Goran Stanzl/PIXSELL

Bajić otvorio novu istragu protiv Zagorca

Objavljeno u Nacionalu br. 694, 2009-03-03

NAKON ŠTO JE VLADIMIR ZAGOREC proglašen krivim za krađu dragulja iz MORH-a 2000., DORH počinje istraživati dragulje koje je bivši general dao Ici Matekoviću da ih proda

Državno odvjetništvo kreće u novi postupak protiv umirovljenog generala Vladimira Zagorca, i to opet zbog sumnje da je iz Ministarstva obrane, uz dragulje zbog čije je krađe osuđen, otuđio i druge dragulje, zasad neutvrđene vrijednosti, doznao je Nacional iz upućenih pravničkih krugova. Izvor novih spoznaja o krađi još jedne količine dragulja je Ico Mateković, osoba koja je pravomoćno osuđena na sedmogodišnju zatvorsku kaznu zbog otmice Tomislava Zagorca, tada malodobnog sina Vladimira Zagorca.

Ico Mateković ponudio je iz zatvora Državnom odvjetništvu informacije o svim poslovima koje je on zajedno sa svojom braćom obavljao za Vladimira Zagorca. Mateković je izjavio da je Zagorec od njega i njegove braće tražio i da pokušaju prodati te druge dragulje zasad neutvrđene vrijednosti. Zasad se uspjelo rekonstruirati da se ne radi o istim draguljima zbog čije je krađe Vladimir Zagorec u ponedjeljak osuđen na zatvorsku kaznu od sedam godina. Ico Mateković ponudio je svoje spoznaje i o još nekim svjedocima koji mogu potvrditi autentičnost njegove priče. U spisu tog predmeta nalaze se i fotografije najmanje četiriju kutijica koje su pune dragulja, što ih je Mateković dostavio Državnom odvjetništvu. Upućeni pravnički izvori tvrde da je Državno odvjetništvo u tom slučaju na tragu i spornim draguljima, a neki čak tvrde da je dio tih dragulja Mateković učinio dostupnim mjerodavnim državnim institucijama kako bi ih dodatno uvjerio u vjerodostojnost svojih informacija.

U Državnom odvjetništvu sada sumnjaju da Josef Rothaichner nije jedina osoba koja je Zagorcu dostavljala dragulje kao polog za novac koji je država davala trgovcima oružja kako bi se pod embargom dostavljalo naoružanje u Hrvatsku. Sumnja se da se radilo o obrascu poslovanja koji se koristio u više navrata, a koji je Zagorec iskoristio i da se osobno obogati.

Iako je Vladimir Zagorec osuđen na sedmogodišnju zatvorsku kaznu zbog pronevjere dragulja vrijednih najmanje 5 milijuna dolara, Državno odvjetništvo žalit će se na takvu odluku i tražiti maksimalnu, desetogodišnju kaznu.

U Državnom odvjetništvu nastavit će i dalje ispitivati okolnosti u kojima se Vladimir Zagorec obogatio, a bit će otvoreni i za razgovore odluči li Zagorec ispričati sve što zna o pljački novca za naoružanje Hrvatske.

Zagorec je tijekom pravničkog natezanja uoči svog izručenja Hrvatskoj više puta izravno i putem svog odvjetnika Zvonimira Hodaka nudio glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću opsežnu dokumentaciju za koju tvrdi da precizno i jasno dokazuje nezakonito bogaćenje Luke Rajića, Ivana Čermaka i Hrvoja Šarinića. Međutim, tu dokumentaciju zasad nije pokazao.

Afera “Dragulji 2” korak je prema širem rasvjetljavanju mračnih poslova iz 90-ih. Ona bi mogla otvoriti i neke druge slučajeve i istrage, pa bi Zagorec mogao dobiti i još više godina zatvora. U Državnom odvjetništvu vjeruju da se prvostupanjska presuda Vladimiru Zagorcu može smatrati i malim korakom na putu rekonstrukcije sumnjivog poslovanja Hypo Alpe Adria banke, koja je godinama unosno kreditirala poslove i tvrtke u čijem se vlasništvu pozadinski krije Vladimir Zagorec.

Zbog upućenosti Vladimira Zagorca u te poslove ishod postupka protiv njega u Zagrebu s neskrivenim su zanimanjem pratili i u Austriji. Ondje u nekim političkim krugovima i danas postoji bojazan da bi Zagorec mogao početi otvoreno surađivati s hrvatskim vlastima i objašnjavati na temelju kojih depozita je Hypo Alpe Adria banka kreditirala unosne građevinske projekte u Hrvatskoj i tko su još, osim Zagorca i Ivića Pašalića, osobe koje su na temelju zagonetnih depozita unosno zarađivale i počele graditi investitorsku karijeru – tobože samo na temelju odličnih ideja. U Austriji takva bojazan postoji zato što bi se tada o Hypo Alpe Adria banci opet počelo govoriti u lošem svjetlu, kao o banci koja je ojačala na novcu što ga je uži krug hrvatskih političkih moćnika 90-ih transferirao u Austriju na tajne račune preko kojih je bila naoružavana Hrvatska.

Nacional je iz upućenih austrijskih krugova doznao da se u austrijskim bankarskim krugovima smatra da su Vladimir Zagorec i Ivić Pašalić zbog novca koji su usmjerili u Hypo Alpe Adria banku u njoj gotovo imali status tajnih članova bančina nadzornog odbora.
Kad je Austrija među zadnjim zemljama unutar EU ukinula tajne račune u bankama, otkrili su velike novčane iznose na tajnim računima koje nitko nije dirao i ne zna se čiji su. Onaj tko hoće novac s tih tajnih računa mora se sada legitimirati, a to prije nije bilo nužno. Ako se to ne učini, taj novac ostat će Austriji. Zato su navodno njih obojica bili u brizi zbog raspleta Zagorčeve afere s draguljima, koja je u to vrijeme mogla utjecati i na Pašalićev povlašteni položaj unutar te banke.

Austrijski izvori za Nacional su potvrdili da su Zagorec i Pašalić bili u redovitom kontaktu gotovo sve vrijeme dok se Zagorec borio da ga ne izruče Hrvatskoj. Navodno je upravo na Pašalićevu sugestiju Zagorec za odvjetnika uzeo Zvonimira Hodaka. Prema nekim procjenama, Zagorec se u Austriji zapravo ponašao onako kako mu je sugerirao Ivić Pašalić, a Hodak je bio osoba koja mu je prenosila Pašalićeve poruke.

Tijekom nekoliko prošlih godina kao notorna se činjenica pokazalo da su i Zagorec i Pašalić imali odlične veze s tada čelnim ljudima Hypo Alpe Adria banke – Güntherom Striedingerom i Wolfgangom Kultererom. Obojica su zbog svoje uloge u poslovanju Hypo Alpe Adria banke imali problema u Austriji. Prema Nacionalovim izvorima u Austriji, u ožujku 2007. austrijsko državno odvjetništvo otvorilo je istragu za pranje novca protiv Striedingera i Zagorca, ali ta istraga dosad nije dala rezultata. Slučaj je otvoren nakon što je hrvatsko državno odvjetništvo zatražilo od austrijskih kolega pravnu pomoć zbog sumnji u malverzacije novcem za kupnju oružja, te sumnji da je Zagorec dio tog novca kroz poslove s nekretninama vratio u Hrvatsku, odnosno da preko Hypo Alpe Adria banke pere novac.

Nacional je iz upućenih austrijskih krugova doznao da su njihove službe otkrile postojanje čak 77 tajnih računa, s kojih se financirala trgovina oružjem kojim se naoružavala Hrvatska. Isti izvori navode kako je otkriveno da je Zagorec na te račune u vrijeme ratnih sukoba u Hrvatskoj transferirao oko 450 milijuna dolara, te da je nakon rata na tim računima ostalo dosta novca. Među rijetkima koji su mogli raspolagati tim novcem bio je i Zagorec. U Austriji raspolažu informacijama da je Zagorec zapravo taj novac koristio kao depozit za svoje građevinske projekte u Hrvatskoj. U nekima od tih projekata, poput onoga na Hvaru, partner mu je bio i Striedinger.

Nacional je iz upućenih austrijskih krugova doznao da je Striedinger pred parlamentarnim istražnim povjerenstvom u Austriji izjavio da je odobrio Zagorcu 260 milijuna eura kredita za njegove građevinske projekte u Hrvatskoj. Striedinger je svoje postupke opravdavao navodnom vrijednošću Zagorčevih projekata. Parlamentarno istražno povjerenstvo ispitivalo je sumnjive poslove Hypo Alpe Adria i Bawag banke kalendarski usporedo s pravničkim otezanjem Zagorca da izbjegne izručenje Hrvatskoj.

Kako je zbog svojih netransparentnih aktivnosti zapravo raspolagao brojnim informacijama koje bi mogle naštetiti ugledu austrijskih banaka, Vladimir Zagorec je od svog preseljenja u Austriju bio zanimljiv njihovoj policiji i tajnoj službi. Nacional je iz upućenih austrijskih krugova doznao da je Zagorca na vezi imao Mario Keinz, službenik Državne policije u Odjelu za zaštitu ustavnog poretka i borbu protiv terorizma.

Tvrdi se da je Keinz u to vrijeme bio zadužen za prikupljanje informacija o počiniteljima ratnih zločina u Hrvatskoj i BiH za potrebe haaškog tužiteljstva. Keinz je isprva sa Zagorcem razgovarao o tada odbjeglom Anti Gotovini, a u te se razgovore u to vrijeme uključila i britanska tajna služba.

Upućeni austrijski izvori tvrde da im je Zagorec dao informacije o užem timu osoba koje su se brinule za sigurnost Gotovine u bijegu, a otkrio im je i identitet osobe kojoj je Zagorec dao novac za skrivanje Gotovine. Zagorec je iskoristio kontakte iz tog vremena da tijekom 2006. zamoli Keinza za pomoć zbog medijskog pritiska protiv njega iz Hrvatske. Već mu je tada Zagorec počeo govoriti da mu je sigurnost ugrožena.

Upućeni austrijski izvori za Nacional su potvrdili da je Zagorec upravo Keinzu podvalio priču kako ga nakon zahtjeva za izručenjem Hrvatskoj ucjenjuje hrvatski predsjednik Stipe Mesić. U prilog tim tvrdnjama informirao je Keinza da u Beč stiže na sastanak Mesićev savjetnik za nacionalnu sigurnost Saša Perković. Taj je sastanak nadzirala austrijska policija, koja ga je i snimala. Hotel Radisson Sas je kao mjesto sastanka navodno Zagorcu sugerirao Keinz, koji je odobrio da Zagorec i sam za svoje potrebe snimi razgovor s Perkovićem.

Nakon što je austrijska tajna služba snimila susret i razgovor Zagorca i Saše Perkovića, komentiralo se u parlamentarnom povjerenstvu da se to nije smjelo snimati, jer se radi o stranom političkom dužnosniku. Neki su austrijski političari smatrali da je to snimano u okviru programa kontrole Zagorca i da je to pokriveno sudskim nalogom. Dilema je tada bila hoće li se taj materijal moći koristiti na sudu.

Zbog svog složenog položaja, ali i zbog velikih unutarnjih političkih trzavica u Austriji zbog sumnjivih poslova Hypo Alpe Adria banke, Zagorec je pokušao olakšati svoju situaciju raznim manipulacijama, pa čak i trgovinom s austrijskim vlastima. U vrijeme kad se u mislilo da će u Austriji posve ogoliti sumnjive bankarske poslove Hypo Alpe Adria banke, Zagorec je na temelju svojih saznanja htio ishoditi politički azil u Austriji.

U vrijeme kad je snimljen Zagorčev sastanak sa Sašom Perkovićem u Beču, neki tamošnji izvori smatrali su da je sa Zagorcem već tada napravljen aranžman za dobivanje političkog azila i da je objava snimke susreta Zagorac – Perković išla u prilog Zagorcu za dobivanje azila. Drugi su komentirali da je Zagorec prihvatio biti zaštićeni svjedok protiv Jörga Heidera i četiriju osoba iz Hypo Alpe Adria banke.

Nacional je iz upućenih austrijskih krugova doznao da su i austrijski političari bili vrlo oprezni u vezi sa svim potezima i komunikacijom sa Zagorcem.

Djelomice i zato što su austrijske tajne službe sastavile informaciju o Zagorcu koja ga tretira prvenstveno kao kriminalca i ratnog profitera. Tvrdi se da je ta informacija došla i na stol tadašnjeg austrijskog premijera Alfreda Gusenbauera, koji je navodno još krajem travnja 2007. razgovarao sa Zagorčevim tadašnjim odvjetnikom Lanskim, s kojim je vrlo blizak. Na tom razgovoru Gusenbauer je navodno tražio od Lanskog da se odluči, jer ako nastavi biti odvjetnik Zagorcu, Gusebauer će mu oduzeti punomoć pravnog zastupnika Socijaldemokratske stranke Austrije. Nedugo potom Lanski je odustao od zastupanja Zagorca.

Nisu samo austrijske službe pomno pratile svaki korak Vladimira Zagorca prije njegova izručenja Hrvatskoj. Pod neformalnim nadzorom bila je na početku te afere i mlada istražna sutkinja Christina Forster, koja je odlučivala hoće li Zagorec u Austriji ostati u pritvoru do izručenja. Upućeni austrijski krugovi Nacionalu su dostavili informaciju da je u jednom privatnom razgovoru Forster razgovarala o tome zašto je Zagorcu izrekla najveću novčanu kauciju od 1 milijun eura. Kad su je to upitali, ona je navodno odgovorila da je to učinila nakon što se izravno uvjerila da Zagorčeva imovina, nekretnine i polozi u bankama iznose 284 milijuna eura. Zato i nije čudno da su u Austriji sa zanimanjem pratili razvoj suđenja Zagorcu za krađu dragulja, zbog čega je u ponedjeljak dobio 7 godina zatvora.

I neki u Austriji taj postupak doživljavaju kao mogući uvod u puno širu aferu, koja je možda tek privremeno stavljena pod kontrolu nakon što je njemačka Bayerische Landesbank preuzela kontrolu na Hypo Alpe Adria bankom. Tu bi aferu ponovo mogao otvoriti i Vladimir Zagorec odluči li progovoriti o onome u čemu je osobno sudjelovao. Sudeći prema neformalnim najavama iz Državnog odvjetništva, pravi triler u nastojanju da se rekonstruira pljačka novca za obranu Hrvatske tek počinje.

Naglasak na pismu Pukaniću

■ Vladimir Zagorec ukočena je lica saslušao izricanje prvostupanjske presude. Pravosudni policajci uveli su ga u veliku dvoranu zagrebačkog Županijskog suda u 11.56. Sudac Siniša Pleše petnaestak je minuta čitao presudu i iznosio njeno usmeno obrazloženje. Pleše je rekao da je povjerovao iskazima svjedoka koji su u postupku govorili da su vidjeli dragulje, te da su oni postojali, a to su Hrvoje Petrač, Snježana Šiprak i Terezija Barbarić. Iznio je i neke druge činjenice i okolnosti zbog kojih je imao razloga dodatno vjerovati tim iskazima, posebno onomu Hrvoja Petrača.
■ Prvenstveno se osvrnuo na pismo koje je Hrvoje Petrač iz zatvora poslao Ivi Pukaniću. Sudac je Zagorcu rekao da je to pismo na koncu poslužilo kao dokaz protiv njega, iako ga je u spis priložila njegova obrana. Pleše je izjavio da je Petrač u pismu Pukaniću spomenuo kako je pročitao tekst Nacionalova novinara Berislava Jelinića o pronađenim kutijicama u kojima su bili Zagorčevi dragulji, te da je u pismu Petrač rekao da se radi baš o onim kutijicama koje je dobio od Zagorca.
■ Kako je pismo bilo pisano za privatnu upotrebu, sudac Pleše rekao je u sudnici da Petrač u tom pismu nije imao razloga lagati. Izjavio je i to da je Petrač osuđen na pravomoćnu zatvorsku kaznu u drugom predmetu, pa je i iz toga očito da nije postojao nikakav raniji dogovor da se Petrača stimulira za otvaranje postupka protiv Vladimira Zagorca. Zagorcu je pri izricanju kazne kao otegotna činjenica uzeto to što je najodlikovaniji hrvatski general.

Komentiraj