SUROVA POLITIKA: Horvatinčićevo traženje odštete

Gazda kobnoga glisera FINANCIJSKI JE MOGUL I MEŠETAR kojem je država uvijek stajala na usluzi. Za Tuđmana je obnašao funkcije, bogat je kao Krez, ulaže na veliko i na sigurno, njegove veze s HDZ-om prahistorijske su. Tipičan je profil čovjeka pred kojim hrvatski sudovi osjećaju strah i čiji slučaj još jednom upućuje na sudove kao vodeći hrvatski problem

Postoje junaci našeg doba kojima je omogućena povlastica da trajno funkcioniraju kao ilustracija raznih društvenih devijantnosti. Njihov je status nedodirljiv. Prošle su četiri godine otkad je investitor Tomislav Horvatinčić naletio kod Primoštena sa svojim ogromnim gliserom na jedrilicu talijanskog bračnog para Salpietro. Horvatinčićevo osamnaesttonsko plovilo uništilo je talijanski brodić i smoždilo pod sobom njegovu posadu. Od toga dana gospodin Horvatinčić trudi se dokazati svoju nevinost za nesreću. Previše je čak rečeno, “trudi se”. Održano je nekoliko ročišta na kojima je jedan vještak pobijao drugoga i stvar se pomalo gurala u javni zaborav. Horvatinčićeva suputnica na gliseru izjavljivala je kako se nešto zbilo, ali ne može točno reći što. Sam Horvatinčić tvrdio je kako je netom prije sudara s jedrilicom izgubio svijest, pa ni on ne zna zapravo što se tamo događalo. Što se sudskog postupka tiče, to je bilo sve. Začuđujuće, dakako. Iako je riječ o vrlo teškoj nesreći, pravna država zaboravila je na gospodina Horvatinčića.

ČINI SE DA SE NA NJEGA DOISTA PRIMJENJUJE PUČKA LOGIKA – “to se svakome može dogoditi, prema tome, nedužan sam”. Pošto je prethodno odbio sve zahtjeve DORH-a za oštrijim pravnim tretmanom prema Horvatinčiću, šibenski sud bez objašnjenja je zavukao postupak preko svake mjere. Povoda za neku posebnu pravnu blagonaklonost nema, međutim, ni u Horvatinčićevoj prometnoj biografiji. Čovjek iza sebe ima seriju prometnih nesreća, neke od njih sa smrtnim posljedicama. Uvijek se uspijevao izvući od odgovornosti, uz obilnu pomoć pravne države. Ona mu, kako vidimo, i danas stoji na usluzi. Iako je s druge strane obitelj poginulih jedriličara, djeca bračnog para koja s razlogom nestrpljivo čekaju ishod postupka protiv čovjeka čiji je brod – nazovimo to tako – ubio njihove roditelje, na hrvatskom sudu ne događa se ništa. Ljudi koji nisu zaboravili slučaj pomislili su već da je između Horvatinčića i oštećenih sklopljena nekakva tajna nagodba. Dojam je bio pogrešan. Carevao je muk. Vukao se status quo koji je išao na ruke Horvatinčiću. Posljednjih dana, nakon dvije-tri godine iščekivanja, održano je novo ročište koje je još jednom produljilo stvar do daljnjega, ali uz bizaran dodatak spisu.

U javnosti je, poput granate ispaljene iz bunkera koji štiti Horvatinčićeva prava, odjeknula vijest da je i Horvatinčić nedavno od talijanske strane zatražio odštetu (u iznosu od dvjesto pedeset tisuća eura). Nisu za odštetu kvalificirani nasljednici talijanskih stradalnika, zgnječenih i ubijenih pod Horvatinčićevim brodom; ne, ona pripada gospodinu Horvatinčiću, navigatoru koji se “ne sjeća ničega”. Kao naknada za taj gubitak svijesti, možda, ili upropašteno ljetovanje. Ironija pravnoga sustava u kojem živimo dopušta vjerojatno i takav razvoj događaja, da glavni osumnjičenik za nesreću postane i nosilac odštetnog zahtjeva prema žrtvama. Dvije su stvari, međutim, intrigantne: žmirenje sudova koje Horvatinčiću omogućuje da pokušava pravnim trikovima na dulju stazu popraviti svoj položaj, kao i profil gospodina Horvatinčića koji ne bježi ni od transparentnih podlosti ako mu one na sudu mogu donijeti neku korist.

GAZDA KOBNOGA GLISERA financijski je mogul i mešetar kojem je država uvijek stajala na usluzi. Za Tuđmana je obnašao funkcije (direktor Dinama), bogat je kao Krez, ulaže na veliko i na sigurno, njegove veze s HDZ-om prahistorijske su. Tipičan je profil čovjeka pred kojim hrvatski sudovi osjećaju strah. Jasno je da može potkupiti svakoga tko potkupljivanju teži; drugo je pitanje je li to i pokušao. Ne mora se, međutim, raditi samo o materijalnom potkupljivanju. Postoji i pojam moralne korupcije. Sudovi su organizam koji suptilno osjeća kako osumnjičenik društveno diše, a kod Horvatinčića taj uzdah je snažan. Pripada redu ljudi s kojima je dobro biti u dobrim odnosima, što znači da će se prije stavljanja na snagu sve odluke u vezi s njim proučiti temeljito.

SAM GOSPODIN HORVATINČIĆ očito je postao potpuno nezainteresiran za javni odjek svoga lika i djela. Imidž ga više ne zanima. Je li shvatio da sudsko otezanje – pored svih “olakotnih okolnosti” – ne može trajati do beskraja i da će se kad-tad morati donijeti nekakvo rješenje? Zahtjev za odštetom od Talijana bacio ga je na moralno dno. Bespomoćni ljudi poginuli su pod njegovim gliserom dok je on na njemu izvodio nekakve bijesne gliste i od njega se s humane strane očekivalo da iskazuje kajanje i sućut. Umjesto toga, nastoji se izvući na razne bezobzirne načine koji su kulminirali odštetnim zahtjevom, kao da su tijela nautičara oštetila njegov velevrijedni gliser. Iako se očito radi o pravosudnome nadigravanju, taj zahtjev je gospodina Horvatinčića u javnosti pokopao. Uz njega se asocijativno povezuju silke poginulih jedriličara i u tom kontekstu on dobiva monstruozan psihološki odjek.

Slučaj Horvatinčić još jednom upućuje na sudove kao vodeći hrvatski problem. Ekscesima sklonom tajkunu daruju se godine da bi vrijeme ublažilo njegove rane jer on je profil s političkim i bankovnim vezama, partijski kadar, jedan od onih koji uvijek mogu biti na usluzi, lik “jači od života”. I doslovce, pokazuje se. U hrvatskoj sudskoj komparaciji jedriličari koje je pokosio njegov gliser manje su važni od njegovih interesa jer njihovo vrijeme je prošlo, a on je taj koji ostaje na sceni, sa svim atributima moći koji njegovu opstanku daju specijalan šarm.

Komentiraj

PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.