‘Autostopirajući po svijetu pronašla sam ljubav na dalekom Markižanskom otočju’

Zagrepčanka Ana Bakran bavila se digitalnim marketingom, a nakon gašenja tvrtke u kojoj je radila, odlučila je putovati svijetom autostopirajući. Svoje avanture ispričala je Nstyleu

Zagrepčanka Ana Bakran ima jedinstvenu i uzbudljivu životnu priču. Kao 31-godišnjakinja autostopom se zaputila iz Zagreba do otočja Bora Bora na Pacifiku. U četiri godine, koliko je trajalo putovanje, obišla je polovicu svijeta i radila razne poslove kako bi zaradila za hranu i put dalje. Nakon povratka kući ubrzo se uputila na novo putovanje autostopom, na Markižansko otočje, također na Pacifiku, kako bi tamo napisala knjigu. S drugog putovanja vratila se nakon 14 mjeseci s gotovom knjigom i zaručena. U Zagrebu je nedavno predstavila svoju samizdatu knjigu na engleskom jeziku “What’s Wrong With You?” koju se može kupiti u tiskanom i digitalnom izdanju na internetskoj stranici www.anabakran.com.

U razgovoru za NStyle Ana Bakran govorila je o svom putovanju, knjizi i životu.

Na putovanje od Zagreba do otočja Bora Bora krenula je kao 31-godišnjakinja 2013. godine. Rekla je da je želju za takvim putovanjem imala još od svojih ranih 20-ih, ali tek se u 31. godini osjećala psihički, fizički i financijski spremnom za takav put. Dodala je i da se te godine sve dobro poklopilo za odlazak i nije joj bilo teško prepoznati priliku.

Prije puta pet godina vodila je stabilnu tvrtku u Hrvatskoj, bavila se digitalnim marketingom i prodajom online licenci za fotografije. Međutim, posao je postao upitan kad se njezin međunarodni klijent odlučio povući s hrvatskog tržišta.

Naglasila je da joj takav razvoj situacije nije baš previše teško pao jer je dugo osjećala da joj je potrebna promjena, samo što ranije nije htjela ostaviti isplativ posao. U svojoj knjizi navela je da je nakon završenog fakulteta jako puno radila i završila u bolnici na operaciji, a još nije napunila ni tridesetu. “Mislim da sam po prirodi malo opsesivna i volim ganjati stvari koje me vesele. U to vrijeme taj posao me veselio, samo što u svojoj ranijoj dobi nisam uspijevala pronaći pravu ravnotežu između posla i odmora. Mislim da takvim stilom života živi puno izvanprosječnih ljudi, samo što takav život dolazi s cijenom”, objasnila je Ana Bakran.

Prvi put u životu stopirala je tijekom svog boravka u SAD-u, kada je imala 20 godina i bila na trećoj godini fakulteta, na punoj sportskoj stipendiji. “Kao student nisam imala novca za kupnju automobila. Nakon svih predavanja i drugog treninga toga dana, boljelo me je cijelo tijelo, a trebala sam još skočiti do trgovine koja je bila udaljena 40 minuta hoda uzduž autoputa. Tog dana puknuo mi je film i prvi put sam podigla palac u zrak. Nisam imala pojma što radim. Stala mi je kolegica s predavanja”, prisjetila se Ana Bakran.

Nastavila je autostopirati po Europi kad bi pronašla vremena i dok je vodila uspješnu tvrtku. Bila je dio zajednice CouchSurfing u kojoj je upoznala većinu svojih stoperskih prijatelja, a što je više vremena provodila na cesti, krug poznanstava se širio. “Stoperi imaju svoje male zajednice i okupljanja zvana ‘hitchgatherings’. Zna se naći svakakvih ljudi. Često vrlo osebujnih”, dodala je Ana Bakran.

U svojoj knjizi opisala je brojne stopere s kojima je dijelila dionice puta, iako tvrdi da joj je najdraže kad stopira sama jer tako puno kraće čeka na prijevoz, brže se kreće i o svemu odlučuje sama. No s najviše ljudi stopirala je na jednoj utrci od Zagreba do Istanbula koju je organizirao njezin prijatelj autostoper Tomislav Perko. Stopiralo ih je 15, plus jedna papigica i pas.

Mnogi njezini suputnici bili su glazbenici, a i sama je na put bila ponijela djembe bubanj, tako da su vrijeme čekanja na prijevoz često kratili glazbom. Ima li među autostoperima puno glazbenika? “Vjerujem da ima jer je cesta nepresušan izvor inspiracije i slobode. Cesta je život i sigurno slično pokreće mnoge ljude. Možda glazbenici više stopiraju jer su navikli svirati pred publikom pa im nije strano izložiti se pogledima drugih ljudi pored ceste? Doista ne znam”, odgovorila je.

Tijekom putovanja u nekoliko navrata u Turskoj, ali i još nekim islamskim zemljama, spavala je u džamijama. Rekla je da je to uvijek bilo jako pozitivno iskustvo, premda nije tako nešto planirala. “Ali kad se nalazite u nekom mjestu bez izbora, džamija se čini kao najsigurnija opcija – i taj osjećaj me nije prevario”, objasnila je Ana Bakran.

No putovanje nije uvijek teklo glatko. Navela je brojna loša iskustva u Iranu, kroz koji je putovala više od 40 dana. Već joj se na samom početku bilo teško priviknuti na činjenicu da prijatelj Iranac, s kojim je stopirala po Turskoj, i dalje stopira u kratkim rukavima kao i do sada, a ona odjednom po prelasku granice mora nositi hijab i duge rukave, vestu do koljena i duge nogavice u kolovozu na 35 Celzijevih stupnjeva. Situacija se postupno pogoršavala kad ih je policija na prvom check pointu htjela rastaviti jer Iranac nije smio putovati bez dokumentacije sa stranom neudanom ženom. “Nakon toga sam u Teheranu udružila snage s autostopericom iz Poljske i taman kad sam mislila da sam riješila problem, završile smo na razgovoru u trima policijskim postajama i jednom na sudu. Uvijek kad čitam tuđa iskustva iz Irana, zavidim ljudima na lijepom i pitomom iskustvu jer se moje putovanje Iranom pretvorilo u cirkus. Ne ponovilo se”, naglasila je Ana Bakran.

‘Kina je divna zemlja za autostopiranje. U dva mjeseca stopiranja uzduž i poprijeko nikada nisam imala problema, iako su se ljudi čudili mojoj visini od 180 cm’, kaže Ana Bakran

Prije početka puta svojoj obitelji je obećala da neće nikad stopirati sama, međutim, u Iranu je morala prekršiti obećanje kako bi nastavila put, pritom doživjevši i neugodnu situaciju s Irancem koji ju je povezao. Na svoju nesreću, u Iranu nije uspjela pronaći nikoga tko bi s njom stopirao kroz Turkmenistan. “Stoga sam odlučila prekršiti svoje obećanje i prvi put stopirati sama. Problem sa starijim Irancem bio je u tome što me je tijekom vožnje želio držati za ruku jer sam ga navodno podsjećala na njegovu kćer. Naravno, to mu nije prošlo. Kako sam se izvukla iz neugodne situacije, opisala sam u svojoj knjizi koja je nedavno izašla”, otkrila je Ana Bakran.

No samostalno stopiranje imalo je svojih prednosti. Tako se, istaknula je, kretala puno brže i neovisnije jer je išla kud god i kad god bi je bila volja, nije ovisila ni o čijim planovima, raspoloženju i dobroj volji. Bilo je jednostavnije upoznati nove ljude jer, tvrdi, ljudi bi joj češće prilazili kad bi vidjeli da je sama. “Putovala sam pažljivije i više pazila na sebe jer se nisam imala na koga osloniti. To me natjeralo da postanem snalažljivija jer sam svakom problemu sama morala pronaći rješenje. Imala sam više vremena da budem sama sa svojim mislima, što je s vremenom rezultiralo nizom pozitivnih promjena”, rekla je Ana Bakran.

Sama je autostopom stigla i do Kine, no tamo je u početku imala problema zbog svoje visine. Naime, često je znala zapeti na benzinskoj postaji i onda pitati ljude koji bi stali natočiti gorivo idu li slučajno u njezinu smjeru. S obzirom na jezičnu barijeru, njezino objašnjavanje svodilo se na nekoliko autostoperskih fraza na mandarinskom i žustru gestikulaciju. “Sa 180 centimetara visine bila sam viša od većine ljudi na koje sam naišla i u kombinaciji s energičnom gestikulacijom, brzo sam shvatila da svojom pojavom plašim ljude. Kad bih im prišla, često bi napravili dva koraka unatrag i puno puta sam prenoćila na benzinskoj postaji jer nisam uspjela pronaći prijevoz. Kad mi je postalo jasno zašto mi se to događa, naišla sam na vozača koji je govorio engleski. Zamolila sam ga da na komadu papira napiše pisamce na mandarinskom – kako se zovem, što radim, otkud dolazim i kamo idem. S tim pismom prilazila sam ljudima puno smirenije, bez previše mahanja rukama i puno bolje su reagirali na mene. Kina je inače bila divna za stopiranje. U dva mjeseca stopiranja uzduž i poprijeko nikada nisam imala problema”, rekla je Ana Bakran.

Tijekom putovanja bilo je i vozača koji su je htjeli povesti, ali bi ih odbila, isključivo na temelju unutarnjeg osjećaja koji je dobro čuva i koji je s vremenom osnažio. U svojoj knjizi navela je i da je na putovanju imala i nekih prednosti zbog hrvatske putovnice. Bilo je manjih problema s dobivanjem vize za Iran, Turkmenistan i Kinu te nije uspjela ući u Irački Kurdistan, a prelazak ostalih zemalja do Francuske Polinezije prošao je bez problema.

Tijekom putovanja morala je povremeno raditi neke poslove kako bi zaradila za hranu i put dalje, a najteži posao bio joj je u sirotištu u Tajlandu. Ponudu da pomogne u sirotištu dobila je neočekivano, dok je stopirala za Chiang Mai, i pristala je iako nije dobro poznavala ljude koji vode sirotište. Tek kad je počela raditi, shvatila je da su u upravi izrazito religiozni ljudi koji imaju pomalo radikalne odgojne mjere koje uključuju šibanje djece, kako tvrdi, bez nekog pametnog razloga. “Doista se ne mogu sjetiti ni jednog jedinog razloga da bi djecu bilo pametnije šibati, umjesto s njima razgovarati. Kao bonus, zabranili su mi držanje malog djembe bubnja u sirotištu jer je bubanj imao izrezbarena zmaja kojeg je upraviteljica zvala ‘zmijom’, a zmije su jako loš znak u kršćanstvu. Tako da je moj bubanj proveo mjesec dana omotan u vreću za smeće na trijemu sirotišta. Budući da nisam religiozna, bilo mi je teško pronaći logično objašnjenje za mnoge njihove postupke. Taj posao jednostavno je za mene bio prevelik izazov. Nakon mjesec dana rada potrgala sam sve šibe kojima su šibali djecu i odstopirala na sjever za Chiang Mai”, kazala je Ana Bakran.

Stopirala je i brodove. Kako je rekla, to je neizbježno ako namjeravate autostopom doći do otoka usred Tihog oceana. U posljednjih pet godina putovanja ukrcala se na mnoge brodove, ali otkrila je da joj je i dalje najdraže prvo iskustvo, kada je sedam mjeseci plovila na brodu kapetana Ricka, od Malezije do Australije. “Kad smo stigli do Darwina, ljubila sam zemlju jer nisam mogla vjerovati da sam izdržala sedam mjeseci na brodu, a većinu puta borila sam se s morskom bolesti i raznim strahovima”, naglasila je Ana Bakran.

Kad je riječ o lošim iskustvima „brodostopa“, Ana je opisala svoje drugo putovanje, kad je naletjela na skipera koji se drogirao i cijelo vrijeme bio gol (jer je bio nudist). To je bilo jedno od najgorih iskustava, tvrdi, jer se na brodu usred oceana nije moguće jednostavno maknuti iz loše situacije. Kad su isplovili iz Paname, trebala su im 34 dana neprekidne plovidbe do Markižanskog otočja bez da su putem vidjeli kopno. Nije bio problem što je skiper stalno bio gol, objasnila je, taj dio samo je pridonio lošem dojmu. Problem je bio u tome što je skiper u svojim nestabilnim psihofizičkim stanjima donosio jako dvojbene odluke o plovidbi, do te mjere da su se ona i francuska autostoperica, koja je također bila na brodu, bojale za život.

No kada je stigla do cilja prvog putovanja, do Bora Bore, osjećala se jako sretno: “Dolazak autostopom na otok koji ima reputaciju odmorišta za bogate i slavne, nakon slušanja priča ‘kaj ćeš ti tamo, pa ti si cura iz sela pokraj Sesveta’ i pregršt ružnih predrasuda koje se vežu uz žene koje putuju autostopom – bilo je serviranje srednjaka na pristojan način svima koji su puni takvih predrasuda. Osjećala sam se veselo i sretno”, rekla je Ana Bakran.

Kad je riječ o lošim iskustvima ‘brodostopa’, Ana je opisala svoje drugo putovanje, kad je naletjela na skipera koji se drogirao i cijelo vrijeme po brodu šetao gol, jer je nudist

Na svojim putovanjima kušala je svu moguću hranu koja se nudila, no u određenom trenutku postala je veganka. Rekla je da se na veganstvo odlučila djelomično i zato što je putem probala svašta i u jednom trenutku shvatila kako je ono na što se mi mrštimo, delikatesa na drugoj strani svijeta, i obrnuto. Nakon četiri godine na putu bilo je vrijeme za povratak kući. Mislila je da će njezinoj obitelji promjena životnih navika možda stvarati problem, međutim, prevarila se. S guštom joj kuhaju i šalju vegansku hranu: “Mislim da kuhaju puno bolje od mene, a i sami su smanjili unos životinjskih proizvoda. Svašta smo zajedno prošli i ostali jaki. Mislim da imam najbolju obitelj na svijetu. I dalje se jako volimo”, rekla je Ana Bakran.

Nije dugo izdržala bez putovanja pa se uskoro ponovo otisnula, tog puta kako bi napisala knjigu. Cilj je bio Markižansko otočje, koje ju je intrigiralo i da stopira do Francuske Polinezije „s prave strane Pacifika“. Naime, na prvom putovanju tek je nakon godinu i pol dana u Kambodži saznala da pokušava ustopirati brod do Bora Bore s krive strane oceana. “Svi mornari na koje sam naišla rekli su mi da brodovi za Francusku Polineziju kreću od američke strane zbog povoljnih struja i vjetrova, ali ja to nisam znala jer nisam imala plovidbenog iskustva. Moje drugo putovanje i dolazak do Francuske Polinezije s prave strane, na neki način bilo je ‘ispravljanje krive Drine’ prvog putovanja”, objasnila je Ana Bakran.

Planira se vratiti zaručniku Tangyju na Markižansko otočje. Njega je upoznala tijekom pisanja knjige. “Trebala sam ostati svega tri mjeseca da napišem knjigu i vratim se kući da je objavim, međutim, ostala sam 14 mjeseci i još jednom okrenula život naglavačke, kako svoj, tako i njegov. Po mom povratku planiramo zajedno pokrenuti posao na otoku, a kad si uštedimo malo novca, sigurno ćemo zajedno putovati”, zaključila je Ana Bakran.

Komentiraj