ALOJZ MAJETIĆ 2018.: ‘Ako se budžet za kulturu ne poveća na dva posto, s njom će izdahnuti i hrvatski narod’

Autor:

Saša Zinaja/NFOTO

Objavljeno u Nacionalu br. 1070, 25. listopad 2018.

Književnik Alojz Majetić autor je ‘Čangija’, prvog romana u Jugoslaviji zabranjenog zbog pornografije. Upravo je napisao novi roman ‘Afroditin ključ’ u kojem ponovno ima dosta erotike, a inspiraciju za knjigu pronašao je u genetskom inženjeringu

Književnik Alojz Majetić uvijek je bio ispred svog vremena. Ne samo što je začetnik takozvane proze u trapericama, odnosno književnosti koju je karakterizirao urbani izričaj s puno slenga, nego je upravo on autor romana “Čangi”, prvog romana zabranjenog u Jugoslaviji zbog pornografije. I sami svjesni sulude optužbe, jugoslavenske vlasti nisu dovršile suđenje, “Čangi” je postao popularniji no ikad pa se tadašnjih 15.000 primjeraka jako brzo rasprodalo, a početkom tisućljeća novo izdanje prodano je u čak 60.000 primjeraka. Osamdesetogodišnji Goranin Majetić inspiraciju za novi roman “Afroditin ključ” pronašao je u Afroditi i genetskom inženjeringu jer Afrodita shvaća da bi otkriće njezina božanskog DNK moglo imati razorne posljedice za Zemljane.

NACIONAL: Što vam je bila inspiracija za novi roman “Afroditin ključ”, osim slike Tihomira Lončara iz koje je Afrodita ‘’ispala’’ u zagrebačku Bogovićevu ulicu? Vjerujete li u inspiraciju?

Muškarčić i kad postane muškarčina ne razumije curicu, djevojku, ženu. Patrijarhat je mijesio njegovu psihu u suprotnom smjeru od onoga u kojem je mijesio psihu ženskog stvorenja. Tako su onda muški proizvodili mačeve, tenkove, rakete i kao vrhunac svega ratove. Žene su proizvodile djecu, ljude i obavljale sve što je trebalo da kuća funkcionira. Razlike su se još od pećinskog obitavanja do današnjih niskostropnih stambenih jedinica povećavale, sve dok feministkinje nisu izborile pravo glasa, pravo studiranja, pravo rukovođenja. Razlike jesu manje, ali i nedavno oslobođene žene još nisu potpuno iz svojih bića iščistile patrijarhalni pogled na život. Ta tajanstvena razlika između spolova me mučila od malih nogu. Zbog čega smo mi muški puste milenije blokirali razvoj mozgova koji nisu u našim muškim glavama, nego slučajno u onima suprotnog spola? Je li nam fizička snaga dala moć da pola čovječanstva sve to vrijeme držimo u kokošinjcima? Odakle nam to pravo?

Pitanjima nema kraja. Dio odgovora trudio sam se naći u romanu o sudbini Afrodite koja bi trebala imati neka mitološka svojstva, ali ona spoznaje da je sve bliža običnim Zemljankama. Nju sve više opterećuje da nije nikakva boginja. Opsjeda je veza s grčkim znanstvenikom Empedoklom koji je prognan na Siciliju došao da zaključka da znanjem i znanošću ljudi postaju ravni bogovima. Na kraju bacio se u vulkan Etnu da bi provjerio svoju tezu. Afrodita kad se našla u našem stoljeću također vidi rješenje u učenju. Nije se bacila u vulkansko grotlo, ali je rješenje našla u umjetnosti, zaključujući da bez umjetnosti nema znanosti i obratno.

Inspiracija je neophodna dok ne oblikujete lik s kojim ćete “raditi” dok pišete. Kasnije vas vodi lik i situacije u kojima ste se lik i vi našli.

NACIONAL: U svom pisanju često ističete ženu i njezinu ljepotu, žensko tijelo. Afrodita je božica s božanskim tijelom koja nadahnjuje Zemljane na različite načine. Što za vas utjelovljuje Afrodita?

Moram vam otkriti nekoliko osoba koje su mi pomogle na vaše pitanje o utjelovljenju. Vrlo konkretno mi je pomogla citolog doktorica Samija Ropar iz karlovačke bolnice. Upoznali smo se preko naše zajedničke prijateljice, spisateljice Mihaele Gašpar. Kad se Afrodita povezala s mikrobiologom Antonijem koji je radio u Institutu Ruđer Bošković, trebale su mi instrukcije iz genetike, posebno o građi i funkciji DNK. Nisam bio toliko inteligentan kao Afrodita pa nisam mogao sve svladati preko interneta. Specijalistica Samija Ropar nije žalila truda da mi što u neposrednim susretima, što preko e-mailova da odgovor na svako glupo ili manje glupo pitanje. Usput sam saznao i da se mitohondrij iz ljudske stanice prenosi samo ženskom linijom. Mi muškarci ih imamo jer oni su ljudska energetska tvornica, ali naša djeca nikad ne nasljeđuju muški mitohondrij nego uvijek i samo od majki.

Druga osoba je također žena. Negdje na pola romana upoznao sam na jednoj književnoj promociji djevojku koja se zove Sara Marija Thamm i kako ne znam držati jezik za zubima, pitao sam je odakle joj to prezime. Njen otac je njemačkog porijekla. Sara Thamm zna njemački, trenutačno se trudi oko japanskog, a engleski zna skoro kao moj prijatelj, pjesnik i prevoditelj Luko Paljetak. Dakle, ne samo književni standard, nego i cijeli niz lokalnih dijalekata.

Kako moja internetska manija nema kraja, uspio sam nagovoriti Saru da se poduhvati prevođenja romana iako je roman bio na pola puta, neka vrsta poluromana. Sara je za potrebe prevođenja tražila neka objašnjenja, a nešto kasnije upuštala se u ocjene stranica, štoviše za jedan ženski lik rekla je da joj se toliko gadio da ga je s krajnjom mukom prevodila. Sara se toliko aktivno uključila u moje putovanje do kraja romana da mi nema druge nego priznati i njen doprinos u utjelovljivanju Afrodite.

Treći utjelovitelj je – treba li se čuditi? – također je žena. Kad sam upoznao Evu Milković, ona je studirala dizajn na Sveučilištu Sjever, a sada je studentica na Akademiji likovnih umjetnosti. Od prve je odbacila moju opciju digitalizacije romana čitanjem teksta. Eva Milković ima nevjerojatnu sposobnost da definira i najsloženiji postupak. Napravila je vizualnu refleksiju “Afroditinog ključa” pod imenom “Emilija Bachmann”, tako je naime Afrodita uvedena u knjige rođenih i dobila je sve potrebne dokumente! Ova vizualna refleksija prikazana je u rujnu na Festivalu svjetske književnosti, a s izdavačem dogovaramo implementaciju koda na korice romana. Tijekom naših dogovaranja i Eva mi je sugerirala neke promjene u romanu. Neke sam prihvatio tako da je i Eva zaslužna za utjelovljenje Afrodite.

No, tu je još žena bez koje bi Afrodita vjerojatno bila pretjerano papirnata. Nekako se ustručavam da to obznanim urbi et orbi…

‘Kad se jednom preselite u srednji vijek, teško se iz njega vratiti u budućnost. Ne znam koja bi se renesansa mogla dogoditi da nas izvede iz tame u kojoj bauljamo kao slijepi’

NACIONAL: Ne mogu vas natjerati, ali vas mogu zamoliti da nam otkrijete i tu posebnu osobu.

Reći ću, ali osoba će biti anonimna, pod pseudonimom, recimo kakvim se jedno vrijeme koristila Afrodita. Dakle, zvat ćemo je Lara.

NACIONAL: Lijepo ime, odmah se prisjetim Pasternakova “Doktora Živaga”.

Zagrebačku Laru upoznao sam na blagajni trgovačkog centra. Imali smo mali nesporazum oko plaćanja robe koju sam nabacao u kolica, ali smo sve riješili obostranim simpatijama. Kod drugog posjeta izabrao sam blagajnu na kojoj je radila Lara, prepoznala me, pitao sam bi li pristala da poslije njenog radnog vremena popijemo kavicu. Bi! Postupno smo se sprijateljili. Budući da sam bio pola stoljeća stariji od nje, nije u obzir dolazilo nikakvo nabacivanje, nego baš neka vrsta građenja mosta između dviju tako različitih generacija. Rado je pročitala sve moje objavljene knjige, raspravljali smo o njima kao da smo književni kritičari. Poslije pola godine Lara mi pošalje poruku s pitanjem bi li mogla kod mene ostati nekoliko dana dok ne nađe stančić jer iz sadašnjeg hitno mora izaći. Kako da ne pomognem Lari kad je u nevolji, a osim toga imao sam u stanu i slobodnu sobicu.

Tek sada smo imali vremena za pričanje. Opisao sam Lari o čemu pišem i kako sam u problemu jer nemam dovoljno podataka o načinu kako žive prostitutke. Dva dana kasnije Lara me zamolila da joj natočim čašu žestokog pića koju je naiskap popila. Sve mi je ispričala. Kako je počela s prostitucijom prije deset godina, kako joj se sve zgadilo i kako se s mukom oslobodila makroa, kako se već dvije godine bori za plaćicu od koje jedva preživljava… Iz razgovora u razgovor postavljao sam sve hrabrija pitanja, počeo sam davati na čitanje ispisane dijelove, precrtala bi ono što joj se činilo da u stvarnosti nije moguće. Lara je imala iskustva i kao elitna prostitutka i to mi je dalo “hrane” da Afroditu povežem s ruskim oligarhom. Sve strahote nisam unio u Afroditin životni put. Lara je na kraju našla muškarca svog života. Izgubio sam svaku vezu s njom, ali je smatram također jednom od utjelovateljica lika Afrodite.

NACIONAL: Afrodita se zaljubljuje u znanstvenika Antonija, ali kad shvati da on posao voli više od nje, Afrodita odlazi u Moskvu, sibirsko selo Ugut, Tokio, SAD, gradi piramide, radi kao prostitutka i maserka, upoznaje Zemljane. Tko je zapravo Afrodita?

Kad me nešto slično pitala Eva Milković kratko i jasno sam odgovorio: “Afrodita je Majetić, Majetić je Afrodita!”. Ta tvrdnja vam se može činiti apsurdna ili paradoksalna, ali ja sam doista lijegao i budio se s Afroditom. Mučila su je ista pitanja o Zemljanima koja muče i mene. Nije bilo jednostavno unutar beletrističkog teksta kakav roman mora biti unijeti suvremene znanstvene činjenice. Kao i Afroditu i mene je mučila revolucija koja se događa pred našim očima. Tri su od njih najvažnije: računalstvo, genetika i nanotehnologija. Iako ne živim tisuće godina, u mom su se vijeku dogodile nezamislivo velike promjene. Kad sam išao u prvi razred pučke škole pisali smo na onim čudnim pločicama po dimenzijama sličnima tabletu, a sada pišem na računalu. U prvi roman ubacio sam scenu s polarnom svjetlosti kao mogući odsjaj neke velike atomske eksplozije jer sam doista jedne kasne noći gledao crveno nebo i to nekoliko godina poslije Hirošime. Da ne spominjem genetsko sekvenciranje pomoću kojeg će od matičnih stanicu promijeniti svinji dio njenog DNK i tako stvorenu jetru moći ubaciti u mene, a da ću je primiti kao vlastitu i neću imati nikakvih briga oko odbacivanja tuđeg organa. Afrodita koja je trajno bila opterećena da je prouzročila Trojanski rat drži genetski ključ u vlastitim rukama, ali ga ne želi dati ni jednoj od triju strana koje su je proučavale jer bi taj spojeni kod mogao uništiti ljudsku vrstu.

Afroditina sposobnost da raščlanjuje ljudsku vrstu vodi je do samog ruba izdržljivosti. Kroz umjetnost nalazi dio rješenja. Homo sapiens ili Zemljani postaju joj vrjedniji od svih mitoloških stvorenja. Preobratila se. Ali, ostaje pitanje kako sačuvati ljudsko u nama Zemljanima. Najkraće: Afrodita je naša savjest, ali još više svijest!

NACIONAL: U knjizi pišete o razlici između bogova i Zemljana: “Zemljani su se osudili na međusobnu ovisnost, Zemljanin robuje drugom Zemljaninu, a onda i sebi. Svi se pokoravaju. Teško dišu. Često se smijati moraju. Ne zbog toga što ih nešto veseli, nego ih nešto na to prisiljava.”

Afrodita kao boginja ljepote i ljubavi ne drži do sputanosti. Svako sputavanje uništava slobodu. Ona to ne podnosi. Dakle ni ljudsko prisilno radovanje.

NACIONAL: U ovom romanu ima dosta erotike, često pišete o odnosu žene i muškarca, odnosno žena vam je u fokusu, zašto?

Veliko je pitanje zbog čega su i najbolji svjetski pisci toliko prostora poklanjali muškim likovima. Odnosi tih likova prema ženama bili su potpuno shematski. Baš to bavljenje muškim “junacima” pojednostavnilo je književnost svodeći je na žanrove koji nemaju što reći. Krimić vas vuče za nos da bi vam na kraju otkrio ubojicu, neki put čak na zadnjoj stranici. Ubacuje se tzv. akcija koja traje preko svake mjere. U ljubićima je shematičnost još banalnija. Svi su likovi tipizirani. Baš neki dan mi je prevoditeljica Sara Thamm pokazala neki bestseler. Rekla je: “Ne mogu dalje čitati jer sve već znam unaprijed. Pitam je kakav je stil? “Nulti, nema ga. Neki put pomislim da takve knjige pišu računala!”. Ne samo žene koje se pojavljuju kao spisateljice u sve većem broju, nego će i muškarci konačno otkriti gdje se kriju najsloženiji ljudski odnosi.

‘Tržište knjiga u pokojnoj Jugi imalo je dvadeset milijuna stanovnika. Svi smo znali sve jugojezike, u svakom zakutku bila je knjižara. Ne znam ima li uopće smisla te odnose uspoređivati’

NACIONAL: Kad smo kod erotike, vaš prvi roman “Čangi” koji ste napisali još 1950-ih godina bio je prvi u Jugoslaviji zabranjeni roman zbog pornografije. Kako je tada objašnjeno, roman mlade ljude opisuje pogrešno i ne prikazuje njihov pravi put i karakter. Kako danas gledate na to? Cijeli slučaj završio je na sudu, ali proces nije okončan. Ironično je to da su tužitelji sve odbacili i roman je postao jedan od najčitanijih pa se prodalo svih 15.000 primjeraka. Danas, s vremenskim odmakom, jeste li ponosni na Čangija? Što je on to napravio tako nemoralno da se zamjerio komunističkim vlastima?

Sam slučaj koliko god je tada izgledao zastrašujuće, danas ocjenjujem kao tešku zabludu vrha vlasti i partije tadašnje Jugoslavije. Na “skretanje” zagrebačkog pisca u govoru partijskim kotarskim sekretarima prvi je upozorio današnjim rječnikom rečeno šef jugoslavenske policije Aleksandar Ranković. Ne zbog mene, jasno, smijenjen je “zbog prekoračenja ovlasti” sa svih funkcija dvije godine kasnije na Brijunima. Ali je kao posljedica toga snažno prostrujao povjetarac demokratskog razmišljanja pa i djelovanja. Veliki vođe gube mjeru i plate ceh!

NACIONAL: Vi ste tad bili jedva punoljetni, što vam se vrzmalo po glavi? Jeste li razmišljali o tome da ste postali disident ili niste sami sebe tako doživljavali?

Bio sam strašno razočaran. Vjerovao sam u slobodu, a onda dobio po glavi. Jednom njemačkom izdavaču nisam otišao na sastanak jer sam znao da bih kao potvrđeni disident morao slušati sada novog gazdu. Moja pak literarna ljubav nije dopuštala da je varam. Nisam se smio ponavljati, tražila je od mene da svaki put budem novi. Eto, do danas sam ostao vjeran njenoj ljubavnoj mudrosti.

NACIONAL: Jeste li imali podršku kolega pisaca, kakva je bila atmosfera u to vrijeme?

Upravo solidarnost među piscima davala mi je snagu da sve lakše izdržim. U izdavačkoj kući Epoha gdje sam bio u radnom odnosu dvojica pisaca u hijerarhiji iznad mene rekli su mi da će me braniti svim sredstvima. Sud je morao odrediti vijeće sudskih vještaka iz više tadašnjih republika. Bila su to velika, da ne kažem slavna književna imena. Svi su me branili, nitko nije podlegao “društvenim” pritiscima. Ali, moram reći, bilo je i zečeva koji su bježali na suprotnu stranu ulice da ih ne bi netko zapazio kako se pozdravljaju s proskribiranim kolegom.

NACIONAL: Nakon toga napisali ste, na zahtjev Zlatka Crnkovića, nastavak romana u kojem ste dodali te sudske spise. Kako ste došli na ideju za to?

Crnković me pozvao da me pita bih li pristao da on u Znanju objavi autentično izdanje “Čangija” bez ikakvih naknadnih intervencija ili ne daj Bože korekcija. Dodao je, međutim, da bi zbog formata biblioteke Hit bilo dobro da dodam nekoliko novela i pripovijedaka. Opet se javila moja književna ljubavnica i naredila mi da moram nadopisati što se događalo dok je moj junak Čangi u zatvoru, a ja na sudu. Crnković je odmah prihvatio da nadopišem u drugom dijelu knjige te atraktivne događaje, jedino se moram držati roka jer biblioteka ima uhodani ritam i godišnje izlazi točno šest novih knjiga. Obećao sam da ću rukopis predati u zadanom roku. Tako je i bilo, knjiga je izašla pod dopunjenim naslovom “Čangi off Gottoff”.

NACIONAL: Začetnik ste takozvane proze u trapericama, urbane proze sa slengom i neobičnim stilom koji je tad bio jako interesantan, posebno mladima. Kako su vas gledali kao pisca, jesu li vas poštovali, je li vam to uopće bilo važno?

Sveučilišni profesor Aleksandar Flaker, dobar poznavatelj književnosti pisane u državama iza Željezne zavjese vidio je da nastaje generacija koja se modnim trendovima sa Zapada opire diktaturama u komunističkim državama. Među pobunjenike koji pišu prozu u trapericama uvrstio je i grupu MGM koju samo činili Majdak s romanom “Kužiš, stari moj”, Glumac sa “Zagrepčankom” i ja. Meni kao rođenom kajkavcu bio je jako blizak zagrebački kajkavski. Napisao sam nekoliko pjesama na urbanom zagrebačkom slengu i objavio ih u Studentskom listu. Frcnule su polemičke iskre između Vjerana Zuppe i mene. Ali sjeme je bačeno. Sleng je postao dio proze u trapericama. U “Čangiju” u optužnici je spomenut i taj iskrivljeni govor zagrebačkih frajera. Neki pisci, posebno oni koji su se čvrsto držali ruralnih tema, gledali su poprijeko na ovo kvarenje književnog jezika. No u tim gledanjima nije bilo ničega ideološkog. Ako ćemo pravo i to je bio dio demokratizacije jezika, a zna se da je jezik čovjekov bitak, da čovjek stanuje u jeziku, rekao bi Heidegger.

NACIONAL: Vaš stil i danas sadrži vaše goransko porijeklo i djetinjstvo, zagrebački život, ali i život na Susku. Kako ste to uspješno pomiješali i što vam znače sva ta važna mjesta?

Bio sam problem trudnoj majci i morala je iz Delnica otputovati u rodilište bolnice u Sušaku. Preko Rječine bio je most koji je dijelio hrvatski Susak od talijanske Rijeke, ili Fiume. Četvrt stoljeća kasnije zaražen vikendaštvom kupio sam konobu na Susku. Ne Sušaku nego Susku. Prvi zrak koji sam prije osamdeset godina udahnuo bio je opojni morski zrak u rodnome mi Sušaku. Nekoliko dana poslije majka se sa mnom vratila u Gorski kotar i tamo sam na 720 m nadmorske visine upijao “svemirski” jedinstveni zrak. Kad sam postao zreo, tj. položio maturu otišao sam na studij u Zagreb. Tu sam ostao do danas. Preko ljeta vraćao sam se morskome zraku na otočiću Susku. Sve tri sredine doživljavam kao zavičaj. Jednako sam doma i na moru, i u goranskim čarolijama i u zagrebačkim nepotrošivim ljepotama. Dok ovo govorim pomišljam kako je nemoguće da čovjek rođen u Prelijepoj Našoj ne bi bio domoljub. Kad povežem moja tri zavičaja pitam se ima li ljepše kombinacije igdje na svijetu. Moja trozavičajnost odsjajuje se u svemu što pišem. Dijete sam trozavičajnosti i udišu je ne samo moja pluća, nego i moja tipkovnica.

NACIONAL: Čega se najradije sjetite iz djetinjstva?

Snijega. U Gorskom kotaru svaka zima bila je kazališna predstava. Događalo se da preko noći snijeg zatrpa izlazna vrata iz kuće. Jednom sam propao u duboki snijeg za glavu iznad glave. Vikao sam, ali nisu me odmah čuli. Bilo je drž`ne daj!

Tragovi divljači u neposrednoj blizini mjesta bili su normalna stvar. I dalje mi je pred očima slika kad su se lovci vratili iz hajke na vukove. Dvije saonice bile su krcate ubijenim vukovima.

NACIONAL: U vrijeme kad ste vi počeli pisati romani su se ne samo izdavali u velikim nakladama, nego su se i te naklade prodavale, pa čak i do početka tisućljeća. Primjerice, ‘’Čangi’’ je početkom 2000-ih ‘’planuo’’ u 60.000 primjeraka. Danas je to nezamislivo, knjige se tiskaju u prosječno 1500 primjeraka. Kako gledate na izdavaštvo u Hrvatskoj i stanje na tom tržištu?

Gledam sa zebnjom. Tržište u pokojnoj Jugi imalo je preko dvadeset milijuna stanovnika. Svi smo znali sve jugojezike. Knjige na hrvatskom prodavale su se u Sloveniji i u Srbiji i u Makedoniji, u svakom zakutku federacije bila je knjižara. Ne znam ima li te odnose uopće smisla uspoređivati. Nama koji smo radili s knjigom ostat će međutim nejasno zašto je iščeznuo golemi broj trgovačkih putnika, akvizitera koji su doslovno svaki na svom terenu znali svakog potencijalnog kupca i njegove interese. Isto tako pogasile su se i knjižare. Internet mnogima još predstavlja nestvarnu priču. Što će biti sutra s knjigom? Država koja bi trebala brinuti barem o visokokvalitetnim naslovima sa svojih ni pola posto od proračuna jedva može krpati kraj s krajem. Ako se kod sljedećeg proračuna dio za kulturu ne povisi barem dva posto od proračuna, kultura će izdahnuti a s njom i hrvatski narod. Neki će reći da sam patetičan. Ali neka malo zavire u prošlost. Čak i najbližu! Bi li bilo Hrvatske da nije bilo hrvatske književnosti? S deložiranjem hrvatske književnosti deložirat će se hrvatski jezik, s deložiranjem jezika posljedično i hrvatski narod. Sve po zakonu, svima ruke čiste. Nije patetično, neka razmisle, neka pitaju znalce ako sami ne znaju. Nije lako ni jednostavno, ali nije ni nerješivo. Treba prije svega balast hitno otpremiti na jakuševački deponij!

‘Skandinavci su u Mladost dolazili proučavati kako funkcionira nikad i nigdje viđen model samoupravljanja. Danas se tome smijemo’

NACIONAL: Bili ste urednik u Mladosti, možete li opisati to vrijeme? Kako je izgledalo druženje s Majdakom, Glumcem, koga ste sve viđali, s kim ste se družili, imate li kakve anegdote?

Nabrajanje prijateljevanja trajalo bi do sutra. Podugačka lista bila bi i književnih djela pisanih u razdoblju koje se iz ideoloških razloga blago rečeno marginalizira. Neka mi netko pokaže današnjeg Ranka Marinkovića ili Ivana Slamniga ili Mirka Božića ili Slavka Mihalića i da ne nabrajam dalje. Povijest će ih vratiti tamo gdje spadaju. Mnogi se srame što su živjeli u toj nesretnoj Jugoslaviji. Pogledajte samo one koje su u njoj doktorirali, a sada se srame to reći! Svi smo radili što smo bolje i poštenije znali i umjeli. Primitivizam je pak bolest koja će biti izliječena u budućnosti, ali vam neću reći čime i kako, moram i ja nešto prešutjeti. Nije me sram priznati da sam bio čak i predsjednik radničkog savjeta u Izdavačkom odjelu Mladosti. Znam da danas to izaziva smijeh pa čak i porugu kako sam bio prodana duša. Bili smo najveća i najjača izdavačka kuća u cijeloj Jugoslaviji. Direktor je prije svakog sastanka radničkog savjeta strepio nećemo li ga negdje poduhvatiti s razlogom ili bez razloga. Godišnji završni račun bio je zebnja svih zaposlenih jer se o rezultatu poslovanja na radničkom savjetu raspravljalo o povećanju plaća. Iz skandinavskih zemalja dolazili su proučavati kako funkcionira nikad i nigdje ranije viđen model samoupravljanja. Danas se tome smijemo. Zagreb je dobio čisti zrak, ali je izgubio tisuće tvorničkih dimnjaka i još veći broj zaposlenih. Trebalo bi srediti račune i jednostavno preuzeti ono što je bilo bolje, a ne sve gledati kroz ideološke dogme, svejedno koje lijeve ili desne. Krajnje je vrijeme da se vratimo u sadašnjost.

NACIONAL: Mogu li se uspoređivati izdavačke kuće danas s onima u Jugoslaviji?

Mi smo u tadašnjem socijalističkom društvenom uređenju poslovali po kapitalističkim pravilima. Samo je Mladost imala 1400 zaposlenika i svi su obavljali zadatke čiji su opis potpisivali kod zasnivanja radnog odnosa. Danas se posluje po pravilima neoliberalizma, ali rezultati su hodanje po rubu provalije. Netko ili nešto uništilo je kulturni život. Smrznem se kad svako malo saznajem da se današnji umjetnici slabo poznaju, posebno kad su iz druge umjetničke grane. Empatija se pretvara u nevidljivog gmizavca. Komunikacija je na razini uznapredovala Alzheimera.

NACIONAL: Vratimo se na novu knjigu, ima li Afrodita ključ za sve probleme? Da vi imate ključ, kako biste ga iskoristili, odnosno na što biste stavili fokus u Hrvatskoj danas? Što vidite kao najveći problem?

Afrodita ima ključ, ali on je globalne razine. Dio ključa jest stvoren u Institutu Ruđer Bošković, ali bez komponente stvorene u Rusiji i u SAD-u on ne otvara dveri trajnog mira. S Hrvatskom bi sve moglo biti vrlo jednostavno, ali i nikad rješivo. Kritična masa hrvatske pameti opada iz dana u dan. Netko, iz inozemstva, jasno, rekao je: ‘’ako promijenite programe obrazovanja za petnaestak godina imat ćete potpuno drugu generaciju koja će biti sposobna riješiti sva goruća pitanja’’. Kod nas će biti problem što će nestati i oni koji bi mogli obrazovati nove generacije. Kad se jednom preselite u srednji vijek teško se iz njega vratiti u budućnost. Ne znam koja bi se renesansa mogla dogoditi da nas izvede iz tame u kojoj bauljamo kao da smo svi slijepi.

Govorim prije svega iz ugla spomenutih revolucija. Kako ćemo hvatati korak sa sve razvijenijim i bržim računalstvom. Nije samo robotizacija i automatizacija prijetnja još većem broju smanjivanja radnih mjesta, nego i unapređivanja softvera koji vodi sve širem korištenju inteligencije ma kako je zvali, bila umjetna, stigla ili ne do faze singulariteta, gdje god pogledali ona ne stoji nego napreduje.

Što se genetike tiče, zavirite u čuda koja već sada primjenjuje medicina. U tu praksu ulazi i zajedničko djelovanje nekoliko drugih (tehničko-tehnoloških) struka. A kad smo kod nanotehnologije, to je već u sferi poezije ili A-SF svjetova, s time što u nekima već živimo, ali ih nismo svjesni.

NACIONAL: Pisac je samotno zanimanje, osjećate li samoću, volite li ju?

Ne bih smio duže živjeti. U grobovima ili urnama toliki su moji vršnjaci da je krug druženja više nego sužen. Samoću nisam imao prilike bolje upoznati. Radim na dvije knjige i bit ću sretan ako ih završim. Moja ljubavnica literatura ne da mi da se opustim.

OZNAKE: alojz majetić

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.