Predstava “Ljudski glas”, koju je prema tekstualnim predlošcima Jeana Cocteaua, Chris Kraus i Paula B. Preciada u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) premijerno u subotu postavio srbijanski redatelj Bojan Đorđev, scensko je propitivanje ljudskog emotivnog iskustva nastalo na spoju dramskoga, romanesknoga i filozofskoga.

Iako je riječ o trima posve različitim izvornicima, različitih autora, formi i jezika, u središtu je svih triju tekstova isto: emocija, doživljaj sebe kroz drugoga i sebe unutar društva. Svaki od njih u sebi ima upisan konkretan zadatak – određenu radnju koja omogućuje rastvaranje neke ideje ili stanja – a povezuje ih ljudski glas, po naslovu Cocteauova komada, glas koji se može čuti ili pak ostati nečujan a svejedno prenositi značenja i poruke.

Izvođenje toga glasa, odnosno, onoga što on predstavlja u svakoj od triju cjelina, zadatak je podijeljen među pet glumica, Hrvojke Begović, Nataše Dorčić, Barbare Prpić, Urše Raukar i Lucije Šerbedžije, čiji se glasovi neprekidno izmjenjuju, preklapaju i stapaju u jedan jedinstveni glas: glas žene.

U “Ljudskom glasu” francuskog pisca i redatelja Jeana Cocteaua iz 1928. tekst se gradi od krhotina: glas koji čujemo refleks je na ono što izgovara netko s druge strane telefonske linije, čiji glas ne čujemo. Svjedočimo posljednjem telefonskom razgovoru dvoje bivših ljubavnika; on ju je nakon pet godina ostavio da bi se oženio drugom, ona leži polumrtva na krevetu i pokušava maksimalno odgoditi trenutak kada će posljednji put spustiti slušalicu i time zauvijek prekinuti sve veze među njima.

Suočena s neprekidnim telefonskim smetnjama, za nju telefon postaje zastrašujuće oružje – oružje koje ne pravi buku, kaže junakinja kroz očajničku kakofoniju glasova pet žena, pet glumica koje koriste glas kao sredstvo, a tijelo kao temelj za izvedbeni okvir.

U drugome dijelu, po romanu “I Love Dick” iz 1997. (engl. igra riječi – Dick je muško ime i ujedno kolokvijalni izraz za muško spolovilo) američke spisateljice Chris Kraus, dramska se priča temelji na negativnom ženskom iskustvu u svijetu muškaraca. U svojoj autofikciji, Kraus se u epistolarnoj formi bavi vlastitom psihološkom i seksualnom opsesijom muškarcem po imenu Dick.

U uskim trikoima koji simuliraju potpunu golotinju, pet glumica izmjenjuje se u intelektualnom razračunavanju žene po imenu Chris s fikcijskim likom čovjeka koji joj ne odgovara, niti se očekuje da odgovori. On sam za tu ženu u tom trenutku zapravo više nije ni bitan – bitno je ono što on simbolizira, a to je negiranje njezina stvaralačkog i svakog drugog impulsa potpunom objektivizacijom nje kao žene, koju svodi na puki seksualni objekt.

Time što izjavljuje ljubav Dicku, Kraus ironizira njegov seksizam: ona kaže “volim Dicka”, misleći pritom na sve ono što muško spolovilo simbolizira – sve privilegije društvenog statusa i seksualnih sloboda, priželjkujući isto i za sebe.

“Testo Junkie” Španjolca Paula B. Preciada, filozofa i pisca, postmodernistički je filozofski pamflet u čijem je središtu pitanje društvene interpretacije roda i identiteta. U maniri filozofsko-teorijskog diskursa, Preciado suvremenost opisuje kao eru farmakopornografije, koju definira kroz problematiku uzimanja hormona testosterona.

Tematizirajući transrodnost – a, kako upozorava autor, dovoljno je šest mjeseci uzimati testosteron da svaka i najzamamnija žena postane punokrvni muškarac – autor razmatra razne načine na koje “režim” proizvodi političke subjekte spregom farmaceutske i pornografske industrije.

Konzumacija nas čini proizvodima, poručuje Preciado, što glumice u trećem dijelu predstave iznose u dugačkim naletima teorijske logoreje. Ironijski odmak stvaraju kostimi gorile, sirene, pretile žene, a posmrtnim slovom nad zamišljenim grobom autorova prijatelja pet glumica – pet snažno artikuliranih ženskih glasova – oprašta se od publike uz središnju poruku: ljudski glas nužno moramo uzeti u svoje ruke.