U Zagrebu je ovih dana promovirana monografija „Mila Wod – prva hrvatska kiparica“, autorice i povjesničarke umjetnosti Darije Alujević. Ta opsežna knjiga na gotovo 600 stranica ujedno je i doktorska disertacija Darije Alujević, u kojoj je prvi put sustavno istraženo školovanje naših prvih umjetnica koje su početkom 20. stoljeća smjele pohađati škole s muškim kolegama, stoga podnaslov knjige glasi „O školovanju i djelovanju kiparica i primijenjenih umjetnica u prvim desetljećima 20. stoljeća u Zagrebu“. Za mnoga imena tek smo sada saznali i u stručnom krugu, a neke su kiparice bile znane, ali su ostajale u sjeni slavnijih muževa, poput Helene Valdec, Ženke Frangeš ili Ruže Klein Meštrović.

Ovom monografijom konačno se objektivno valoriziraju, revaloriziraju i rehabilitiraju opusi i udjeli prvih školovanih umjetnica u nacionalnoj povijesti umjetnosti, na čelu s iznimno kvalitetnim i bogatim kiparskim opusom Mile Wod (Budimpešta, 1888. – Zagreb, 1968.). Ona je, naime, kao umjetnica proživjela različite povijesne mijene i države od Austro-Ugarske Monarhije do SFRJ i, prema riječima Darije Alujević, „jedan je od mogućih paradigmatskih primjera umjetničkog puta i karijere žene u prvoj polovici 20. stoljeća“.

Autorica monografije Darija Alujević za Nacional je pojasnila što ju je potaklo da istraži život i djela Mile Wod, osim činjenice da je umjetničko stvaralaštvo žena gotovo uvijek bilo i ostalo u sjeni muških predstavnika:

„Činjenica da su ženska imena većinom ostala u sjeni muških te nerijetko izostavljena iz povijesno-umjetničkih pregleda, svakako nije bila nebitna pri mom odabiru ove teme. Monografske obrade opusa i života zaboravljenih ili neistraženih umjetnica – kao i umjetnika – važne su i potrebne kako bi ih se takvom valorizacijom moglo uvrstiti ili, bolje reći, ‘vratiti’ u opće preglede hrvatske povijesti umjetnosti. Svojim istraživanjem htjela sam, između ostalog, odgovoriti i na pitanje tko su bile prve kiparice početkom 20. stoljeća na našim prostorima, a s tim se pitanjem otvorilo i važno pitanje vezano za temu umjetnica – mogućnosti njihova umjetničkog obrazovanja, što je zapravo širi kontekst moje knjige. Ne treba zaboraviti da na velikom broju likovnih akademija u Europi ženama nije bio dozvoljen upis sve do poslije Prvog svjetskog rata. Mila Wod bila je naša prva akademski školovana kiparica i ta njezina pionirska uloga poslužila je kao paradigmatski primjer sudbine kiparica, ali i općenito umjetnica toga razdoblja. Postojao je i jedan osobni motiv, a to je činjenica da je Mila Wod bila prva supruga moga djeda, također akademskog kipara, Viktora Samuela Bernfesta, čime je postala dio moje obiteljske predaje i povijesti pa smo time nekako i sudbinski povezane.“

Autorica s Vladimirom Krpanom, urednikom knjige u izdanju petrinjske Matice Hrvatske. FOTO: Privatna arhiva

U uvodnom dijelu knjige Darija Alujević istražuje i kontekstualizira i druge hrvatske kiparice prijelaza s 19. na 20. stoljeće, kao da također nastavlja istraživački posao koji je započeo Josip Kovačić svojom zbirkom hrvatskih žena umjetnica.

„Zahvaljujući entuzijazmu i vrijednoj zbirci Josipa Kovačića (danas Zbirka Kovačić Mihočinec), kao i njegovoj donaciji djela hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću gradu Zagrebu, koja je danas pod ingerencijom Muzeja grada Zagreba, izložbe i istraživanja zbirke i donacije donijeli su nam svojevrstan pregled i uvid u stvaralaštvo prvih slikarica rođenih u 19. stoljeću, što i jest bio njegov glavni fokus. Međutim, kiparice, kojih je uvijek bilo brojčano manje, i u zbirci su manje zastupljene i poznate, no svakako je interes za umjetničko stvaralaštvo žena koje je ovom zbirkom oteto zaboravu, srodan mojem interesu i cilju“, rekla je Darija Alujević.

Istaknula je da su imena kiparica koje se pojavljuju u Zagrebu početkom stoljeća, u našoj povijesti umjetnosti bila gotovo nepoznata, primjerice, Renée Vranyczany-Dobrinović (1879. – 1958.), rođena Riječanka koja je najveći dio života provela u Njemačkoj. „Zanimljiv je fenomen i da su supruge trojice naših prvih kipara moderne Roberta Frangeša Mihanovića, Rudolfa Valdeca i Ivana Meštrovića, Eugenija Ženka Frangeš, Helena Jelka Valdec i Ruža Meštrović Klein bile talentirane kiparice od kojih je tek Ruža Meštrović javno nastupala kao kiparica i primijenjena umjetnica“, napominje autorica.

Prekretnica je svakako bilo „pokusno“ osnivanje Ženskog odjela za umjetno-obrtno crtanje Kraljevske zemaljske obrtne škole u Zagrebu (1904. – 1908.), koje je pomoglo da se žene više aktiviraju u umjetnosti. „Mogućnost da se djevojke upisuju u glavnu zagrebačku, prvenstveno mušku, obrtnu školu zasigurno je otvorila i mogla jasnije odrediti njihov put i usmjeravanje prema daljnjem umjetničkom odnosno obrtnom školovanju, ali isto tako prema mogućnosti da od svog umjetničkog rada mogu privređivati. Primijenjena umjetnost uvijek je bila grana koja se ‘preporučivala’ za ženske polaznice i u koju ih se usmjeravalo, tako je i prvi odjel na našoj obrtnoj školi kojem su imale pristup već 1884. bio Keramički odjel odnosno škola. Ne treba smetnuti s uma ni početkom 20. stoljeća vrlo raširene mizogine i ginofobne stavove temeljene na literaturi kao što je knjiga Karla Schefflera ‘Žena i umjetnost’ objavljena 1908. u Berlinu, u kojima se o ženama pisalo kao intelektualno inferiornijim te više repetitivnim, a manje kreativnim bićima što je u temelju imalo kvazi-filozofska promišljanja Otta Weiningera objavljena u knjizi iz 1903. ‘Spol i karakter’. Takva promišljanja postojala su i u našoj sredini, a kritičar Kosta Strajnić objavio je 1916. knjigu ‘Umjetnost i žena’ u kojoj se vidno oslanja na Schefflera“, tumači Darija Alujević.

Smatra kako treba uzeti u obzir i prilično dominantne patrijarhalne stavove da je važno djevojke pripremiti i educirati za dobre supruge, kućanice i majke, pa u takvoj duhovnoj klimi zasigurno nije bilo lako probijati se uspjeti u umjetničkom svijetu. Na pokusnom odjelu obrtne škole našle su se i neke od polaznica koje će se doista kasnije posvetiti umjetnosti, prije svega Iva Simonović udana Despić (1891. -1961.) uz Milu Wod koja je također pohađala taj odjel, najznačajnija kiparica toga razdoblja koja će odlaskom u Sarajevo 1919. postati prva bosansko-hercegovačka kiparica, slikarica Mira Ehrlich (1888. − 1956.), kasnije udana Klobučar, slikarica i primijenjena umjetnica koja će se baviti opremom knjiga Anka Martinić (1887. − 1959.), Karolina Virant (1879. − 1949.), poznatija kao slikarica Lina Crnčić – Virant, i slikarica Milka Antolek (1887. − 1974.).

Osnivanje Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt 1907. u Zagrebu, gdje je bio ravnopravno dozvoljen upis i ženskim polaznicama, bilo je svojevrstan prijelomni trenutak za sustavniju pojavu umjetnica. „Činjenica da je zagrebačka škola bila otvorena i polaznicama pozicionira nas kao naprednu sredinu, no to se može tumačiti na više načina činjenicom da je bila privremena i da nije tada imala status likovne akademije iako je bila visokoškolska institucija, pa je možda iz tog razloga nudila ženama ravnopravan status i to svakako možemo smatrati ključnim trenutkom u našoj povijesti umjetničkog obrazovanja žena. No jednako tako treba uzeti u obzir i da ta činjenica nije dočekana s odobravanjem, primjerice, likovni kritičar Kosta Strajnić 1912. oštro kritizira mogućnost pristupa polaznica u Privremenu školu smatrajući da bavljenje umjetnošću žene smatraju sportom i zabavom te da ih na toj razini treba i zadržati, a ne puštati u ozbiljnu umjetničku školu“, pojašnjava Darija Alujević.

„Umjetnica je uvijek bilo, no njihovo bavljenje umjetnošću u početku se uglavnom percipira kao hobi i dokolica te uglavnom ne izlazi izvan kućnih okvira. Već je pokušaj i pokusni odjel na Obrtnoj školi značio korak prema profesionalizaciji umjetnica, a Privremena viša škola znatno više. Mali broj umjetnica objašnjiv je i činjenicom da su udaja i zasnivanje obitelji najčešće značili završetak umjetničkog školovanja, a kamoli tek javnog bavljenja umjetnošću“, ističe autorica.

U monografiji je posebno obrađena i prva četvrtina 20. stoljeća kao period u kojem se javljaju i osnivaju u Hrvatskoj klubovi likovnih umjetnica, kao središta koja ih okupljaju što je bilo važno za podizanje umjetničke samosvijesti žena.

Ova monografija na gotovo 600 stranica ujedno je i doktorska disertacija Darije Alujević. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Godine 1927. zaslugom prije svega slikarice Naste Rojc i Line Crnčić Virant u Zagrebu je, po uzoru na slične klubove u, primjerice, Velikoj Britaniji ili Austriji, osnovan Klub likovnih umjetnica, kojeg je i Mila Wod bila aktivna članica. Prvi je to i povijesni čin udruživanja likovnih umjetnica na ovim prostorima. Udruživanje im je donijelo veću vidljivost u javnosti i kod kritike, ali time i veći zamah njihova prisustva na tržištu umjetnina, osobito kroz niz prodajnih izložbi koje su organizirale od 1928. do 1940. Najznačajnija aktivnost KLU-a bila je organizacija domaćih i međunarodnih izložbi umjetnica pa je tako, primjerice, upravo KLU 1936. organizirao vrlo uspješnu izložbu grafika i crteža njemačke umjetnice Käthe Kollwitz. Stoga KLU možemo smatrati važnim trenutkom u emancipaciji likovnih umjetnica i važnim znakom preuzimanja brige o vlastitoj umjetničkoj sudbini u svoje ruke, što je donijelo i niz javnih kritika, osobito kolega umjetnika i kritičara, prvenstveno slikara Ljube Babića i Jerolima Miše“, navodi Alujević.

Na tom tragu, u knjizi je zanimljivo pratiti iz povijesne dokumentacije kako su Milu Wod kao formiranu kiparicu percipirali muški kipari i kolege umjetnici. „Primjerice, slikar Ljubo Babić, koji se u svojim kritikama upravo izložbi Kluba likovnih umjetnica nerijetko vrlo omalovažavajuće izražavao o njihovim umjetničkim dosezima, a o skulpturama Mile Wod na prvoj izložbi Kluba likovnih umjetnica 1928. govori kao o ‘patetičnim i sentimentalnim’. S druge strane, zanimljivi su sačuvani arhivski dokumenti Družbe ‘Braća Hrvatskoga Zmaja’ u kojima se obojica njezinih profesora Valdec i Frangeš, 1911. prilikom ocjene njezine kapacitiranosti za izradu spomen-ploče Augustu Harambašiću u Donjem Miholjcu koji Družba tada podiže, vrlo pohvalnim riječima osvrću na njezin talent. Moram ovdje spomenuti i susret Mile Wod s glasovitim francuskim kiparom Augusteom Rodinom tijekom njezina boravka u Parizu na prijelazu 1912. u 1913., o čemu je napisala i dva publicirana teksta iz kojih osim njezine fascinacije likom i djelom kipara, saznajemo i njegov komentar na njezine radove koje mu je pokazala na fotografijama. Bio je fasciniran raznolikošću pokreta koje je osmislila i realizirala na reljefima putta sa simbolima pismenosti, smještenima i danas u glavnoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu u Zagrebu, te je potaknuo na daljnji rad“, tumači autorica.

Osim po kiparskom opusu, dugotrajno djelovanje Mile Wod važno je i u društveno-kulturološkom kontekstu. U tom smislu bio je važan njezin boravak u Petrinji od 1920. do 1933. godine, kamo je došla s ciljem da se poveže s petrinjskim lončarima kako bi zajedničkim snagama promovirali i podigli na višu umjetničku razinu tu granu obrta; cilj joj je bio od Petrinje stvoriti svojevrsnu Tanagru Slavena. Aktivno je surađivala i s petrinjskom Ženskom udrugom za promicanje kućne tekstilne industrije, koja je imala sličan cilj: u veće gradove umjesto masovnih konfekcijskih proizvoda, sve više donositi autohtone domaće rukotvorine.

„Nije zanemariva i njezina povezanost s emancipiranim ženama toga doba, Milkom Pogačić, Zofkom Kveder, Camillom Lucernom, kao i aktivan rad u sklopu Kluba likovnih umjetnica, čime se i sama svrstala u red aktivnih progresivnih i emancipiranih kulturnih djelatnica prve polovice 20. stoljeća. Treba spomenuti njezin angažman oko i za sakralnu umjetnost. Mila Wod u Karlovcu 1934. sama pokušava provesti ideju specijalizirane radionice za crkvenu umjetnost, vođena potrebom da se za taj posao specijaliziraju domaći umjetnici kako bi se izbjegao uvoz šablonskih djela, te se sa svojom idejom obraća i katoličkim listovima objašnjavajući da to uključuje izradu nove crkvene opreme, ali i popravak stare. Po dolasku u Zagreb ponovno pokreće tu ideju obraćajući se 1942. sa svojim prijedlogom Zagrebačkoj nadbiskupiji, točnije, kanoniku Kamilu Dočkalu koji tada vodi Dijecezanski muzej. Iz njegova dopisa kardinalu Stepincu o toj temi vidljivo je da podržava kiparičinu ideju te možemo smatrati da je iz njezine inicijative potaknut osnutak Odjela za crkvenu umjetnost i uređaje u kojem je kratko vrijeme od 1943. do 1945. bila i službeno zaposlena u sklopu ustanove Nadasve“, navodi Darija Alujević.

Kao tematsku i stilsku specifičnost kiparskog opusa Mile Wod, Darija Alujević u monografiji analizira dva sloja: „Njezin kiparski opus možemo promatrati kroz dva segmenta, odnosno, dvije faze, raniju do 1938. i kasnije nakon 1938., kada se uglavnom posvećuje sakralnoj skulpturi i izradi opreme za crkvene prostore. Početak je obilježio jak otklon prema impresionističkoj modelaciji s jedne strane, a s druge, osobito u reljefu i plaketi, oslanjanje na antičku tradiciju. Veliku kiparsku zrelost i talent pokazuje već u ranijim radovima kao što su vrlo rani ‘rodenovski’ ‘Portret starca’, školski rad iz 1910. godine, ili ‘Portret Marije Ružičke Strozzi’ iz 1918. Osobito vještom psihološkom karakterizacijom izrađivala je dječje portrete, i to u rasponu od dojenačke dobi do starije djece. Okretanje sakralnoj umjetnosti, u kojoj je pronašla neku svoju nišu djelovanja, donijelo je svojevrsni anakronizam u izričaju, no nisu izostala i originalna i kvalitetna djela kao što je svijećnjak ‘Šest dana stvaranja’ u crkvi sv. Križa u Ogulinu, u crkvi sv. Petra apostola u Zagrebu i Karlovcu. Križni put u sinjskoj crkvi Gospe sinjske iz šezdesetih godina građen tek na ekspresiji lica Krista ili dirljiva Pietà u grobnoj kapeli u Krašiću, u kojoj možemo iščitati njezin autoportret majke koja je tragično izgubila sina. Raspon njezina kiparskog opusa seže od djela primijenjene umjetnosti – keramike, sitne plastike, medalja, značaka – pa sve do spomeničke plastike od koje je svakako najpoznatiji njezin spomenik Stjepanu Radiću u Petrinji, nastao 1929. godine kao prvi spomenik Radiću i prvi naš javni spomenik koji je izradila žena.“

Knjiga zapravo navodi na zaključak da je pojava Mile Wod dala zamah i drugim umjetnicama da izađu iz okvira primijenjene umjetnosti i pohađanja likovnih, najčešće privatnih tečajeva.

„Njezin put zasigurno nije bio lak, a o položaju i sudbini umjetnica u prvim desetljećima piše i njezina kolegica kiparica Antonija Tkalčić Koščević kao svjedok vremena u svojim memoarskim zapisima ‘Sjećanja na prve generacije umjetničke akademije u Zagrebu’, koje smo kolegice iz Arhiva za likovne umjetnosti HAZU-a i ja pripremile i objavile 2007. godine. Nije bilo lako u vremenu kad nije bilo mnogo narudžbi, a pogotovo uz prisustvo jake konkurencije kolega kipara kao što su bili Frangeš, Valdec ili Meštrović. No vrlo je vjerojatno da je svijest o mogućnosti umjetničkog obrazovanja kao i postojanju aktivnih kiparica i slikarica u našoj sredini početkom 20. stoljeća, mogla utjecati i na druge mlade djevojke da se okrenu umjetnosti. Od vrlo ambiciozne, perspektivne i emancipirane umjetnice na početku karijere, koja je u nekoliko točaka odigrala pionirsku ulogu među kiparicama, na kraju je svojevoljno odabrala nišu crkvene umjetnosti, u kojoj je našla ostvarenje svojih dubokih kršćanskih uvjerenja i ideala. Jednako tako, taj odabir omogućio joj je da se kiparstvom i profesionalno bavi gotovo do kraja života. Zanimljivo je da je Mila Wod kroz svoj pedagoški rad u Petrinji, Karlovcu i na kraju i Zagrebu kroz prvi dodir s glinom dala poticaj još u vrlo ranoj dobi, u osnovnoj školi, našim poznatim umjetnicama, kiparici Mariji Ujević Galetović i keramičarki Ljerki Njerš, što su nerijetko i same isticale“, zaključuje Darija Alujević.