Aktualno viđenje prostora suvremenih vojvođanskih umjetnika

‘Prostor u suvremenoj umjetnosti Vojvodine’ u Galeriji Kazamat

U osječkoj Galeriji Kazamat HDLU-a Osijek postavljena je vrlo zanimljiva izložba „Prostor u suvremenoj umjetnosti Vojvodine“, u organizaciji Saveza udruženja likovnih umjetnika Vojvodine. Rijetko imamo priliku vidjeti radove suvremenih vojvođanskih umjetnika, stoga je ova izložba nadasve dobrodošla. Čini mi se kako naslov izložbene koncepcije nije niti mogao biti drugačiji, i toliko je prirodan i logičan, ako uzmemo u obzir da je za bilo koju razinu identiteta s Vojvodinom beskonačna ravnica nekadašnjeg Panonskog mora mnogo više od geografsko-geološke činjenice. Koncept Prostor u suvremenoj umjetnosti Vojvodine, zasnovan je na sporazumu o suradnji Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek sa Savezom udruženja likovnih umetnika Vojvodine, čije je sjedište u Novom Sadu. Osnovna ideja ove suradnje je razmjena iskustva i umjetničkih praksi dviju udruga s istovjetnim djelovanjem.

Izložba u koncepciji kustosice Sonje Jankov pomiče fokus s klasičnih likovnih prikaza na suvremene umjetničke prakse pa radovi raznovrsnošću medijskih i tematskih pristupa prostoru daju novi pregled suvremenog umjetničkog pristupa, ali i ukazuju na značaj SULUV-a za prikazivanje suvremene umjetnosti u Vojvodini. Koncepcija okuplja osam aktivnih članova Udruženja: Nenada Bogdanovića, Milicu Denković, Milicu Dukić, Mariju Jevtić Dajić, Andreu Palašti, Moniku Sigeti, Adrien Ujhazi i Leu Vidaković. Ove umjetnice i umjetnici se u svojim radovima ne bave samo doslovnim prostorom, nego stvaraju nove prostore kojima problematiziraju različite teme, od osobnog emotivnog i psihičkog prostora – pa i prostora podsvijesti – do kulturološko-povijesnog prostora.

Nenad Bogdanović kroz performans poziva publiku da zajedno s njim promjeni postojeću instalaciju izložbe Prostor u suvremenoj umjetnosti Vojvodine. Citatima na papirima stvara novu prostornu jedinicu koja je prožeta publikom i koja u participaciji sa njima prožima prostor Galerije na nov i nepredvidiv način. Mapu svijeta je performansom pretvorio u Mjesto straha, čime se ta dva mjesta sažimaju u jedan habitat. Svojim prisustvom je postao i građanin svijeta i stanovnik Mjesta straha.

Milica Denković foto-dokumentira realne prostore i zatim manipulira njihovim fizičkim karakteristika digitalnim alatima, prikazujući kako se prostori modificiraju u sjećanjima. Iščašeni grad ima temelj u realnosti, većinom u zgradama koje imaju status spomenika kuture. Posjetitelj se u njemu gubi ili vrti u krug, bez mogućnosti ulaska ili izlaska iz određenih prostora, čime grad postaje alegorija memorije. Milica Dukić bavi se istraživanjem granica umjetničkog rada kroz prikazivanja naličja i lica i apliciranje autorskog veza na fotografije na platnu. Ovom serijom umjetnica unosi novinu u svoje stvaralaštvo i stvara light-box objekte koji omogućavaju da se vidi i portretna fotografija preko koje je izrađen vez (koja postaje naličje rada) i naličje veza (koje izlaže kao lice rada). Kako su fotografije portreti osoba sa invaliditetom, Milica Dukić nastoji radove učiniti dostupnima i njima. Sličan pristup ima i Marija Jevtić Dajić koja 2D likovna djela pretvara u objekte koje mogu percepirati slijepi i slabovidni. Da bi to ostvarila, u radu Prenos koristi digitalne tehnologije, stvarajući nove reljefne prostore koji su svojevrsni prijevodi likovnih umjetničkih djela.

Andrea Palašti u fotografijama problematizira re-strukturiranje institucija sjećanja koje nastaje nakon smrti ideologije. Serija fotografija koja je prvi put prikazana kao dio nastupa Srbije na 14. Bijenalu arhitekture u Veneciji (2014.) fokusira se na projekt za izgradnju Muzeja revolucije na Novom Beogradu koji stjecajem okolnosti nije nikada bio realiziran. Monika Sigeti u radu My Intimate Worlds premošćuje nemogućnost imanja osobnog prostora u beskrajnom viralnom sadržaju. Kolažiranjem svojih privatnih video radova i prikaza sitnih predmeta koji imaju posebni značaj za nju, osobni prostor prenosi u javni, kombinirajući digitalni i cyber-prostor u kojem sve lebdi, s prostorima koji su prikazani na video-radovima i s prostorom Galerije. Za razliku od Monike Sigeti koja problematizira poziciju individue u preklapanjima realnog i cyber-prostora, Adrien Ujhazi okreće se činjenici da realan prostor ne koriste samo ljudi te svoju umjetničku praksu pretvara u revitalizujući i ekološki pristup prirodi. Koristeći prirodne materijale kao likovne elemente, Adrien Ujhazi apelira na zagađenje plodnog tla i činjenicu da gotovo svaki život u začetku odmah postaje produkt, roba, hrana, sredstvo.

Instalaciju Lee Vidaković čine tri konceptualno povezana stop-motion filma i maketa koja izgleda kao da je scenografija za jedan od njih. Iz filmova se saznaje da ta maketa predstavlja sobu u koju nitko od aktera iz filmova ne ulazi, tako da samo posjetitelji imaju uvid u ovaj prostor izvan kadra. Na taj način radom Lee Vidaković koncept dobiva element arhitektonske makete koja kao vizualni znak ima svoju ulogu u naraciji kako rada same umjetnice, tako i cijele izložbe.

Izložbom Prostor u suvremenoj umjetnosti Vojvodine kustosica Sonja Jankov uključila je umjetnike koji prostoru misaono i kritički pristupaju kao stvarnom okruženju, ali i društveno-političkom fenomenu, fokusirajući se na prostornost instalacija u koje su upisana razna značenja, ali i eko-dimenziji smanjivanja prirodnih staništa i osobnog prostora.

Komentiraj