100 DANA NA POLJUDU PEKARSKOG MAGNATA: ‘Moj vlaški inat pomoći će Hajduku’

Objavljeno u Nacionalu br. 732, 2009-11-24

JOŠKO SVAGUŠA je najveći proizvođač kruha u Dalmaciji i predsjednik Hajduka, a govori o počecima obiteljske firme, balotama s prijateljem Željkom Kerumom, zašto mu je dosadilo pekarstvo i napadima Torcide

Lakše je žensku osobu nagovoriti da se skine u toples nego Joška Svagušu da se slika sa štrucom kruha u rukama. Vlasnik jedne od najvećih tvrtki za proizvodnju kruha u Hrvatskoj, koji je svom poslovnom carstvu nedavno pridružio i tvrtku Bobis slastice, jedva je pristao ispred svoje tvornice u sjevernom dijelu Splita pozirati s kruhom. Na intervju je stigao točno u minutu, u službenom crnom Passatu Phaeton koji mu je prije tri mjeseca dala Uprava Hajduka, na čije ga je čelo postavio gradonačelnik Splita Željko Kerum.

Otkad je preuzeo funkciju predsjednika, na njega su se obrušili i mediji i Torcida koji ga svaki tjedan prozivaju zbog “krivih” poteza. Svaguši je 38 godina, ugodnije je popunjen, no tvrdi da mu to ne smeta, ustaje svako jutro u sedam sati bez obzira na to kad ide spavati i puši jednu za drugom. Joško Svaguša je šutljiv, miran i pristojan, ne priča više od onoga što ne treba i zna slušati sugovornika. S ponosom mi je u svom uredu pokazao sliku Zagvozda, odakle potječe.

NACIONAL: Jednom ste izjavili da Splićani jedu najbolji kruh u državi. Kako to mislite?

– Zato što su splitski kupci netipični. Osim što znaju prepoznati kvalitetu, imaju i drukčiji mentalitet. Split je grad s visokim stupnjem kvalitete života i svjedok sam mnogih primjera gdje Splićani zbog dobrog kruha idu i na kraj grada. Upravo zbog takvog profila kupaca u Splitu ne možemo automatizirati kompletnu proizvodnju, kao što je to u Zagrebu. Rezultat automatizacije jest da imaš veći prihod, manje radne snage i manje troškove, no u Splitu se moramo koncentrirati na kvalitetu pa još uvijek neke proizvode radimo ručno. Za sada imamo 65 prodajnih mjesta u našem vlasništvu, a na još 350 vozimo kruh. Trgovine se nalaze od Zadra do Ploča, a u Zagrebu smo u posljednje vrijeme otvorili šest dućana.

NACIONAL: Smatraju vas jednim od najuspješnijih poduzetnika u Dalmaciji, odnosno u Hrvatskoj. Za poduzetnike znaju često reći: “Vidi ga, al’ se nakrao.”

– U poslovanju sam vrlo malo radio s državnim tvrtkama. Sve što smo kupovali, kupovali smo transparentno i pošteno. Zašto da kradem pa da me netko ganja poslije? Ne treba mi to. Uostalom, nemam ni kome ukrasti kad radim za sebe. U pekarskoj branši smo među pet najuspješnijih tvrtki u Hrvatskoj. Tvrtka je u stopostotnom vlasništvu. Puno smo radili i trudili se, imao sam cilj i malo sreće. Iako nije uvijek bilo lako, situacija se mijenjala u ovih 13 godina koliko postojimo. Kad smo otvorili prvi dućan, radili smo dvije vrste kruha, a cijeli Split je proizvodio tri, bijeli, polubijeli i crni. Većina se kruha distribuirala preko minimarketa. Uglavnom nam manji kupci nisu plaćali, zbog čega smo bili prisiljeni otvarati svoje maloprodaje i prve godine smo otvorili 18 dućana. Otpisali smo dugove i krenuli dalje. Manji je problem kad se radi s velikim tvrtkama jer ćeš uvijek nešto zatvoriti. S malima nemaš što naplatiti.

NACIONAL: Kad smo već kod dugova, za dućan u Trogiru niste htjeli platiti najamninu pa su vas prozivale gradske vlasti.

– Nismo nikome ništa ostali dužni. Nekoliko mjeseci im namjerno nisam htio platiti. U vrijeme kad smo poslovno preuzeli tvrtku Bobis slastice, preuzeli smo i njihove maloprodajne dućane. U Trogiru je bio dućan za koji je tvrtka Bobis dugovala gradu 450.000 kuna. Platili smo dug i nastavili raditi. Znali smo u startu da taj dućan radi gubitke, ali smo znali i da dok ga ne preuredimo, nećemo od njega imati koristi. Nakon godinu dana zvali su me iz poglavarstva Trogira da im polovinu od 300 kvadrata tog lokala prepustim za Privrednu banku koja će plaćati gradu, ali i uz obaveze plaćanja najma i meni. Tadašnja vlast na čelu s dogradonačelnikom Vinkom Brkanom napravila je sve da me maknu iz gradskog prostora pa su prenamijenili djelatnost prostora i u toj varijanti znao sam da moram izići. Zapravo je to bio jedini način da me deložiraju, ali je problem bio u tome što me nitko nije obavijestio. To je bilo vrlo nekorektno pa sam zavlačio godinu dana s otplatom duga. Vrijeme je pokazalo tko je Vinko Brkan, a da bih ga komentirao kao čovjeka, morao bih se spustiti ispod neke razine.

NACIONAL: Financijska sredstva za otvaranje prvog dućana zaradili ste radeći u brodogradilištu u Hamburgu. Sjećate li se tih dana?

– Imao sam 19 godina i htio sam zaraditi novac pa sam otišao u Hamburg gdje mi je otac već godinama radio. Najprije sam radio kao kuhar jer mi je to po srednjoj stručnoj spremi i zvanje. Otac je tih godina radio u Njemačkoj, majka je radila u Jugoplastici i s njom je u Splitu ostala moja sestra. Nakon prvih nekoliko mjeseci rada u restoranu trebao sam dobiti radnu dozvolu, no imali smo nesreću s automobilom i morao sam se maknuti s tog radnog mjesta. Kako se nisam htio vratiti kući, zaposlio sam se u lokalnom brodogradilištu gdje sam radio pune tri godine kao brodomonter u remontu. Od tog je posla možda teži samo onaj u rudniku. Jednu cijelu godinu, od 3. siječnja do 24. prosinca, radio sam svaku noć bez ijednog slobodnog dana. Te sam godine uštedio 70.000 maraka i od toga sam, kad sam se vratio u Split, otvorio prvi dućan. Bez obzira na novac koji sam zaradio, nisam htio ostati u Njemačkoj. Svaku sam večer molio Boga da to što prije završi i da idem kući.

NACIONAL: Kao i vaš prijatelj, splitski gradonačelnik Željko Kerum, otvorili ste prvi dućan u očevoj kući u Splitu.

– Nakon povratka, najprije sam se muvao po gradu šest mjeseci i izlazio svaku noć. Dolazeći kući u sitne sate shvatio sam da su pekare koje rade noću najbolja zarada jer svi oko četiri ujutro žele nešto pojesti. Tada, prije petnaest godina, baš i nije bilo prodavaonica sendviča ili restorana koji su radili cijele noći kao danas. Tada je postojalo tek nekoliko pekara u kojima se mogla pojesti krafna ili burek pa sam shvatio kako bi bilo odlično da otvorim jednu jer ih nije bilo puno u Splitu. To se činilo najjednostavnije. Otac i ja smo uložili novac, nismo nikome ništa bili dužni i u našoj kući u Visokoj ulici otvorili smo prvi dućan.

NACIONAL: Svaguše su podrijetlom iz Zagvozda. Vrlo je karakteristično za Vlaje u Splitu da ih većina stanuje u kvartu u Visokoj ulici i uglavnom o njima Splićani govore s negativnim predznakom.

– Ja sam vrlo ponosan na svoje podrijetlo. Rođen sam u Splitu, ali nikada nisam zaboravio odakle sam došao. Nisam zaboravio svoju roditeljsku kuću u Zagvozdu i festival glumaca koji se tamo održava svake godine. Kad se moj otac 60-ih godina doselio u Split, u Visokoj ulici je bilo samo nekoliko nastambi. Tada je zadnja granica grada bila do Firula i od tada je i ostao taj naziv za Vlaje, doseljenike na kraju grada. No premali smo da bismo se dijelili. Dolazim iz vrlo škrtog kraja, postoji jedna uzrečica kojom opisujemo Zagvozd: “Moj kraj je kamen, kamen, pa trči, trči zemlja.” Takva surova sredina odredila me kao osobu, jednostavno si prisiljen boriti se i ići naprijed. I moj djed je svojedobno otišao od tamo jer je tlo bilo vrlo neplodno i nije pružalo baš puno mogućnosti. Djed je otišao u Prag gdje je imao dućan sa svim i svačim. Bili smo tada jedna od imućnijih obitelji u kraju, no kad je djed 1944. poginuo, nestalo je novca, i zlata, i dućana. Zato je moj otac i otišao u Njemačku. I da se nisam počeo baviti proizvodnjom kruha, uvjeren sam da bih opet uspio u nečem drugom. To je taj moj vlaški inat.

NACIONAL: Financijski puno pomažete festival u Zagvozdu.

– Organizator festivala Vedran Mlikota je moj prijatelj. U malim sredinama uvijek postoje i lokalne priče pa su se tako neki pitali kakav je moj interes da financiram taj festival. Ne znam kakve bih trebao imati koristi od nekoliko kazališnih predstava u Zagvozdu, osim što mi je drago da mogu donirati novac za kulturu ili u humanitarne svrhe i da volim pogledati kazališne predstave. Pomažem jer volim pomoći, a Zagvozd je moj kraj i donirati festival je moje privatno zadovoljstvo.

NACIONAL: Kao i Željku Kerumu i vama je vaša sestra desna ruka, vodi vam cijelo poslovanje.

– Moja sestra je od prvog dana sa mnom u tvrtki i ona vodi maloprodaju. Kad smo počeli proizvodnju u očevoj kući, otvorili smo i jedan dućan zbog toga da ona ima gdje raditi. Ona kontrolira sve, pogotovo otkad sam na mjestu predsjednika Hajduka, imam manje vremena. Ustajem svako jutro u sedam, do deset sam u svojoj tvrtki, pa idem u Hajduk.

NACIONAL: Imate 600 zaposlenih, kakav ste šef?

– U posljednje vrijeme radnici me ne mogu uhvatiti jer sam stalno u Hajduku, ali osamdeset posto ljudi koji su sa mnom počeli raditi prije trinaest godina i dalje su u tvrtki, a to dovoljno govori jesam li dobar ili loš šef. Plaća nikad nije kasnila. Radnici su nam najvažnija karika, ulažemo u njih i one vodeće šaljemo često na edukacije, primjerice u Francusku da bismo bili konkurentni na tržištu.

NACIONAL: Kažu da je pekarstvo zanimanje u kojem se najlakše može zaraditi novac.

– I nije baš, provjerite koliko je malih proizvođača zatvorilo trgovine pa ćete vidjeti koliko je teško. Prije trinaest godina u Splitu je bilo stotinjak malih proizvođača, a danas ih ima petnaestak. Jednostavno nema mjesta za sve jer nema više razlika u cijeni, da ćeš na kilogramu brašna zaraditi nekoliko puta. Fama o pekarstvu kao o unosnom poslu je prošla. Može opstati samo onaj tko radi velike količine. Onome tko ima mali obrt siguran sam da je jako teško jer nema predaha. Mora se raditi cijelu noć da bi se sutradan prodavalo. Znam koliko im je teško jer ni ja nisam odmah bio vlasnik tvrtke. Prvih pet godina radio sam u proizvodnji, onda sam vozio kruh svako jutro i kasnije ga prodavao u dućanu, znam svaki dio procesa.

NACIONAL: Je li vam žao što ste prihvatili mjesto direktora Hajduka? Neprestano vas napadaju.

– Znao sam da će to biti vruć stolac, ali nije mi žao. Nisam očekivao toliko napada, ali oni su neopravdani. Vjerujem u sebe i vjerujem da ćemo napraviti dobar rezultat. Uostalom, tek sam sto dana u Hajduku, a već smo napravili dosta.

NACIONAL: Prije vas tu je funkciju odbilo petero kandidata.

– Znao sam u što ulazim i Hajduk mi je bio veliki izazov. Postalo mi je dosadno baviti se pekarstvom, u mojoj je tvrtki danas sve rutina. Imam volje, snage i adrenalina da nešto napravim u Hajduku i siguran sam da ću u tome i uspjeti. Otkad sam došao na funkciju predsjednika Hajduka, imam i previše adrenalina.

NACIONAL: Torcida vas je već sedmi dan nakon vašeg mandata napala bacivši na teren stadiona na Poljudu krafne kao simboliku da se ne slažu s vašim imenovanjem.

– Da, to je bilo neukusno. Prvo sam se iznenadio i nisam mogao vjerovati, a kasnije mi je bilo smiješno. To je licemjerje jer nekadašnjeg predsjednika Hajduka Tita Kirigina, koji je u isto vrijeme bio i direktor Bobisa, nitko nije gađao krafnama. Torcida je u zabludi i to će vrlo brzo shvatiti. To su ljudi iz našega grada, vole klub i dobrodošli su na stadion i mogli bi biti fer prema meni jer me svojim ponašanjem i provokativnim natpisima neće uzrujati. Znam dosta o nogometu, samo oni misle da ne znam. Kirigina ne poznajem, ali on je tih godina puno napravio i za Bobis i za Hajduk i sigurno je bio najbolji predsjednik Hajduka u sto godina njegova postojanja. Tu veliku obljetnicu ćemo proslaviti sljedeće godine. Djelovao je u jednom sustavu, prilagodio se, i niz detalja otkriva koliko je bio sposoban. Sad živimo u kapitalizmu i stvari su drukčije. On je bio direktor Bobisa i na to mjesto ga je netko imenovao, a ja sam vlasnik Bobisa jer više nismo u socijalizmu. Tada Tita nije nitko napadao zbog kruha i krafni, a mene napadaju. To dovoljno govori o jalu ovdašnjih ljudi. Mene su u djetinjstvu učili i da je veliki grijeh bacati hranu.

NACIONAL: Razlog pobune Torcide je to što ispunjavate 95 posto kodeksa statuta Hajduka. Onih pet koje ne ispunjavate odnosi se na to da Torcida traži raspisivanje natječaja za mjesto predsjednika Hajduka i ostale funkcije. Dakle, smatraju da radite protiv statuta.

– Klub ima većinskog vlasnika, a to je Grad. I kao i do sada, većinski vlasnik uvijek je postavljao čelne ljude u klubu zato što tim ljudima vjeruje. Kakvi su ljudi bili prije mene, u to ne bih ulazio. Čast mi je biti predsjednik Hajduka i ne želim osramotiti ni sebe ni svoju familiju. Ako mogu voditi svoju tvrtku, mogu i Hajduk.

NACIONAL: Rezultati kluba su jako loši.

– Ne mislite valjda da ćemo pokleknuti zbog nekoliko poraza?

NACIONAL: Klub je u dugu 22,5 milijuna kuna.

– To je realno stanje u blagajni koje je napravila revizorska kuća. Bojao sam se da je gore. Sad ćemo jako štedjeti.

NACIONAL: Kad smo kod štednje, vaš prijatelj Željko Kerum se odrekao svoje gradonačelničke plaće. Jeste li se i vi odrekli svoje?

– Jesam, simbolično radim za jednu kunu. Nisam došao zarađivati novac u Hajduku, imam ga. Želim da me pamte kao dobrog predsjednika koji je nešto napravio. Spreman sam Hajduku pokloniti sve svoje vrijeme. Rekli ste i sami da sam ambiciozni Vlaj koji želi ići naprijed.

NACIONAL: Kako to da je baš vas Kerum postavio na mjesto predsjednika?

– Kad je Hajduk protiv Žiline izgubio utakmicu za ulaz u kup UEFA-e, Željko i ja smo sjedili na večeri u Jokeru i raspravljali što bi trebalo napraviti. Nas dvojica smo o tome razgovarali i prije. Dogovorili smo se da sutradan odem u klub, a Uprava je već ujutro dala ostavku. Kad sam ušao u prostorije Hajduka, nigdje nije bilo ni žive duše. To dovoljno govori o stanju kakvo je vladalo u Hajduku.

NACIONAL: S Kerumom ste veliki prijatelj. Bili ste i na njegovoj izbornoj listi i izabrani ste za vjećnika u gradskoj upravi. Gdje ste se upoznali s gradonačelnikom i kako se slažete s njim, s obzirom na to da je vrlo eksplozivnog karaktera?

– Upoznali smo se prije deset godina na balotama, za koje danas nemamo vremena. On je osoba koja će ti sve reći odmah u lice, a ako pogriješi, onda za pet minuta nazove i ispriča se. Odlično funkcioniramo kao prijatelji. Ista nam je sudbina, samo drugo vrijeme, s obzirom na to da sam mlađi od njega. Kerum je izniman čovjek i pravi prijatelj koji bi mi uvijek pomogao.

NACIONAL: Izjavili ste da želite očistiti klub od koječega. Čega točno?

– Klub ima previše igrača. To neće biti lako, ali tko ne bude dokazao da je dobar neće ostati. Stavit ćemo sve velike ugovore na reviziju i vidjeti zaslužuju li ih igrači. Imamo 60 igrača, a trebamo ih 23. Drugi dio se odnosi na saniranje financijskog stanja i dugova. Jedan dio smo već riješili, a odnosi se na pravila ponašanja. Kad sam taj ponedjeljak ušao u klub, nisam mogao doći k sebi. Katastrofa. Svatko ulazi svuda bez kucanja, bez poštovanja i bez najave, reda i plana. Na sastanku sam, a njih petero otvara vrata i ulazi. To nikada nigdje nisam vidio. Morali smo prvo uvesti reda.

‘MAMIĆU JE DINAMO BIZNIS’

■ NACIONAL: Kad ste postali predsjednik, dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić poručio vam je da ćete propasti za dvije godine.

– To su njegove želje, ali malo će pričekati da se to dogodi.

NACIONAL: Što mislite o Zdravku Mamiću?

– Vrlo je impulzivan, voli to što radi. Razlika između nas je to što je to njemu biznis. Kod mene je to više inat, da dokažemo kako možemo. Ja ne živim od kluba, čast mi je biti predsjednik Hajduka i želim ostati zapamćen kao jedan od boljih. Klub želi raditi s mladim igračima i u njih ćemo puno ulagati. NACIONAL: Je li vam Mamić čestitao na funkciji? – Da, i rekao mi je: “Sad će ti se život promijeniti u roku od 24 sata. Novine svaki dan o tebi moraju napisati dvije stranice. Bit ćeš svaki dan na tapeti.” I tu je bio u pravu.

Komentiraj

Source:Jelena Badovinac