BARBARA MUNJAS: ‘Underground postaje mainstream, ne može nas se zanemariti’

Autorica i glazbenica Barbara Munjas svojim nekonvencionalnim pjesmama i glazbom privlači pozornost publike pa ne čudi izbor njezina singla ‘Gone Back’ za pjesmu 2020. godine po izboru čitatelja portala Muzika.hr. Ovih dana predstavila je i novu pjesmu ‘Like I Wanted’

Glazbenica Barbara Munjas svojim nekonvencionalnim pjesmama i glazbom privlači pažnju publike pa ne čudi da su njezin singl “Gone Back” čitatelji portala muzika.hr odabrali za pjesmu 2020. godine. Ovih je dana predstavila i novu pjesmu “Like A Wanted”.

Na pozornici se prvi put pojavila 2007. kao 18-godišnja debitantica na Dori, hrvatskom natjecanju za pjesmu Eurovizije. Onda je bila članica grupe Gustafi sedam godina, a 2013. osnovala je rock grupu Barbari i objavila dva studijska albuma “Monfiorenzo underground” 2013. i “Santa Barbara” 2014. Nakon razlaza grupe, počela je samostalnu karijeru i objavila nekoliko singlova. Na kompilaciji “Femme Nouvelle 2” obavila je pjesmu “Gone Back” koju su čitatelji portala muzika.hr proglasili pjesmom 2020., a često se emitirala u radijskom eteru. Videospot za pjesmu početkom ove godine pobijedio je u konkurenciji najboljeg indie videospota na regionalnom festivalu videospotova Adria Muzzik Video Awards. Početkom ove godine skladala je i glazbu za predstavu “Kad-tad” Davida Belasa i Vesne Stilinović u Pučkom otvorenom učilištu Poreč i predstavila novu pjesmu “Laž na laž”, a ovih dana i novi singl “Like I Wanted”.

NACIONAL: Proteklih godinu dana kao da vam se otvaraju mnoga vrata, a sve je počelo singlom “Gone Back” koji se pojavio na kompilaciji “Femme Nouvelle 2”. Dugo ste godina na sceni, ali kao da vas tek sada mnogi otkrivaju. Kako to?

Osjećam se kao da sam čitav život na sceni s obzirom na to koja je godina danas u odnosu na onu u kojoj sam se na sceni pojavila, a to je bilo 2007. Pojavila sam se na Dori, sasvim slučajno, u zadnji čas, kao zamjena. I od onda jedna stvar vodi drugoj. Razlog tome što me mnogi tek sad otkrivaju, iz moje perspektive, taj je što se ni u jednom “projektu” nisam zadržavala pretjerano dugo. Mnogi me znaju iz Gustafa, ali tamo sam bila u službi onih pjesama i onog benda. I kad sam se odmaknula i krenula u Barbare, onda je krenulo novo upoznavanje ljudi sa mnom. Tamo sam rekla ono što sam tada mislila i osjećala. Barbari su bili dosta nabrijani, ja sam bila nabrijana u tom periodu, puštena s lanca. Nakon što sam se ispuhala, trebalo mi je malo mira i tada sam počela osluškivati svoju dušu i dala sam joj ono što joj je trebalo, a to je bio povratak sebi. Izražavam se kroz mnoge žanrove jer uvijek tražim izričaj koji u mojoj glavi savršeno pristaje emocijama i atmosferi koje u pjesmi obuhvaćam. Možda u tome leži “problem”, možda je kriv eklekticizam.

NACIONAL: Koliko je kompilacija “Femme Nouvelle” koja sadrži pjesme hrvatskih kantautorica pomogla većoj vidljivosti i čujnosti vas i vaših kolegica?

Pomogla je itekako. Kada se udruži veći broj žena, pomažući jedna drugoj u širenju poruka i ideja, to ne može završiti drukčije nego da bude vidljivo. Svaka nosi svoje svjetlo koje je teže uočiti kada je ona sama, ali kada se ta svjetla spoje sjaj postaje nemoguće izbjeći. Mainstream mediji su malo zakazali, no svi oni koji štuju scenu i umjetnost su obratili pažnju na ovaj hvale vrijedan projekt. Zaista sam sretna i zahvalna što sam dio te kompilacije i dio vrhunske ekipe.

NACIONAL: Koliko su mainstream mediji krivi jer ne prate događanja na nezavisnoj glazbenoj sceni koja je raznovrsna?

Masa se uvijek pali na senzacionalističke naslove i niske strasti, a mainstream mediji to nude i puno im je profitabilnije pisati o slomljenim srcima, aferama, plastičnim operacijama, financijskim prevarama, tračevima, svađama na celebrity-nebesima, nego o nekoj kantautorici koja se bori za neka prava i koja primjerice novac od prodane glazbe donira nekoj humanitarnoj udruzi za pomoć ženama žrtvama nasilja. Takvo nešto bi možda čak i imalo odjeka u mainstream medijima ali ne dovoljno, ne onoliko koliko zaslužuje.

 

‘Masa se uvijek pali na senzacionalističke naslove i niske strasti, a mainstream medijima puno je profitabilnije pisati o slomljenim srcima, aferama i tračevima’

 

NACIONAL: Zašto?

Svih zanimaju samo pare i naravno da će pisati o onome što će im donijeti veću čitanost. Umjetnici su nepravedno zanemareni jer je scena, pogotovo glazbena, nikad življa i kvalitetnija. Ali ima nas sve više i sve nas se manje može zanemarivati. Underground postaje mainstream.

NACIONAL: Je li teže ženama ili muškarcima probiti se na hrvatskoj glazbenoj sceni?

Ženama.

NACIONAL: Zbog čega?

Jer živimo u patrijarhalnom društvu. U trudnoći me dosta ljudi pitalo hoću li se nastaviti baviti glazbom nakon što rodim. Naravno da hoću, pa to je moj posao, to je moj život, zašto bih trebala odjednom postati nešto i netko drugi? Ali eto, živimo u takvoj sredini u kojoj se smatra da je žena u službi muškarca i djece, a umjetnost nije posao nego hobi, zabava, razonoda. Pogotovo za ženu. Ženama se mjeri dužina haljine, visina potpetica, komentira se izgled, ne daj bože da si privlačna i svjesna toga, ne daj bože da si zapuštena, mršava, debela… Sve te nebitne stvari dolaze, u oku našeg društva, ispred umjetnosti i ako imaš problema sa samopouzdanjem to sve može biti jako veliki teret i kočnica jer ti oduzme fokus s onoga zbog čega si primarno tu, a to je umjetnost. Treba snage za filtriranje informacija iz okoline i održavanje zdravog duha, a treba ti snaga i za ono što radiš i snaga da živiš.

NACIONAL: Pjesmu “Gona Back” čitatelji glazbenog portala Muzika.hr proglasili su pjesmom 2020., a videospot je proglašen najboljim indie videospotom na regionalnom natjecanju Adria Muzzik Video Awards. Jeste li se nadali uspjehu s obzirom na to da je riječ o mračnijoj pjesmi?

Ova me pjesma potpuno iznenadila i definitivno ima zanimljiv život. U trenutku snimanja, prije otprilike dvije godine, nisam bila sigurna ni hoće li uopće ikad izaći ili će biti još jedna pjesma koja će ostati u arhivi ili na popisu izvođenih pjesama. Desila se kompilacija i pjesma je našla svoje mjesto, ali definitivno sam mislila da je previše mračna da bi se istaknula u tom blještavilu. No eto, izgleda da ljudima godi mrak.

NACIONAL: Kroz tu pjesmu progovarate o borbi s depresijom, anksioznosti i povezanim stanjima s kojima se u tišini bori sve veći broj ljudi, a pred kojima društvo često okreće glavu i tretira taj problem kao tabu temu. Kako to komentirate?

Ljudi se boje apstraktnih pojava. Depresija i anksioznost nisu neke opipljive bolesti, nisu bolesti tijela već bolesti duše. Depresiju ne možemo dodirnuti ili vidjeti pod mikroskopom i čim je nešto nedodirljivo zato što nije materijalno, to je apstraktno i manja je mogućnost kontrole, i tu se javlja strah. Ljudi se boje izgubiti kontrolu nad sobom i svojim emocijama, jer “kako ti se to može dogoditi, pa to čak nije ni prava bolest, opipljiva, to su sve izmišljotine, ajde, samo si malo tužna itd.” Tumor možeš operirati, grlo zaliječiti, kamenac izvaditi, ali nema čarobnog štapića za izlječenje duše. To je dugotrajan proces koji traži potpunu posvećenost. I jako težak proces ako ne naiđeš na podršku okoline koja inače vrlo često komentira da izmišljaš ili si tužan ili si malo umislio ili filozofiraš.

‘Nema čarobnog štapića za izlječenje duše. To je dugotrajan proces koji traži posvećenost, težak proces ako ne naiđeš na podršku okoline, koja inače često komentira da izmišljaš ili si tužan, ili si si malo umislio, ili filozofiraš’. PHOTO: Nora Vrsalović

 

NACIONAL: Je li ta tema pjesme doprinijela njenoj popularnosti?

Sigurno da je tema pjesme doprinijela prihvaćanju. Mnogi se u tišini bore s takvim stanjima i kada čuju da nisu sami, to im puno znači.

NACIONAL: Kako ste se vi nosili s tim problemima tijekom koronavirusa i lockdowna?

Srećom, za nas je vrijeme lockdowna bio najsretniji period života s prekrasnim promjenama. Postala sam majka par dana prije lockdowna i dan nakon što smo kći i ja došle kući, sve se pozatvaralo. Uživali smo u našoj maloj idili i nismo previše marili što se događa. Jedina potreba za izlaskom je bila ona do dućana. Ionako nisam mogla svirati. Lijepo nam je bilo u lockdownu.

NACIONAL: Nije rijedak slučaj da se mnogi glazbenici i glazbenice suočavaju s depresijom i anksioznosti tijekom karijere. Koliko na to utječu eksponiranje pred publikom, mediji i iznošenje intime kroz stihove?

Ima to svoje uzroke u eksponiranju i stihovima. Jednom kada se otkriješ i kreneš tim putem suočiš se s očekivanjima, svojima i publike i koliko god tupio da te to ne dira, na neki način dira te. Izneseš svu svoju bol na sunce, ljudima na izvol’te, ranjiv si i daješ novi uvid u sebe i svoju intimu. Kroz pjesme kažeš neke stvari koje ni najbližima nisi imao hrabrosti reći direktno i naravno da boli kada se to nekad višegodišnje skupljanje hrabrosti uzima zdravo za gotovo. A ako si žena sa svime time u paketu ide i bezrezervno komentiranje tvog izgleda i očekivanja da budeš što bliže savršenstvu. Lako to čovjeka pojede.

NACIONAL: Što biste savjetovali svima koji se bore s depresijom?

Najvažnije je biti iskren sam sa sobom i biti vjeran sebi, pronaći uzrok svog stanja i pomiriti se s time koliko god teško bilo. Treba osvijestiti te potisnute traume da bismo ih mogli otpustiti. Ja sam primjerice tek nedavno osvijestila neke događaje u svom životu. Bila sam ih svjesna i prije, ali nisam shvaćala koliko su traumatično djelovali na mene. Stvoriš prividni štit koji je iluzija i koji ti služi da bi se lakše nosio sa svime, uvjerio se da si snažan i da te to sve ne može dotaknuti, a bilo bi bolje da ga nema i da te odmah pogodi te da se suočiš s traumom što prije, da do anksioznih stanja i ne dođe.

NACIONAL: Započeli ste karijeru kao solo pjevačica, ubrzo ste postali članica grupe Gustafi, nakon čega ste osnovali grupu Barbari, da biste sada nastavili sa samostalnom karijerom. Što vas vuče na pozornicu?

U životu sve ide u krug. Krenula sam solo, napravila krug i sad sam opet solo, ali puno zrelija, s nekim novim iskustvom i znanjem. Ne znam što me vuče na pozornicu, trenutačno malo toga. U ovom me periodu više privlači stvarati glazbu i prepuštam se osjećaju, neću ići kontra sebe i na silu filati svirke.

NACIONAL: S obzirom na sve vaše dosadašnje iskustvo, koliko je teško postati vidljiv na hrvatskoj glazbenoj sceni, doći do publike i na koncu živjeti od glazbe?

Moraš imati nešto čime ćeš zagolicati maštu publike, konstantno držati napetost, ne posustajati, uvijek imati spremno nešto ponuditi, raditi, raditi, raditi, istraživati tržište, trendove, psihologiju, svijet u kojem se nalaziš, imati jasnu sliku sebe u tom svijetu. Svaki odmor i pauza mogu naštetiti tvojoj prisutnosti na sceni.

NACIONAL: Na koji način pauza i odmor mogu štetiti?

Nakon tih dužih pauza teško je pokrenuti mašineriju, kao da krećeš ispočetka, imala sam većih pauza u nekoliko navrata i znam o čemu pričam. Uz podršku svih živih oko sebe dođeš do toga da možeš živjeti od glazbe, ali bez podrške je teško doći do te bajke.

NACIONAL: Po čemu pamtite period proveden s Gustafima, a po čemu period koji ste proveli sa svojom grupom Barbari?

S Gustafima se puno sviralo i putovalo, ostala su tu prijateljstva i odnosi koji su se pretočili u Barbare, a ostaju doživotno. Ja sam svoj fakultet odradila u Gustafima i imam neke priče i sjećanja koja su filmski materijal, jedinstveno iskustvo. Barbari su mi jedan od najljepših perioda života. Sve je bilo svježe, bezbrižno, puno života, slobode, kreacije, čak bih rekla i dječje naivnosti, izbacivanja frustracija i tereta na najljepši mogući način, kroz glazbu, zatim prijateljstvo, istomišljenici, doživotni prijatelji, obitelj.

 

‘Kad sam bila trudna ljudi su me pitali hoću li se nastaviti baviti glazbom nakon što rodim. Pa to je moj posao, moj život, zašto bih trebala odjednom postati netko drugi?’

 

NACIONAL: Nakon uspjeha pjesme “Gona Back”, objavili ste pjesmu na hrvatskom jeziku “Laž na laž”, u kojoj ste nakon depresije odlučili progovoriti o međuljudskim odnosima. Zašto ta tema i zašto na hrvatskom jeziku?

Ta je tema povezana s onim “biti iskren sam sa sobom”, o čemu sam ranije govorila. Razmišljala sam o svim štitovima koje postavljamo oko sebe i iluzijama o onome što jesmo i kako to sve pretačemo u odnose, međuljudske i one koje imamo sami sa sobom. Često se gradimo na temeljima iluzija, nesvjesni, a možda i svjesni pogubnosti tih poteza. Na kraju, kako bi rekli u Istri, nikad ne fini dobro. A na hrvatskom jer je eto, tako došla. Ne ograničavam se jezicima, žanrovima, mišljenjima.

NACIONAL: Nedavno ste objavili novu pjesmu “Like I Wanted”, za koju ste rekli da kroz nju govorite što god poželite te da vam glazba pruža osjećaj slobode. Znači li to da je vama glazba lijek i psihoterapija?

Pjesma “Like I Wanted” govori o seksu i intimi. Glazba mi je najbolji lijek i najbolja psihoterapija i pruža mi slobodu da budem ono što jesam i da kažem ono što mislim i želim, pa iako to morala pakirati u neke omote, ali i to mi na kraju pruža izazov u kojem uživam. Ono što mi je počelo biti sve mrskije je to što prilikom izlaska svakog singla treba detaljno opisivati o čemu pjesma govori. Ako sam ja kao umjetnik mogla dati svoje vrijeme u stvaranje te pjesme, tih stihova, je li zaista potrebno da se još i objašnjavam i pišem eseje na temu svojih pjesama? Ljudi, slušajte pjesme, doživljavajte ih svojim bićem, kroz svoje osjećaje, ne dajte da vam drugi nameću što trebate osjećati dok slušate pjesmu, pa čak i ako je to autor pjesme. Pjesma je tu da se doživi na koji god način vama paše.

NACIONAL: Oprobali ste se i kao skladateljica kazališne glazbe za predstavu “Kad-tad” Davida Belasa i Vesne Stilinović. Kako vam se dopalo skladati za kazalište?

Kazalište je predivan medij. Kazališna glazba mi je nova dimenzija i obožavam njenu funkciju u toj situaciji. A suradnja s Vesnom i Davidom mi je proširila vidike i dovela me do neke vrste samospoznaje. Divno smo se složili i razumjeli bez da trošimo energiju na objašnjavanje, tako da je suradnja bilo prekrasno iskustvo koje bih uvijek vrlo rado ponovila. I nadam se da će biti prilike.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o tome da se glazba za kazalište nađe na samostalnom albumu?

Sprema se nekoliko novih singlova. Sve izdane pjesme će trebati uokviriti. Još sam uvijek u fazi razmišljanja, nisam sigurna kako ću to sve složiti, hoće li biti jedan album, dva EP-ja, definitivno bih voljela objaviti album s glazbom koju sam skladala za “Kad-tad”, ali slijedi još nove glazbe. Koncerata će biti, no trenutačno imam potrebu dati prostora kreativnosti. I u kazalištu spremamo nešto novo, ne znamo što nas čeka na putu, ali čini se da će to biti uzbudljivo putovanje.

Komentiraj