pop-glazbom, šire i dalmatinskom glazbom. Neka čudna veza postoji u meni s tim neobičnim gradom punim protuslovlja. Zagreb i Split imaju dug i kompliciran suodnos, kroz različita polja, od ideologije do umjetnosti. Devedesetih, o čemu i moji eseji u „Tajnom životu pjesama“ govore, Split je imao važnu, a dosad neispričanu ulogu u oslobađanju od nametnutog, krutog, nakaradnog, takozvanog jezičnog standarda kakav se diktirao iz centra, iz glavnog grada tek stvorene države.

NACIONAL: Kad smo kod vašeg rodnog grada, pišete o Zagrebu 1980-ih, o trima najvažnijim mjestima Blato-Zvečka-Kavkaz, o Kulušiću, vrijeme je to vašeg odrastanja. Kakav je bio taj Zagreb, a kakvim ga danas doživljavate?

Bio je takav da vjerojatno ne bi bio dovoljan jedan život da se sve to ispriča. Ne vjerujte iritiranim i ciničnim negatorima koji kontriraju tako što govore da su osamdesete u Zagrebu samo „mit“. To je bilo čarobno vrijeme, pored svih nedostataka koji se s prolaskom vremena čine sve neznatnijima i nevažnijima. Uostalom, kultura stvorena tada jedina je stalna referentna točka već punih četrdeset godina. Kako to ako je sve bilo samo „mit“? Samo budale misle da je zbog idealizacije ili žala za prošlim vremenima. Nema veze s time. Neka djela – recimo, albumi snimljeni tada – vrhunska su i neponovljiva, a tu sam tvrdnju u stanju odgovorno i analitički braniti.

NACIONAL: Osim romana predstavljate i zbirku pjesama „Šifrirano, biografija“, u kojoj su nove i odabrane, ranije objavljene pjesme. I ta je zbirka, čini mi se, vaš životni put, vaša biografija u pjesmama?

Poezija je najznačajnije što stvaram. Prvu zbirku objavio sam relativno kasno, već u zrelim godinama, pisao je s iskustvom, životnim i, najvažnije, književnim, pa te pjesme nemaju početničkih grešaka. I danas mislim da je ta prva zbirka vjerojatno najbolje što sam napisao. Ona nije imala ni dovoljno jakog izdavača ni reklame, ali su je njeni najbolji i najvažniji čitatelji sami pronašli, redom ljudi s dubokim razumijevanjem poezije. Profesor Krešimir Bagić i veliki, neprežaljeni Tonko Maroević čitali su moju zbirku briljantno i o njoj divno pisali. Bilo je još odličnih recenzija i tekstova. No ostao mi je zbog slabe distribucije osjećaj da zbirka nije došla i do onih čitatelja do kojih je mogla i trebala. Sad s reizdanjem i jakim izdavačem iza sebe, to je ispravljeno. Nove pjesme uklopile su se lako i dobro s ranijima, kao ruka u rukavici. Profesor Bagić, u međuvremenu akademik, napisao je izuzetan pogovor. Tako su se neke kružnice zatvorile na najljepši način.

‘Jezik je sve. Moja generacija u emigraciji nije imala ni infrastrukture, ni organizacija, ni kulturnih centara, ni knjiga, čak ni informacija. Mi smo imali samo jezik’

NACIONAL: Kako izgleda proces stvaranja jedne pjesme, što vas može inspirirati?

Ja sam jako štedljiv s poezijom, radim isključivo kad mi dođe nadahnuće. Sreo sam nedavno pjesnika koji ima preko osamdeset zbirki, a nije star čovjek. Na moju zapanjenost reagirao je argumentom da pjesnik mora pisati, da je to rad kao i svaki drugi. Ja mislim da je to nonsens. Vjerojatno najcitiraniji i najvoljeniji suvremeni britanski pjesnik Philip Larkin izdao je za 65 godina života četiri zbirke, sve četiri klasici. T.S. Eliot, koji je mnogo utjecao na mene, a uz Yeatsa je, bez sumnje, ključni pjesnik engleskog jezika dvadesetog stoljeća, nema golem pjesnički opus. Tin Ujević, da uzmemo našeg najvećeg pjesnika, također. Dragi i voljeni Duško Trifunović, čiji su stihovi ušli u govor i jezik – sjetimo se „Ima neka tajna veza“ – pisao je jako mnogo. Dosta toga gotovo da nema nikakvu umjetničku vrijednost, nego je „primijenjena poezija“. Treba se čuvati toga. Ako pjesnik napiše dvije ili tri velike i značajne pjesme, pjesme koje traju, to je ogromno postignuće.

Pjesme dolaze u naletima, u periodima, počinju obično kao rečenica ili izraz, jedan stih oko kojega se gradi, ponekad dva, ponekad samo dvije riječi u slijedu. Neke pjesme se pišu u dahu i u nekoj vrsti transa, one izlaze gotovo dovršene, kao da su dugo u meni, i treba ih samo ispisati i malo ispolirati. Druge sam pak pisao godinama, gradio ih, oduzimao i dodavao riječi i stihove, izbacivao i dopisivao strofe. Neke pjesme sam prvo napisao u slobodnom stihu pa sam ih na kraju pretvorio u vezani stih, i obrnuto. Raznoliki su načini stvaranja, svaki bi vam pjesnik vrijedan svoga zanata isto rekao.

NACIONAL: Živjeli ste tri desetljeća vani, što vam se najviše svidjelo, čega se najradije sjetite? Koji su to susreti, događaji, ljudi, mjesta?

Život u Nizozemskoj omogućio mi je razne dobre i važne stvari. To je period produženog i intenzivnog učenja, da tako kažem. Čitao sam mnogo. Od nekog je trenutka svima nama što smo došli odavde, ili makar većini, krenulo i u materijalnom smislu. Mogao sam zato kupovati i nabavljati knjige, stvarati kućnu biblioteku. Kao student iskoristio sam bogatstvo amsterdamske sveučilišne knjižnice, naročito odjel slavistike, to je bilo otkriće. Svaki grad u Nizozemskoj, pa i najmanji, ima knjižaru, knjige uglavnom nisu bile skupe. Isto je bilo, pogotovo dok sam studirao, s koncertima, izložbama, filmovima, kazališnim predstavama. Karte su bile dostupne, lako se i jednostavno putovalo. Iskoristio sam to do maksimuma. Slušao neke čarobne koncerte, vidio izložbe koje su me promijenile i obišao fantastične gradove. To je neplativo iskustvo. Najveća sreća je što je nizozemsko vrijeme bilo „komotno“, dani dugi, tempo života prilično spor, što mi je davalo vrijeme potrebno za razmišljanje i, naravno, za čitanje i pisanje. Uopće, sjever Europe, taj dio gdje sam se ja kretao, od Velike Britanije do Beneluksa, ima tu potrebnu usporenost koja je meni tada trebala. Kasnije mi je postala opterećenje.

NACIONAL: Kakvom vam se danas čini Europa? Vi ste otišli zbog rata, a rat nas nekako stalno prati, u Ukrajini je teška situacija, kako ste to doživjeli?

Kao rat braće, što mi teško pada, kao čovjeku koji istinski voli slavenske kulture i osjeća im duboku pripadnost. Nad mojim romanom, uostalom, lebdi sjenka Jurja Križanića, prvog panslavena našeg. Užasno je to što se sad događa. Očaj. Europa, uza svu svoju duhovnu potrošenost, sve svoje probleme, ružne političke igre i poteze, ipak u sebi nosi vrijednosti koje su i moje vrijednosti. Ideja slobode, ljudskih prava, slobodnog izražavanja, nepovredivosti privatne svojine, to su vrijednosti koje se ne smiju izgubiti, koliko god to nekome naivno zvučalo. Nije naivno. Lako je biti ciničan u tom pitanju. Novi antieuropejci ponašaju se poput barbara. Ne znači im ništa da je to kultura koja je stvorila Michelangela, Dantea, Shakespearea, Beethovena i Goethea, dala time svijetu neshvatljive, transcendentne vrijednosti, neprolazne, i što god lijeva kritika kulture tvrdila, dala je i univerzalne vrijednosti. Napričao sam se sit u Amsterdamu s indijskim i južnoafričkim intelektualcima o Marxu i Leonardu Cohenu i nisam primijetio da ih ti ljudi vide kao „kolonijalne“, nametnute vrijednosti. Ima čudesna fotografija na kojoj je snimljen urođenik iz nekog plemena u Amazonskoj prašumi, trenutak reakcije kad prvi čuje Mozartovu glazbu. Izraz nevjerojatne, najdublje ljudske ganutosti na licu toga čovjeka za mene je metafora takve univerzalnosti.

NACIONAL: Jedan ste od autora danas kultnog „Leksikona YU mitologije“, u kojem su svi događaji, ljudi, cijela kultura Jugoslavije u jednoj knjizi. Kako ste se uključili u taj proces i kako danas na njega gledate, kad znate da je riječ o važnoj knjizi?

S distancom, vremenskom i emotivnom. Naročito ovo drugo. Znao sam ja i tada da će to biti važna knjiga. To je bio prvi takav pokušaj i rad takvog tipa ovdje i za svoje vrijeme je bio radikalan i istinski subverzivan, iako rađen čisto i dobronamjerno. Kao urednik i koautor te knjige imam danas podijeljena osjećanja. Moglo je sve to i bolje. Ali „malo rukah, malena i snaga“, kako pjeva neumrli Njegoš.

‘Hrvatska je sređenija nego se čini. U jednom razdoblju punih deset godina nisam došao kući, a kad sam ponovo došao, ostao sam zapanjen time kako bogato djeluje zemlja’

NACIONAL: Generacija ste koja je u Jugoslaviji proživjela djetinjstvo i mladost, čega se najradije sjetite?

To je ogromna tema, ne bi stala u jedan odgovor, bojim se. Moj roman govori i o tome, „o jednoj mladosti“, citatom rečeno, o neponovljivim, jedinstvenim generacijama. Čitav jedan mali univerzum je stao u taj period. Na samom svom kraju on je djelovao kao obećanje, kao novi početak, i ja sam mislio da nikad neće završiti.

NACIONAL: I onda ste otišli, kako ste doživjeli svoj odlazak? Je li to bilo sjetno, melankolično, tužno, kao što je slučaj s vašim likom?

Ma kakvi. Otišao sam naglo, u brzini, bez plana, u refleksu bijega od ludila i uništavanja, od rata gdje se tuku najbliži. Strah i svjestan etički izbor bili su potpuno izmiješani.

NACIONAL: Te devedesete promijenile su svima živote, a još se osjećaju posljedice. U Hrvatskoj se ne možemo riješiti korupcije, politika je u svim porama života, kako takve stvari djeluju na vas? Vjerojatno je frustrirajuće vratiti se u još itekako nesređenu državu?

Hrvatska je sređenija nego se čini. Često putujem po ovim zemljama nastalim nakon Jugoslavije i koliko god mi smetaju neke stvari ovdje, kad prijeđem granicu i vratim se, Hrvatska mi djeluje uređena poput Švicarske. U jednom razdoblju punih deset godina nisam došao kući, preskočivši veliki skok koji se dogodio u međuvremenu, kakav god taj skok bio. I kad sam ponovo došao ostao sam zapanjen kako bogato djeluje zemlja. Bio sam tada prvi put gost našeg starog književnog festivala. Taj tretman pisaca, restorani, pića, bakanalije, druženje… neshvatljivo. Nizozemska mi je po povratku djelovala sirotinjski u svojoj odbojnoj skromnosti, s tim književnim večerima gdje svatko sebi plaća piće i sve je kalvinistički škrto. Ova zemlja mi je djelovala kao raj. I poželio sam se vratiti. A to s korupcijom i politikom, iskreno, nije moja briga. Onaj tko je ovo sve htio i sanjao, ili se pak kasnije pravio da je to želio i prije devedesete – ja, recimo, izričito nisam – nek’ se sad brine o tome. Imali ste priliku, glasali ste, ne jednom, i svaki put birali isto. Odlučivali ste kako ste odlučivali ili puštali da odlučuju umjesto vas, manipulirali su vama i dali ste se manipulirati – izvolite, ovo je rezultanta i posljedica. Ne osjećam zato nikakvu odgovornost ni obavezu u tom smislu.

NACIONAL: Ponovno ili, bolje rečeno, još uvijek je u bivšoj Jugoslaviji nacionalizam najvažnije i najučinkovitije sredstvo za manipulaciju masama. Vi ste upravo od toga pobjegli. Koliko je frustrirajuće shvatiti da se malo toga promijenilo?

Mislim da se, naprotiv, mnogo toga promijenilo. Ono što prije samo pet godina niste mogli javno reći, sad možete. O deset i više godina unazad da ne govorim. To s nacionalizmom je uglavnom mazanje očiju, medijska slika koja je lažna. I, naravno, dizanje panike na kojoj se profitira. Kad čovjek iz daljine čita novine i portale, pomisli da je situacija na korak od rata. A onda dođe i vidi običan narod kako živi, ljudi se druže, putuje se, komunicira se, odlaze jedni drugima, trguje se, razmjenjuju se utjecaji. To se u kulturi i na estradi najbolje vidi. Evo, sad idem u Split predstaviti knjige, a istoga dana na stadionu, na Parku mladeži, nastupaju zvijezde turbo folka iz Srbije i nikome ništa. Možete li to zamisliti prije petnaest godina? Ili da film „Toma“ ima takvu distribuciju i bude takav hit? Na državnoj televiziji gostuju negdašnja velika imena jugoslavenske estrade i pop-glazbe, glumci, čak i pisci. Zaboravlja se, ili se ljudi prave ludi, kakvo je stanje ovdje bilo: Hrvatska je devedesetih bila hermetički zatvorena. Tu se kultura „s krive strane granice“ švercala kao zabranjena roba. Nijedna od država nastalih nakon raspada Jugoslavije nije imala tako rigidnu ideološku dogmu, takvu cenzuru i takvo brisanje kolektivnog pamćenja, potpunog retuširanja prošlosti, od najšireg plana do „traženja đavola“ na mikrorazini – u jeziku, u sinonimima, u sintaksi. To je popustilo u međuvremenu. Samo su dva tabua još ostala. Ti se neće promijeniti uskoro.

NACIONAL: Što trenutačno radite, što vas inspirira?

Sam život ovdje. Ovo je jedino mjesto gdje se osjećam dobro. Meni se san ostvario: poput svoga junaka u romanu i ja sam se vratio kući, bavim se svojom kulturom, njenom prošlošću, nevjerojatnim naslijeđem, proučavam fantastičnu baštinu, kao i suvremenu kulturu, i stvaram iz toga novo. Pišem stalno. I još mi za to plaćaju. To je čudo samo po sebi.

Komentiraj