BUJALSKI: ‘Makavejev je bio ugodan šok za sve nas američke studente’

Američki redatelj Andrew Bujalski bio je poseban gost ovogodišnjeg Motovun Film Festivala. Prikazana su tri njegova filma, a ‘Podržite djevojke’ je njegov najnoviji rad. Bujalski je dobio i dar, djelić razbijene gipsane skulpture njegova učitelja Dušana Makavejeva

Poseban gost ovogodišnjeg Motovun Film Festivala bio je Amerikanac Andrew Bujalski, jedan od vodećih indie redatelja u svijetu. Smatraju ga začetnikom tzv. mumblecorea – podžanra kojem je temelje udario svojim prvim dugometražnim filmom “Smiješno ha ha” , koji je zajedno s filmovima “Kompjutorski šah” i CPodržite djevojke” prikazan na ovogodišnjem Motovunu. Bujalski je nakon višegodišnjih poziva s festivala u Hrvatsku, koja mu se jako svidjela, stigao prvi put. “Atmosfera u Motovunu je sjajna i mislim da je to odlično mjesto za početak upoznavanja s vašom zemljom”, rekao je na početku razgovora.

Rođen 1977., Bujalski je bio student Dušana Makavejeva, vodeće ličnosti jugoslavenskog Crnog vala, koji je kao disident i persona non grata u bivšoj državi nakon zabranjenog filma “Misterije organizma” (1971.) i desetak godina karijere na Zapadu – od Švedske preko Nizozemske do Kanade – početkom osamdesetih počeo predavati na Harvardu. Budući da je Makavejev, koji je preminuo u siječnju ove godine , bio veliki prijatelj Motovuna, festival mu je odao posebnu počast i jedno od kina nazvao upravo po njemu. Nekadašnje Još manje kino tako se od ove godine zove Kino Mak.

Udovica i životna partnerica Dušana Makavejeva Bojana Makavejev poslala je dirljivo pismo zahvale organizatorima festivala i poseban poklon Andrewu Bujalskom. Bila je to glava gipsane skulpture koju je Makavejev na završnoj svečanosti sa svojim studentima razbio i svakome podijelio jedan dio kao zalog da će se jednog dana ponovno okupiti . Poslala mu je “komad broj 17”, dok je Bujalski za ovu priliku donio i svoj razbijeni komadić, ustvrdivši da je to dobar početak spajanja razasutih dijelova. Predstavljajući svoj film u glavnom programu festivala nije mogao sakriti koliko je bio dirnut ovim potpuno “makavejevskim” činom njegove udovice. Tijekom razgovora Andrew Bujalski sjetio se svog velikog učitelja i njegova utjecaja na niz generacija američkih studenata: “Dušan Makavejev je došao je s drugog kraja svijeta, a ja sam bio gotovo dijete kada sam postao njegov student – imao sam devetnaest-dvadeset godina. Činjenica da sam upao baš u njegov program na Harvardu uvelike me kasnije odredila. No jedna od njegovih osobnih tragedija u doba kada mi je predavao, a to je početak devedesetih, jest bila da on više nije mogao snimiti niti jedan film. Ne zato što ne bi znao ili mogao, nego zato što su potencijalni producenti valjda zaključili da je on svoje dao u vremenu u kojem su teme kojima se bavio bile aktualne.”

‘Film danas nije prihvaćen i nema onakav utjecaj kakav je imao dok sam ja bio dijete. Danas, uz internet, ima više produkcije nego ikad, ali sve je manje ljudi kojima je do toga stalo’

Makavejev u to vrijeme više nije uspijevao raditi filmove ni u Jugoslaviji ni u Europi i bilo je zapravo fascinantno kako se baš u tom trenutku našao na Harvardu. Bujalski smatra da je to bilo pravo mjesto za njega, bez obzira na to odakle je došao: “Imali smo doista sreće jer nema baš tako puno Dušana Makavejeva na ovom svijetu. On je bio ugodan šok za sve nas američke studente. Čini mi se kao da još uvijek crpim znanje iz njegove ostavštine, osobito ove godine, kada se prisjećam tog vremena koje sam proveo s njim. Učim, naravno, još uvijek i iz njegovih filmova. Što više ih ponovno gledam, sve više mi se čini da je moja vlastita filmska filozofija zapravo pomalo razvodnjena verzija onoga što sam dobio od njega. Mislim da je najvažnije čemu nas je naučio vrijednost kreativne energije.”

Na primjedbu da ih je Makavejev učio i snazi anarhije, Bujalski konstatira:

“U njegovim filmovima i nema ničeg drugog nego anarhije. No ako to usporedimo s konvencionalnim i svakodnevnim životom u trenutačnoj političkoj situaciji, ono što shvaćamo jest koliko je njegova anarhija bila konstruktivna. Vrlo je lako ukinuti sva pravila i gledati kako se neki sustav ruši. A Makavejev je bio pravi majstor kreativne energije. Odnosno, imao je nevjerojatnu sposobnost da od kaosa uspije napraviti nešto čarobno. Isto tako je u onom suštinskom smislu shvaćao koliko je to prikladno za film, možda više nego bilo koju drugu formu.”

Dušan Makavejev je u svoje doba revolucionaran bio čak i za SAD. Njegova “politička seksualnost” i crni humor bili su vrlo specifični, a Bujalski iz svog iskustva tvrdi da je on tada rušio sve barijere i isto toliko specifičan bio i u svojim predavanjima. Naime, studentima nikada nije davao neke praktične upute poput na primjer onih kako upotrebljavati kameru:

“Bilo je nekih kojima se to nije svidjelo, ali ja sam ga obožavao i smatrao ludo zabavnim. Već tada sam shvatio da su njegovi filmovi bazično govorili o stvarima koje možete i ne možete kontrolirati, a seks i politika vrlo su plodonosno tlo za takvo istraživanje.”

Iako se pričalo da Makavejev zapravo nikada nije imao čvrst scenarij za svoje filmove, jer je mrzio raditi unutar čvrsto zadanih okvira, Bujalski smatra da to ipak nije bilo tako:

“Čak i u ‘Misterijama organizma’, filmu koji je jako revolucionaran, morao je imati neki plan. Taj plan je mogao poći krivo, mogao je biti pogrešan, ali morao ga je imati. Njemu je uvijek uspjelo nekako ugurati ono što je snimio u taj plan. Ono što je njega odredilo kao autora jest da je radio jako puno dokumentaraca. A to je najbolji trening jer kod snimanja takvih filmova prva stvar koju naučite jest da nećete uvijek dobiti ono što ste htjeli. Uvijek postoje iznenađenja, koja ćete ili uklopiti u priču ili je nećete imati. Većina loših filmova i nastaje jer se plan koji ste imali izjalovio, ali onda ne znate što ćete u takvoj situaciji.”

Iako su “Misterije organizma” još uvijek aktualne, uvjeren je da danas više nije moguće snimiti takav film i nastavlja: “Mislim, možete snimiti film koji će imati nešto od tog duha. Ali to je bilo doista jedinstveno ostvarenje u vremenu i prostoru u kojima je nastalo. U tome i jest čarolija gledanja takvih filmova iz današnje perspektive. Doduše, inzistiranje na seksualnoj i svakoj drugoj ravnopravnosti žena bilo je u svakom slučaju ispred svoga vremena i danas je još uvijek tema.”

Andrew Bujalski dolazi iz Austina, glavnog grada Teksasa, koji je okupio niz autora indie filma novije generacije i postao sjedište pokreta mumblecorea. Oni su se svojim radom željeli odmaknuti od holivudskog mainstreama. Nisu se bavili ni politikom ni važnim globalnim temama nego su se fokusirali na pomalo učmalu svakodnevicu generacijskih bijelih junaka u dobi između 20 i 30 godina. Fabula se bazira na trzavicama i malim osobnim dramama, a karakterizira ih puno neartikulirane priče koja se tretira gotovo kao mumljanje (mumble), zbog kojeg je pokret i dobio svoj naziv. Budući da se Teksas doživljava kao radikalno desnu, konzervativnu bijelu sredinu, pomalo začuđuje da se takav pokret dogodio baš tamo. Objašnjavajući taj fenomen, Bujalski ističe kako on sam nije rođen u Teksasu, nego se tamo doselio iz Massachusettsa:

“Osim toga, osobno nikada nisam davao previše važnosti teoriji da se tamo ponovo stvorio neki pokret. No činjenica jest da taj grad posljednjih dvadeset godina doista ima izuzetnu filmsku zajednicu, koja se međusobno podržava. Iako imam prijatelje i kolege u Hollywoodu, sumnjam da je tamo tako, jer je industrija tamo puno jača, ljudi su prezaposleni i veća je konkurencija.”

‘Prave životne drame događaju se na svakodnevnim razinama, kada je teško procijeniti tko su dobri, a tko loši momci. Čovjek treba naučiti nešto o sebi kada ispravan izbor nije očit’

Ne sviđa mu se ni teorija da je on osobno izmislio podžanr mumblecorea jer ne voli takve kategorizacije:

“Stvar je u tome da sam svoja prva dva niskobudžetna filma snimio s vrlo malo novca, na 16-milimetarskoj traci. Meni osobno to se činilo potpuno suprotnim ideji neke inovacije. Ja sam zapravo vrlo kasno kročio u jedan stil koji je bio popularan osamdesetih godina, a koji su ljudi već bili zaboravili i u trenutku kada sam se pojavio on je bio toliko staromodan da im se činio kao nešto sasvim novo. Mislim da je bila puka koincidencija da su se u isto vrijeme pojavili i drugi filmaši, koji su možda o tome više razmišljali nego ja. Mi smo bili pod utjecajem tog nekog pomalo zastarjelog duha, u vrijeme kada je Tarantinov utjecaj dominirao američkom filmskom scenom. Kada već govorimo o nekom filmskom pokretu, mislim da su naše razlike bile puno zanimljivije od naših sličnosti. Što se sličnosti tiče, onda bi ono što radimo ljudi definirali kao: ‘A to su oni filmovi o mladim bijelim ljudima koji razgovaraju u svojim stanovima!’ To je, doduše, istina, ali ja ne mislim da je to jedini razlog zbog kojeg su vrijedni gledanja.”

Iako se njegovi filmovi bave svakodnevnim životom, a ne politikom, moglo bi se reći da je politika u njima ipak prisutna, barem indirektno. Prema njegovom mišljenju, puno ovisi i o tome kako se politika definira. “Politika je neprestano pregovaranje, osobito u današnje vrijeme, kada ima toliko međusobnog nerazumijevanja. Moji filmovi su zapravo o običnim ljudima koji pokušavaju postupati ispravno, ali im to ne uspijeva iz niza razloga. Jedan od njih je da to ne uspijevaju komunicirati na najbolji način. To nisu filmovi zbog kojih će ljudi čekati u redu da bi ih vidjeli, ali ja se tim intimnim pričama zapravo nastojim suprotstaviti Hollywoodu u čijim blockbusterima tek nakon što ste uništili nuklearnu bombu otkrivate jeste li doista heroj ili ne. No ja mislim da se prave životne drame događaju na mnogo nižim svakodnevnim razinama, s manjim ulozima, kada je teško procijeniti tko su dobri, a tko loši momci. Ideja je da čovjek nauči nešto o sebi kada ispravan izbor nije toliko očit.”

Ima kritičara koji su njegov film “Smiješno ha ha” proglasili najutjecajnijim filmom prvog desetljeća ovog stoljeća, no Bujalski smatra da je to bilo pomalo pretjerano. Ipak, priznaje da se zbog činjenice da je New York Times taj film stavio na listu najutjecajnijih filmova desetljeća osjećao i počašćeno i ponosno. “No kada sam pogledao ostala imena filmova na toj listi, pomislio sam koliko su oni koštali. Dakle, čak i s toliko malim budžetom kakav sam imao za svoj film dospio sam na tu listu, a još uvijek pokušavam vratiti novac koji smo u njega uložili.”

Dodaje i kako tim filmom nije bilo teško dotaknuti cijelu jednu generaciju jer je on bio dio te generacije: ” Imao sam 24 godine, a tada se baš nije moglo vidjeti puno filmova koje su snimili 24-godišnjaci. Film je tada zapravo predstavljao jednu malu nišu ljudi koji su generacijski razmišljali na sličan način. Možda se radi o jednoj skici, momentu, jer tu nema neke estetske inovacije.”

Budući da se ovogodišnji Motovun Film Festival bavi rastućim populizmom u Europi, ne može se zanemariti činjenica da je sve počelo s Donaldom Trumpom u SAD-u. Na tezu da u američkoj političkoj zbilji ima puno materijala za angažirane filmove, Bujalski odgovara kako se u takvim situacijama očaja ljudi koji predstavljaju manjinu i opoziciju uvijek osjećaju motiviranima da nešto naprave:”Za umjetnike, ovo je vrijeme za slomove živaca. Jer politička scena se ne mijenja samo na desnici nego i na ljevici, koja također doživljava duboke potrese posljednjih nekoliko godina.

Sve se preokrenulo naopačke. Ja doista ne smatram sebe nekim duboko politički angažiranim umjetnikom, ali onima koji to jesu sve je manje jasno što uopće umjetnik može napraviti, odnosno – kakva je uloga umjetnika u ovom vremenu, jer se i ona promijenila. Naime, ne mislim da je film danas prihvaćen i da ima onakav utjecaj kakav je imao dok sam ja bio dijete. U dvadesetom stoljeću film je bio dominantna umjetnička forma. Mislim da danas, sa svim tim internetskim kanalima, ima više produkcije nego ikad, ali isto tako mislim da je sve manje ljudi kojima je do toga stalo. Bez obzira na to, želio bih biti koristan.”

Od tri filma na Motovunu, u glavnom programu prikazan je njegov posljednji film “Support The Girls”, snimljen 2018., koji je premijeru imao u Karlovym Varyma. Upitan je li to feministički film, Bujalski priznaje da ga je dosta medija takvim proglasilo, iako nije tako zamišljen.

‘U mom filmu žene su u glavnim ulogama, ali on govori o njihovoj borbi za preživljavanje. Većina ne pokušava rješavati svjetske probleme, nego pokušava zaraditi za stanarinu i hranu’

“S tim osobno nemam nikakav problem, no to ipak nije film koji ima ambiciju nešto zagovarati, i nije mi bila namjera njime poslati neku političku poruku. Iako, u Americi još uvijek postoji etiketa koja kaže ‘Feminizam je radikalno uvjerenje da su i žene ljudi’, ili neka takva glupost. U tom smislu ja jesam feminist. Žene su u svim glavnim ulogama u filmu, ali on govori o njihovoj svakodnevnoj borbi za preživljavanje. Uostalom, većina ljudi ipak ne pokušava rješavati svjetske probleme na dnevnoj bazi, nego pokušavaju zaraditi novac kako bi platili stanarinu i hranu.”

Film se događa u restoranu jer mu je bila želja snimiti priču u jako tipičnom američkom okruženju: “Zapravo, radi se o specifičnom tipu restorana za koji mislim da ne postoji nigdje izvan Amerike. Oni se reklamiraju posterima seksi konobarica u uskim majicama, no kada u njih uđete, shvatite da nemaju baš nikakve veze s nekakvim striptiz barovima ili slično. To su zapravo obiteljska mjesta na koja možete dovesti ženu i djecu, pa i svoju baku. Na neki perverzni način tu se puno više radi o sputavanju nego poticanju neke seksualne žudnje.”

“Support The Girls”, ili “Podržite djevojke”, zapravo je ironična aluzija na isto toliko tipično američku izreku “Support the Boys!” kojom se američki vojnici podržavaju kada odlaze u razne američke ratove. Iako to nije tema filma, jer se u njemu radi o ženama koje vode svoje dnevne ratove za život, Bujalski podsjeća kako njegova djeca oduvijek žive u zemlji koja ratuje negdje u svijetu, iako toga nisu svjesna. Ipak, misli da do novog rata neće doći: “Ako postoji jedna stvar zbog koje cijenim Donalda Trumpa, to je moje uvjerenje da on ne želi ući u rat s Iranom. Ne zato što je posebno mudar i jer mu to možda ne bi podignulo rejting na sljedećim izborima nego zato što s tim doista ne želi imati posla. Iako su svi bili prestravljeni da će srljati u takav sukob, čini mi se i nadam se da on ipak ne želi biti u novom ratu.”

Komentiraj