Rođen je 13. svibnja 1950. u obitelji radnika i medicinske sestre, a među njegovim rođacima nema ljudi koji su povezani sa svijetom kina. On je najstariji od šestero djece. Gabrielova majka i otac odgajali su sinove i kćeri u katoličkoj vjeri. Kao dijete, dječak je razmišljao o svećeničkoj karijeri, pet godina studirao je u sjemeništu. O odnosu sa svojim roditeljima je rekao:

“Moj otac pripada onoj generaciji kojoj je tišina i šutnja bila dokaz snage i muškosti. Nije izražavao emocije. To nije bilo dio njegove kulture. Zato sam ja, dok sam odrastao, pokušavao saznati i shvatiti tko je, zapravo, bio moj otac. Ono što vam mogu reći je da uopće nisam slušao svog oca. No otkako je umro, ne mogu ga prestati slušati. Moj otac je bio vojnik i u 50. godini proglašen je viškom, a ja nisam shvaćao zašto je to bio problem. Sada shvaćam da je dio nečijeg identiteta i posao koji obavljaš. Kada bi vama, kao novinaru, netko sutra rekao ‘doviđenja, dobio si otkaz, više nećeš ići na filmske festivale, gotovo je’, preostalo bi vam da se zapitate tko se vi zapravo.

On nikada više nije dobio posao, ostao je u kući i postao nam i otac i majka. Kuhao je, i to jako dobro, čistio je kuću dok je majka radila kao medicinska sestra. Radila je noćne smjene jer je to bio jedini posao koji je mogla dobiti. Danju je spavala, a otac je obavljao njezinu ulogu. I zato me to potaknulo da se zapitam tko smo mi kad nemamo posla, kad smo bez supruge ili supruga, jer to je nešto što određuje naš identitet. Da bismo se izdigli iznad toga, da bismo rekli ‘ja nisam moj posao, moja supruga ili suprug’, potrebna je nevjerojatna hrabrost. Često mislim o tome znamo li što smo sve u stanju napraviti.”