BAHATI WASHINGTON: Tri katastrofe za američku vanjsku politiku

Objavljeno u Nacionalu br. 587, 2007-02-13

Po jedan Britanac, Talijan i Njemac bili su nevine žrtve američkih vojnika i špijuna, ali SAD neće udovoljiti zahtjevima da se krivci Amerikanci kazne

Britanska javnost sve je više protiv britanskog vojnog angažmana u Iraku, pogotovo nakon nedavnog otkrića. Dosad se britanska vlada opravdavala da mora čuvati povijesno savezništvo jer su SAD i Britanija “braća po oružju” u mnogo važnih ratova. Ali istraga o incidentu s početka rata u Iraku prije četiri godine ipak je na kraju pokazala da “jedan brat vrijedi više od drugoga”, a to je zgranulo britansku javnost, osobito kad je to vidjela na televizijskim ekranima.

Incident se zbio 28. ožujka 2003. kad su američke i britanske postrojbe ulazile u Irak. Britanska vojska prodirala je u južni Irak oko grada Basre uz podršku američkih zračnih snaga. Tu su bila i oklopna vozila elitne pukovnije The Blues And Royals, konjička straža Buckinghamske palače koja je u ratnim sukobima dobro izvježbana operativna postrojba. Oklopna vozila “Scimitar” bila su zasuta vatrom iz zraka. Jedan je “Scimitar”, pogođen topovskim rafalom, zapaljen i uništen. Šest članova posade je ozlijeđeno, pet ih je preživjelo zahvaljujući drugovima iz drugih oklopnih vozila koji su ih izvukli iz požara, a 25-godišnji konjički narednik Matty Hull je preminuo.

Bila je to prijateljska vatra, američki avioni otvorili su vatru na britansko oklopno vozilo. Hulla su ubili Amerikanci. Britanska vojna istraga je utvrdila da je Hullovo oklopno vozilo bilo propisno označeno, kako bi ga američki avioni identificirali, imalo je veliku narančastu ploču, britansku zastavu i uređaj za elektroničku identifikaciju. Britanskim istražiteljima Amerikanci su odgovorili da je njihova istraga pokazala da oni nisu krivi, uz uobičajenu ispriku da se “u ‘magli rata’ događaju i takvi incidenti ‘prijateljske vatre’ te se tu ništa ne da učiniti”. Obitelj takvim objašnjenjem nije bila zadovoljna, pogotovo zato što s američke strane nije mogla dobiti ni osnovne podatke o tome tko je s američke strane sudjelovao u incidentu. Odgovorili su im jedino da su to bila dva aviona A-10 “Thunderbolt” Nacionalne garde američke savezne države Idaho. Obitelj ubijenog je zahtijevala da Britanci inzistiraju na iscrpnoj istrazi. Na kraju je američka strana pristala otkriti neke dodatne podatke, ali samo britanskoj istražnoj komisiji i obitelj. Obitelj je tražila i audio i video snimku napada, koju Amerikanci nisu htjeli dati, tvrdeći da ne postoji. Ali londonski tabloid Sun nabavio je tu snimku i prikazao je na televiziji Sky News. Tako su Britanci vidjeli i čuli kako je tekao napad američkih aviona na britansko oklopno vozilo. Američki piloti su se površno ponašali u toj akciji, ne potrudivši se da točno identificiraju vozilo, pa su ubili narednika Hulla i ranili druge vojnike, a shvatili su što su učinili čim su uništili vozilo. Shvativši da su napali britansko vozilo, jedan pilot je rekao: “Povraća mi se.” Drugi je dodao: “Završit ćemo u zatvoru, prijatelju.” S tim se prvi složio.

Ipak, nisu završili u zatvoru nego se američka vojska pravila kao da se ništa nije dogodilo. Udovica ubijenog narednika traži da taj pilot i njegov kopilot dođu svjedočiti pred britansku istražnu komisiju, ali američka strana čak ne želi potvrditi identitet ni jednog ni drugog pilota.

Slično neraspoloženje prema Amerikancima raste i u Italiji, jer američka vlast zanemaruje smrt jednog talijanskog državljanina u Iraku. Ionako narušeni talijansko-američki odnosi ući će u novo razdoblje napetosti nakon odluke talijanskog suca da zbog ubojstva talijanskog agenta Nicole Caliparija 2005. u Bagdadu pokrene u Italiji proces protiv američkog vojnika koji ga je ubio. Odluka da proces počne 17. travnja – iako je očito da optuženika na optuženičkoj klupi neće biti, pa će mu se suditi u odsutnosti – iznimno je pravno i politički značajna. Sudac Sante Spinaci na poseban je način protumačio talijanski zakon kako bi omogućio da suđenje počne i dao političku dimenziju koja će baciti sjenu na talijansko-američke odnose. Tom odlukom Italija pokazuje koliko je nezadovoljna odnosom američke strane.

Talijanski zakon ne predviđa mogućnost da se u odsutnosti sudi stranim državljanima za ubojstva Talijana u inozemstvu, osim kad ubojstvo ima političku dimenziju te je upereno protiv talijanskih državnih interesa. Spinaci je ocijenio da je ubojstvo Caliparija u Bagdadu imalo tu političku dimenziju i zato je pokrenuo suđenje. Američka pak strana tvrdi da je riječ o nesretnom slučaju i da američki vojnik nije imao pojma u koga puca.

U veljači 2005. u Iraku je bila oteta Giuliana Sgrena, novinarka lista Il Manifesto, a talijanska vlada poduzela je velik napor da je oslobodi. Tom je akcijom rukovodio Calipari, visoki funkcionar talijanske tajne službe SISMI, koji je uspio preko posrednika kontaktirati s otmičarima, s njima tajno pregovarao i dogovorio njeno oslobađanje. Stoga je 3. ožujka 2005. – kad je oslobođena – sam otišao po nju na dogovoreno mjesto u Bagdadu kako bi je odveo na aerodrom gdje je čekao poseban avion talijanske vlade. Ali do aerodroma nisu stigli jer su na jednoj kontrolnoj točki američki vojnici na njihov automobil otvorili vatru. Rafal je ubio Caliparija, te ranio novinarku i Caliparijeva pratitelja.

Talijanska je javnost bila zgranuta pa je vlada Silvija Berlusconija kod Amerikanaca prosvjedovala. Provedene su dvije istraga. Američka je utvrdila da je pogibija Caliparija bila nesretan slučaj, a talijanska da su odgovorni američki vojnici. Amerikanci su se oglušili o talijanske zahtjeve da se kazne krivci za incident, slično kao i prije nekoliko godina kad je američki avion u niskom letu srušio žičaru u talijanski Alpama. I kad su američki avioni blizu južnih talijanskih obala srušili talijanski avion pun putnika, nitko nije odgovarao.

Zbog takvog američkog stava talijansko je tužiteljstvo odlučilo samo pokrenuti postupak pa je skupilo potrebne informacije o američkim vojnicima, neposrednim sudionicima incidenta, i na kraju odlučilo podići optužnicu protiv američkog vojnika koji je pucao na Caliparija i ubio ga. To je bio Mario Lozano, pripadnik 69. pješačke pukovnije iz New Yorka, koji je tog 3. ožujka 2005. bio za mitraljezom na oklopnom vozilu i ispalio smrtonosni rafal.

Sud je prihvatio optužnicu i odredio početak suđenja, iako Lozano nije dostupan talijanskom pravosuđu. Sud nije američkoj strani dostavio zahtjev za izručenje. Iako je sigurno da američka strana takvom zahtjevu ne bi udovoljila, to što on nije poslan pokazuje da talijanska strana to suđenje smatra simboličnim. Odlukom da se suđenje održi zadovoljna je i Caliparijeva udovica Rosa Calipari, koja je izjavila da je to “prvi korak na dugom putu prema istini i pravdi”, dok je Giuliana Sgrena rekla da je “to ono što smo tražili”. Lozanu bi mogla biti izrečena kazna doživotnog zatvora.

I u Njemačkoj se razvilo antiameričko raspoloženje zbog nepoštovanja života njemačkih državljana. Posljednjih dana američka je strana odbacila njemački zahtjev za hapšenjem 13 agenata CIA-e, koje njemačko tužiteljstvo optužuje za otmicu i protuzakonito šestomjesečno zatočeništvo njemačkog državljanina, pogrešno identificiranog kao jednog od vođa ćelije Al Qaede u Hamburgu. Prije desetak dana njemačko je tužiteljstvo podiglo optužnicu protiv tih agenata i izdalo nalog za uhićenje, proslijeđen američkoj strani. Navodno je njemačka strana dobila obavijest da se tom zahtjevu ne može udovoljiti iz proceduralnih razloga. Hoće li poslije, ako se taj pravni problem riješi, američke vlasti ipak nešto poduzeti protiv njih, američka strana nije rekla.

Njemačka javnost je nezadovoljna jer Amerikanci ne pokazuju nikakvo poštovanje prema njemačkoj državi i državljanima. Ovaj put riječ je o njemačkom državljaninu libanonskog podrijetla Khaledu al-Masriju.

Masri je rođen u Kuvajtu, živio je u Libanonu, a kad je 70-ih ondje počeo građanski rat, izbjegao je u Njemačku, gdje je sredinom 90-ih dobio državljanstvo. Oženio se Libanonkom i dobio troje djece. Posljednjeg dana prosinca 2003. otputovao je iz Njemačke na kraći odmor u Makedoniju, gdje je na granici uhićen zbog svog imena, jer je bila raspisana međunarodna tjeralica za čovjekom koji se također naziva Khaled al-Masri, a za kojeg se tvrdilo da je šef Al Qaede u Hamburgu. Je li on uhićen slučajno ili je CIA unaprijed obavijestila Makedonce da on dolazi, nije poznato. Makedonci su ga držali do 23. siječnja 2004. i predali ga pripadnicima CIA-e koji su stigli po njega. Pretukli su ga, skinuli do gola, drogirali, tražili od njega da prizna svoje veze s Al Qaedom. Preko Dubrovnika avionom su ga odvezli u Bagdad, pa u Afganistan, u tajni zatvor gdje su Amerikanci držali otete sumnjivce iz raznih država. Ondje su ga tukli i iznurivali nespavanjem i glađu.

Masri je u afganistanskom zatvoru počeo štrajk glađu, tražeći da ga saslušaju viši funkcionari CIA-e, a to mu je omogućeno tek nakon mjesec dana štrajka, kad je izgubio 30 kg te su ga počeli prisilno hraniti. Na kraju su operativci CIA-e tek u travnju 2004. obavijestili tadašnjeg direktora CIA-e Georgea Teneta da drže nevinog čovjeka. To je doznala i tadašnja predsjednička savjetnica za nacionalnu sigurnost, današnja ministrica vanjskih poslova Condoleezza Rice, koja je smatrala da nevinog čovjeka treba pustiti, ali je morala dva puta dati naredbu da Masrija oslobode. CIA ga je pustila tek 28. svibnja, pet mjeseci nakon što je uhićen. Prevezli su ga iz Afganistana u Albaniju i ostavili na seoskom putu. On se vratio u Njemačku i ispričao što mu se dogodilo.

Njegov odvjetnik pokrenuo je postupak protiv onih koji su ga zatočili, tražeći odštetu od CIA-e, od kompanija čijim je avionima prevožen i od američke države. Njemačko pravosuđe pokrenulo je istragu. Al-Masrijev slučaj izazvao je zanimanje i u drugim europskim zemljama, jer su i drugi europski državljani završili u tajnim zatvorima CIA-e. Razne europske organizacije za zaštitu ljudskih prava prikupile su podatke koji su olakšali njemačkom tužiteljstvu da utvrdi imena 13 agenata – 11 muškaraca i dviju žena – umiješanih u otmicu, pa je protiv tih osoba njemačko tužiteljstvo sada podiglo optužnicu, izdalo uhidbeni nalog i zatražilo od američkih vlasti da te ljude izruče.

Zahtjev je, naravno, imao simbolično značenje, jer američka vlast sigurno neće uhititi vlastite agente CIA-e i predati ih Njemačkoj.

Meci u obavještajca

Kad je u akciji spašavanja otete talijanske novinarke Giuliane Sgrene u Bagdadu na američkoj kontrolnoj točki ubijen hicima iz strojnice talijanski agent Nicola Calipari, provedene su dvije istrage, američka i talijanska. Američki vojni istražitelji tvrdili su da je to obični incident s tragičnim posljedicama, u kojem američki vojnici nisu krivi jer su postupali po pravilima službe. Zaključak talijanske istrage je drukčiji: talijanska strana obavijestila je američku da će Calipari s novinarkom krenuti prema aerodromu, njegov automobil ni po čemu nije bio toliko sumnjiv da je morao biti zaustavljen vatrom pa su za Caliparijevu smrt odgovorni Amerikanci i krivci trebaju odgovarati.

Greškom šest mjeseci mučen

Njemački državljanin libanonskog podrijetla Khaled al-Masri uhićen je greškom u Makedoniji krajem prosinca 2003. Agenti CIA-e potajno su ga prebacili u Afganistan, gdje je mjesecima mučen i ispitivan. Masri je od početka tvrdio da je nevin, da nema nikakve veze s Al Qaedom, da je njemački državljanin, da njegova putovnica nije krivotvorena. Tek nakon dva mjeseca šefovi CIA-e u Kabulu počeli su shvaćati da on nije čovjek kojeg su tražili. Njegovu putovnicu poslali su u sjedište CIA-e u SAD, gdje su utvrdili da je ispravna. Već u veljači Amerikanci su znali da imaju pogrešnog čovjeka i počeli razmišljati bi li ga jednostavno potajno vratili u Makedoniju i pustili, a potom poricali sve što bi on rekao, ali to je za CIA-u bilo jako nezgodno. Na kraju je pušten, i to u svibnju 2004., šest mjeseci nakon svoje otmice. Sada njemačko tužiteljstvo želi suditi trinaestorici odgovornih agenata CIA-e, ali zahtjevu za izručenje Amerikanci neće udovoljiti.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović