Negdje početkom 90-ih je napustio Hrvatsku, nakon što mu je sugerirano da ode:

“To je bilo kvazizaštitnički; tadašnji ministar kulture bio je dobar, gotovo intimni prijatelj mog oca, u studentskim danima ‘dijelili su jedan lancun’. Jedan od mojih najboljih prijatelja, koji je bio nakratko ušao u kulturnu vlast, savjetovao mi je da odem, da je sigurnije da ne budem tu. Koje je informacije on imao ne znam, ali mogu naslutiti. No oni su sa mnom napravili jednu groznu grešku; svi ti Poloniji na Tuđmanovu dvoru uvjeravali su ga da sam opasan. ‘Zatvorite ga, gledajte što piše, on je komunist’, govorili su mu svi ti bivši članovi raznih komiteta – što ja nisam nikad bio. A Tuđman je uvijek, tako su mi pričali, na to odmahivao rukom kao da tjera muhe. No, objasnili su mu da je nemoguće da hrvatski pisac preživi u inozemstvu od svog rada. ‘On ima dvoje djece’, rekli su mu, ‘i kad-tad će dopuzati natrag.’

I tu su pogriješili – ja sam sasvim pristojno živio od tantijema od mojih drama postavljenih u Njemačkoj i Austriji. Nijemci su voljeli moje komade među ostalim i zato što je hrvatska povijest tako slična njemačkoj i što se Nijemci, barem oni bolji, osjećaju pomalo suodgovornim za nju.
Uvijek sam naglašavao, u mojoj emigraciji u Njemačku nije bilo ničeg romantičnog i ničega uistinu teškog. Nisam otišao s plastičnom vrećicom kao prognanik, imao sam poznanstva, kontakte i novac. No uvijek smo, i ja i oni, znali da ću se vratiti.”