Ovoj priči bi možda pristajao i drugačiji naslov, ali Hajdukovi navijači i iz tako kratkoga sve shvaćaju. Kako se nešto hoće i može sa svim ograničenjima ( i naravno kvalitetom bez koje se ne može), a za ono drugo nekad uvijek postoji i najbizarnije opravdanje. Zašto u jednom slučaju ono dobro zgnječi kao bubu na podu ono lošije, a u drugom je potpuno obrnuto.

U sportu je za sam vrh nečeg velikoga najbitnije zajedništvo (tko bi rekao). I točka. Koliko puta smo samo bili impresionirani sjajnim pojedincem nekog kolektiva, a uspjeh bi debelo izostao. A ako isto i dođe ljudi više sebe hvale, nego zajedništvo.
Jučerašnja slika iz Ženeve koja je mene impresionirala je ona kad na kraju utakmice trener Budimir pronalazi među slavljenicima Pukštasa i Vuškovića, i grli ih obojicu zajedno.

U samoj najavi utakmice na pitanje kako će se ova dva uklopiti odgovorio je profesionalno. Oni su dio ove momčadi. Odrastali su i napredovali zajedno. Iako, najradije bi se naglas nasmijao koliko ljudi površno prate njegov rad, ali i amaterski sport kao takav.

U svakom trenutku, na svakom pedlju terena vidjelo se zajedništvo. Disanje kao jedan. Pa čak i van terena, u tunelu kad stiže ono “dobit ćemo ove kao i one prije”.

Kad se postigne takva sinergija između trenera i igrača, svaka, i najmanja kvaliteta postaje puno veća, a ona vrhunska dotakne nebo.

A za dobiti klubove kao što su Manchester City, Šahtar, Borussia Dortmund i Milan tako nešto je neophodno. Neophodno. Da su dica odgojena drugačije ili da je trener umišljena zvijezda i ogromna kvaliteta bi izdušila. Za lakše shvaćanje dovoljno je ovu priču pogledati iz suparničkog kuta. Nitko ne može sporiti njihovu selekciju i znanje, ali nešto nedostaje… nešto što ovaj Hajduk ima. Nešto što navijači prepoznaju pa uslijedi navijanje iz petnih žila “ovo je Hajduk”.

I cijeli taj spoj napravi suparniku na terenu problem. Svaki metar za njihovo dodavanje bude kraći, svaki metar za spriječiti hajduke u njihovom naumu bude duži.

I zato hvala dici koja su održala lekciju cijeloj Hrvatskoj, a bome i Europi u nečem što općenito fali današnjem “ekonomskom” sportu.

Ne treba posebno hvaliti sjajnu pripremu utakmice Budimira i izvlačiti pojedince kao junake jer bi tako nekoga sigurno obezvrijedili. Čak i one koji su sjedili na klupi. Jer ovo je pobjeda svih njih. Svaki od njih je sudjelovao u treningu i učinio druge najboljima. Svatko je činio atmosferu boljom. Svi su ugrađeni u golove Vrcića, Pukštasa i Hrgovića, u obrane Buljana.

A potom… evo subote. Evo opravdanja zašto se nešto ne može. A jednostavno je, nešto nedostaje. Upravo ta sinergija. Kemija. Stiže mahanje na terenu, priče o velikim i ozbiljnim protivnicima kao što su Istra i Slaven, zahtjev “dajmo im vrimena”, teren koji ne valja… a s druge strane ni Milan nije problem. Igrači i Leko nisu od početka kliknuli kako treba, a kod Budimira se čupa trava, kliže do drenaže.

Svjestan toga je i predsjednik Jakobušić pa spušta balun na zemlju u svom obraćanju narodu. Možda bi bilo bolje da je samo čestitao Budimiru i dici na grandioznom uspjehu i sutra potpisao bogat ugovor s njim u kojem je klauzula da je prvi idući trener nakon Leke. Kad god on ode s klupe.

Jer uspjeh juniora je upravo to. Najveći mogući. A koji bi ih trener sutra mogao kvalitetnije voditi do njega samoga.

Što se tiče seniora, gledat ćemo igrače s puno želje i htijenja, posebno nakon ovog poguranca u motivu od strane juniora, a opet s upitnom izvedbom. Svaki metar duži, svaka provedba taktike spora. Ostaje samo pitanje kako će predsjednik riješiti taj problem koji je tu cijelu polusezonu. Zbog toga i postaje njegova domena rada.

Ali, kako god, vojska navijača je neupitna, jer ovaj klub se voli, i kad gube i kad tuku, i kad su kao jedan ili razjedinjeni. Jer klub je ono što ostaje. Upravo to ljepilo s tribine koje spaja sve ove pločice u mozaik je najbitniji dio remek djela juniora.

Svaka pjesma s tribine, svaka podrška na utakmicama akademije ili seniora (i kad izgube) napravila je tu dicu boljom. Svaka baklja protiv režima i torture učinila ih je snažnijima u njihovom odrastanju i zajedništvu. Formiranju karaktera. Najbolje se to vidi i iz zajedničkog slavlja nakon utakmice. Svi bi zajedno ostali u Ženevi na terenu do jutra i slavili.

Sve ono što bogati klubovi nemaju i nikad više neće imati. Jer lova je lova. Kvari ljude.

Još jednom hvala dici za sjajnu životnu lekciju koja se iz gore svega navedenoga ne tiče samo sporta.

Renato Čupić