BOJAN MUŠĆET: ‘Nekoć su skladatelji bili zvijezde gotovo u istoj mjeri kao i izvođači’

Novinar, glazbeni kritičar i publicist Bojan Mušćet piše knjigu o 20 istaknutih skladatelja hrvatske popularne glazbe između pedesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, kako bi njihov rad približio novim naraštajima

U dogovoru s Hrvatskim društvom skladatelja i Croatia Recordsom, Bojan Mušćet započeo je rad na knjizi o 20 istaknutih skladatelja hrvatske popularne glazbe između pedesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća u kojoj će se naći Ljubo Kuntarić, Nikica Kalogjera, Arsen Dedić, Đorđe Novković, Zdenko Runjić, Đelo Jusić, Rajko Dujmić, Džoni Štulić, Dino Dvornik i drugi. Mušćet u knjizi tematizira 20 autora koji su skladali velik broj evergreena u svojim kajdankama i koji su obilježili hrvatsku popularnu glazbu u tom razdoblju velikim brojem pjesama sa snažnim autorskim pečatom.

Riječki novinar, urednik, publicist, glazbeni kritičar i IT stručnjak na medijskoj sceni prisutan je od početka osamdesetih godina. Iako je profesionalno zaposlen kao IT stručnjak, veći dio novinarske karijere posvetio je glazbi. Dobitnik je triju Porina, i to kao urednik za reizdanje albuma Laufera ‘’The Best off…’’, kompilacije ‘’50 originalnih pjesama’’ Arsena Dedića i ‘’100 originalnih pjesama’’ Ive Robića. S Rajkom Dujmićem osnovao je grupu Ljubimci žena s kojim je objavio i album „Hrvatske popularne melodije“ 1993.

NACIONAL: Na koji ste način i po kojim kriterijima odlučili kojih je to 20 najvažnijih hrvatskih skladatelja koji su djelovali od 1945. do 1990. godine?

Možda bi bilo pretenciozno reći da pišem o 20 najvažnijih skladatelja. Posrijedi je 20 autora s velikim brojem evergreena u svojim kajdankama koji tvore autohtoni soundtrack korpusa hrvatske popularne glazbe između dvaju ratova, Drugog svjetskog i Domovinskog. Ili, definiramo li format na kome su pohranjene njihove skladbe, oni koji su se etablirali između šelak-ploča na 78 okretaja i kompakt-diskova. Riječ je o skladateljima koji su obilježili hrvatsku popularnu glazbu u tom razdoblju velikim brojem songova sa snažnim autorskim pečatom. Dakako, nisu jedini i upravo zato postavio sam dva kriterija – da su dobitnici Porina za životno djelo i(li) da su im notni zapisi publicirani u Cantusovoj ediciji ‘’Zabavne melodije’’, serijalu koji slavi autorstvo onih koji su ostavili najdublji trag u popularnoj glazbi. Ima samo jedan izuzetak, prisvojio sam pravo da taj skladatelj u mojoj knjizi dobije wild card. To je Džoni Štulić. Knjiga je u ovom trenutku svojevrsni work in progress, no iskristalizirala se brojka 20 kao optimalna, pa će svako poglavlje imati i popis 20 pjesama koje su obilježile tog skladatelja. Dodatno, razmišljao sam i o tom broju potaknut jednim od prvih long playeva u mojoj kolekciji, albumom s pjesmama iz TV serije ‘’20 slavnih’’ koju je vodio Bobi Marotti, a songove je skladao Nikica Kalogjera.

NACIONAL: Zbog čega ste se fokusirali baš na to razdoblje?

Fokusirao sam se na to razdoblje ponajprije zato što je to bilo zlatno doba za autore. Za razliku od danas kad slušatelji jedva da znaju i tko pjeva određenu skladbu, a kamoli tko je autor, u ono doba skladatelji i interpreti dijelili su medijsku pažnju i društvenu važnost. Na festivalima bi se uvijek čitalo ime skladatelja, autora stihova i aranžera, uz ime izvođača. Rock glazba je, srećom, uvijek imala autorski timbar. U doba kad je rock stasavao u nas, od kraja šezdesetih, bio je jedan od dominantnih glazbenih pravaca, dok je danas tek jedan od sastojaka u koktelu popularne glazbe. Eto, dovoljno je pogledati podjelu preporučenih izdanja na stream servisima: pop, rock, rap, elektronika, dance, R&B, folk itd. Na streaming servisima autori su u podređenijem položaju ne samo u odnosu na interpretatore, nego i na DJ-e. Kad diskografske kuće danas novinarima šalju press materijale, u njima ne navode autore, osim u najočitijim slučajevima, primjerice kad Bruce Springsteen objavi novi album.

NACIONAL: A na što ste se fokusirali kod naših skladatelja?

Na njihove radove u domeni popularne glazbe. Mnogi su pisali i ozbiljnu, duhovnu ili filmsku glazbu, no to sam tek spomenuo, zanimala me samo njihova skladateljska dimenzija u popularnoj glazbi.

NACIONAL: Koliko su uopće nove generacije upoznate s tim autorima i njihovim radom?

Današnji osmoškolci i srednjoškolci uglavnom nisu upoznati s njihovim radom. Ako štogod doznaju, onda to ovisi o slobodnom profesorskom uvjerenju ili će, potaknuti znatiželjom, možda sami napraviti kakvu prezentaciju i objasniti ostalim učenicima kako iza trivijalnosti koje se ponajprije pojave na Googleu ima nešto mnogo dragocjenije. Do samo prije dvije godine vrijedio je stari nastavni plan i program u kome su za glazbenu kulturu u osnovnim školama bila propisana djela za slušanje i pjevanje. Popularna glazba bila je samo jedna minijaturna stavka u osmom razredu bez spominjanja autora. Ove školske godine taj dokument vrijedi u četvrtim i osmim razredima. Novi kurikulum glazbene kulture ipak daje puno više slobode učiteljima, pa se u petom razredu čak uče i pravci u popularnoj glazbi, a od hrvatske glazbe uči se o onoj tradicijskoj. Sljedeće godine stari kurikulum odlazi u povijest, za sve razrede počinje se primjenjivati novi, pa se nadam da će tu biti mjesta i za suvremene hrvatske skladatelje o kojima pišem u knjizi.

‘Mislim da je posljednji zaista veliki hit na ovom području koji su registrirale sve generacije bio ‘’Godinama’’ Ivane Banfić i Dina Merlina 1995.’, kaže Bojan Mušćet. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

NACIONAL:Kako ćete se približiti generaciji koja je odrastala uz djela tih skladatelja?

Onim starijima želim podastrijeti nešto što su možda već zaboravili i dati im benchmark da uspoređuju ondašnje skladateljske uspjehe s današnjom glazbenom produkcijom. Osim toga, nadam se da bi knjiga mogla biti i neka početna točka i putokaz za iščitavanje izvrsnih glazbenih publikacija drugih autora. Također, bilo bi mi drago kad bi mogla poslužiti i kao neki priručnik današnjim radijskim, televizijskim i internetskim urednicima, s obzirom na to da prije 1995. godine podaci uglavnom nisu na internetu bili objavljivani u realnom vremenu i nisu dostupni na klik mišem. Ne samo to, nakon tog razdoblja uslijedio je medijski pluralizam i više nije bilo ujedinjenog tržišta. Mislim da je posljednji zaista veliki hit na ovom području koji su registrirale sve generacije bio ‘’Godinama’’ Ivane Banfić i Dina Merlina 1995. Nakon toga se auditorij u odnosu na percepciju hitova definitivno razdijelio prema žanrovima.

NACIONAL: Koliko je bilo teško pronaći podatke o tim skladateljima i njihovu radu? Jeste li se bavili i istraživačkim radom pišući o njima?

Nekoliko je pravaca pronalaženja podataka, što je i logično za ovako postavljenu koncepciju. Za početak, imam arhivu svojih tekstova o glazbi o kojoj pišem već 40 godina. Među njima ima i intervjua koje sam radio s tim skladateljima, pa je to bila polazišna točka. To osobito vrijedi za one koji su preminuli. Kako sam želio i da svako poglavlje ima i istraživački pristup, razgovarao sam sa supružnicima ili djecom preminulih skladatelja, onima koji su isto tako glazbenici ili su se bavili glazbom. Pričao sam s Dubravkom Jusić, Gabi Novak, Matijom Dedićem, Borisom Novkovićem. Prikupio sam glazbene literature objavljene u regiji i to mi je poslužilo da povežem neke događaje ili trendove. Kako imam i osobnu arhivu novinskih tekstova, kao i bogatu diskoteku s vinilima i CD-ovima, poslužio sam se i time. Na koncu, za potrebe knjige sreo sam se s ostalim skladateljima i razgovarao s njima iskoristivši podatke koje su mi dali. Knjiga još nije dovršena, čeka me još razgovora i istraživanja. Do osnovnih činjenica sam lako došao, no morao sam se potruditi da dođem do podataka o tome na koji način su ti skladatelji stvarali i stvaraju te kako su nastale njihove pjesme.

NACIONAL: Zašto su skladatelji uvijek u sjeni, a izvođači koji izvode njihove skladbe velike zvijezde?

Tako je danas, kad je javna slika autorstva prilično devalvirana tehnološkim dosezima. Nije ni čudo da su do pandemije glavni prihodi izvođača stizali od koncerata. Prije toga nije bilo tako, ulaznice za koncerte su bile kudikamo jeftinije jer je prihod dolazio od nosača zvuka. Kad je prodaja CD-ova, najprije zbog piraterije, a onda i zbog online glazbe počela padati, povećane su cijene nastupa. U trenutku kad su specijalizirane aplikacije na temelju zadanih parametara omogućile skladanje pjesme, dobar dio skladatelja počeo se sve više pretvarati u proizvođače melodija, ritmova i loopova. Na isti način kao što se, nažalost, sve više novinara pretvara u izvođače radova. Jednostavno, digitalizacija je omogućila veću proizvodnju, što je podrazumijevalo manje vremena za kreativne zamahe i sve više rezultiralo dvojbenom kvalitetom. Isto tako, etabliranjem interneta kao dominantnog medija, svi medijski kanali počeli su zanemarivati autore koji svojim potpisom, ali ne i likom stoje iza svoga djela, i okrenuli su se izvođačima. Tako je bilo u prvoj fazi, a onda su i izvođači na koncertima postali medijski višak, pa je naglasak u izvještavanju bio na pojedincima u publici.

NACIONAL: Kao dugogodišnji glazbeni kritičar imali ste uvid i u svjetsku glazbenu produkciju. Kako biste ocijenili djela hrvatskih skladatelja na svjetskoj sceni?

U svakom razdoblju bilo je pokušaja da se hrvatska glazba zavrti na svjetskim rang listama ili pozornicama. No sve do danas na Billboardovoj i NME-jevoj listi singlova bio je samo Ivo Robić s pjesmom ‘’Morgen’’ koju nije skladao Hrvat. Robić je, pak, skladao svjetski evergreen koji je proslavio Frank Sinatra – ‘’Strangers In The Night’’. No kako je Robić pjesmu prodao Bertu Kaempfertu, taj doprinos ostaje u domeni legende.

NACIONAL: Znači li to da nakon Robića nitko nije uspio ništa napraviti izvan granica Hrvatske?

Najviše je napravio Tonči Huljić sa svojim crossover projektima, dok su svojedobno kraljevi međunarodnih festivala bili Nikica Kalogjera i Alfi Kabiljo. Danas u Hrvatskoj djeluju izvrsni skladatelji elektronske, metal, etno i indie glazbe koji su vrlo cijenjeni u inozemstvu, no njihov uspjeh baš i ne dobacuje do mainstream medija da bi šira publika bila svjesna njihova realnog uspjeha. Ono što nedostaje je kontinuitet. Hrvatska ima sjajnih autora i izvođača koji se mogu efektno izraziti na engleskom jeziku, od Franke koja ima vrsne obrade preko Peznta i PlayOnea koji su prepoznatljivi protagonisti elektronske glazbe do Siidsa, Strangea i Jonathana. Gotovo svake godine pojavi se neko ime s autentičnim izrazom i osnovnim potencijalom.

Komentiraj